Kod Sontagice koju i dalje čitam kroz krpane naočale mi je zanimljiv sociološki aspekt fotografiranja, tu su mi ostali neki zanimljivi osvrti, jednostavno nisam razmišljao u tom smjeru. Što se pak procjene vrhunskih fotografa tiče, tu već imamo problem, odnosno ja baš i nemam. jer svoj izbor ne nastojim niti me pretjerano zanima objasniti i racionalizirati. Meni je oduvijek bilo jasno da je Bukowski neusporedivo zanimljiviji pisac od Millera, a Hirakawa fotograf od Newtona. Kad se radi o majstorima zanata koji isti imaju u malom prstu, i ostaje im samo se do kraja ostvariti u njemu, ne odlučuju o kvaliteti gluposti poput kod nas na blogu, oštrina slike i slično. Tu su već finese u kojima majstori tehnike i zanata ne mogu imati zadnju prosudbenu riječ.