petak, 30.09.2016.

Doživismo slobodu



Pročitao dnevnike književnika Željka Ivankovića iz vremena kad je imao istočnonjemačku stipendiju, točno između moje dvije, te njegov doživljaj jedine socijalističke Njemačke u povijesti. Rekao bih, sve je točno ali nije u pravu. Iste činjenice različito interpretiramo, on misli da su se mladi Nijemci rano ženili, jer je država stimulirala rađanje djece, istina da je na tom polju država bila izvrsno organizirala i organizirala npr. cjelodnevne vrtiće, ja koliko se sjećam, to se radilo iz praktičnih razloga, parovi su uglavnom brže dobivali društvene stanove nego solo pojedinci, i Željko je primjetio da što se tiče osamostaljivanja i ranog odlaska od roditelja nije bilo sličnih primjera. Logično je i da je DDR postotno imala najveću stopu razvoda u Europi. Primjetio je i zdrav odnos mladih prema vlastitom tijelu, naveo je primjer djevojke prijatelja koja se gola došetala i počela odijevati dok su oni filozofirali o Brechtu i Kafki. Ali sva ta pozitiva stane u tri rečenice njegovih dnevnika, dominira ružnoća socijalističkog sivila, vojska, policija i nesloboda. Ja se pak sjećam mladih koji su se izuzetno rano osamostalili, nesputanom odnosu prema tjelesnom, hedonizma kojeg si kasnije nikad nisam mogao priuštiti. Ubijali su ljude koji su pokušali bježati u ono što su smatrali slobodom, zgrade su izgledale često zbilja grozno, ali u njima su punoljetni ljudi živili i imali stanove.
Čekanje za peciva ispred dućana, šetnja do grada na tržnicu, usput neobavezno druženje i čakulanje s poznatima, tako već može ići dan. Doma u poštanskom sandučiću povratak u normalnost, jučer dobio obavijest o etažiranju zgrade, danas rješenje da se odobrava žalba grada i poništava ono prije navedeno, zbog jedne ili dvije vanjske stepenice.
18:57 | Komentari (5) | Print | ^ |

četvrtak, 29.09.2016.

Ovozemaljska toplina



Zanimljivi su oni kojima je uvijek hladno, a uvjerio sam se da ima i te kako takvih ljudi. Pa i ja sam se prilično nasmrzavao te jedne godine kad sam uspješno igrao ulogu besporočnog asketa. No to i sva odricanja dragovoljno radim, ne zbog prosvjetljenja razgovorima i čitanjem knjiga, nego kad moram. Sve je to vrijeme koje nije za pamćenje, nešto poput društvenog zločina prisilne godine u armiji, od tada definitivno ne postoji mogućnost mog priznanja sličnih socijalnih sustava.
I rješenja koja ljudi nalaze za spašavanje svojih života su užasno dosadna, Evo završio sam, nakon pauze u čitanju zbog besmislenih svakodnevnih obveza, Claptonovu autobiografiju, iako sam navijao za njega, pogodio sam što će se dogoditi, ovisnost je svladao pronašavši Boga, troje djece s znatno mlađom novom ženom bilo je samo bonus.

21:22 | Komentari (6) | Print | ^ |

srijeda, 28.09.2016.

Kafići svagdanji



Jin je jučer odveo goste iz Frankfurta u svoj kafić. Par minuta kasnije, vidio sam navečer na twitteru, oduševljeni komentari, psi su dobili besplatnu masažu. Tko zna raditi zna, kafić boguzaleđima je uvijek solidno popunjen iako, osim u centu grada, nije više vrijeme za kafiće. Prva i zadnja fotografija su uzete s twittera naše gošće koja bi sad već trebala biti na putu kući.
Ipak ne bih rekao da je s kafićima bilo bolje nekad. Mi smo cijele dane trošili vani, bilo nam dostupno, moglo se, što bi se reklo, i živilo previše hedonistički. Nisu se znale baš cijeniti velike sitnice.
Žurim raditi, onda na brzinu raditi, navečer sjednice, morat ćemo negdje smjestiti i šetnju s najboljim domaćinom, junakom jučerašnjeg dana. Treba zaraditi za jelo.
10:27 | Komentari (9) | Print | ^ |

utorak, 27.09.2016.

Može i bez pašte



Jučer cijeli dan izvan kuće, na poslu zbunjen, ne znam što se događa, jurio doma već kad je počeo padati mrak, Jin zbunjen u tami, pali se svjetlo i skače, to je to. Od zadnje Opatije ostalo par neiskorištenih fotki pa eto, što bi u Bosni rekli, bujrum! Prva šetnja jutros bila u pet, dan će opet biti dug.
07:18 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 26.09.2016.

Pasji životi



Druženje s poznatom twiterašicom i aktivisticom iz Frankfurta, njenim partnerom i psima, nažalost ne mogu objaviti fotografije, jer joj u Njemačkoj ponovo aktivni i nasilni nacisti prijete i skriva identitet. Zanimljivo da su partnerovi djed i baka bili iz Bosne, no u roditeljskoj kući se govorio samo njemački jezik.
Zanimljivo je kad se borbe s društvenih mreža pokušavaju premjestiti u takozvani realni život i obratno. Strast tih beznačajnih na bilo kojem od tva neusporediva polja kojim pokušavaju zagorčati živote "popularnima", jer na twitteru se npr. više vjeruje twiterašici jÇapulcu B nego nekom recimo socijaldemokratskom političaru, nevažno što ono što piše nema bitan uticaj na realu. Psi najbolje znaju, treba se boriti za zapišane terene.
Mnogo veća nepoznanica od susreta s dotad stvarno nepoznatim ljudima, kojima sam znao samo kako im izgledaju psi, ženka i mužjak, mi je bila kako će se moj Jin složiti s njima, pogotovo muškim. Sve je ispalo zadivljujuće harmonično, uključujući i par upozoravajućih lajanja, pas psu ipak nije bio čovjek.
p.s.
Neovisno o bankama ni u Njemačkoj nema više života od poljoprivrede niti perspektiva otvaranja novih radnih mjesta, posebno u manjim sredinama, morat će se tražiti nova društvena rješena različita od onih ukorijenjenih u izmanipuliranim mozgovima, otprilike sažetak razgovora o jednoj od tema.
11:05 | Komentari (10) | Print | ^ |

nedjelja, 25.09.2016.

Ručak u Opatiji



Jeli smo u Kontinentalu, preko puta je prije drugarica bila na terapiji koja je poskupila. Živi Opatija svojim turističkim bićem. Meni se svidila posudica u koju je Jin dobio vodu, a i njemu šminkeru. Danas bi se trebali naći s njemačkom twiterašicom, njezinim psima i valjda partnerom, u twitovima ga baš ne spominje. Zeznuo sam, kasno sam upalio perilicu suđa omamljen Claptonovom autobiografijom koju od ranog jutra čitam, sve veći užas što se bližim kraju ali ipak zanimljivo. Postavlja pitanja o životu, naravno Claptonovi odgovori mi ne zadovoljavaju, kao odavno, nakon "461 ocean boulevard", ni njegova muzika. Kuglica sladoleda od Griotte u opatijskom Krašu je nenadmašna, no eto, napravio sam dvije snimke, sad vidim stavio lošiju fotku, non stop griješim zadnjih dana.
12:31 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 24.09.2016.

Veli patka, dušo slatka...



Piše komentatorica da uglavnom komentiraju kod mene fotografije, tekstove znatno manje. To je logično, to i ja radije radim, posebno ako mogu pohvaliti, stavove svi imamo formirane i bez veze mi ulaziti u polemike osim ako se zbilja ne radi o stvarima do kojih mi je stalo. Pa barem mi što pišemo svaki dan pišemo uglavnom radi sebe, zato što nas nešto tjera, što moramo, isto kao što najbolji plesači uživaju u plesu ne razmišljajući previše o instrumentaliziranju istog.
p.s.
Danas renomirana njemačka twiterašica stiže u Rijeku, mi sad u Opatiju, tko zna, nitko ništa ne zna...
11:48 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 23.09.2016.

Čekanje autobusa



Jutros sam odmah skužio da je godišnjica smrti Sonje Savić, nepredjebive filmskokazališne dive balkanskih prostora, sjetio sam se da je daleko najbolji osvrt bio na Bolkovićevom vaseljena blogu prije dosta godina, našao i odmah ranom zorom popizdio, ne mogu prenijeti na fejs, jer mu je blog izgleda baniran, a usput sam valjda prvi put pročitao i komentare, ne mogu vjerovati kak je ograničena jedna od blog favoritkinja, pa jebote, svih ovih 12 godina takve se favoriziraju, treba izdržati to ignorirati.
Inače čitam Claptonovu autobiografiju, a danas sam podigao i putopise velikog pisca, malo manje velikog šahista i ne najmanje bitno svog znalca Željka Ivankovića i obje knjige su me danas dodatno deprimirale. Clapton mi je u mladosti bio najdraži glazbenik, još čuvam časopis Džuboks, broj posvećen njemu, volio sam njegove posebno ljubavne pjesme, razumijem sve što piše iskreno u knjizi i o drogi i o alkoholu i o ženama i tim više me iritira što razumijem, posebno tu veliku produktivnu ljubav prema ženi prijatelja Harrisona, oprez pri čitanju, ima tu kod mene ironije, sarkazma, štojavišeznamčega, al to je moj problem.
Kod putopisa Željka Ivankovića (Berlin, Njemačka, Los Angeles, Rijeka) pročitao sam najkraći i najnoviji iz 2012. (Rijeka), junake uglavnom poznajem, dvoje više nisu među živima, tu je i bivši prijatelj, dosta toga što mi se nastavilo na depresiju početka dana i o čemu sam meditirao okidajući iz fotića na današnju žrtvu čekajući autobus za doma.
S Jinom je bila pak poslije ugodna šetnja i druženje za razliku od sinoćnje, kad je na sve od reda režao.
21:51 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 22.09.2016.

Zijevanje



Idemo se vratiti na modu, zdravlje i jednostavnije stvari. Razumijem, reče jučer kolegica, mi što živimo normalno i okruženi smo normalnim ljudima jednostavno ne možemo neke stvari shvatiti.
11:17 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 21.09.2016.

Anatomija jednog ubojstva

Evo novinari i javnost su zadovoljni, slučaj je praktično riješen, ubojstvo i samoubojstvo, jedino je netko zeznuo pričom o načinu prenošenja leša pa su svi priču prenijeli, onda je netko napisao na twitteru, čudno, radi se o 11 km, netko drugi je pak rekao da ima tridesetak kilometara od ta dva mjesta, no nebitno, u slučajevima kad se ubojica samoubio on se službeno ne goni, to što je neki novinar zeznuo s prenosom leša, koga briga za nebitnosti.
Ja ću vam opet ispričati priču koju sam ja navodno čuo, jer sve na ovom blogu je fikcija, ponavljam zbog onih koji žive u staklenom zvonu svojih umjetnosti i ništa ne razumiju. Veli dakle najbolja prijateljica pretpostavljenog ubojice, radi se o velikoj ljubavi, no mladića je sekta uzela pod svoje, velim sekta, mada je to diskutabilno, ne daju oni svoju crkvu, eh te vražje definicije, i ne pušta, ljubavnici se bore i očajavaju jer ovi iz sekte su znatno moćniji od parlamentarnog zastupnika minorne stranke. E u priči su i bolesti, kojih sad već provjereno nema po zvaničnim izvještajima, doktor, moj drugar, kaže da treba proći haj,haj, vremena nakon obdukcije da bi se utvrdilo, jel ovaj bio bolestan.
Po zvaničnim izvorima u koje nije potrebno sumnjati, ubojstvo je počinjeno, po opisu najvjerojatnije gušenjem, leš je trsansportiran u stan ubojice, novinari su krivo shvatili tko je bio prijavljivan zbog stalkanja, no i to je nebitno, radi se o mladiću koji je bio zaposlen zadnje vrijeme u uredu parlamentarnog zastupnika.
Postoji i treća priča. Fotografiju njegove ljubavi, onog koji mu je sve u životu, ubojica je objavio na twitteru u jednom od zadnja dva twitta. Inače nitko od dosad navedenih u postu ne poznaje fotkanog lika.
Kolega bloger i fotograf konstatira da je fotografija snimljena i objavljena u vrijeme kad je žrtva po sadašnjim spoznajama bila mrtva, da je snimljena u S-Bahnu (gradskoj željeznici), da ničim u gesti ne odaje ikakvu vezu s potajnim snimateljem.
Možda je danas slučaj riješen, danas ništa nisam pratio, konstatirao sam jutros da su mi sve priče vjerodostojne, meni je pak palo u oči zapošljavanje kod gubitnika pred izvjesno gubljenje izbora i posla, možda samo očaj u sustavu u kojemu živimo i nemamo izbora, istraga u pravnoj državi vele uvijek sve otkriva.
p.s.
Fotke ne slijede naravno priču, fotke na ovom blogu ignoriraju fikciju i pokazuju što se stvarno, u realnom vremenu, bez posredovanja medija i istražitelja, događa.
20:43 | Komentari (10) | Print | ^ |

utorak, 20.09.2016.

Original koji je slijedio kopije



Prekjučer se u Berlinu ubio poznanik koji je imao 44 godine. Tempirao je samoubojstvo nakon izbora na kojima je sudjelovao i izgubio. Poslao je i oproštajno pismo na adresu svoje stranke, koje je stiglo uredno u ponedjeljak, kako je planirano. Postoji kodeks koji vrijedi i kod nas da se takva pisma ne objavljuju, tako da od onih koji su ga vidili znamo samo detalje koji njima odgovaraju, ja sam dobio odgovor, da, bio je bolestan.
Iako smo obojica pripadali istom pokretu, nismo imali ništa zajedničko, niti smo se ni u jednoj bitnoj stvari slagali, osim bezuvjetnog temeljnog dohotka, s tim da je on i tu imao neke varijacije. Kad su prije pet godina pirati ušli u berlinski parlament svi su ga zapazili po načinu odijevanja, radničke hlače, palestinska marama, odmah se naravno saznalo i za njegovu seksualnu orijentaciju. Na prigovore oko marame je reagirao s Davidovom zvijezdom na lančiću oko vrata.
Bio je prepoznatljiv i bio je među rijetkim Originalima u svijetu kopija.
Zanimljivo kako nas poremete samoubojstva poznatih, ma koliko nam oni malo značili, mene asociraju uvijek na ono Camusovo da je samoubojstvo jedino ozbiljno filozofsko pitanje, on sam ga je izbjegao poginuvši. Eto ni post sinoć nisam objavio iako su fotke bile spremne, evo barem njih. Planirao sam lamentaciju o ljepoti prirodnosti na balkonu hostela u centru Korza, ima tu još jedna fotka koja ovdje ne paše.
10:26 | Komentari (14) | Print | ^ |

nedjelja, 18.09.2016.

Lijep zalazak



Nakon ručka popodne i predvečer u prirodi kod prijatelja, naknadna razmjena darova za rođendane koji su prošli, razgovor uglavnom o Berlinu, u kojem je i on boravio, još nakon nas. Pokazao je i fotke, jučer je nakon velikih sigurnosnih provjera bio u posjetu na samom kruzeru, kaže dvanaest katova i vidljive hijerarhijske razlike, tko je koliko platio kartu. Kino, jazz klub, restorani, dućani, velegrad u malom...
Na povratku doma najprije pregled berlinskih vijesti, tamo su danas izbori, berlinski pirati zbog kojih sam i sam ušao u kratku političku avanturu su očekivano neslavno s 1,7% propali, no od mog mladog društva neki su ipak ušli u parlament, ali na listama drugih stranaka. Kao u onoj Arsenovoj "Tebi je lako reći idi i ni za čim ne žali, tebi je lako jer si dijete, i jer te nisu ostavljali" mladi imaju vremena za ispravljanje svojih zabluda i dobro da je tako, najgore je ostati sentimentalan i ne prihvatiti očite greške.
Čestitke poslane, lajkan status jednog dostojanstvenog gubitnika, iako je kasno objavit ću post prije spavanja, ne rade se u životu samo smislene stvari.
22:42 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 17.09.2016.

Kristalna simfonija



Nužda nas je nakon dužeg vremena otjerala u Opatiju. Već u dolasku smo s ceste primjetili veliki kruzer u posjetu, romantičnog imena "Kristalna simfonija". Kad se kruzeri približe Opatiji i Rijeci padne mi na pamet nekadašnji mladi frend Kruno. Zadnji put kad smo se sreli napravio je intervju samnom pod punom profesionalnom opremom, radio je film baš o Rijeci i okolici za jednu veliku brodarsku kompaniju, baš za potrebe putnika na kruzerima, koji će eventualno ovamo uplovljavati, pitao me i o Rijeci u ratu, te odnosu prema Srbima onda i sad, kad sam konstatirao da je sad uglavnom dobro, dodao je u svom stilu, isključivši mikrofon, da, kad ih je dovoljno otišlo. Možda godinu, dvije poslije, spomenuo sam to u društvu koje ga je znalo, kao i da se hvalio da mu je to velik posao, djevojka koju ne poznajem je rekla da je čula da nije više živ, od zajedničkog poznanika, ne zna, jel nesretan slučaj ili što. Film nisam nikad vidio, a u nikakve priče više ne vjerujem, previše je bilo i istinitih, a i pokoji srećom nesporazum, ako koga sretnem sretnem, to je to.
Najbolji definitivno sladoled, opatijska griotta, isto kao što je u Rijeci, ista firma, sramotno loš, u tom opatijskom kafiću mi obično uspjevaju i fotografije zanimljivih gošći, danas nije bilo šanse, svi nazočni su izuzetno nemirno sjedili zubo
21:23 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 16.09.2016.

Nebitno sivo



Dan mutniji i siviji od mojih fotki. Popili piće nakon barem dva desetljeća, toliko ga nije ni bilo u domovini. Upitan sam za bradu, jeans košulje i adidasice na nogama, o projektu slobodne škole o kojem smo onda pričali, o izlascima na Preluk i Opatiju, o šahu, o igricama formule jedan, o maturalcu u Amsterdam, o prošlom snijegu.
Ništa ga dakle nije zanimalo o meni, o njemu možda napišem poseban post, još razmišljam o onom što mi je izložio iz svog života.
20:31 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 15.09.2016.

Neka nama crva



Danas sam opet čuo frazu da svi volimo konstruktivnu kritiku, a ova druga da nema smisla, moje riječi do prije par godina. Imao sam u jednom momentu i pet šest blokiranih nickova na blogu, no i tad sam pazio da to ipak budu neke "face s težinom", cool bezveznjaci favoriti uredništva. Najnapornije od njih, stariji se sjećaju Mudana i babe Duška, il kako već, nisam blokao usprkos iritantnosti, prvog jednom čak nakratko jesam, pa je Lobotomia posredovala da to ne radim. On je baš vrijeđao, al nije bio glup, uostalom neki stavovi su mu bili poučni, što ima veze ako bude uništena sva crnogorica u Gorskom Kotaru, stavovi koji ti pomažu shvatiti s kim si okružen i da si možda pretjerao u širinu, treba odrediti prioritete borbe. Već sam pisao da akteri svakog novog umjetničkog pravca, skoro po pravilu, nemaju respekta prema prethodnicima, te da je neka objektivnost i u životu precijenjena. Trebaju nam radikalna smetala poput Malevicha i njegovog crnog kvadrata na bijeloj površini. Zašto bi očekivali poštovanje kad mi sami ovdje dio zajednice uopće ne poštujemo, doduše ja takve uglavnom zaobilazim, bili su ti neki okršaji u prošlosti i nitko nije izvukao nikakvu pouku. Oni koji ti se podsmjehuju zaslužuju minutu, uglavnom ih ne treba shvatiti ozbiljno, al eto, ako oni bez kompleksa lupetaju gluposti i ako to čak spada u društveni trend, zašto bi mi pitomili svoj sarkazam.
Umoran sam danas, ovaj post je spontano piskaranje, znak slabosti, nakon rutinskog brisanja onog valjda jedinog totalno beskorisnog virusa, nemam ideju o čemu lamentirati, a on se eto spontano podmetnuo.
p.s.
Ražnjići iz kućne radinosti ostaju mi vrhunac gurmanstva, makar bili munjevito pripremani kao danas.
22:49 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 14.09.2016.

Svrab raščišćavanja



Bio je i zalazak sunca lijep danas, pretpostavljam da su makrofotografi zadovoljni, insekti su plesali, dok sam obavljao razgovor s ulice sa službenicom ministarstva. Noć će valjda biti smislenija.
23:23 | Komentari (9) | Print | ^ |

utorak, 13.09.2016.

Rupa je oke



Pročitao sam "Rupu" Ivane Bodrožić u dva daha. Već sam napisao, teško mi vjerovati, da nakon uglavnom dosadnog "Hotela Zagorje", netko može napisati tako zanimljiv roman, nažalost realističan do pakla, preslika ovdašnje stvarnosti. Mučno mi se sad vratiti na prepucavanja koja sam pratio znatno prije čitanja knjige, bio to baš roman s ključem ili je ključ iskorišten samo kao mamac, roman je pismen, dobar, zanimljiv i mučan poput svakodnevice.
Paralelno sam čitao Žižekovo "Gledanje iskosa", a još čitam Ruth Barcan o golom i nagom, usput sam i doživio i izuzetno čudno bukvalno (riječ dolazi valjda u hrvatskom značenju od onog "bukva") tumačenje jednog posta od obrazovanih ljudi, svakodnevno pratim kako obrazovani ljudi postaju konzervativniji, jer u stvari kad bolje razmisliš...
Bravo Bodrožić, koliko god prepotentna bila, što kažu neki koji su bili ovdje na predstavljanju, roman je odličan, treba dijeliti autore od djela.
Problem Hrvatske je što se ne možeš nigdje separirati od indoktrinirane mase iako valjda nema neke razlike u broju stanovnika s naprimjer Berlinom, rupe treba što je moguće temeljitije pokriti.
22:37 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 12.09.2016.

Ljutnja zalutale



Za normalne ljude navikle na toplinu socijaliziranog smrada su plaže, prostori koji nude relativnu sigurnost i anonimnost krda. Meni je išla prije par godina primjedba jedne cool blogerice da se dame zahvaljujući sličnima meni ne mogu ni na plaži opustiti, što je notorna glupost jer se od svoje valjda devete godine nisam pojavio na plaži, fotkao prolazeći s distance jer su mi gužve i estetski odbojne. Jedino sam par puta fotkao rubove pokojnog naturističkog Politina na koji isto nisam odlazio.
Druga stvar je sloboda stijena na kojima sam se i milijun puta polomio, radije hodam dalje nego da sam okružen ljudskom masom. Ima nas još takvih i onda kad u đir zaluta elegantna turistkinja s fotićem nastupa efekt potuđenja, zanimljiva je ta ljutnja i prigušeni bijes, kad je vidjela upereni fotić, pokrštavanje urođenika nije tako jednostavno.
22:23 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 11.09.2016.

Vikend bez sretnog svršetka



Opet isto, grčevito upijam vikend. Meni se osobno baš i nije išlo na otok, no vjerojatno je pametnije izbjegavati toksikaciju slobodnih dana, a u Rijeci je to teže izbjeći. Preko tjedna ne stigneš obaviti gluposti koje su usvojene ne bi li se što manje bavili kreativnim stvaranjem, preko vikenda je pak definitivno premalo vremena za pravi život, ideja ne nedostaje.
Čitam zanimljivu knjigu o kulturnoj anatomiji golog i nagog, tu mi se zasad jako svidila kritika suvremenih fotografa majstora foto shopa i retuširanja, počeo sam i približio se već danas polovici knjige "Rupa" Ivane Bodrožić, ne mogu se načuditi kad je naučila pisati, prvi roman mi se nije svidio, privodim kraju i Žižekov "Pogled iskosa", toliko o najvažnijoj sporednoj zanimaciji završnih dana tjedna.
U tijeku su u Bakuu muška i ženska šahovska olimpijada, pratim ih, posebno potonju, preko neta, i meni i uspostavilo se ne samo meni, upale su u oči fotografije jednog tamošnjeg fotografa rekordni put pregledane preko neta, ponudio sam mu i par sekundi kasnije je prihvaćeno fejs prijateljstvo, on sam piše da je tehnički nepotkovan amater koji uživa u fotografiranju, lijepa priča, mislim to otkriće u velikoj profesionalnoj konkurenciji.
Autocenzurirao sam se, dvije fotke obrisane, zadnje vrijeme sam sklon vrijeđanju u raspravama, a to m i u ovim neizvjesnim vremenima ne treba, zato objavljeni niz sad djeluje malo nepotpuno, ali neka...
22:15 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 09.09.2016.

Oni brži i jači



Danas smo u šetnji Jin ja naletili na Luciana Sušnja i njegovu valjda ženu. Ona je pitala za Jina koliko ima godina, ja sam rekao i dodao da izgleda starije jer se s starcem druži. Ona je rekla da se zbilja malo nehajno vuče, na što je Luciano rekao kajgod to o starosti, to vole pričati oni u najboljim godinama što me podsjetilo da je on bio i političar.
Cijelo vrijeme sam razmišljao kako je to glupo, ne samo ja već tisuće sličnih pamti tog Sušnja po toj dobivenoj trci, ne znam više na 800 ili 1500 metara, kad se na početku ono namjerno frajerski držao pri kraju kolone. Ta trka je odredila tog lika i sve ostalo, kao i današnje riječi s njegove strane, je nebitno.
Sjetio sam se i nekad najboljeg frenda koji živi u Puli i koji mi je pričao o svojevremenim dijalozima s vlasnikom polupraznog kafića u njegovom susjedstvu Matom Parlovom koji je vjerojatno bio i žešći borac te tužnija priča.
Nasilno opalio danas dvije fotke, i ja igram svoju ulogu, još mnogo besmisleniju.
20:04 | Komentari (8) | Print | ^ |

četvrtak, 08.09.2016.

Bez glave

Kažu da je najgora formalna greška kod onih, koji za razliku od umjetnika umjesto mrtvih priroda i insekata fotografiraju ljude, odsjeći dio tijela. Kod mene posebno kad sam neispavan, nije ni isprika niti neko opravdavanje, izvise glave, što je, tu je.
Konačno je gotovo, te jesenje mature za nezadovoljnike i gubitnike i moći ću tu drugu smjenu koristiti za znatno manje bitne životne stvari, što će mi država ovršiti, što će mi zakonski povlašteni lešinari još opljačkati, proučavati pravne pizdarije koje me nikad nisu zanimale ne bih li išta spasio jer pljačkašice znaju svoja prava.
Zašto objavljujem ovakve postove, pa još najbolje da čekam božansko nadahnuće, ljudi smo, nismo Umjetnici (mene malog učili da riječ dolazi od glagola "umetati", a zbilja je postojalo razdoblje kad sam odraslima vjerovao).
Inače tužan sam, ženska šahovska reprezentacija Ukrajine propustila u derbiju pobjediti Rusiju na Olimpijadi, moja ljubimica i fejs prijateljica čak izgubila, ja pratio preko interneta, vidio priliku kako se može spasiti ali nisam uspio teleportirati misli.
22:41 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 07.09.2016.

Ribe iz uzgoja



ribe iz uzgoja
sve su više trendy
sve traženije.

nadimljene po mjeri
standardnih mjera
ne dopuštaju iznenađenja.

nema nekih razlika
teško ih razaznati
razlike izazivaju nesigurnost.

neka nama naših riba
pusti priče o ljepoti divljeg
traže se mjere

tako su vas uzgojili.
22:06 | Komentari (12) | Print | ^ |

utorak, 06.09.2016.

Pazi propovijed!

Ne znam jel kome od vas poznato al postojalo je razdoblje u književnosti kad se realizam smatrao manje vrijednim, rugali su mu se, te ako bi netko ipak pisao i dalje uporno tim stilom, oni dobronamjerni koji odmah ne bi popljuvali autora, bi se pitali što se krije iza toga, koja je zadnja namjera autora.
Hoću reći glupost nije posebno obilježje, Hrvatske, hrvatskih blogera ni današnjeg vremena, ljudi su masovno hipnotizirani nekim moralnim normama, a zahvaljujući propagandi i odgoju potpuno neotporni na debilizam i to je normalno tako i tu je teško ako i nemoguće pomoći.
Bio sam član stranke koja je upozoravala na ugroženu privatnost pojedinca od strane državnog aparata, državni aparat je infiltracijom uništio taj pokret i okrenuo priču, opasnost prijeti od vaših bližnjih, sigurnost možete imati samo represijom ili množenjem kamera, ali onih nadzornih, državnih.
Baš nas briga, ionako nemamo što kriti osim vlastitog tijela.
22:36 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 05.09.2016.

Boje i sivo ()



opet brisah post
blogersko promišljanje
kak izbjeći linč.
23:11 | Komentari (12) | Print | ^ |

nedjelja, 04.09.2016.

Dobrinj-prestonica culture



Nema nekog efekta od stavljanja postova u 11 navečer, pogotovo ako se radi o mom blogu koji ionako obično izuzetno brzo nestane s naslovnice. Zato ću staviti post o izuzetnoj galeriji o kojoj sam već pisao jednog od ranijih ljeta, poznatog, sad već nažalost pokojnog, kolekcionara Infelda, koja se nalazi eto igrom životnih sudbina, udovica Zdenka mu je odavdje, u malom Dobrinju na otoku Krku. Dakle galeriju Infeld sam već spominjao, sad vidim da je to i centar "culture", to je jače od mene, odmah me zadivilo na plakatu, kultura ionako suviše trivijalno zvuči.
Ove godine izložba nije posvećena nekom velikanu iz Infeldove kolekcije, kao što je npr. bila Hundertwasseru, nego se naprosto radi o mini retrospektivi, ja bih rekao izuzetno uspješnoj, meni tu najbolja izložba do sad. Jedan kat je zauzeo hrvatski slikar, po prezimenu i motivima valjda otočnih korijena, idealni radovi za npr. stanove političara koji i u svojim stanovima mogu demonstrirati s tim slikama koliko cijene rodnu grudu, kažem, tu se nisam zadržavao, no sve drugo mi je bilo perfektno, od Warhola do Ramosa i nekih koji su i meni eto otkriće, a imam muzeja suvremene umjetnosti u nogama.
Pisao sam već o našoj autohtonoj naivnoj umjetnosti, vježbao ironiju i sarkazam, ali večeras moram konstatirati, Milan Generalić je zakon, tip me doslovno osvojio na prvu, ono vjenčanje sam gotovo pao s nogu. Prvi put čujem, čuo sam za drugu dvojicu prezimenjaka o kojima ne bih, no ovog ću vjerojatno guglati, večeras ne stignem, sutra je radni dan. Tko bude na Krku do kraja mjeseca, preporučujem mu izložbu, tak nešto besplatno, a više nego dobro teško je naći.
Počeo mi divljati komp, dvije rečenice iz teksta bacilo na kraj posta, nemam vremena tražiti gdje je stajalo pa brišem, radi se o pohvali portretima kolekcionara i obitelji, laku noć.
23:25 | Komentari (10) | Print | ^ |

četvrtak, 01.09.2016.

Tri okidanja čekajući bus nakon obavljenog posla i loša pljeskavica

Baš glupo, ekipa bi fight, ja koji sam uvijek za, žurim na zasluženi odmor, odradio sam jako veliki dio administracije, a posredno i spasio djelatnike od sutrašnje mature, naime moj njemački su položili ovdje u ljetnom roku s prosjekom 4,3 i sutra nema mature, izuzetno rijetko spominjem takve uspjehe jer ne cijenim ovako koncipirane ispite bez usmenog, al eto, sutra nema ponavljača.
Samo ću napisati opasku oko jedne primjedbe, koja sve govori o načinu čitanja tih umnih komentatora s jednog cool bloga , koji kak je Regina primjetila, pljuju po komentatorima ovdje, " najnevinija od svih nas" ni pomoću filmskih trikova ne može značiti "nevina", ak mi bude do stilske vježbe napišem u prozi priču prilagođenu suvremenom lijenom malograđaninu, s nabrojanim događanjima jednim iza drugog, da ne bi moglo doći nidokakvog nesporazuma (kontekst koji u pjesmi namjerno nedostaje, svemogući pripovjedač zna, a sveznajuće čitateljke znaju i više i pljuju po drugima, lijepe i pametne.)
Ako bude sreće par dana me nema na netu, porno crviću iz dijaspore je put otvoren.
13:49 | Komentari (12) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

11. 08.