Nachtfresser

Jedna od zabluda vezanih uz naš tip kapitalizma je, da kao uglavnom po tom hvaljenom slobodnom svijetu, novcem možeš riješiti sve probleme. Niti sam mogao dobiti zubara onaj vikend kad mi je zatrebao, moj privatni, ne baš jeftini, je imao skupinu rizičnih Talijana, hitne su bile pune s čudnim rasporedima i tako to. O optičarima u Rijeci sam već imao post, uglavnom ja nisam mogao zamijeniti okvir na naočalama, "switch it" sistem jer ne vidim, a od tad desetak obiđenih optika, nitko nema pojma kakvi su to okviri ili govore da se to ne da popraviti. Na kraju sam pronašao ove priručne naočale od 1 euro i sam popravio. Sat mi nisu htjeli promijeniti bateriju jer "nije do baterije". Ovog ljeta su me u Berlinu naučili kako se otvaraju satovi, kupio sam baterija, počistio satove i sad ih nekoliko već mjesec dana besprijekorno radi, mijenjam ih ovisno o vremenu i garderobi.
S naočalama je nastao ozbiljan problem kad mi je i rezervni okvir pukao, sam sam kriv jer sam pokušavao vratiti stari koji mi se više sviđao i usput previše zategao ovaj koji mi je prelabavo stajao i puklo je. Funkcionira to zaljepljeno al vidio sam da je vrag odnio šalu, da neće izdržati do sljedećeg odlaska u Berlin, te da mi se valja naoružati živcima i krenuti u potragu po optikama, kojih, uvjerio sam se, ima u Rijeci puno, ali uglavnom su očito zaposlene trgovkinje, u manjini su oni koji se razumiju u problematiku, o razumijevanju problematike skladnog i lijepog nećemo ni govoriti.
Ovaj put neću spominjati optike na Korzu, privid izbora i mogućnosti komunikacije.
Prvo prijatno iznenađenje mi je priredila cura u optici "Visum",Zna što je "switch it" i ima, doduše ženske okvire, počela odmah rastavljati, al sam onda shvatio i da su okviri višekratno skuplji nego u Berlinu, a i da stakla moram mijenjati, tako da smo zaustavili tu operaciju. Skužio sam izvrsne crveno crne exte okvire na akciji, no nažalost mali, mada me pokušala uvjeriti da baš i nisu.
Pripremajući se preko interneta stekao sam dojam da je najluksuznija optika "Vid" od nekoliko optika u starom gradu. Čim sam ušao taj dojam su pojačali okviri naočala vlasnice koji su mi se svidili na prvi pogled, te par okvira koji su stilom odskakali od onih što sam do tad vidio. Nije bio nikakav problem, za razliku od nekih "velikih" optika isprobati ih, svi nažalost premali, vlasnica me nije pokušala uvjeriti u suprotno, i kako to biva, zadnji okvir koji sam probao, odmah je legao, uspostavilo se poslije da je igrom slučaja to bio i najjeftiniji model. Besplatan pregled vida, brzo napravljene naočale, simpatična i posvećena gazdarica, popust za fotoosjetljiva stakla il kak se to kaže i to je to. I u Hrvatskoj se znaju dogoditi ugodna iznenađenja.

Oznake: optika vid rijeka

Ti dani kad uopće ne misliš o tom hobiju koji te relaksira i ne stigneš okidati su besmisleni. To je potpuna kapitulacija pojedinca nad diktaturom sustava koji ti dirigira ne samo radnim dijelom dana. Ajd, nakon dužeg vremena sam uspio nešto riješiti, naručio sam izradu novih naočala, ovo tipkam kroz maglu zamjenskih. Eto danas ništa pretjerano vrijedno pozornosti, dan posvećen jebenim obvezama.
p.s.
Dan nikad nije baš potpuno besmislen, kupio sam cirka kilo dalmatinskog pršuta na akciji, a i jedna od deset optika koje sam obišao mi se svidjela, odnosno njena vlasnica ili namještenica, pojma nemam.

Eto do čega dovodi filozofija nebacanja, ne mogu pronaći ono što mi je potrebno. Rezervni okviri za naočale su nestali, a okulisti mi s ovim oštećenim ne mogu pomoći jer su očito školovani samo za trgovinu. Zato sam pronašao stari otpisani sat koji urar nije htio ni pogledati, otvorio ga je i zatvorio, uz presudu, nije problem u bateriji. Uspješno sam ga otvorio, počistio i zamijenio bateriju, i evo radi četiri i pol sata, a raditi će znam i dalje, koristit ću ga za kišno vrijeme, ima dosta kiša u nogama za razliku od ovog najnovijeg, koji mi je malo sumnjiv glede toga.
Jako mi je zanimljiva Sontagica u svojoj knjizi o fotografiji koju polako čitam kroz rasklimane naočale. Sjećam se i malo me zbunjuje prvi dojam koji sam stekao o njoj gledajući je 1993., meni tad potpuno nepoznatu, na teve kako režira predstavu u opkoljenom razorenom Sarajevu. Djelovala mi je dosta antipatično, a ja svojim prvim dojmovima vjerujem.
Razmišljam sad o tome čitajući, shvatio sam da je bila izuzetno obrazovana, pametna i jako dobro razumije problematiku tih naizgled nevažnih nijansi u doživljaju umjetnosti između demokratičnosti i elitizma.
Već od početka fotografije su se među umješnijima od nas vodili dijalozi, kakve smo ovdje u obliku paralelnih monologa vodili npr. Dražen i ja, spominjem njega jer je još na blogu prisutan. Zanimljiv je i njen privatan život, več sa 17 se udala za profesora, da bi poslije, najveći period svog života provela živeći u vezi s još živućom, svjetski poznatom fotografkinjom, jučer sam dotičnu potražio i našao na fejsu, redovito ažurira svoj profil, trenutno joj je aktualna izložba prosto nazvana "Žene".
Inače djevojke na prvoj fotografiji sam ufotkao naknadno ne zato što su mi na bilo koji način skrenule pozornost. Promatrale su me dok smo se približavali i raspravljale očito o nečemu na meni. Ja sam pomislio da su u pitanju preuske crne traperice s jednom već lagano primjetljivom flekicom, drugarica misli da su predmet razgovora možda bile moje ljubičaste tenisice, kupljene na akciji, dodajem ja sad i završavajući post primjećujem da su bile uglavnom skladno odjevene i vjerne pozornosti mlađih naraštaja.

Jučer popodne smo otputovali, navečer se išetali, proveli noć sijevanja munji i udara gromova uz psa koji nas unezveren i prestrašen nesvjesne pokušavao probuditi, ujutro neuobičajeno kasnili s prvom šetnjom.
Sve je išlo normalno, Jin je isprobao i toplinu mora i onda se dogodilo potpuno neočekivano i neubičajeno, zarobio nas je iznenadni plimni val na najužem cementiranom dijelu plaže bez mogućnosti uzmaka, s jedne strane more, s druge zid. Obojica smo pravilno reagirali, ja sam našao laganu izbočinu, taman da mi alpina tenisice ne preplavi more, a Jin me prvo zbunjeno gledao, da bi onda na moje zaprepaštenje, u trenutku kad se more već lagano počelo povlačiti, skočio unutra. Poslije sam otkrio moguću logiku, vani je bilo klizavo. Epilog, glava mu je ostala suha, meni čarape neznatno navlažene, kao da se ništa nije događalo, more se povuklo.
Kad smo se vratili iz šetnje vani je opet žestoko pljusnulo i ubrzalo nam odluku o povratku u Rijeku u kojoj smo se nakon pizze u Kraljevici počastili sladoledom i kremšnitom i saznali da je i tu bilo nevrijeme. Pred kućom je iz betona šikljala kanalizacija.

Cenzure sam se nauživao svih ovih godina, cenzure i svakakvih kritika, no sve je to imalo barem naznake neke logike, živimo u neobrazovanom ruralno konzervativnom društvu i takve stvari su normalne. Internet ipak svakom nudi demokratično pravo za iznošenje stava i tu su ravnopravne šovinističke svinje, konzervativni babci, nacistički primitivci i antisemiti, histerični retardi, zatucane moralistice, sadističke nakaze, sad sam se samo prisjetio profila nekih svojih kritičara, a ipak, admini bi trebali uobziriti mišljenja i tih i takvih, osim ako web zajednica nije profilirana, a takvih za šire pučanstvo baš kod nas ni nema.
Fejsovi admini su mi s vremena na vrijeme skidali golotinju, zatvorili su i jednu izvrsnu stranicu na kojoj smo od Hrvata bili admini, ak se dobro sjećam, blogerica Daniela i ja, no dobro, kod nas se i fakultetsko obrazovani ljudi užasavaju prikaza golog ljudskog tijela, može se razumiti. Par mjeseci mi nisu dirali zbilja izvrsnu fotku gole žene koja izlazi iz mora, to mi je bila naslovna fotka i na kraju sam je sam promijenio.
Na instagramu na kojem sam se nagledao svega i svačega sam pak primjetio ono što primjećujem zadnjih godina u takozvanom realnom životu, admin reže po svom bez obrazloženja, samo stavi link na uvjete korištenja koji se mogu svakojako tumačiti i najbolje, ako ne stisneš gumb "ok" ne možeš pristupiti računu. Zadnja mi je skinuta današnja fotka skroz dolje, a golotinja s preko 1500 lajkova stoji nedirnuta tu u blizini.
Inače danas sam jeo "ražnjić za naše male goste" i dobro se najeo, na povratku smo svratili do poznate mesnice, još smo šokirani cijenom suhe kobasice od 120 kuna, no ona možda bude zvijezda nekog narednog posta.

Prošao sam fazu vidi Rim i umri, 1999, sam bio tamo na hodočašću, bile su to krizne godine, a uz večeru su nam servirali besplatno vino, prošao sam dakle tu fazu, ali mi ni u jednom momentu nije bila opcija groblje stranaca u vječnom gradu. U stvari, za razliku od najdražeg pripovjedača mi Bölla, groblja me baš nikad nisu zanimala i slagao sam se s imenjakom i većim pjesnikom od sebe, po kojem sam i dobio ime, "u planini mrkoj nek mi bude hum..." Njemu se baš nije posrećio drugi dio pjesme, al mislim da ga ni briga bila nije, ovako je dovoljno dobro. Ja sam davno rekao, misleći da ne kompliciram, da mi zadnje utočiste treba biti uz nonića u Gorskom Kotaru, jer tamo baš nitko iz moje male ekipe baš ni ne dolazi. No budući da to nije najjednostavnije rješenje jer treba papirologije i rasprava, baš mi se fućka za te gluposti, let it be. Al ipak, red je red, prije zime treba obići ta mjesta, zasad barem u Rijeci i županiji.
p.s.
Talijanski pršut je znatno jeftiniji od naših i dobar. Ipak sa sjetom se sjetim kako je dobar bio dalmatinski pršut za bivše države, sa samostalnošću je ovaj u dućanima za raju postao samo znatno skuplji i nimalo bolji od europske konkurencije.

Drugarica je predložila i odšetali smo danas popodne do Hartere vidjeti predstavu "Zona" u organizaciji udruge "Prostor plus". Zona nema veze s našom prežaljenom blogericom nego se nastavlja na meditacije Tarkovskog. Prostor Hartere je idealan za ovakva događanja i to je organizatoru veliki plus. Predstavu interpretiraju i nose četiri plesačice, zanimljivo, meni su bile dojmljive tri koje djeluju mlađe, jedna koja djeluje nijansu starije mi je bila blijeda osim u završnom bliskom kontaktu s publikom. Prepoznat ćete je po tome što je nisam fotkao. Publika iako zanimljiva na prvi pogled nije mi ostavila poseban dojam, recimo na provokaciju grafita koji može aludirati na hrvatsku narodnju šutnju reagirao je samo Jin kratko zalajavši. Predstavu je pratilo puno jako dobro opremljenih snimatelja, bez obzira na moju suzdržanu šutnju o predstavi samoj, organizacija je za svaku pohvalu, toga preostalim ostacima srednjeg građanskog sloja u općem poseljačenju treba.

Jučer sam se nakon dugo vremena sreo i šetao s frendicom koja je već nastupala okolo s predavanjima na kojima je prikazivala dijapozitive s putovanja i usput pričala o traganju za smislom po Indiji. Postavljao sam joj pitanja, pokušavala je odgovarati, ona je tamo i spavala s fotićem, zanimljivo joj kako se može tako nehajno s pasa okidati, kaže dobro bi joj došle takve fotke za jedan projekt koji je vodila. Pričali smo ozbiljno, opisala mi je i zdravstvene probleme i probleme na poslu na kojem zarađuje novac za preživljavanje. Palo mi je na pamet koliki imam postotak besmislenih postova, no i oni o nečem svjedoče, zar ne?

Tražeći rezervne okvire za naočale eto danas sam otkrio da sam davne 2008. nabavio u Berlinu te switch it okvire koje sve ove godine mijenjam. Znači uskoro će deset godina, a u Rijeci, danas sam proširio broj, od dvadeset optičara, odnosno trgovaca koji rade u dućanima koji se nazivaju optikama, 18 nema pojma što je to, svi blenu i tvrde da su slomljeni okviri kad ih zamolim da mi ih promijene, jer nemam rezervne naočale uz sebe, naravno spreman platiti. Dva puta su ljudi znali o čemu se radi, prije pet šest godina jedna mlada cura na Potoku, koju poslije nisam više vidio i prošle godine žena na Žabici, danas je problem bio što taj mali dućan radi dvokratno pa sam poljubio vrata. Ostalo sve majstor do majstora, na kraju sam ipak uspio sam promijeniti očajan uz sladoled. Danas sam i primjetio koliko novootvorenih optika u Rijeci, samo je pekara više, bilo bi lijepo kad bi u nekoj radio netko tko zna svoj posao, barem u centru grada.

Dobio partiju u odlučujućem meču, plasirali se za viši rang natjecanja, snimio poziciju u trenu kad sam bio već uvjeren u dobitak, ja sam crni, ni protivnik ni ja ne sjedimo za stolom. Ipak nisam izabrao slavlje s ekipom, doma me čekao izvrstan ručak, zeznuo sam estetski prilikom prebacivanja jela i fotografiranja, jelo je, usprkos ovakvoj fotki, ispalo nenormalno ukusno.
Inače u šahovskom domu u Rijeci toče samo bezalkoholne tople i hladne napitke i pivo, izuzetno je jeftino i to je tako od otvaranja. Danas smo se prije prvog kola u 9.30 sreli nas trojica, jednom prije već prilično godina smo, igrao se kup, paralelno pili za šankom i igrali partije, i dobivali, njih dvojica su važili i kao najbolji profesionalno na svojim područjima, a i ja sam bio tu negdje.
Jedan od trojice nas je danas pitao da donese pivo za sve, ja sam se odmah odlučno zahvalio, a treći je samo odmahnuo glavom, jako blijed i slab i promrmljao nešto, kako kao prolazi njegovo vrijeme. Nediplomatski sam pitao, čak malo s nevjericom, igraš li još, da, rekao je, no nije dobro, al eto, ja odlazim ovako, on odlazi onako, pokazao je na trećeg mušketira, čitao sam u novinama da mu se ne piše dobro, no ovaj je ne slušajući prepolovio pivo saznavši da dobiva partiju bez borbe, protivnik nije došao, bolesni je izgubio mislim obje partije danas.
Moj protivnik je došao, al nije imao šanse, krivo je procijenio kapiten suprotstavljene ekipe, postavio je nabrijanog klinca protiv mene, velika greška, takvi mi leže, zlorabim iskustvo do krajnjih granica, odgovarala nam je minimalna pobjeda, dobili smo 5-1 što možda i nije najobjektivniji rezultat.
Poslije ručka išli smo drugarica, Jin i ja na sladoled i kolače, nismo pogriješili u izboru, Jin je ponovo počašćen na račun kuće, to se traži, mislim na pažnju. Inače na šahu nama poznatima iz foto miljea nije više jednostavno pa ni ne pokušavam fotografirati, mudonje bi štitile sve, a posebno dame, a budući da su mudonje preuzele strukture, ne da mi se baš igrati, mada sam primjetio, kad sam se zabavljao samo vadeći fotić, da je bilo onih itekako željnih fotkanja i spremnih na poziranje.
Inače kišilo je, nije bio baš dan za življenje.