petak, 23.09.2016.

Čekanje autobusa



Jutros sam odmah skužio da je godišnjica smrti Sonje Savić, nepredjebive filmskokazališne dive balkanskih prostora, sjetio sam se da je daleko najbolji osvrt bio na Bolkovićevom vaseljena blogu prije dosta godina, našao i odmah ranom zorom popizdio, ne mogu prenijeti na fejs, jer mu je blog izgleda baniran, a usput sam valjda prvi put pročitao i komentare, ne mogu vjerovati kak je ograničena jedna od blog favoritkinja, pa jebote, svih ovih 12 godina takve se favoriziraju, treba izdržati to ignorirati.
Inače čitam Claptonovu autobiografiju, a danas sam podigao i putopise velikog pisca, malo manje velikog šahista i ne najmanje bitno svog znalca Željka Ivankovića i obje knjige su me danas dodatno deprimirale. Clapton mi je u mladosti bio najdraži glazbenik, još čuvam časopis Džuboks, broj posvećen njemu, volio sam njegove posebno ljubavne pjesme, razumijem sve što piše iskreno u knjizi i o drogi i o alkoholu i o ženama i tim više me iritira što razumijem, posebno tu veliku produktivnu ljubav prema ženi prijatelja Harrisona, oprez pri čitanju, ima tu kod mene ironije, sarkazma, štojavišeznamčega, al to je moj problem.
Kod putopisa Željka Ivankovića (Berlin, Njemačka, Los Angeles, Rijeka) pročitao sam najkraći i najnoviji iz 2012. (Rijeka), junake uglavnom poznajem, dvoje više nisu među živima, tu je i bivši prijatelj, dosta toga što mi se nastavilo na depresiju početka dana i o čemu sam meditirao okidajući iz fotića na današnju žrtvu čekajući autobus za doma.
S Jinom je bila pak poslije ugodna šetnja i druženje za razliku od sinoćnje, kad je na sve od reda režao.
21:51 | Komentari (7) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

11. 08.