Jedno vrijeme me zabavljalo kad me se krivo razumilo. Međutim došla su tako doslovno vulgarna vremena , toliko željenog, al izvedenog u nekom čudnom smjeru, prevrednovanja svih vrijednosti, u kojima se ironija ne razumije čak ni kad se nacrta, no to nije ni u kom slučaju greška dobronamjernog čitatelja, tko želi biti razumljiv treba se prilagoditi sredini i što vele, duhu vremena.
U Virovitici je meni jako hladno iako televizija tvrdi drukčije, ja uzgred ne vjerujem ni da je temperatura mora uz južnodalmatinske otoke 21 stupanj. Jako malo ljudi srećem po ulicama, a žene su toplo, sivo i dosadno odjevene tako da uglavnom fotkam drveće. Meni osobno se moje virovitičke fotke uopće ne sviđaju i skoro sve idu "cut-paste" sustavom na tuđem kompjutoru u povijest, što je objavljeno na blogu, relativno je preživilo.
Teško je mene razumiti kad ja jedva išta više razumijem, Iako je tako, dobro se odsutan zabavljam, jako me raduje kako su svi prolaznici, koje moj pas i ja mimoilazimo, iskreno oduševljeni dekoracijom i osvjetljenjem središnjeg dvorca, sve u skladu s romantičnim povratkom u srednji vijek.
Iskreno sam nesretan što mi nijedna fotografija cijele torte povodom drugaricinog skorog rođendana nije uspjela, bila je jako lijepa usprkos cvijetu na sredini, kojeg smo prvog, prije svečanog otvaranja, konzumirali.

Na put sam ponio i igrom slučaja već pročitao "Svijetlu komoru" Rolanda Barthesa. Barthes, taj obožavani autor, uglavnom dosadnih sveučilišnih profesora, mi je prvi put bio pitak za čitanje i čak donekle zanimljiv, valjda zato što filozofski dodiruje područje fotografije, a tu imam svježe pročitanu Sontagicu, zgodnu za usporedbu. Trudio sam se dati šansu Barthesu, mada mi se u glavi nije bilo lako riješiti davno čitane polemike između Barthesa i Camusa, naravno, to su neusporedivi autori, Camus mu je na svim zajedničkim poljima bio nadmoćan.
Ipak "Svijetla komora" mi je dragocjena za razumijevanje svojih inteligentnijih kritičara, kao i uopće kritičara ulične fotografije i boraca za "kulturu fotografiranja." Snimanje ljudi i njihova neugoda pri tome da se objasniti strahom od ovjekovječivanja ili neugodom pred smrću. Fotografija ostaje i kad nas više nema, a ona nas može zaskočiti u trenutnu nespretnosti, pa umjesto da budemo zabilježeni divni, dragi, isijavajući unutrašnju ljepotu, onakvi kakvi znamo da u dubini duše jesmo, ispadamo njonje za povijest, oni koji dolaze mogli bi dobiti pogešnu sliku o nama. Mnogo bliže umjetnosti i vrednije su fotografije prirode koje izražavaju svu tananost našeg unutrašnjeg bića.
Barthesova knjiga je puna i faktografskih grešaka razumljivih s vremenske distance, bio je loš prorok. Ipak zanimljiva je za čitanje jer je istinita i osjeća se puno truda u stvaranju iste, iskrena ispovijest autentičnog maminog sina.

Možda je dobro što jučer nisam imao vremena za post. Sad s odmakom mislim da taj moj obrambeni mehanizam, kad jednostavno zanijemim osupnut agresivnom, sad preovladavajućom, malograđanštinom, i nije tako loš. Stipić jučer neformalno spominje odgovornost naše generacije, no s generacijom se ne poistovjećujem, moja generacija su i Karamarko i on i masa drugih čija borba nije i moja borba, parafrazirat ću opet jednog našeg blogera. Osim sindikalnog satanka jučer, od kojeg ionako ništa nisam očekivao i koji sam prije kraja napustio, bio sam na još jednom na kojem se najozbiljnije diskutiralo, koju boju kose bi trebalo zabraniti. To mi nije bilo smiješno, al me je spontano nasmijalo kad je fašistica zavapila za više demokracije i promrmljala prema meni, što se ti smiješ, pa što si nestrpljiva, sve polako ide prema vašem, sutra ćemo svi biti plavuše, demokratski će se odlučiti.
Ovo pišem u Virovitici, Mađarska nije više daleko.

Zanimljivo je okarakteriziran blog u jednom komentaru prethodnog posta, kao "maženje vlastitog ega". Upotrebljen je i meni zanimljiv pridjev "korisno" i kako bi se drugačije korištenim vremenom moglo kao nešto steći. Blogom nit sam stekao neko priznanje, dapače uglavnom su se ovih 12 i pol godina isticale uvrede, niti sam što zaradio, osim kratko vrijeme kad sam imao google oglase, ali ni to nije prešlo milju dolara. S druge strane zbog objavljenog sam imao neprilika poput razgovora kod bivšeg ravnatelja, obavijesnog razgovora u policiji i sličnog, e to je već bila iako neželjena, eventualna hrana mom egu.
Tko nije primjetio, ja najviše uživam trošeći vrijeme besmisleno šetajući, to mi je recimo mnogo poticajnije od vremena kad sam radio kao turistički pratilac, putovao i zarađivao po lijepoj našoj Istri i Kvarneru i u dvije godine praktično ništa vidio ni baš doživio. To što fotkam šetajući mi je kao neko opuštanje, volim ulicu i odrastao sam na ulici, fotkanje kao utjeha da još postoji par zanimljivih faca. Inače ne volim baš ljude, većina je bezveze i u socijalnom okruženju pa i na blogu, s prednošću da na blogu mogu birati, zato glede posla, kad se već zarađivati mora, najviše volim doma prevoditi, naravno ono jednostavnije, sa stranog na naš jezik, ne moraš se suzdržavati među budalama, radiš što znaš, jedino što je kod nas uvijek mali problem, doći do svog novca.
Dakle priuštiti sebi dosadu i "beskorisno trošenje vremena" smatram među veća životna dostignuća, a dok blogam, znači nisam još potpuno propao.

Jedna od zabluda vezanih uz naš tip kapitalizma je, da kao uglavnom po tom hvaljenom slobodnom svijetu, novcem možeš riješiti sve probleme. Niti sam mogao dobiti zubara onaj vikend kad mi je zatrebao, moj privatni, ne baš jeftini, je imao skupinu rizičnih Talijana, hitne su bile pune s čudnim rasporedima i tako to. O optičarima u Rijeci sam već imao post, uglavnom ja nisam mogao zamijeniti okvir na naočalama, "switch it" sistem jer ne vidim, a od tad desetak obiđenih optika, nitko nema pojma kakvi su to okviri ili govore da se to ne da popraviti. Na kraju sam pronašao ove priručne naočale od 1 euro i sam popravio. Sat mi nisu htjeli promijeniti bateriju jer "nije do baterije". Ovog ljeta su me u Berlinu naučili kako se otvaraju satovi, kupio sam baterija, počistio satove i sad ih nekoliko već mjesec dana besprijekorno radi, mijenjam ih ovisno o vremenu i garderobi.
S naočalama je nastao ozbiljan problem kad mi je i rezervni okvir pukao, sam sam kriv jer sam pokušavao vratiti stari koji mi se više sviđao i usput previše zategao ovaj koji mi je prelabavo stajao i puklo je. Funkcionira to zaljepljeno al vidio sam da je vrag odnio šalu, da neće izdržati do sljedećeg odlaska u Berlin, te da mi se valja naoružati živcima i krenuti u potragu po optikama, kojih, uvjerio sam se, ima u Rijeci puno, ali uglavnom su očito zaposlene trgovkinje, u manjini su oni koji se razumiju u problematiku, o razumijevanju problematike skladnog i lijepog nećemo ni govoriti.
Ovaj put neću spominjati optike na Korzu, privid izbora i mogućnosti komunikacije.
Prvo prijatno iznenađenje mi je priredila cura u optici "Visum",Zna što je "switch it" i ima, doduše ženske okvire, počela odmah rastavljati, al sam onda shvatio i da su okviri višekratno skuplji nego u Berlinu, a i da stakla moram mijenjati, tako da smo zaustavili tu operaciju. Skužio sam izvrsne crveno crne exte okvire na akciji, no nažalost mali, mada me pokušala uvjeriti da baš i nisu.
Pripremajući se preko interneta stekao sam dojam da je najluksuznija optika "Vid" od nekoliko optika u starom gradu. Čim sam ušao taj dojam su pojačali okviri naočala vlasnice koji su mi se svidili na prvi pogled, te par okvira koji su stilom odskakali od onih što sam do tad vidio. Nije bio nikakav problem, za razliku od nekih "velikih" optika isprobati ih, svi nažalost premali, vlasnica me nije pokušala uvjeriti u suprotno, i kako to biva, zadnji okvir koji sam probao, odmah je legao, uspostavilo se poslije da je igrom slučaja to bio i najjeftiniji model. Besplatan pregled vida, brzo napravljene naočale, simpatična i posvećena gazdarica, popust za fotoosjetljiva stakla il kak se to kaže i to je to. I u Hrvatskoj se znaju dogoditi ugodna iznenađenja.

Oznake: optika vid rijeka

Post je trebao biti o aktualnim životnim stvarima, zato kasni, jer nije realiziran. Izgubio sam danas i nešto vremena za besmislenu polemiku. Kad bih imao fotić skuplji od 400 kuna, možda bi bistrija ispala mačka koja je odjednom provirila.
Nevažno, radi se samo o blogu. Izbacujem iz posta pečeni krumpir, piletinu i kupus salatu, ne uklapa se, sve previše uvjerljivo izgleda, poput puževa iz veganskog vrta.

Kad vikendom odlazimo autom na izlet, obično samo okvirno izaberemo cilj, ništa nasilno, krećemo na put pa kakve budu okolnosti. Tako smo se jučer zaputili u pravcu Trieste, usput planirali eventualno kupiti malo pašte i maslinovog ulja, uz ručak usput, i to bi bilo to. Baš smo tako u Sloveniji dogovorili da ćemo stati na srpski roštilj blizu slovensko talijanske granice, već smo bili i nije loše, kad je drugarica konstatirala, vidi ovdje ima automobila i skrenula. Ja sam se odmah naravno složio, vrtni patuljci i bundeve su me asocirale na seljačku hranu.
I bilo je dobro, konstatirao sam da Slovenci s pravom traže monopol na kranjske klobase, a ni škampa nije bilo ono uobičajeno, samo u tragovima, cijene kao kod nas. Primjetio sam u pravcu Trsta zamračenje, smrklo se, pa sam predložio povratak, eventualno preko Ilirske Bistrice, vidjeti jel što tamo nedjeljom radi, nije radilo, al je put do tamo bio lijep i zanimljiv. Inače nakon ručka sam primjetio tablu za Veliko Loče, palo mi je na pamet eto kak taj vrtni patuljak, da je živ cijeli život bi promatrao tu tablu Veliko Loće i mislio bi da je to zbilja nešto veliko, a on eto tu ima značajnu ulogu čuvara desetljetne tradicije ili stoljetne, ovisno od prihvaćenog mita.
Na granici se carinica srdačno pozdravila s Jinom, svjetskim putnikom, a nakon prelaska smo iz radoznalosti skrenuli posjetiti nekadašnji djutić. Unutra je naravno bilo prazno, sve, baš sve, piće, cigarete i parfemi je skuplje nego u Hrvatskoj, očito dućan po sezoni funkcionira za neinformirane Nijemce, cigarete su ipak nešto jeftinije nego u Njemačkoj, pa se možda zalete i kupe, misleći da su osvojili bingo. Unutra su radile dvije trgovkinje, sjetio sam se vlasnika jednog sezonskog dućana i njegove birtijske priče, uvijek dvije moraju raditi, po mogućnosti studentice, plaćaš ih ko jednu, a jedna drugu kontrolira.

Sinoć mi se učinilo da je mrak izuzetno brzo pao i sve obuhvatio. Jutros kad mi je Jin polizao ruku kliznulu s kreveta sam mislio da smo usred noći, a bilo je nešto prije sedam. Tako i nemir zahvati struju svijesti iako nema razloga, to jest uvijek ima razloga, mislim nema posebnog. Sjetio sam se sa sjetom radnog stola devetnaestogodišnje cure u njenom stanu početkom osamdesetih prošlog stoljeća u omraženom neslobodnom DDR-u s rasporedom događanja, odlazak na predavanja, odlazak zubaru, kontrola kod optičara, odlazak na plivanje, dogovor za izlazak s frendicom, sve s okvirnim vremenom, drugi dan dolazak vodoinstalatera, a za negdje tada mjesec i pol dana odlazak na rock koncert.
Taj dan je imala dva sata u rasporedu posjet troje međunarodnih stipendista i razgovor o rješavanju stambenog pitanja za mlade u realnom socijalizmu. Pili smo odličan Radeberger. Mislim jučer mi je brzo pao mrak, kako sad kad još imam nešto novaca ništa ne mogu riješiti, osim eto s malo sreće naočale, o tom poseban post, kako će tek biti kad ne bude novca, a smiješi mi se mračna budućnost.
Eh kako je lijepo moći planirati...

Evo dobio sam jučer ružu za 30 godina vjernosti, dobio i odmah je nezahvalno proslijedio, prouzročio sam bar malo zadovoljstva, dokaz da ozbiljno čitam postove, poput nedavnog od Mora ljubavi. Trideset godina staža, nakon nepunih deset godina dok je bilo dobro, neprestane misli da ne može gore, ipak može. U stvari kad smo dobili kapitalizam još smo se nadali mogućnosti otvaranja privatne slobodne škole, bilo je i dogovaranja s onima koji su otišli vani i tamo se itekako dobro snašli, djeca im sad završavaju fakultete u jednom drugom svijetu. Nije se isplatilo boriti s administracijom i kamenjarskim moralistima koji su postajali ugledni građani. Sad sa strepnjom očekujem svaku novu godinu do mirovine, u neizvjesnosti, svjestan da itekako može gore. Razred kojem sam razrednik jučer je na priredbi izveo pjesmu na znakovnom jeziku, u nama autsajderima se itekako razvio senzibilitet prema slabijima.
U stvari ni nisam mogao nešto bolje izabrati, da sam nastavio s novinarstvom, što je bila alternativa, vjerojatno bih odavno izgorio. Ovako sam si ipak mogao priuštiti nove naočale.

Uzbudljiv dan, zanimljive reakcije i dijalozi s zanimljivim ljudima. Imam i nove naočale, i to zaslužuje post. Odmah smo izbacili par današnjih jutros planiranih fotki za objavljivanje, al neće me to predugo držati. Previše sam se, socijalno odviknut družio prigodom internog praznika, posljedica, razveselio sam par ljudi i povrijedio otprilike sličan broj, nažalost ne neprijatelja. Ne uživam u nesporazumima, il ja zbiljam imam nekih ambicija u ovom klaunovskom društvu i mogu nekog svojim ambicijama ugroziti, samo što toga nisam svjestan. Strana mi je i konstrukcija hrvatske proširene rečenice, a kamoli nešto složenije poput putnih naloga. Živili šetači, boje u konačnici pobjeđuju.

p.s.

Jasno, napisano isključivo da se isprazni dnevna doza posta.

Ti dani kad uopće ne misliš o tom hobiju koji te relaksira i ne stigneš okidati su besmisleni. To je potpuna kapitulacija pojedinca nad diktaturom sustava koji ti dirigira ne samo radnim dijelom dana. Ajd, nakon dužeg vremena sam uspio nešto riješiti, naručio sam izradu novih naočala, ovo tipkam kroz maglu zamjenskih. Eto danas ništa pretjerano vrijedno pozornosti, dan posvećen jebenim obvezama.
p.s.
Dan nikad nije baš potpuno besmislen, kupio sam cirka kilo dalmatinskog pršuta na akciji, a i jedna od deset optika koje sam obišao mi se svidjela, odnosno njena vlasnica ili namještenica, pojma nemam.

Kad ovako gledam iz blizine taj sustav s principom tko će koga nadmudriti i prevariti nije mi jasno zašto je tako privlačan većini koja je žrtva baš tog i takvog sistema. Valjda zato što je onaj prije bio tako dosadan, predvidiv i stran ljudskoj prirodi, sjećam se, meni su u stvari najviše smetale te sive fasade, sad su ih zamijenile šarene reklame. Prokleta je ta nietzscheanska volja za moći, odnosno ono što je primjetio preteča ovog doba, inače precijenjeni Dostojevski:"Prijatelj uživa kad vidi svog najboljeg prijatelja poniženog."
Mislim ja se snalazim, ali me ne vesele ni te igre koje dobivam.

Kod Sontagice koju i dalje čitam kroz krpane naočale mi je zanimljiv sociološki aspekt fotografiranja, tu su mi ostali neki zanimljivi osvrti, jednostavno nisam razmišljao u tom smjeru. Što se pak procjene vrhunskih fotografa tiče, tu već imamo problem, odnosno ja baš i nemam. jer svoj izbor ne nastojim niti me pretjerano zanima objasniti i racionalizirati. Meni je oduvijek bilo jasno da je Bukowski neusporedivo zanimljiviji pisac od Millera, a Hirakawa fotograf od Newtona. Kad se radi o majstorima zanata koji isti imaju u malom prstu, i ostaje im samo se do kraja ostvariti u njemu, ne odlučuju o kvaliteti gluposti poput kod nas na blogu, oštrina slike i slično. Tu su već finese u kojima majstori tehnike i zanata ne mogu imati zadnju prosudbenu riječ.

Lijepa je Rijeka. ne gledam teve, no drugarica mi sinoć skrenula pozornost, gle kako lijepe slike dragog grada. Pogledao sam, kad ono serija, sjetio sam se kad se snimala, blogerica Dinaja mi se javila, njen dragi glumi. Pogledao sam prvu epizodu, mogu samo reći izvrsno, jako prijatno iznenađenje, znalački napravljeno.
Ono što mi je odmah upalo u oči i čak me, vjerovali ili ne, raznježilo, u seriji se puši i pije tuta forca, čak i ženski likovi. Pravi nekadašnji novinarski ambijent, kratko sam i ja razmišljao o toj karijeri. Naravno da su asocijacije navrle i proširile se, u mom mladenačkom društvu su svi pušili, pili i ne samo to. Puno nas više nema. Neki ubijeni u ratu, neke je ubio način života, dvoje troje normalna bolest. Sledeća asocijacija je bila kad me prije par godina pronašao prijatelj iz bivšeg života, na šahovskom turniru je pitao majstora iz mog kluba što je samnom i ostavio broj telefona, nakon malo premišljanja sam nazvao, jako se obradovao. Načelno smo se dogovorili da se,budući ovdje na rivijeri sad živi, a nije ni u jednom klubu, uđe u moj klub, pustio bih mu vodeću ploču, i da se družimo. Onda je došlo na tapet da nije više s bivšom ženom, ja sam tad bio u prvoj, nakon dužeg vremena, bezalkoholnoj fazi, čut ćemo se, i naravno, nismo se čuli.
Danas sam potražio u mobitelu kupljenom u Berlinu njegovo ime, nestalo je mnogo brojeva, i njegov.
Mojoj ekipi nekako prirođeno da se gubi.

Eto do čega dovodi filozofija nebacanja, ne mogu pronaći ono što mi je potrebno. Rezervni okviri za naočale su nestali, a okulisti mi s ovim oštećenim ne mogu pomoći jer su očito školovani samo za trgovinu. Zato sam pronašao stari otpisani sat koji urar nije htio ni pogledati, otvorio ga je i zatvorio, uz presudu, nije problem u bateriji. Uspješno sam ga otvorio, počistio i zamijenio bateriju, i evo radi četiri i pol sata, a raditi će znam i dalje, koristit ću ga za kišno vrijeme, ima dosta kiša u nogama za razliku od ovog najnovijeg, koji mi je malo sumnjiv glede toga.
Jako mi je zanimljiva Sontagica u svojoj knjizi o fotografiji koju polako čitam kroz rasklimane naočale. Sjećam se i malo me zbunjuje prvi dojam koji sam stekao o njoj gledajući je 1993., meni tad potpuno nepoznatu, na teve kako režira predstavu u opkoljenom razorenom Sarajevu. Djelovala mi je dosta antipatično, a ja svojim prvim dojmovima vjerujem.
Razmišljam sad o tome čitajući, shvatio sam da je bila izuzetno obrazovana, pametna i jako dobro razumije problematiku tih naizgled nevažnih nijansi u doživljaju umjetnosti između demokratičnosti i elitizma.
Već od početka fotografije su se među umješnijima od nas vodili dijalozi, kakve smo ovdje u obliku paralelnih monologa vodili npr. Dražen i ja, spominjem njega jer je još na blogu prisutan. Zanimljiv je i njen privatan život, več sa 17 se udala za profesora, da bi poslije, najveći period svog života provela živeći u vezi s još živućom, svjetski poznatom fotografkinjom, jučer sam dotičnu potražio i našao na fejsu, redovito ažurira svoj profil, trenutno joj je aktualna izložba prosto nazvana "Žene".
Inače djevojke na prvoj fotografiji sam ufotkao naknadno ne zato što su mi na bilo koji način skrenule pozornost. Promatrale su me dok smo se približavali i raspravljale očito o nečemu na meni. Ja sam pomislio da su u pitanju preuske crne traperice s jednom već lagano primjetljivom flekicom, drugarica misli da su predmet razgovora možda bile moje ljubičaste tenisice, kupljene na akciji, dodajem ja sad i završavajući post primjećujem da su bile uglavnom skladno odjevene i vjerne pozornosti mlađih naraštaja.

Jučer popodne smo otputovali, navečer se išetali, proveli noć sijevanja munji i udara gromova uz psa koji nas unezveren i prestrašen nesvjesne pokušavao probuditi, ujutro neuobičajeno kasnili s prvom šetnjom.
Sve je išlo normalno, Jin je isprobao i toplinu mora i onda se dogodilo potpuno neočekivano i neubičajeno, zarobio nas je iznenadni plimni val na najužem cementiranom dijelu plaže bez mogućnosti uzmaka, s jedne strane more, s druge zid. Obojica smo pravilno reagirali, ja sam našao laganu izbočinu, taman da mi alpina tenisice ne preplavi more, a Jin me prvo zbunjeno gledao, da bi onda na moje zaprepaštenje, u trenutku kad se more već lagano počelo povlačiti, skočio unutra. Poslije sam otkrio moguću logiku, vani je bilo klizavo. Epilog, glava mu je ostala suha, meni čarape neznatno navlažene, kao da se ništa nije događalo, more se povuklo.
Kad smo se vratili iz šetnje vani je opet žestoko pljusnulo i ubrzalo nam odluku o povratku u Rijeku u kojoj smo se nakon pizze u Kraljevici počastili sladoledom i kremšnitom i saznali da je i tu bilo nevrijeme. Pred kućom je iz betona šikljala kanalizacija.

"Fotografija je postala jednim od glavnih pomagala za doživljavanje nečega, za stvaranje privida u sudjelovanju"

Susan Sontag

Clapton u svojoj autobiografiji piše o stahopoštovanju koje je osjećao prema Marleyu i osjećaju neugodnosti nakon što je popustio managerima i snimio Marleyev hit "Upucao sam šerifa" kojem nije razumio ni tekst. Meni je Claptonova verzija draža od originala, a sam Marley mu je rekao kad su se sreli da je super. Marley je uglavnom hvalio sve one koji su snimali njegove pjesme, no time po meni gubi na težini njegovo mišljenje.
Ne mislim da se oštrinom kritike nešto postiže, to mi je ravno onoj uvriježenoj besmislici da kod strogih profesora najviše naučiš, najviše i jedino sam nešto korisno naučio od onih koji su me poticali na rad. Uživam gledajući kolegu fotografa kako dorađuje fotografije, kolega mislim po struci, sprema se na zasluženu izložbu, zbilja guštam kad ljudi nešto rade s ljubavlju i umijećem.. No meni ne može pomoći, znam da bi mu jako zasmetalo npr. što na današnjoj fotki voća nije cijeli tanjur kao što mu smetaju suvišne osobe i detalji na mojim fotkama, pogotovo oni koji se mogu bezbolno odrezati, no stvar je u tome što ja ono što radim baš i ne doživljavam fotografiranjem.
I fejs usprkos svim nedostacima osjećam korisnom igračkom. Nakon što me jučer obradovala vijest za koju sam najprije mislio da je šala, da je Dilan dobio Nobelovu za književnost, na fejsu sam odmah primjetio reagiranja, Carole King je čestitala svom prijatelju, a Joan Baez dugogodišnjem suputniku. Meni se eto kvaritelju igre više sviđaju tekstovi od manje poznate Carole, al nekako nagradu doživljavam kao priznanje svim nama slomljenim pobunjenicima, s tim da je Bob među prvima odustao.

Cenzure sam se nauživao svih ovih godina, cenzure i svakakvih kritika, no sve je to imalo barem naznake neke logike, živimo u neobrazovanom ruralno konzervativnom društvu i takve stvari su normalne. Internet ipak svakom nudi demokratično pravo za iznošenje stava i tu su ravnopravne šovinističke svinje, konzervativni babci, nacistički primitivci i antisemiti, histerični retardi, zatucane moralistice, sadističke nakaze, sad sam se samo prisjetio profila nekih svojih kritičara, a ipak, admini bi trebali uobziriti mišljenja i tih i takvih, osim ako web zajednica nije profilirana, a takvih za šire pučanstvo baš kod nas ni nema.
Fejsovi admini su mi s vremena na vrijeme skidali golotinju, zatvorili su i jednu izvrsnu stranicu na kojoj smo od Hrvata bili admini, ak se dobro sjećam, blogerica Daniela i ja, no dobro, kod nas se i fakultetsko obrazovani ljudi užasavaju prikaza golog ljudskog tijela, može se razumiti. Par mjeseci mi nisu dirali zbilja izvrsnu fotku gole žene koja izlazi iz mora, to mi je bila naslovna fotka i na kraju sam je sam promijenio.
Na instagramu na kojem sam se nagledao svega i svačega sam pak primjetio ono što primjećujem zadnjih godina u takozvanom realnom životu, admin reže po svom bez obrazloženja, samo stavi link na uvjete korištenja koji se mogu svakojako tumačiti i najbolje, ako ne stisneš gumb "ok" ne možeš pristupiti računu. Zadnja mi je skinuta današnja fotka skroz dolje, a golotinja s preko 1500 lajkova stoji nedirnuta tu u blizini.
Inače danas sam jeo "ražnjić za naše male goste" i dobro se najeo, na povratku smo svratili do poznate mesnice, još smo šokirani cijenom suhe kobasice od 120 kuna, no ona možda bude zvijezda nekog narednog posta.

Svaki radni dan pješačim pored spomenika koji zbilja obilaze i njeguju. Nisam ga nikad pogledao što predstavlja i za koju je vojsku, vjerojatno je posvećen nekom ratu. Baš me ni ne zanima, na prvu spomenik ni nema ništa privlačno, jednog dana ću vjerojatno iz radoznalosti pogledati, valjda nešto piše.
Na povratku doma sve češće mi se ne da pješačiti tih laganih pol sata uzbrdo pa sjednem na hladni beton i čekam bus za dvije stanice. Ponekad eto i izvadim fotić, zahladilo je i već su i minice rijetkost, griju samim prolazom. Pjevušim "Sjedim sam na trotoaru..." dok fotić odrađuje posao za današnji post.

Prošao sam fazu vidi Rim i umri, 1999, sam bio tamo na hodočašću, bile su to krizne godine, a uz večeru su nam servirali besplatno vino, prošao sam dakle tu fazu, ali mi ni u jednom momentu nije bila opcija groblje stranaca u vječnom gradu. U stvari, za razliku od najdražeg pripovjedača mi Bölla, groblja me baš nikad nisu zanimala i slagao sam se s imenjakom i većim pjesnikom od sebe, po kojem sam i dobio ime, "u planini mrkoj nek mi bude hum..." Njemu se baš nije posrećio drugi dio pjesme, al mislim da ga ni briga bila nije, ovako je dovoljno dobro. Ja sam davno rekao, misleći da ne kompliciram, da mi zadnje utočiste treba biti uz nonića u Gorskom Kotaru, jer tamo baš nitko iz moje male ekipe baš ni ne dolazi. No budući da to nije najjednostavnije rješenje jer treba papirologije i rasprava, baš mi se fućka za te gluposti, let it be. Al ipak, red je red, prije zime treba obići ta mjesta, zasad barem u Rijeci i županiji.
p.s.
Talijanski pršut je znatno jeftiniji od naših i dobar. Ipak sa sjetom se sjetim kako je dobar bio dalmatinski pršut za bivše države, sa samostalnošću je ovaj u dućanima za raju postao samo znatno skuplji i nimalo bolji od europske konkurencije.

Ništa danas nisam uspio napraviti niti objektivno išta mogu napraviti. Jedino što sam se uspješno izrugao smislenosti poslovice "svatko je kovač svoje sreće", u udžbenicima još stoje narodne poslovice potpuno strane duhu ovog vremena i neprimjerene, kao da se netko namjerno ruga velikoj većini stanovništva. Primjećeno je da mi je nestala jedna fotka s instagrama, nevjerojatno čednu u usporedbi s drugima, obrisao je veliki brat, rekao sam da je već bila na blogu i nije baš primjećena osim što je jedna od par najkvalitetnijih blogerica pohvalila kut snimanja, jedna cura iz mog razreda je pitala kako to da tu, na blogu, nije cenzurirana, ja sam odmah odgovorio da je novija politika ovdje pusti budalu, tek poslije mi je došlo do mozga da imamo generacije koje sve doslovno shvataju i da sam pogriješio, al nema veze. Mnogo važnije je kako mi se sustavno krade novac i ne mogu ništa napraviti. Ajd barem čitam, Thomasu Mannu je za vrijeme nacizma visilo mnogo više imovine, sad sam eto slučajno spoznao čitajući, da je Tolstoj mnogo žešće kritizirao i manje cijenio Shakespeara od mene.
p.s.
Koje prijatno iznenađenje, pečeni krumpir i izvrsna salata se podrazumijevaju i nisu uračunati u cijenu prikazanog ručka, 42 kunića.

Šetnja dućan i još ponešto, Jin ponovo našao sezonsko mjesto za dnevno spavanje, sutra toliko toga za obaviti, sutra će još pričekati.

Drugarica je predložila i odšetali smo danas popodne do Hartere vidjeti predstavu "Zona" u organizaciji udruge "Prostor plus". Zona nema veze s našom prežaljenom blogericom nego se nastavlja na meditacije Tarkovskog. Prostor Hartere je idealan za ovakva događanja i to je organizatoru veliki plus. Predstavu interpretiraju i nose četiri plesačice, zanimljivo, meni su bile dojmljive tri koje djeluju mlađe, jedna koja djeluje nijansu starije mi je bila blijeda osim u završnom bliskom kontaktu s publikom. Prepoznat ćete je po tome što je nisam fotkao. Publika iako zanimljiva na prvi pogled nije mi ostavila poseban dojam, recimo na provokaciju grafita koji može aludirati na hrvatsku narodnju šutnju reagirao je samo Jin kratko zalajavši. Predstavu je pratilo puno jako dobro opremljenih snimatelja, bez obzira na moju suzdržanu šutnju o predstavi samoj, organizacija je za svaku pohvalu, toga preostalim ostacima srednjeg građanskog sloja u općem poseljačenju treba.

Nakon hladne noći i jutra opet podnošljivo lijep dan. Čak sam umalo napisao jedan ozbiljan post, trebao bi se zbilja osvrnuti jednom na sudbinu raseljenog mjesta iz Srednje Bosne u kojem sam završio igrom slučaja i gimnaziju i iz koga na fejsu imam stotinjak prijatelja iz cijelog svijeta, a ima ih i po Rijeci.
Danas sam jednog opet u prolazu sreo, jesam li čitao jedan članak, osvrt na zadnje izbore tamo, e baš tako je, pročitao sam, zbilja izuzetno vješto sročeno, jako pismeni ljudi pišu o tom romanesknom gradiću, u kojem je eto sve do rata super bilo, a i u ratu su zla uglavnom drugi napravili, to je možda i moguće, nemam pojma, tri i pol desetljeća tamo nisam bio, a ono što pročitam uzimam s rezervom, no zašto bih kvario igru, izgrađivali su ga naši roditelji i mi, a uništili su oni drugi, baš ga je lijepo ovaj sažeo, nije dobro preozbiljno uzimati k srcu istine, a i čemu.
Jin je ošišan, vikend je počeo i to je bitno, barem danas, tko zna o čemu ću se sutra zamisliti.

Zahladilo. Jinu nije jasno kako smo predvečer na terasi birtije odjednom sami. Po danu na Trsatu još ima dovoljno zadovoljavajućeg sunca. Počašćeni smo sladoledom, lijepo. Dobra stvar kapitalizma je što je izvjesno da ono što je lijepo neće trajati pa mi iskusniji uživamo u upijanju svakog trenutka. Zanimljiv prijedlog europske komisije koji iznimno pozdravljam, da se svakom osamnaestogodišnjaku u EU za rođendan daruje besplatna interrail karta, zašto mi je prva asocijacila bila, koliko naših bi ju iskoristilo samo u jednom smjeru ili za pripremu odlaska. Ražnjići su bili standardno dobri.

Jučer sam se nakon dugo vremena sreo i šetao s frendicom koja je već nastupala okolo s predavanjima na kojima je prikazivala dijapozitive s putovanja i usput pričala o traganju za smislom po Indiji. Postavljao sam joj pitanja, pokušavala je odgovarati, ona je tamo i spavala s fotićem, zanimljivo joj kako se može tako nehajno s pasa okidati, kaže dobro bi joj došle takve fotke za jedan projekt koji je vodila. Pričali smo ozbiljno, opisala mi je i zdravstvene probleme i probleme na poslu na kojem zarađuje novac za preživljavanje. Palo mi je na pamet koliki imam postotak besmislenih postova, no i oni o nečem svjedoče, zar ne?

Jesi li ozbiljno razmislio o onome što sam ti zadnji put natuknuo, pita me frend u prolazu danas. Ozbiljno razmatram samo metabolizam svog psa, odgovaram odmah. Lijep dan nakon hladne noći, malo smo izlazili. Na Korzu se dakako nađe poneki detalj za fotkati, šteta samo što mi je model ušetao u sjenu dok sam podigao fotić.

Tražeći rezervne okvire za naočale eto danas sam otkrio da sam davne 2008. nabavio u Berlinu te switch it okvire koje sve ove godine mijenjam. Znači uskoro će deset godina, a u Rijeci, danas sam proširio broj, od dvadeset optičara, odnosno trgovaca koji rade u dućanima koji se nazivaju optikama, 18 nema pojma što je to, svi blenu i tvrde da su slomljeni okviri kad ih zamolim da mi ih promijene, jer nemam rezervne naočale uz sebe, naravno spreman platiti. Dva puta su ljudi znali o čemu se radi, prije pet šest godina jedna mlada cura na Potoku, koju poslije nisam više vidio i prošle godine žena na Žabici, danas je problem bio što taj mali dućan radi dvokratno pa sam poljubio vrata. Ostalo sve majstor do majstora, na kraju sam ipak uspio sam promijeniti očajan uz sladoled. Danas sam i primjetio koliko novootvorenih optika u Rijeci, samo je pekara više, bilo bi lijepo kad bi u nekoj radio netko tko zna svoj posao, barem u centru grada.

p.s.
Dosta je meni dragih blogera na odmoru, ni meni se baš ne da, al nek igre traju...

Dobio partiju u odlučujućem meču, plasirali se za viši rang natjecanja, snimio poziciju u trenu kad sam bio već uvjeren u dobitak, ja sam crni, ni protivnik ni ja ne sjedimo za stolom. Ipak nisam izabrao slavlje s ekipom, doma me čekao izvrstan ručak, zeznuo sam estetski prilikom prebacivanja jela i fotografiranja, jelo je, usprkos ovakvoj fotki, ispalo nenormalno ukusno.
Inače u šahovskom domu u Rijeci toče samo bezalkoholne tople i hladne napitke i pivo, izuzetno je jeftino i to je tako od otvaranja. Danas smo se prije prvog kola u 9.30 sreli nas trojica, jednom prije već prilično godina smo, igrao se kup, paralelno pili za šankom i igrali partije, i dobivali, njih dvojica su važili i kao najbolji profesionalno na svojim područjima, a i ja sam bio tu negdje.
Jedan od trojice nas je danas pitao da donese pivo za sve, ja sam se odmah odlučno zahvalio, a treći je samo odmahnuo glavom, jako blijed i slab i promrmljao nešto, kako kao prolazi njegovo vrijeme. Nediplomatski sam pitao, čak malo s nevjericom, igraš li još, da, rekao je, no nije dobro, al eto, ja odlazim ovako, on odlazi onako, pokazao je na trećeg mušketira, čitao sam u novinama da mu se ne piše dobro, no ovaj je ne slušajući prepolovio pivo saznavši da dobiva partiju bez borbe, protivnik nije došao, bolesni je izgubio mislim obje partije danas.
Moj protivnik je došao, al nije imao šanse, krivo je procijenio kapiten suprotstavljene ekipe, postavio je nabrijanog klinca protiv mene, velika greška, takvi mi leže, zlorabim iskustvo do krajnjih granica, odgovarala nam je minimalna pobjeda, dobili smo 5-1 što možda i nije najobjektivniji rezultat.
Poslije ručka išli smo drugarica, Jin i ja na sladoled i kolače, nismo pogriješili u izboru, Jin je ponovo počašćen na račun kuće, to se traži, mislim na pažnju. Inače na šahu nama poznatima iz foto miljea nije više jednostavno pa ni ne pokušavam fotografirati, mudonje bi štitile sve, a posebno dame, a budući da su mudonje preuzele strukture, ne da mi se baš igrati, mada sam primjetio, kad sam se zabavljao samo vadeći fotić, da je bilo onih itekako željnih fotkanja i spremnih na poziranje.
Inače kišilo je, nije bio baš dan za življenje.

Još jedan vruć dan, što se mene tiče može tako i dalje trajati. Planirali smo danas svašta, dan zbiljske slobode, u igri su bili i Zagreb i Trieste, no na kraju smo završili na Kantridi u malom restoranu. Primjetio sam već, lignje su sve skuplje i sve ih je manje na tanjuru i to svugdje, opća pojava. Poslije smo malo odšetali do mora, ljudi se kupaju, pseća plaža prazna, Jin je ipak smočio noge. Kužim danas već neke stvari, već treći Ivankovićev putopis, Los Angeles, nakon Rijeke i Berlina mi lagano postaje dosadan, nije do toga što je meni i manje zanimljiv grad od ova dva, tek sad mogu shvatiti kako je redovnim posjetiteljkama ovog bloga, vrtenje varijacija kritike sustava koji nam diktira svakodnevicu i fotke žena, hrane i psa, zbilja drzak način za očekivanje praćenja bloga, praćenje je riječ sad u virtualnom trendu.