Marketing
Doživismo slobodu
Pročitao dnevnike književnika Željka Ivankovića iz vremena kad je imao istočnonjemačku stipendiju, točno između moje dvije, te njegov doživljaj jedine socijalističke Njemačke u povijesti. Rekao bih, sve je točno ali nije u pravu. Iste činjenice različito interpretiramo, on misli da su se mladi Nijemci rano ženili, jer je država stimulirala rađanje djece, istina da je na tom polju država bila izvrsno organizirala i organizirala npr. cjelodnevne vrtiće, ja koliko se sjećam, to se radilo iz praktičnih razloga, parovi su uglavnom brže dobivali društvene stanove nego solo pojedinci, i Željko je primjetio da što se tiče osamostaljivanja i ranog odlaska od roditelja nije bilo sličnih primjera. Logično je i da je DDR postotno imala najveću stopu razvoda u Europi. Primjetio je i zdrav odnos mladih prema vlastitom tijelu, naveo je primjer djevojke prijatelja koja se gola došetala i počela odijevati dok su oni filozofirali o Brechtu i Kafki. Ali sva ta pozitiva stane u tri rečenice njegovih dnevnika, dominira ružnoća socijalističkog sivila, vojska, policija i nesloboda. Ja se pak sjećam mladih koji su se izuzetno rano osamostalili, nesputanom odnosu prema tjelesnom, hedonizma kojeg si kasnije nikad nisam mogao priuštiti. Ubijali su ljude koji su pokušali bježati u ono što su smatrali slobodom, zgrade su izgledale često zbilja grozno, ali u njima su punoljetni ljudi živili i imali stanove.
Čekanje za peciva ispred dućana, šetnja do grada na tržnicu, usput neobavezno druženje i čakulanje s poznatima, tako već može ići dan. Doma u poštanskom sandučiću povratak u normalnost, jučer dobio obavijest o etažiranju zgrade, danas rješenje da se odobrava žalba grada i poništava ono prije navedeno, zbog jedne ili dvije vanjske stepenice.
Post je objavljen 30.09.2016. u 18:57 sati.