Nachtfresser

Sam sebe iz nekih životnih razdoblja više baš i ne mogu slijediti, bez prilagodbe novom sebi, kao da se radi drugim osobama. Jedino što me drži cijeli život je nepristajanje na priznavanje društvenih normi koje smatram glupim, doduše uglavnom se pokorim i pristanem plaćati cijenu tog stava kao da je to pokoravanje ispravno. Isto tako znao sam dugo izbivati iz slučajnih mi domovina, prije Jugoslavije, sad Hrvatske i za razliku od zemljaka ne pamtim ikakve osjećaje nostalgije ikad ni žurbu za povracima.
Jedan mladi Afrikanac ima u mom kvartu ovdje brijačnicu, vidio sam ga u zadnjoj šetnji sinoć, kako sam bez mušterije sjedi u njoj i s poznatim očajem bulji u prazno, fotić mi je ostao doma. On se ipak za razliku od mnogih izbjeglih iz svojih domaja tu zaposlio i nastanio i njega bi trebao mučiti samo kapitalizam, nikakva žal za imaginarnom ljubljenom domovinom. Što kaže moj berlinski frend kojem se još nisam javio jučer na twitteru, ukraden mi je stari dragi bicikl sinoć, zbilja ne postoji način da se pomirim s ovim sustavom.
Ipak mi je lijepo viditi ovdje svo to šarenilo ljudi s kojima imam toliko malo zajedno, od religije, boje kože do ostalih gluposti, ovdje i učenici izlaze na ulice protiv deportacije svojih prijatelja i njihovih obitelji u domovine koje ih ne žele. Izražavaju na trgovima svoje stavove, ako je to neka utjeha i policija ih štiti od onih koji bi sve različito potjerali zbog uživanja u svojim torovima, koji bi željeli imati ono što moji zemljaci i ja cijeli život imamo.

Onako vremenom polako skužiš neke stvari, tako smo i mi eto skužili da će nam proći život, a eto, pored svih tih kazališta, nismo nijednu predstavu pogledali u legendarnom berlinskom Brechtovom. Vođenje oko i kroz kazalište smo imali s jednim Brechtovim suvremenikom, vidili smo njegovu čuvenu ložu u kojoj se između ostalog za vrijeme predstava pušilo i pilo, jedna za drugom, on je uostalom bio intendant iliti šef.
Nažalost, zakasnili, do jeseni ništa, a u jesen, kako stvari stoje, nas nema.
Prije smo posjetili najveću berlinsku knjižaru u Friedrichstraße, nikako joj zapamtiti ime, al pamtim da je muški WC kat iznad ženskog, o toj zadnjoj Sloterdijkovoj knjizi se toliko priča u filozofskim i uopće mislilačkim krugovima da ju se jednostavno moralo nabaviti. Inače on mi je svojom "Kritikom ciničkog uma" pomogao da zaokružim svoje teoretsko znanje o bitnim životnim pitanjima kao što su npr. guzica, pišanje i sranje, te se tom knjigom svrstao uz moje klasike uz Nietzschea na kojem sam diplomirao.

Sustav se izvrsno zeza sa svojim nekadašnjim protivnicima, u Berlinu su popularne ljetne piratske noći, a jedan od novijih trgovačkih centara, smješten inače uz kolodvor Zoo kojem je narkomanka podarila svjetsku slavu, ima uglavnom "bio" dućane s napicima, hranom i odjećom, uz ozloglašeni i usput najbolje posjećeni supermarket na tom prostoru "Kaisers" s uglavnom jeftinim smećem, on valjda pomaže vlasniku u ekonomskoj računici.
Uz ogromne prozore pobacani su jastučići, tu se možeš bez beda i obaveznog konzumiranja opustiti, tu svratimo uz tihu ambijentalnu glazbu meditirati o lošoj karmi koja nas prati. Dekoncentriraju nas pomalo govnarska alternativna tatina djeca, jučer je jedna tako trendi probušena šiparica objašnjavala novom poznaniku koji joj se glupavo nabacivao da ima psa sličnog Jinu ali eto, on ti nije na uzici ni zatvoren s njima, nego atipično za današnje vrijeme, po cijeli dan šeće slobodno po dvorištu.
Jina su s druge strane zbunjivali pavijani s druge strane stakla, s druge strane je već naime čuveni zološki, izgledalo mu je jamačno kako su oni sretni slobodni, a on s ove strane vezan (u trgovačkim centrima je to naravno obavezno) i jadan i svima je okolo eto bolje.
Kaže trgovkinja u Kaisersu, Grci što je najgore stvarno smatraju Schäublea i Merkel i "svih nas" nacistima, smučilo mi se u momentu, sindrom poistovjećivanja s vođama koji ponekad ljut povezujem uz Srbe i Hrvate i Miloševića i Tuđmana, nigdje nije dobro, ponegdje malo manje zlo.

Hladno je, jučer ujutro sam se obukao kao zalutao turist, no u Berlinu je to uvijek problem kako se odjenuti jer se vrijeme tijekom dana više put mijenja. Sad lagano ponovo ulazim u štos, nosim inače u Rijeci slabo korištenu desigual torbu, u njoj jaknu i ostale dodatne stvari.
Buvljak na Boxhagener Platzu je kultni berlinski buvljak karakterističan po atmosferi na njemu i oko njega, mnoštvo uličnih svirača, alternativci svih vrsta, od gothic stila do neizbježnih punkera, meni najzanimljivije modne kombinacije u gradu, ono jeftino a uh, jučer smo relativno kasno došli i nije mi se baš dalo vaditi fotić, samo sam rutinski par puta opalio za dočarati atmosferu i iskoristio priliku za snimiti ženski WC.
Ovdje smo došli do jedne od tema praških razgovora,sustav sve apsorbira, melje, uništava. Na Boxiju je na početku skoro sve bilo rabljena roba, ja sam npr. nabavljao novine iz tridesetih godina prošlog stoljeća, jeftino smo svojevremeno nabavili stari vrijedni komplet za čaj, sad je sve više poluprofesionalaca koji štancaju skupe majice za "alternativu", obrtnici koji proizvode u starom stilu, al to više nije to. Nema više ni starih Srba koji su valjda kamionom s Balkana dovozili sve one pipe,stare mobitele, gramofone, tranzistore, komode i drugu kramu stila one koja se prodaje na riječkoj tržnici Brajda, posao je preuzela mlađa ovaj put izgleda domaća ekipa, al atmosfera oko tržnice je još uvijek izvrsna.

Oznake: flohmarkt, Boxi

Stigli smo u Berlin. Pokušavamo skužiti zamke i fore novog stana. Zima je.
Noćili smo kod našeg filmaša Luke u Pragu, isfilozofirali društvene tajne današnjice koja je, to smo se složili, ipak dosta prozirna i prozaična, naravno za one što je žele viditi. Analizirali smo fenomene poput borbe protiv pušenja, fore kako uvjeriti pojedinca da je nesposoban, te da ga bližnji na radnom mjestu ugrožavaju ako mu nisu neprijatelji, nisam imao uvjerljiv odgovor kako ću braniti osvojene prostore slobode, bez prilagodbe sustavu, žongliralo se igrama riječi, kažu L. čak da i stvoriš kritičnu masu sustav je otporan na nju, budući da mu je stan u centru, iako smo kasno došli, prošetali smo krajem u kojem je kava 160 kruna, pitao sam kako to da očito uživa živiti u Pragu, te navao par primjera, ja osobno imam samo negativna iskustva s žiteljima tog grada u kojem sam prevaren il pokušao biti prevaren iks puta, i u kojem više poštujem građevine nego ljude, zaboravio sam da on radi i uglavnom dane provodi u drugom svijetu, međunarodnoj filmskoj školi gdje domaćih i nije baš previše. Lijepo je živiti radeći ono što se voli, no ljubav košta, zarađeno uglavnom financira na svoj film. Zanimljivo da se oni međusobno razmjenjuju, jednom redatelju je npr. on bio snimatelj, ovaj mu sad uzvraća uslugu, plaćaju uglavnom od ljudi glumce, cijeli dan su u pogonu u svom svijetu.
Jina i mene je u jutarnjoj šetnji Pragom ulovio pljusak pa smo se sklonili na glavni kolodvor, tamo se i oko sedam ujutro svašta događa.

Dobro, samo mi je prvi pogled na Lido predstavljao šok i to valjda jer znam kako je prije izgledao, plaža ko plaža, možda mi je bila naj u Opatiji, ali ne pretjerano draga. Onda sam počeo razmišljati u stilu kad bih imao love, dobro ja osobno bih si poput Branda nabavio otok za sebe, ali ono prosječni bogatun, zbilja bih se bolje u ovom sranju osjećao nego ono prije, nijansu sigurnije. Devedeset kuna za ležaljku, dobiješ valjda i sef i mirna bosna, oko tebe ekipa slična tebi. Malo sam promatrao te muškarce na jahtama, djeluju priglupo, čini mi se da su to ne ratni profiteri nego njihovi tjelohranitelji, prva asocijacija mi je bila tip koji nas je jedne poratne noći častio u nekad kultnom rock kafeu, da bi ga iznenada nešto iziritiralo pa je dobro propucao šank i okolicu, nikog od nas srećom nije zakačio, poslije se ispričao i nagodio s vlasnikom, čuli smo da je bio Tuđmanov pratilac. Uglavnom na prvoklasnim jahtama neki drugoligaški bogatuni, cure karikaturalno nezanimljive pa ćete ostati prikraćeni za vizualnu informaciju.
Poslije smo zbog vrućine Jin i ja sjedili u dubokoj hladovini, ja pomalo fotkao. Prišao nam neki lokalni boemčina, nahvalio način kako fotografiram,gledao fotke uz bravo, prvo sam pomislio, trebam mu odmah reći da nemam love, kokuz i da ne može od mene ništa dobiti i bez veze troši vrijeme, ali me nešto sprečavalo, nije ništa ni tražio. Saznao sam korisnu informaciju ako je točna, no on bi valjda to trebao znati, s petnaest godina radnog staža imaš pravo na mirovinu. On se ak sam dobro shvatio jer i nisam baš slušao malo zeznuo jer to nije znao pa je izabrao vojnu, a brodogradilišna bi mu bila veća.
Još jednom sam se vratio Lidu, nitko se baš ne kupa, nisu to neki milijarderi, a najveća gužva je oko sladoleda koji nije skuplji nego u gradu.
U stvari najviše asocijacija mi je jučer probudila djevojka s pivom, sjetila me na vrijeme kad sam konzumirao sredstva za uživanje u obimnim količinama i pisao odličnu poeziju, tako nekako je bila zamišljena naslovnica zbirke koja je tad bila aktualna, al nije išlo, modele treba platiti.
Onda sam se sjetio velikog pjesnika Drage Kuđića, koji je za rata umro napušten u velikoj bijedi, koji je jednom u to vrijeme nakon uspješne večeri poezije noćio kod mene, probudio se usred noći i pitao zašto ne spavam, ja rekoh da me ostavila cura zbog Slovenca koji ima farmu i piliće, a on onako bunovan odmah:"A ti njoj napiši:
Ne prodaje se ljubav draga/nisu to pilići/ja imam farmu ljubavi/ne možeš joj nikad prići."

Idem se pakirati.

Ionako sve manje nas zna čitati. Ionako sve manje nas išta razumije. Ionako smo vjerojatno mi blesavi, nije moguće da je toliko njih.
p.s.
Izostavljam blogoknjigu, što nisam opipao, o tome ne mogu suditi.

Gledajući objektivno
nije se puno promijenilo
od Nietzscheovog vremena
da nije obilazio sanatorije
ja nikad ne bih obratio pozornost
na ljepotu Genove.

Kad je Rita rekla
da je iz Genove
odmah sam je pitao za Sils Mariu
oduševilo me da zna gdje je
ali to ne jer sam iz Genove, rekla je
nego sam i ja čitala Nietzschea.

Opatija mi je uvijek djelovala bolesno
al najbolji terapeut gdin Shin je tamo
pa je pohodimo zahvaljujući društvu
koje negativnom selekcijom šefica
razboljeva sve nas
koji bi uravnoteženo pušili.

Upoznajući bolesne žene
koje su bolesni provincijski političari uvjerili
da imaju misiju i da su nezamjenjive
i izobličili im lica zlom
uopće ne sliče svojoj djeci
koja su valjda bezbrižna bez njih izrasla.

One nikad ne umiru od stresa
u ovo vrijeme savijest razboljeva
prepoznaju to majstori Istoka
i Opatija najednom postaje lijepa
sa svojom neodgojenom mladeži
i turistima koji pitaju za Konzum.

p.s.
Nisam još zaboravio tehniku stvaranja poezije, samo mi strast fali

Nasmijah se jutros samom sebi kad sam refleksivno krenuo pisati komentar na nebuloze na jednom portalu. Kao da to ima ikakvog smisla, prošla su davno vremena produktivnih polemika iz kojih se moglo nešto i naučiti. I inače, lako je biti provokator i "slobodouman" onom koji moderira portal.
Jučer je bio naporan i stresan dan, Jin je bio na šišanju. Ima odličnu frizerku koja se školovala u Americi i ne radi rado frizure "do kraja" koje preferiramo Jin i ja. Kad sam lagano dodao da je sve super, da mu je mogla još malo skratiti i na glavi reagirala je da to onda ne bi bio westi, odmah dodala, ako već volimo ovako na kratko možda ga ne bi trebalo ni trimati nego jednostavno šišati, bilo bi i pedeset kuna jeftinije. Toliko o važnim stvarima jučer uz tužnu vijest o odlasku psa jednog od poznatijih blogera ovdje u lijepe uspomene.
I na blogu sam se jučer jednom rečenicom valjda osvrnuo na ponašanje njemačkog političara Schäublea, tijekom dana u istom stilu o njegovim ambicijama i psihološkom profilu je pisala moja berlinska frendica, trenutno na odmoru u Grčkoj, Julia, ono što intuitivno osjetim sve češće dobije egzaktne potvrde. Tip koji bi rado bio novi željezni kancelar je na udaru tamošnje javnosti, tamo ista postoji.

p.s.
Riječki prosvjednik Marin Miočić Stošić koji je ovdje dugo zamjenjivao nepostojeće kritičare svakodnevice prodaje turistima jedrenjake, svaki je drukčiji, eto neka korist od sezone.

Početničku političku grešku radi Nijemac Schäuble, protivnika na podu ide gaziti mada je sam u invalidskim kolicima, ovaj vikend je srušio image koji je Njemačka gradila više desetljeća, neki se pitaju zašto je to Merkel dopustila, pa lik je postao previše popularan među nacistima i seljačinama, pa je zaprijetio i njenoj poziciji u stranci i državi, ovako će se sam izblamirati u Europi. No nećemo više o politici.
Riječani su turistima odlični domaćini, ako zažele na ćevape vode ih na kultna mjesta koja i dobar dio fiumana ne poznaje. Ja čitam i gledam knjige, nikad mi neće biti jasno zašto je nekim umjetničkim fotografima dopušteno eksplicitno fotografiranje spolnih organa dok kod drugih skandalizira. Ovaj je dobar, al ne toliko za zapamtiti mu ime.
Svako jutro imam trening brzog hoda, pauzu radim na jednoj klupi s koje je pogled na niz nebodera, opalim koju, treba znati da ne vidim što snimam, maksimalna je udaljenost, pa dalje u grad.

Prvo mi fotkanje jutros u šetnji prema gradu nije išlo, svi koje bih primjetio kao zanimljive žurno su odmicali, sad mi dvostruko očitava fotografije u editoru, taj problem mi je već vadio živce. Dobre su mi te fotke na neboderu s maksimalnim fokusom, pričini mi se živo biće i gađam, jutros eto baš nisam ubo, donju polovicu tipa koji je očito upravo ustao i išetao na balkon. Jednu tetu sam snimio na pješačkom da bi mi se onda ponovo pojavila na horizontu, imam vremena, na godišnjem, onda sam je počeo čisto ovako fotografirati, pa je i primjetila, nisam se skrivao, al sam bio na sigurnoj udaljenosti.
Na tržnici sam neplanirano kupio dvije kile breskvi za 15 kuna ("ja ću svom profesoru samo najbolje odabrati, svašta me on naučio..." trgovkinja, bivša učenica), saznao da je moja teta za limune uzela mjesec godišnjeg, a očajan izbor, ništa, odlučio sam se isprobati "bio" varijantu nekog od naših trgovačkih lanaca. Zatim srećem našeg legendarnog blogera Miška s njegovom Foksi, danas ne trči, pa smo se lijepo ispričali, u stvari oko bitnih stvari se jako dobro razumijemo iako bi površni pratitelj naših pisanija stekao drukčiji dojam.
Inače u komentaru je jučer Dražen spomenuo škakljivo pitanje posjećenosti blogera znajući da ću se upecati, u tom smislu moj blog pamti i bolje dane, specijalizirani poput njegovog imaju sigurno znatno više posjetitelja, prije dosta godina sam na jednom njemačkom sajtu naletio slučajno nešto drugo guglajući na tablice posjećenosti blogova po blog servisima, više se ne sjećam po kom principu, uglavnom od današnjih blogera Euro je bio drugi i to ispred sad već afirmiranog književnika Kruleta, a moj blog, onda ne baš dugo "cool" jedanaesti što me onda razočaralo jer sam bio poput profesora početnika koji misle da učenici eto baš njih najviše vole i najbolje razumiju. S druge strane me obradovalo da su oni koji su tad žarili naslovnicom, mudani, duške i slični provokatori te jedna seljančica koja je baš tad bila na neslovnici jer je uživala u intimnoj depilaciji, bili znatno ispod. Nedostižan rekord mi je postigao post s golom Paris Hilton, bilo je oko 1700 jedinstvenih posjeta prva dva dana, najbolje je bilo to što sam ja post sa svim fotografijama objavio na pokojnom građanskom xportalu, i tamo sam bio Nachtfresser, od blogerica je tamo pisala Annaboni, na blogu sam se samo pohvalio kako će tamo eksplodirati brojač posjeta i objavio mislim jednu fotku, da bi u nekim novinama bio spomenut moj blog s tim postom i ostalo je povijest.Onda sam imao i "lovca posjetitelja", znam da je bilo posjeta iz Hilton hotela Budimpešta i još nekoliko gradova, a prednjačile su, kao i uvijek dok sam pratio, službe grada Zagreba.Fora je bila da su fotke vrlo brzo nestale s neta, međutim ja sam odmah imao post na portalu, poslije su naravno opet bile svima dostupne.
Sad samo još pitanje kako nazvati post, razgulio sam, a očekujemo goste, te neizvjesnost jesam li dobro obrisao višak fotografija da ne ugroze funkciju komentiranja što se već događalo.

Zanimljivo koliko posjećenost postu diktira činjenica je li najava objavljena na naslovnici, tako prošle godine jedan od boljih postova iz Praga jedva da je posjećen s tri komentara, ovaj jučer je ipak nešto bolje prošao, naime završio sam i brbljao na mobitel ne stisnuvši objavi, kad sam objavio već je bio na dnu objavljenih i ubrzo nestao, nakon nekoliko sati šetnje sam došao doma i ispod posta stajao je samo moj komentar, ja baš ne pratim objave i najave na naslovnici pa me takve stvari iznenade, no posjećenost pratim
Jučer sam uz kišicu sjedio u parku na Delti i meditirao o tome što bi me moglo motivirati za još neki angažman ili projekt u životu, te o uobičajenoj temi u ovo doba godine što ak ovaj put zbilja ostanem nezaposlen, mada se slažem s poantom kasnijeg razgovora u užem društvu, nije problem u nezaposlenosti, problem je u zaposlenosti, al neću sad elaborirati tu dosjetku.
U jednom momentu mi je pozornost privukao reljef na spomeniku ispred koga relativno često sjedim i nikad me nije zaintrigirao da ga pažljivije promotrim niti sam imao pojma tko mu je autor. Koje seksističko socrealističko sranje, pomislio sam, muškarčina trudbenik, žena majka s djetetom, puno možebitne falusne simbolike, eto prve asocijacije dok još nisam ni razaznao detalje. Spomenik inače ogroman kakvih je puna Europa, žena israna golubovima na vrhu za koju odavno slutim i dobio sam potvrdu danas da simbolizira Slobodu.
Jutros sam malo istraživao po internetu, sve sami hvalospjevi o spomeniku i autorima, za ovog Goldonija sam svojevremeno i čuo i to pozitivno, ne radi se ni u kom slučaju o dogmatskom fanatiku što sam prvo pomislio.
Za glavnog autora Matkovića čija je i genijalna dosjetka da spomenik bude u obliku slova t (Tito), pročitah na jednoj lokalpatriotskoj stranici da je dokaz da nezahvalni grad zaboravlja svoje značajne sinove.
Kiša je stala, sunce danas opet sija, nadajmo se svjetlijoj budućnosti.

Plakati ponekad s razlogom. Inače hren spašava očaj hrvatskih kupovnih kobasica i obroke s njima.
Danas sve cijeli dan ide naopačke, bio sam i u školi mada su kao počele ferije i opet ću trebati idući tjedan. Ne mogu reći da me živciraju stvari, možda samo ta banalnost ljudske gluposti.
I jučer smo Jin i ja sjedili na našoj klupi u Opatiji i promatrali prolaznike. Tu gdje se uvijek zadržavaju turisti kod spomenika toj sireni ili čemu već, ženska se ispružila na luftmatracu, zauzela pola pješačke staze i sunča se.
Nije uopće zanimljiva ni na koji način da bi joj se eventualno oprostilo, meni se nije dalo ni uperiti fotić. Nedostaje joj valjda pažnje u životu.
Inače sve češće mi se pomalo i predbacuje da fotkam samo lijepe žene, mislim da je pravilnije reći zanimljive, standardne ljepotice su mi uglavnom dosadne. Volim fotkati i provokatorke svih vrsta al moraju mi na bilo koji način biti zanimljive, ne tipa blesave vjerojatno bogate seljančure koja je došla na more i nema pojma što znači uzurpacija javnih površina.
Okupirati ih je dopušteno prosvjednicima i umjetnicima s idejom u glavi.
Zanimljivo kad ne razaznajem osobu i idem je iz daljine zumirati sve rjeđe se prevarim, ispada baš oke poput ove buce na plaži

Zadnji radni dan, svečana podjela svjedodžbi. Po običaju pješačim i fotkam, nemam baš reflekse s nabacivanjem i povlačenjem zuma. Prije odlaska sudjelujem na twitter debati o zabrani vrućih hlačica u jednoj njemačkoj školi jer su "aufreizend", pa mnogo su opasnije "aufreizend " za vozače npr. busa, meni uglavnom uopće nisu "aufreizend", ne radi mi mozak, ne mogu naći riječ. I kod nas se diskutirali o zabrani, najlakše je zabranjivati, no što da nam onda pojavi teta poput ove koju ulovih pred Lidlom, opako aufreizend, kak ćeš definirati npr. koliko prozirna može odjeća biti, nasmijao me jedan dječačić u raspravi, kaže trebalo bi zabraniti curice velikih grudi u njegovom razredu jer mu odvlače pozornost od nastave, ravnatelj pak druge škole obavijestio službeno roditelje da je u blizini izbjeglički dom i da vode računa o odijevanju djece zbog kulturalnih razlika, ne, ja zbilja ne mislim da se ljudi prave glupi, oni jesu proglupili, kako mislite da dugogodišnje zatupljivanje mase nebitnim može ostati bez rezultata. Nisam danas baš imao nikakve inspiracije za naslov posta, spasila me oštroumna teza iz posta istaknutog na naslovnici da je odlika dobrih fotografa neobjavljivanje svojih loših fotografija, odnosno selekcija. Tko još ima vremena biti dobar i za koga to, sad bi ju trebao brisati jer sam joj u momentu kresnuo dio glave
p.s.
Ne znam što se dešava, ne dopuštaju danas danas ni "selekcionirati" komentare idiota m.m., to je ipak malo previše drago uredništvo.

Jučer sam imao čudan osjećaj u gradu, vidio sam da netko hrli prema meni iz dućana, stao sam i čekao, izjurila je nasmijana gospođa izvrsnog izgleda pozdravljajući, ja sam odbogao nabacujući osmijeh, al onda smo valjda oboje osjetili neobičajenu zapreku u zraku daljnem približavanju. Par godina je mlađa od mene, bio sam razrednik njenoj kćeri, hipi gospođa koja je izgleda odlučila nikad ne ostariti i to joj uspijeva. Na fejsu bih joj sve pjesme koje stavlja mogao lajkati, jedino me u slikama iritira sklonost ka hiperrealizmu kojeg ne podnosim.
S druge strane ja izgledam već ponekad i neugodno prilagođeno, evo i glavu neredovito brijem, u nastavničkim krugovima su drugi "provokatori" u igri, jedino kad me pitaju koju glazbu volim i tko mi je najdraži izvođač svi ostaju zbunjeni i nemaju pojma, naravno osim tih s kojima sam se u jednom trenu razišao na putu, opako se ostarilo.

p.s.
Fotke su preostale s prošlog Krka, imaju jedan nevjerojatno dobar ženski zbor, moj Jin se često svađa s jako dobro odgojenim psom šefice istog, Jin i ja smo još u pakleno toploj Rijeci, sutra je podjela svjedodžbi, do novog bijega imamo samo našu klupu u parku.

U subotu smo na povratku za Rijeku svratili i na otvaranje izložbe "Einzelgänger" austrijskih umjetnika Koraba i Staudachera te Željka Lapuha u kulturnom centru "Infeld" nazvanu po poznatom kolekcionaru, koji se zadnje godine života skrasio na otoku. Izložbu je otvorila njegova udovica Zdenka, s njene desne strane je austrijska kustosica izložbe, s lijeve načelnik Dobrinja, a nazočan je bio i umjetnik i profesor Lapuh isto na fotografiji lijevo. Izložba je otvorena svaki dan do 27 rujna, ulaz je slobodan.
Na fešti otvaranja svirali su dečki iz Dubrovnika koji žive u Austriji, bilo je političara, ravnateljica škola i inače poznatih lica čiji me komentari uz slike nisu posebno impresionirali kao uostalom ni sama izložba u zbilja divnom ambijentu, još mi je najbolji, al to mišljenje nije podijeljeno ni u mom društvu, bio najmanje poznati Korab. Apsolutno najupečatljiviji događaj s otvaranja mi je bila frizura jedne posjetiteljke.
Profesor Đorđević sa studija germanistike za kojeg se može reći sve osim da je imao pozitivno mišljenje o meni kao nekadašnjem studentu me svojevremeno nazvao Einzelgängerom, sigurno nije želio reći da sam samotnjak, tako da zadržavam rezerve prema zvaničnom prevodu naziva izložbe, ja sam sebi onda to preveo kao osobenjak i shvatio kao ipak neku vrstu komplimenta od osobe čiju sam suprugu kao profesoricu na istom fakultetu izuzetno cijenio i kod koje sam uostalom obranio diplomski rad iz njemačke književnosti.

Tak sjedim među stijenama i meditiram, lijepo je. Još uvijek znam uživati u ljepoti. Igrom slučaja sam još tu, bio sam na dobrom putu, kao dobar dio mog društva, napustiti ovaj svijet procesom samougašenja. Ne pada mi na na pamet tvrditi da oni kojih nema nešto propuštaju, pa lijepe slike se periodično nietzscheanski ponavljaju, al svejedno je svaki put nanovo originalno lijepo.
Mijene su žalosnosmiješne. Nevjerojatne gluposti diktira duh vremena i velika većina ljudi živeći površno i inertno ih uopće nije svjesna. Ovo je već druga jahta ove godine na kojoj su odrasli uglavnom goli, djeca u kupaćim kostimima. Prvu takvu uopće nisam ni pokušavao snimiti jer mi je bilo nemoguće uloviti odrasle bez zabranjene pozadine, sad ipak jesam, al eto, objavit ću samo ovu jednu, ima boljih, al nemam vremena za stavljati crne trokutiće za zaštitu privatnosti. Neka ne bude zabune, znam da ovako mora biti, luđaka i manijaka je mnogo više nego što vam mediji serviraju, uostalom dobar dio uspješnih je zaposlen ili u njima ili u politici.
Konstantno se pljuje po Grčkoj, a fašistička Mađarska je svojim ekonomskim oporavkom našim dvjema najjačim strankama uzor. Ne bi ti tamo tek tako fotografirao, a kamoli objavljivao, bogami i nećudoredni golaći se oglobljuju. Zaboravite na slobode tog tipa koje ste uživali u staljinističkoj DDR.
"Znaš onog tipa tamo?" govori dečkić drugom tiho iza mojih leđa. "Ne." "Živi u mom susjedstvu, znam ga, on ti je grom."
Razmišljam putem doma spremajući fotić u svježe zakrpanu berlinsku torbicu, za koju su svi osim majstora iz blizine "Indexa" rekli da se ne može spasiti, barem ne za manje od 100 kuna, a on je napravio to više od tri puta jeftinije i to besprijekorno, razmišljam dakle o izrazu koji godinama nisam čuo, i pitam se, kaže li se "kao grom" ili kako već.

Ne pada mi više na pamet pokušati pomoći onima koje ne razumijem, a pogotovo onima što su sigurni da znaju što rade. Drugarica je priskočila pak odmah pomoći susjedi koja je uparkiravajući razbila prednji dio auta.
S druge strane mnogo više me brine što primjećujem da je Jin ovisan o našim raspoloženjima, bolje rečeno, neraspoloženjima. Sinoć sam vrlo živčan bezuspješno pokušavao snimiti pejzaž s punim mjesecom u pozadini, nikako se uspjevajući opustiti, usput vrtio film koji me plaši još od djetinjstva o vukodlacima koji nastupaju baš ovakvih dana, pas je naizgled opušteno ležao, i onda u sekundi krah, okršaj, Jin se zajurio u mrak, netko se valjda približio staroj lopti koju je posvojio. Neke sjene su nestale, pas se nakon serije mojih psovki vratio, i ovaj put se njemu nije ništa dogodilo.
Jako sam s njim ranjiv, jer moj nihilizam i sklonost greškama i čudnim potezima, njemu samo odmažu.
Kasno je bilo i krenuo sam spustiti se vratiti doma osvjetljenom prometnicom, Jin je drukao na drugu stranu i suludo smo se uputili doma prečicom neosvjetljenim parkom. U mraku smo se mimoišli s nekim prestrašenijim od nas koji ubrzano izrecitirao dobru večer, opružio sam stisnutu pest.
p.s.
Jin ne voli račiće, što su oni moru skrivili?