Tak sjedim među stijenama i meditiram, lijepo je. Još uvijek znam uživati u ljepoti. Igrom slučaja sam još tu, bio sam na dobrom putu, kao dobar dio mog društva, napustiti ovaj svijet procesom samougašenja. Ne pada mi na na pamet tvrditi da oni kojih nema nešto propuštaju, pa lijepe slike se periodično nietzscheanski ponavljaju, al svejedno je svaki put nanovo originalno lijepo.
Mijene su žalosnosmiješne. Nevjerojatne gluposti diktira duh vremena i velika većina ljudi živeći površno i inertno ih uopće nije svjesna. Ovo je već druga jahta ove godine na kojoj su odrasli uglavnom goli, djeca u kupaćim kostimima. Prvu takvu uopće nisam ni pokušavao snimiti jer mi je bilo nemoguće uloviti odrasle bez zabranjene pozadine, sad ipak jesam, al eto, objavit ću samo ovu jednu, ima boljih, al nemam vremena za stavljati crne trokutiće za zaštitu privatnosti. Neka ne bude zabune, znam da ovako mora biti, luđaka i manijaka je mnogo više nego što vam mediji serviraju, uostalom dobar dio uspješnih je zaposlen ili u njima ili u politici.
Konstantno se pljuje po Grčkoj, a fašistička Mađarska je svojim ekonomskim oporavkom našim dvjema najjačim strankama uzor. Ne bi ti tamo tek tako fotografirao, a kamoli objavljivao, bogami i nećudoredni golaći se oglobljuju. Zaboravite na slobode tog tipa koje ste uživali u staljinističkoj DDR.
"Znaš onog tipa tamo?" govori dečkić drugom tiho iza mojih leđa. "Ne." "Živi u mom susjedstvu, znam ga, on ti je grom."
Razmišljam putem doma spremajući fotić u svježe zakrpanu berlinsku torbicu, za koju su svi osim majstora iz blizine "Indexa" rekli da se ne može spasiti, barem ne za manje od 100 kuna, a on je napravio to više od tri puta jeftinije i to besprijekorno, razmišljam dakle o izrazu koji godinama nisam čuo, i pitam se, kaže li se "kao grom" ili kako već.