|
|
Učahurena stvarnost
31.08.2008., nedjelja
Postum disconnectum... Nema veze s vezom..
Ja ne bi bio ja kada ne bi radio gluposti... Ne znam koji me je vrag tjerao da pokušam instalirati Office 2007 na laptop (naravno da je s neta, naravno da ima activation key koji je isprva ok ali poslije nije) no taj vrag se trenutno jako dobro zabavlja dok ja tipkam u OpenOffice.org-u. U Zagrebu imam Office 2003 pa ČAK i 2007 koji jako dobro radi (čitaj: radi općenito).
No, uglavnom... Morao sam deinstalirati Office totally i sada nemam u čemu pisati svoje famozne postove. Zato sam morao skinuti OpenOffice koji taj posao obavlja sasvim pristojno ali ja sam zagriženi korisnik Microsofta i ovisan sam o njihovim shiny proizvodima. Ovdje me u startu nervira to što mi č izgleda odvratno timesnewromanovski, a ja želim neki fancy font... Hehehehe, a sada sam si uzeo Lucia Handwriting i ništa ne kontam što piše. Možda to i nije loša ideja, ovako mi barem nitko ne može preko ramena čitati ono što tipkam (pa ni sam ne kontam!!!). Evo, našao sam font koji odgovara mojim prohtjevima ali je prokleto čitljiv i s dvjesto metara... Damn.
Nego... ništa posebno se ne događa, ako vas je to zanimalo, samo sam htio napisati još jedan post prije nego postanem okruglo godinu dana stariji nego danas. Danas još uvijek imam 20 godina i 364 dana :) i ne računam sve silne prijestupne i ine dane. Ne interesira me, neka se ta veljača odluči već jednom...
Eto, dragi moji, Neverwinter napreduje super, Oblivion solidno (komp me zajebava), ostao sam bez Officea i moram se koristiti ovim surogatom još pola mjeseca... Bezveze. Harry Potter je na RTL-u. Gledah ih sve već xilijun puta, više mi nisu fora. Čekam šesti dio za koji su rekli da je odgođen. Tragedija. A ja taman htio držati dah dok ne izađe. Kažu da će trajati dulje nego čitanje popisa kineskog stanovništva. Ajde neka, ako je jebeni "Bit će krvi" mogao trajati preko tri sata i imati dva čina, onda i ovaj masterpiece može trajati sedam sati i imati osamdeset prizora u sto činova s pedeset i tri ipo slike.
Kenjam, znam. To je zato što nemam što pametno napisati. Danas u crkvi nisu fercerale orgulje. Tj. ono što glumi orgulje. Narod je napola pjevao, napola recitirao pjesme, a kada je došao Sanctus, sve je pošlo nizbrdo. Pop više nije znao što bi pa je zavitlao rukama i podigao glas za tri oktave da nadglasa kriještanje baba iz prvih redova. Strava. Te babe su nemoguće. Inače volim doći po ure prije mise u crkvu na rozarij ali su mi smiješne ove domicilne babe koje tako robotskim glasom mole tu jadnu zdravomariju, mislim da je sirotoj Djevici muka. Ja se trudim imati kakvu-takvu silazno-uzlaznu intonaciju ali teško se othrvati plimi jednoličnog glasa koji zvuči kao novi Thomas usisivač na vodeni filter. Bez vode, pa se onda svi dave i hrpite... No dobro, nije bitna tehnika, bitna je namjera, a moja je bila čista. O babljim namjerama neću jer ne želim biti dvolični licemjer :)
I tako... Sinjorina hell-a me opet zove na MSN, valjda cura smatra da život provodim očiju prilijepljenih na monitor laptopa. Pa, ima istine u tome :) iako se trudim... Hehehehe, ovo mi je zakon dio u knjizi (koji su promijenili u filmu) kada Rona i Harryja uhvati Đavolja zamka, a Hermione pobjegne. I onda razmišlja na glas kako Đavolja zamka ne voli svjetlo i da im treba vatra ali kako nemaju drva da zapale veliku vatru. Na to Ron popizdi na nju i drekne: "Kakva drva, jebala te drva!! Jesi li VJEŠTICA ili nisi, koristi svoj wand, idiotkinjo plava wannabe!!!". Dobro, možda ne baš tim riječima :)
Da, idem, idem... Mora se hell-i udovoljiti jer će si inače opet izrezati vene ako je budem ignorirao... Ipak ima samo dvije ruke... U biti, ako se sad dovoljno iskasapi, neće moći niti pisati poruke, hahahahahahahahahahahahahahahahahahaha!!! No, dobro, pardon, ispričavam se... Nisam ja tako zao. Ipak... Uh, osjetim kako curka oštri helebardu, mislim da je ovo početak jednog divnog kraja!
|
30.08.2008., subota
Skuhajte si kavicu, uzmite kolačiće, Medo je opet popizdekačio....:)
Kao prvo, obožavam „hibernate“ opciju...
Drugo... Crno mi se piše. Padam beskralježnjake sto posto. A, a! Prije nego počnete govorit floskule tipa „pa možeš ti to“, „pametan si ti“ (btw, nitko vam izričito ne brani da me tipe zasipate), čujte moj argument.
Veoma sam autodestruktivan. Oni među vama koji actually prate moj rad i djelovanje znaju da se bavim Neverwinter Nights igric... ovaj, igrom. E pa. Moj jadni, slabašni sorcerer nekromant je stigao do final battlea, the boss bossova i... zasrao. Točnije, ja koji svime upravljam, sve znam i sve vidim, sam zasrao. Uletio sam nespreman u Inner Sanctuarium iz kojeg nema way back osim ako ne ukokaš bossa. A najveća caka, nema restanja (odmaranja, prev. a.)!!! Za slabije upućenje, restanjem se lik, well, odmara, vraća mu se event. izgubljen health, obnavalju se svi spellovi i sl. A ja uletio unutra sa svega nekoliko spellova veoma NErazorne moći... Dok sam došao do bossa (ustvari bossice) ubiše mi mog pratioca. Ostao sam. Kao erekcija usred pustinje. Sam. Pokušao sam na bezbroj načina, sa stotinu potiona, milijardu i jednu spell kombinaciju (imao sam čak i dvije za zamrzavanje vremena)... Ništa. Krava me sveudilj ubijala. Točnije, ne ona nego njeni rogati bikovi.
I tako... One thing lead to another... The bottom line is: varao sam. Jesam, poručniče, priznajem. Ja više s tim ne mogu živjeti!! Cheatao sam!!! I to samo zato da vidim kako kraj izgleda (ništa spektakularno, vjerujte, a toliko mi je vremena za učenje oduzeo Neverwinter). I tako je neslavno završila moja karijera nekromanta koji je morao pozvati krave iz pakla (da, taj posebni cheat priziva kroz instant portal krdo krava koje sve izgazi) da se riješi opake Morag. Budući da me još uvijek to muči, krenuo sam igrati ispočetka. Ovaj put sam poslušao Miška (i gle, njegov savjet se ACTUALLY pokazao korisnim; well, there˙s a first time for everything) i uzeo barbariana (točnije barbarijanku) opremljenog opakom sjekirom te za pomoćnika uzeo popa opsjednutog smrću. Da vi vidite kako njih dvoje kolju, jednim zamahom sjekire/šake, a onome jadnome „čarobnjačiću“ trebo čitav arsenal spellova za ubit jebenog međeda!
No sve je to lijepo ali još uvijek nisam došao do onoga zašto mislim da padam Avertebrata. Naime, postao sam ovisan o igrama tipa Dungeons&Dragons te svim ostalim koje aludiraju na to.
Našao sam si novu (sad se sakrivam pod stolom jer očekujem vaš udarac.... nema ništa... nobody cares... kewl...)!!! Da. Doduše nije D&D style ali je jako blizu (čitaj: ima magije). The Elder Scrolls IV: Oblivion. Sam naslov već implicira da će potrajati tri stoljeća. Iako nisam prošao niti tutorial jer sam bio veoma busy danas, sviđa mi se.
A zašto ću popušiti ispit? Pa iz veoma jednostavnog razloga: moj laptop nema sile da probavi tu igru, i onaj veliki PC se muči s grafikom (mislim da je čak u procesoru problem, a i malo RAM-a ne bi škodilo), tako da moram igrati dok sam doma jer kad odem u Zagreb, ode Oblivion u oblivion!
A igra mi se svidjela već u startu jer je lik s kojim igram totally tailor made. Igrao sam se s proporcijama lica i pokušao napraviti svog Miška :)))) E, pa, nije mi uspjelo ali zato sam dobio pravu muškarčinu sa seksi bradom, golim, isklesanim torzom i rough lookom. Mišiće je komp dodao sam, na to nisam mogao utjecati ;)) Al čovječe, koji tricepsi :)
I tako, trčkarao sam danas sa svojim Mehmedom (da, dao sam mu pravo ime, zar ne?), ubijao čarolijom štakore, provaljivao u škrinje (za razliku od Neverwintera gdje zaključane škrinje jednostavno razvališ na subatomske čestice, ovdje moraš provaljivati i kao ja, polomiti stotinu lockpinova dok skužiš sistem) i vitlao katanom koju sam oduzeo ubijenoj (not by me) kapetanici koja je branila cara (u bijegu). Ostatak otkrivanja novog svijeta ostavljam za sutra :)))
Eto vidite, padam beskralježnjake :))) A čini mi se da to više nije ni važno. Zahvaljujući B.essi koja mi je indirektno ukazala na novu odluku zagrebačkog Sveučilišta, mislim da za mene nema budućnosti na diplomskom studiju na PMF-u. Uvalili su razredbeni, uvalili su plaćanje, primaju samo 128 ljudi (koji interesantan broj)... Nema šanse da se ja borim s time, moje ocjene su za tri. Ja sam glup. Ljut sam na sebe što nisam kao određeni ljudi s moga smjera koji imaju gotovo sve petice u indeksu i svejedno uspjevaju imati život. Kako oni to uspjevaju? Ja, koji nemam život whatsoever, nemam curu s kojom se moram viđati non stop, imam svu tišinu ovog svijeta na 18. katu ne uspjevam skupiti više od 3.100 prosjek. Čak i kad stvarno učim, i to ono što obožavam (tipa genetika), dobijem 3. Čudi me što uopće imam toliko četvrtica koliko imam! Statistika je bila čista prepisivačina i zaboli me đon za to, prepisao bi je opet da mi se pruži ta nesretna prilika. Molekularnu sam dobio četiri zahvaljujući svome fetišu na enzime pa sam ih sve znao imenom i prezimenom... Odakle mi 4 iz anatomije i morfologije, ne znam na koju foru? A dvojka iz mikrobiologije? Ja mikrobiologiju volim.... Iz fizike? Padam matematiku svake godine, sada već u skladu sa instant tradicijom... Imam 3 i jebene Protoctista, a i to sam volio (dobro, barem onaj dio s praživotinjama)... I učio za njih, što je najgore... Zoologija 3, a i to smo štrebetali ko manijaci mjesecima...
Možda sam fakat glup pa to ne mogu naučiti. Nije moguće da mi se TOLIKO ne da, pa obožavam biologiju, ništa drugo osim toga i ne želim učiti! Ma to je to, lakše pola metra u guzicu nego tri centa u glavu... PMF ne voli „dobre“ i „dovoljne“ studente. Za njih ima posebnu politiku zvanu „nakon tri godine si nitko i ništa, idi na burzu i pomoli se svim Hindu bogovima... Ima ih 333 milijuna, kad-tad će ti se koji smilovat“. Mislim da će tako i biti. Samo što ću ja svoje 3 godine studirati 4, postat ću prvostupnik i zaposliti se tu doma u Mercatora.
A sam sam si kriv. Učio sam, zbilja, za sve ispite koje sam do sada polagao ali preglup sam da išta ostane u glavi. Ne razumijem kako uspijem dobiti 3 iz genetike kada tjedan i po dana svakodnevno učim gradivo kojeg NEMA puno... Ne volim učiti po principu „samo da prođem“. Od toga nema nikakve koristi jer me takvoga neće na diplomskom. A tako, nažalost, je...
Ulfuz se nekidan deprimirala činjenicom da u svim oglasima za posao nema ni b od biologije. Ali ona će barem završiti diplomski, ima super ocjene. To što ona misli da ja ne učim je njena stvar je imamo različite načine. Ja, recimo, ne stojim budan do 5 ujutro jer znam da od toga nema ništa efektivno... I stoput ustanem od stola dok učim jer je to način na koji prezerviram nerve, pa ispalio bi glavom da sjedim glave pognute deset sati!
Ali ne uspjeva mi... Glupi faks... Zašto vječito mora postojati ta PROKLETA ljudska potreba za natjecanjem, dokazivanjem tko je veći, jači, pametniji, brži...? Zašto se čovjek mora cijeli život boriti i rintati da bi imao čime kupiti objed i hlače? Zašto ne mogu biti na faksu i učiti jer me to zanima, a da mi nitko ne mjeri „pametnoću“ deprimirajućim rang-listama i sl. Zašto ja moram otkriti Ameriku tek u Zagrebu i onda strahovati kao manijak da ću morati natrag u Dbk zauvijek? Ne želim doma, želim biti gore dok mi traju ove „najbolje godine života“. Odlazak u Zagreb mi je najbolja stvar koja mi se dogodila u životu, a SJEBAVA je takva glupa stvar kao što je 3 cijelih jebenih 1 u indeksu!!! Prokletom kapitalizmu to nije DOVOLJNO, trebao bi imati prosjek milijun da bi od mene bilo kakve KORISTI za jebenu državu!!! Jer što će jednom prosvijećenoj Hrvatskoj prosječan student??? Sačuvaj Bože potrošiti koju kunu na obrazovanje ljudi jer žele naučiti nešto sebe radi, a ne da bi prokletom premijeru nizali satove po rukama!!!
Ne znam shvaća li itko koliko čovjek MALO vrijedi u današnjem svijetu koji se diči prosvijećenošću, humanizmom i bog te pitaj čime!! Vrijediš dok od tebe ima koristi. Obrazovat će te ako će te moći poslije iskorištavati, a ako si nesposoban biti savršen, onda tko te jebe! Idi i krepaj negdje jer ne zaslužuješ trošiti resurse ove divne planete. Svi ti samo uzimaju, hoće nešto, grabe, zahtijevaju, propisuju, osuđuju, ograničavaju i diktiraju, a kada TEBI nešto treba, nitko te ne poznaje! „Tko ste vi? Maknite se, prljate mi zrak koji moj prosvijećeni nos udiše! Odite negdje drugo, budite nečiji tuđi problem, molim, please, bitte, s'il vous plaît...“
Odvratno... Gadi mi se i mrzim to. Mrzim što se moram živcirati zbog toga jer nisam pametan kao moj kolega tri reda niže, jer moj prosječan um nije dovoljno dobar za gramzivi svijet. Oh, da mogu, otišao bi daleko na kakvu livadu, živio s vjevericama, kupao se u potočiću i jeo šumsko voće! Što bi mi više trebalo? Možda bi i našao ženu među gorštakinjama, u ovom svijetu punom natjecanja, uspoređivanja i dokazivanja sigurno neću! Onaj mali tamo ima trbušne mišiće za razliku od tebe, ona trojica imaju dublji glas, onaj ima više kose, ovaj je položio anorgansku s PET, hahaha, tip desno gore ima svaki mjesec pet tisuća kuna viška, ovaj se ljubi strasnije, onaj ševi glasnije.... Tko može preživjeti u takvom svijetu??? Kažu, čekaj! Sve će doći na svoje... Naći ćeš onu koja će te voljeti, jednom ćeš i ti moći kupiti neku totalno nepotrebnu glupost jer si, eto, imao petsto kuna i nisi znao što ćeš s njima. Jednom ćeš i ti imati lijep posao koji ćeš voljeti... Zašto ja, jadnik prosječni, moram čekati, a nekima je servirano sve na posrebrenjenom pjatu? S jebenim kavijarom??? Zašto svaki izbrijani skinhead, svaki macho tip kojemu žena predstavlja „stvar“ može stoput lakše naći žensku od mene jadnog koji cijenim ženski rod iznad svega i volio bi to prokleto biće više od sebe samoga? Kako to nekima jednostavno uspijeva imati čitavu eskadrilu savršenih ocjena i svejedno živjeti zanimljive živote, a ne mogu uskladiti 23h slobodnog vremena dnevno da iznjedri produktivan dan???
Da... Mislim da sam zakasnio s ovim postom nekih 3 godine, jel da? Tipične, glupave, tinejdžerske krize... Samo što ovo nije kriza nego stvarno stanje. Jesam li išta slagao? Zar nije istina da postoje ljudi koje život mazi i oni koji se moraju, ovako kao ja, živcirati oko JEBENE KVOTE NA DIPLOMSKOM!!!??? Prokleti svijete, ajde malo oladi, oćeš???
Gledaj gdje sam završio... Odjednom mi je „Oblivion“ tako nevažan i glup. Pitam se što će od mene biti nakon dvije godine kada bi trebao završiti preddiplomski... Hoću li ikada naći posao, hoće li 4 godine učenja organske i beskralježnjaka rezultirati time da budem poluobrazovani krljetak „akademskog građanina“ koji će prevrtati pljeskavice u „Importanneu“ deset godina? Ili će se Europska unija raspasti i odjednom neće biti važno koliko savršenih malih magistara imamo pa će dopustiti i uzaludnim slučajevima da se obrazuju do kraja...
Da... oprostite na tiradi... Uhvatilo me... No stvarno me nervira što se od mene toliko toga očekuje, ja bi htio da svijet samo malo pričeka... Da me pusti da udahnem... Ali ne. Ako stanem, gubim mjesto u igri... Svemu je kriv pogrešan tajming. Baš sam morao okusiti veliki grad, neobična prijateljstva, slobodu samostalnog življena u isto vrijeme kada se od mene zahtjevalo da prionem svim silama na štrebanje... Meni taj Zagreb predstavlja nekakvu „Nirvanu“... Presretan sam gore... Otkrio sam svoga jedinog prijatelja... Otkrio još puno toga... Ne znam je li možete to razumjeti, koliko sam hepi kad sam gore. Kao da sam druga osoba, onoj kojoj ništa ne nedostaje (dobro, znam da vječito kukam i da sam nezadovoljan ali play along, will you?). Ali sve ću to morati odjebati jer nisam dovoljno pametan da se kvalificiram za PMF.
Uglavnom... Čestitam onima koji su izdržali do kraja ove epopeje. Znate da ja samo pizdim i da ću za pola sata zaboraviti zbog čega sam se uopće i nervirao :))) I NARAVNO da znam da će se sve dobro svršiti, sreća Božja pa vjerujem u Njega i kroz Njega u taj „happy ending“. Ali moj Bože, ponekad bi STVARNO bilo dobro da djeluješ instant! :))))
|
28.08.2008., četvrtak
Buzzz me :)
Predzadnji zub na remontu.... „Prvo anestezija pa onda `dobar dan` kažem“, rekao je obveseljeni Žarko kad me vidio i izvadio peču inekcije. Ovaj put mi je obrađivao donju lijevu sedmicu. Malo za promjenu, jer me je cijelo vrijeme do sada bušio gore i dopizdilo mi je sjediti tamo razjapljenih usta kao vila narikača. No ovaj put mu se omaklo pa mi je pošpricao jezik koji je istom počeo drvenjeti... Nakon nekog vremena imao sam osjećaj kao da u ustima držim nešto veliko, sluzavo i živo što ima svoju volju i non stop se sudara s mojim zubima ili me pak polako ali postojano davi.
Žarko je bio brz, plomba je sjela na mjesto već nakon deset minuta. Sjela bi i brže da mu nije konstantno smetao moj umrtvljeni jezik. „Vječita borba zubara i jezika“, rekao je moj napola iziritiran, napola zabavljen zubar i po petstoti put pritisnuo moju nemirnu jezičinu svojim ogledalcem. Nakon što i tada nije uspio obuzdati udava, uvalio mi je u labrnju jedno tristo tampona. U kombinaciji sa sisalicom (koja je proizvodila zvuk koji je stravično podsjećao na moju staru susjedu kada se davi dok govori jer ima problema s glasnicama), bušilicom, stakalcem i njegovim prstima koji su se već nalazili unutra, bilo je loše i mislio sam da ću povratiti želudac na njegova čvrsta prsa. Ali eto nisam. I sada znam da u svoja usta mogu utrpati puuuno toga prije nego poludim.
Baba je za objed pravila bureke, a ja sam pojeo pola svoga jezika jer je anestezija popustila tek nakon četiri sata. Fakat nisam imao osjećaj gdje se taj sluzavi gad nalazi, a vječito sam ga pronalazio zagrizenog na lijevoj strani... Nije bilo krvi... Još jednom i gotov sam sa Žarkom. Bit će mi žao, viđao sam ga svaki dan protekli tjedan i dvaput ovaj... Navikao sam se na njegove žustre okice (to je sve što vidim od njega, nakon što me povali), volim njegovu inekciju i kada se nasloni na mene pa onda stenje kao da ga sleđa slon ševi. No zato mislim da će novčanik moga tate odahnuti...
Kupio sam si novu četkicu za zube i preporodio se. Multiplo. Uzeo sam Aquafresh 3-Way BUZZ :))) Kako ta malena drma, da vi to samo znate! Sve tri glave vibriraju kao da žele otpast s vrata. Odmah mi je na pamet palo nekoliko potencijalnih primjena ali njih ću ostaviti za kraj, kada osjetim da je baterija počela popuštati... :))))))) Još uvijek sam zadovoljan s Vademecumom Titan strong. Konačno sam otkrio sebe u kaladontu. Dobro, hvala Bogu što nisam otkrio sebe nego one stvarčice od kojih su mi čvalje dugo čiste i mirisne :)
I tako... Pola Zagreba nariče za mojom prisutnošću, čitav ja kukam za metropolom. Uskoro, vrlo uskoro...
Eh. Još malo pa ću biti punoljetan posvuda po svijetu... Velik je broj, taj 21. Oguliš koru s nove desetice, a jednom kad nešto počneš koristiti, nema undo funkcije, zar ne? Mati se već nervira oko toga, kada će koga pozvat na objed i sl. Naravno, radi se o tetkovcima, babi i đedu, prvim, najboljim i jedinim susjedima s kojima su moji u kontaktu (tipa kavurina svaki dan i sl.). Kum i žena mu. Iako je ostalo nekoliko dana, predak me nije pitao planiram li što sa svojim društvom. To samo znači da mu je drago što ne planiram ništa do njegove sljedeće plaće jer inače novčanik ne bi mogao izdržati toliku sušu (u zadnje vrijeme volim iščupavati klimave zaključke iz trulih premisa). Neka se obitelj i susjedstvo namiri, ko jebe ostalo, stav je. Najtragičnije je što mene takva okupljanja „meni u čast“ najmanje zabavljaju ali jbga, treba otrpjeti. To je ionako samo jednom godišnje. No tko mene išta pita. „A kakav bi ja to čovjek bio da ne napojim susjedstvo“, kaže moja mati ponekad (parafrazirano, naravno). To se mora. Iako su svi živčani i najradije bi skočili onome s druge strane stola za vrat, no to se mora.
Nek se mora... Nadam se da ću uspjeti odvesti koke negdje prije nego odem u metropolu. Makar na cedevitu u Talira, i sam Bog zna da smo se jedva dvaput vidjeli svo ovo vrijeme. Eto, jedni smo kraj drugih, a kao da smo miljama daleko.
|
27.08.2008., srijeda
Ako mislite kolutat očima, nemojte radije ni čitat :)
Ljeto se polako gasi, vidim ja. Barem za studentsku i radničku populaciju. Sve je manje gužvi oko Mercatora, sve je više „requesta“ na Facebooku; svaki drugi friend piše kako odlazi u Zagreb jer se ovdje ne može skoncentrirati na učenje.
Potpuno ih razumijem. I ja bi najradije odlepršao u Zg još jučer da mogu. Ali ne mogu, moja jadna karta mi osigurava prijevoz tek 14. rujna, točno jedan dan prije ispita iz kemije. Joj, kako je taj ispit važan, da vi to znate. Ako ga prođem, a nadam se da hoću, raščistit ću s tim starim kemijama once and for all! Yoš mi onda samo ostaje biokemija i kada se nje riješim, moje obrazovanje iz te proklete grane znanosti bit će završeno. Ostaje samo muka s tisuću i jednim biološkim predmetom. A kad i ako me opet spopadne želja za kemijom, imam stotinu raznoraznih izbornih kolegija s kojima se mogu mučiti...
Facebook. U današnje vrijeme u Hrvatskoj je jako popularno biti podijeljen u suprotstavljene frakcije. Tako imamo HDZ-SDP osovinu, zatim PRO-CONTRA Thompson, PRO-CONTRA Kaptol, PRO-CONTRA Modni Mačak... I tako nebrojeno mnogo osovina oko kojih hrvatski narod izgrađuje svoj život. Ne kažem da suprotstavljena mišljenja nisu dobra, dapače, poželjno ih je imati (naravno, NE ukoliko su OBA u vašoj glavi :))) ). Zamislite tu strahotu od države u kojoj se svi, APSOLUTNO svi oko svega slažu! Emigrirao bih u roku milisekund.
Tako je i država naša, barem njezin mlađi i veoma radno sposoban dio stanovništva, podijeljena na PRO et CONTRA Facebook. Odmah da vam kažem, ja sam u onoj frakciji koja je između. Zar ste sumnjali??? ;)
Naime, svako vrijeme donosi svoje novitete, pa tako i ovo moderno, kompjuterizirano. Činjenica je da dječica više ne izlaze vani i masno se zaseru u blatu i pijesku igrajući se Bog te pitaj čega. Ja sam to bio radio, kompjuter sam imao „tek“ potkraj osnovne škole, ne već u vrtiću. Tako sam negdje dobio i mobitel, taman kada sam trebao krenuti u srednju, jer sam išao u Grad pa čisto ono „zlu ne trebalo“. Inače sam provodio svoje dane vani u „pržini“, igrao se svega što nije zahtijevalo preveliko trčanje... Kada sam malo narastao, onda je došlo na red istraživanje okolnih ruševina, relikata iz Rata, kojih, Bogu fala, nije falilo... Skoro sam par puta izgubio sve prste na lijevoj ruci ali to je sve išlo u isti koš s igrom. Jebeš prste, bitno je da sam se konačno ohrabrio popeti na sedam metara visoki bojler bivše praonice tepiha! Sada znam da se tamo više ne bi penjao bez kakve takve zaštite, pogotovo otkad znam za Clostridium tetani i sl. :))) Ali onda koga je bilo briga!!
No dobro. Današnja djeca nemaju potrebu izlaziti vani jer se jednostavno mogu prištekat na Wii i biti u „touchu“ s ostatkom svoje ekipe :) Istini za volju, i ja sam technogeek i volim sve te novotarije i igračkice ali povrh svega cijenim originalni, primordijalni skin to skin contact!! Pusti ti tehnologiju, daj ti meni živog čovjeka pored mene, taman ne radili ništa konkretno cijeli dan!!
Ali Facebook... Zašto je on meni super? Kao prvo, uopće se ne opterećujem „krađom identiteta“, privatnošću i sličnim glupostima. Nema se što ukrasti, a uostalom, Facebook nije jedino mjesto na Netu gdje se spominje moje ime; ako me tko hoće krasti, ima još dovoljno siteova da o meni ponešto i nauči. Adresu nisam stavio jer nema potrebe za tim, ne kupujem preko Facebooka, a ako se tko hoće sa mnom dopisivati, poslat ću mu adresu mailom. Slika mojih, Bogu hvala ima, ali ni za njih nisam zabrinut jer ne prikazuju nikakve ilegalne, poluilegalne ili moralno upitne prizore, nisam ni na jednoj nikoga ubio, osakatio, otrovao, poševio, pedofilirao, vrijeđao ni na koji način... Nisam kriminalac i nisam dopisni član Cosa Nostrae tako da me uopće nije strah da će me netko prepoznati i dojaviti policiji.
Broj mobitela sam ostavio na profilu. Zašto? Pa zato što je skoro 98% mojih kolega na Facebooku i time im olakšavam pristup meni ako što trebaju. Naravno, dosta njih se jednostavno ne sjeti poslati mi mesidž u inbox na Faceu nego traže broj... Inteligencija. Ali jebiga. Osim toga, moj broj nije nikakva tajna, nalazi se u Vip imeniku. Kao što rekoh, ne bavim se crnim, sivim ili poslovima „rozim na tufnice“ (Mica, Draška, prepoznajete li frazu? :)) i nema potrebe da mi broj bude skriven.
Volim taj site jer se tamo nalazi, kao što rekoh, jako puno mojih faksovnih kolega, zatim ljudi koji su mi jako daleko trenutno al su mi dragi, pa onda ljudi koji su još dalje i dijeli nas nekoliko zemalja i jedan kanal, pa još jedan kanal i s kojima komuniciram isključivo tako... Informacije vezane za faks se preko Facea šire munjevitom brzinom i uvijek je dobro doći tamo i provjeriti stanje...
A onda te vražje aplikacije. Sada kada su upgradeali Face malo je lakše i brže otvarati tuđe profile. Prije ako su bili nakrcani aplikacijama, učitavanje je i pri 2 megabitnoj vezi trajalo stoljeće i kvarat! Imam ih nekoliko na profilu čisto reda radi. Koristim dvije do tri. Imam svoju virtualnu zmajicu s kojom se uokolo fajtam i koju treniram. I imam SuperPoke preko kojeg mogu ljude podbadati, slati im puseke, pizdeke, kurčeke, bacati na njih hobotnice, ovce i sl. Neš ti al je fora kad vidiš kako je netko iskopao neku glupost i bacio to na tebe. Meni su smješne ideje tipa „baciti Hillary Clinton“ na nekoga :)))
Dakle, moj Face se svodi na kontakte s ljudima s kojima se ne mogu naći uživo te na jednu do dvije aplikacije čisto za zajebanciju (jer ipak imam tek 21 godinu, skoro). A sve ostalo, gomilanje raznoraznih sranja, pisanje gluposti, prozivanja, svađe, klanovi, ovo ono... To ostavljam za srednjoškolke.... Istini za volju, da me B.essa nije pozvala jedno stoput na taj Face, ne bi ni znao za njega. Ovako imam feeling da sam u touchu s ljudima koji su mi malo dalje nego inače...
I tu prestaje sva moja vezanost za dotični sajt. Istina, u vrijeme potrebe (čitaj: učenje ili neki neodgodivi poslovi) sam malo češće tamo. A da nisam na Faceu, bio bi na nečem desetom, ili bi samo buljio kroz prozor. A sve one priče kako Facebook lišava djecu kretanja, igranja s drugom djecom out there in the real world... E pa oprostite, nije tu Facebook kriv, kriva su glupa djeca i njihovi roditelji.
Evo, na primjer, ja sam dijete kojemu njegovi roditelji nisu skoro pa nikad govorili što da radi, što da ne radi... Kada sam vidio na filmovima (dok sam bio manji) kako se ljudi mlate i kolju, nisam imao neopisivu želju da se s nekim pobijem samo zato jer to rade na filmu. Igrao sam svakave igrice koje su u meni izazivale jedino bolove u guzici i desnom zglobu na ruci od držanja miša, nikakvu agresivnost... Koliko to dijete mora biti tupo da zbog nekakve tamo kompjuterske igrice ide po svijetu i mlati sve oko sebe??? Ili zbog nekakvog filma ide ševiti sve što hoda na dvije noge? Oprostite na iskrenosti, no po meni su ta djeca blago mentalno zakinuta ako ne mogu, u nekoj normalnoj dobi svoga života, napraviti jasnu razliku između Pentiuma Dual Core i stvarnog života!
Ili sam ja blagoslovljen ili su ostali idioti. Sa mnom moji nikad, NIKAD nisu razgovarali o seksu, spolno prenosivim bolestima i svime što ide u taj koš. Ali hvala Bogu pa nisam glup, imam oči, znam čitati... Razumijem neke stvari i intuitivno. Vjerojatno znam više o mehanizmu seksa, začeća, menstruacija i zaraza od mojih roditelja. Nisam trebao poševiti petsto rupa i zaraditi tri HIVa da to doznam... Isto kao što ne moram nekoga zviznuti u facu da doznam kako to nije lijepo.
Ne znam zašto, ali današnja djeca su toliko „zaštićena“ od svega da se pretvaraju u generaciju malih debila. „Sakrij od njega ovo, ne daj mu ono, nemoj da vidi ovo, pazi da ne sazna za ono“... I onda mali Perica, ili mala Marica, dođu u veliki svijet, otkriju alkohol, travu i seks i što se dogodi? Još jedan jadnik kojemu država treba plaćati liječenje i odvikavanje. Paz da ne bi! Jesam li ga ja tjero da se uroka nečim?
Alkohol... Kada ljudima govorim kako nikad nisam bio pijan niti pripit, većina me pita jesam li imao kakve traume u djetinjstvu vezane za alkohol. Jel mi stari pio, jel se mater opijala i sl. pa sam zato stvorio averziju... Ne, nisu... Do prije godinu dana nisam vidio nikoga od svojih starijih iz obitelji pijane. Ali alkohol mi nije bio nepoznanica, pa učili smo o njemu u školi! Zajedno sa svim nuspojavama... Ne volim ga jer mi se gade njegove psihološke nuspojave. Meni su ljudi koji trebaju biti pijani da se zabave JADNI. Možete vi meni pričati što hoćete ali to je droga kao i sve druge. Jer koja je razlika između rečenice „Ne mogu se opustiti ako ne ušmrkam malo“ i „Ne mogu se opustiti ako malo ne popijem“? I jedno i drugo je ovisnost, samo što alkohol nije tako kratkoročno smrtonosan kao droga. Ja izazivam sve te koji govore kako oni nisu alkoholičari neka probaju izlaziti vani jedno dva mjeseca i biti isključivo na sokićima.... Možda će i izdržati ali će po isteku vremena uliti u sebe deset litara votke i zaspati u svojoj bljuvotini...
I tako... Krenuo sam od nekakve gluposti... E ta, prije nego što nastavim... NISAM ZAVIDAN svima vama koji redovito idete vani po svoje alkoholne kome, bez brige... Naime, doživio sam par puta i takve odgovore, da pljujem po alkoholu jer se nikad nisam pošteno napio i da zavidim svima njima koji idu vani redovito, „uživaju“ u dobrom provodu i sl. Istina je da sjedim doma i kukam kako nigdje ne idem ali ako je alternativa imati sto promila u krvi, onda biram ostati sam i jadan do kraja života. Tako ću barem znati da sam sačuvao jedan princip.... I da preduhitrim još jedno pitanje: da probao sam većinu stvari... Nekoliko vrsta „dobrih piva“ i onda je Miško popizdio na mene kad sam u rekao da je to sve isto... Probao sam i sve te silne likere, konjake, vermute i pizde strinine... Sve mi je to prejako, dere na alkohol za popizdit i imam feeling kao da pijem spiritus dilutus iz apoteke. Jedino što mogu probaviti je Long Island koktel iz profila jer je zatrpan ledenim čajem i ledom i donekle priguši smrad alkohola u sebi. Dakle, probao sam, probam tu i tamo kada su kakve „specijalne prigode“ ali moje „opijanje“ završi na pola litre pive ili jednom do dva koktela (uz napomenu, naravno, da su ti kokteli u Profilu toliko razrijeđeni da bi vam trebalo pedeset takvih da se napijete). Više i ne može stati u mene. „Divim“ se onima koji mogu progutati par litara toga. Osim što nema mjesta u meni, gadi mi se i pomisao na okus i miris te pive nakon pola litre.
I da dalje ne pjenim... Facebook mi je super :)))))
P.S. Nije mi bila namjera nikoga implicitno prozivati pa mi je iskreno žao ako se tko prepoznao....
|
24.08.2008., nedjelja
Red alert! All hands to your balconies!!!
Kako mene fascinira moja obitelj, iz dana u dan sve više...
Danas, nakon što smo odvukli ono jadno mače kod babe i sjeli na taracu da udahnemo bokun svježeg zraka, nakon što me đede odvuko do drvarnice da vidim koliko drva čeka svoje sagorijevanje (dok se ja, kao, bojim da neće biti drva za praviti pizzu i burek ispod peke, moš si mislit) i nakon što sam po petstoti put odgovorio da NEĆU ništa piti, čuli smo hitnu...
...ali nismo je vidjeli. Od babe se s tarace vidi komadić magistrale, komadić koji je sada bio zapunjen autima raznoraznih veličina, boja, oblika i nacionalnosti. Baba i mati, brašinski ogranak AFŽ-a, smjesta su zaključile da je to negdje dolje „kod Kleškovića“ nešto bilo, a temelje toj izjavi našle su u jačini zvuka sirene i vremenu koje mu je trebalo da dopre gore do nas. Sljedećih pola sata baba bi glasno naricala svaki put kada bi pogledala prema magistrali gdje je kolona auta još uvijek stajala na mjestu. Naravno, prvo se zvala Jenny (koja je trebala doći gore ali nije) da se vidi je li ona možda neđe leži mrtva.
Nije. Dobro. Zatim se zvao susjed koji inače uvijek sve prvi dozna... Ništa. On nije čuo ni sirenu, ništa. Sada su krenula nagađanja, pretpostavke, gatanja.
Krenuli smo doma kada se kolona naoko raščistila, samo da bi upali u njen novostvoreni dio točno iza krivine gdje nas babino oko sokolovo više nije moglo gledati. Naravno da je AFŽ bio u krivu i da se „stravična nesreća“, kako je baba opisala Jenny na mobitel (a od nesreće nije vidjela ništa nego je pretpostavila po duljini kolone, a meni se nije dalo kontrat i reć da bi kolona svejedno bila duga i da je mrav prdnuo na cesti i odvalio komad asfalta), nije bila dolje „kod Kleškovića“ nego puno dalje kod skretanja za Inu. A koje li nesreće za moju mater, mi smo morali skrenuti u Srebreno sto metara prije pa nije stigla vidjeti ništa!
Nakon što smo „jedva došli doma“, odma je trebalo zvati babu da joj javimo kako smo stigli živi i zdravi, jedva preživjevši tu stravičnu kolonu, a otac je krenuo u oče-vid na magistralu, da izvijesti iz prve ruke. Kao da je ratno stanje. Taman kada sam pomislio da je sve finulo i da mogu ispustiti onaj „fala ti Bože“, zazujala je nova hitna...
Baba je zvala petnaest sekundi poslije. Panika. Što li se to dogodilo dolje? U međuvremenu je vijest stigla i do tetke koja živi 20km dalje pa je i ona nazvala da pita koliko ih je poginulo i poznamo li koga. Lutajući reporter još se nije javio s mjesta nesreće, nadamo se da nije i sam postao žrtva...
No ako ste mislili da je tu stvar završila, varate se. Aktivirao se i srebrenski ogranak AFŽ-a i sve lokalne babe koje imaju balkone na najvišem katu i koji gledaju na magistralu su se postrojile kao da je opća mobilizacija i krenule s petominutnim izvještajima.
U međuvremenu se vratio lutajući reporter. Jedan čovjek je izlazio na magistralu, jedan čovjek na magistrali ga je htio pustiti, a jedan je preticao čitavu kolonu auta i napravio dar mar (to u slučaju da vas je zanimalo). I onda pobjegao. Pa se vratio. Stoga toliko dugi zastoj...
Gotovo zavidnom brzinom, mati je odbirala babin broj i javila stanje (a tetku je već imala na liniji)... Adrenalin polako popušta, svijet može nastaviti normalno disati.
Ukoliko vas zanima gdje sam ja u ovoj priči, eno me na kauču/krevetu i ŽIVO MI SE JEBE za to što se događa na cesti. Jedini komentar kojeg sam dao (a pazio sam da me nitko ne čuje) je bio kada je baba, sva u panici, počela naricati kako siguro ima mrtvih. Neću ga navoditi, ima vas sa slabijim srcem.
Vjerojatno ste već shvatili da je prolazak hitne pomoći kroz Župu toliki događaj da se aktiviraju čitave mreže lokalnog AFŽ-a i sve babe koje su u dobrim odnosima jedna s drugom pipkaju, rove i traže informacije. Kao lešinari, prvo ih zanima ima li mrtvih i je li netko koga poznaju. Kao da je manje bitno ako je poginuo, npr., neki Eskim. Zatim se analiziraju svi kutevi nesreće (ukoliko se sazna što je bilo), a najfascinantniji su ad hoc detalji koje ne znaju ni očevici, kamoli babe udaljene tri kilometra na petanestom brdu! Širenje dezinformacija se nastavlja čak i nekoliko dana nakon nesretnog događaja, ukoliko se otkrilo da je sudjelovao netko od „naših“.
Moja malenkost nikad nije obraćala previše pozornosti na sirene, osim ako nisu (a nisu nikad) bile uzrokovane mnome. A otkako sam migrirao u metropolu, gdje sirene dreče 34h dnevno, još sam manje prestao obraćati pažnju, gledam samo da me me skupe dok hitno hitaju na mjesto gdje ih potrebuju. Vjerujem da bi župski AFŽ pregorio od tolikih istovremenih analiza svake pojedine sirene u Zagrebu jer takvo ponašanje je naprosto urođeno.
Meni je najviše smiješno što se pola moje familije toliko uzbudi kada se negdje čuje hitna (NE DAJ BOŽE da je negdje blizu i stala!!!), kao da im je netko javio da su dobili tri trilijuna funti na lotu! A onda su svi oni živčani što sam ja tako prokleto frigidan i inertan po tom pitanju. And I couldn˙t care less...
I tako... Sada kada pola Župe već zna što je bilo (a i prije policije će znati, tko, s kime, koliko zašto, kako i okolo čega), može se ići večerati, izvaditi djecu iz kade (i event. ih pljusnut par puta ako su poplavila), skinuti iskipjelu juhu sa špahera i ostale nebitne i neprioritetne stvari... A ja dobio još jedan povod da napišem post...
Btw, Petka će zadržati svoje žice i služiti pretku za povremene napadaje muzikalnosti, a Suzy će vrlo vjerojatno dobiti nove... Nakon što sam si skoro prst otfikario pokušavajući nemoguće, predak je uvidio esenciju problematike. A kada će se to dogoditi, nemam pojma, Unutarnje oko mi je nešto uhvatilo konjunktivitis u zadnje vrijeme. Ćoravo kao i ostatak organizma. No to mi nije smetalo da svoj repertoar upotpunim i „Tihom noći“, nakon što sam kao debil uzvikivao „AHAAA!!“ svakih pet minuta kada bi skužio još poneku stvar iz glazbene teorije. Ne znam zašto je mnogim samoukim, khm, ovaj, glazbenicima ta teorija toliko mrska? Meni je to totalno kewl i baš mi je zakon učiti veze između durova, molova, p.m-erina i inih stvarca
I uzgred, za neupućene, AFŽ je Antifašistički front žena, od milja naziv za Župsku Informativnu i Kontraobavještanu Mrežu Baba iliti ŽIKOMB
|
22.08.2008., petak
Un-something
Mission accomplished :) Suzana is in my possesion :) A nisam usta ni otvorio. Dok sam s babom sjedio na balkonu i razmišljao kako da priđem đedu i poppnem question, tata me u podrumu već preduhitrio i valjda rekao đedu kako učim svirati gitaru. Kasnije, taman kada sam krenuo za đedom u kuhinju (dok si je ovaj točio stotu pivu toga dana :) ), pojavio se on sa Suzy... Dao mi je u ruke i rekao: „Sviraj!“
???
Hehehe, pokušao sam mu objasniti da je Suzy u katastrofalnom stanju što se tiče žica ali nije htio čuti za to. Sreća Božja pa su one žice koje su meni trebale ostale netaknute (iako brutalno raštimane) pa sam im odsvirao „Nearer my God to Thee“. To je, inače, prva pjesma koju znam odsvirati, naravno ne akorde nego onako fino, note by note kako piše u crtovlju :). S akordima se još stravično mučim. Iako nekako probavljam teoriju koja leži iza njih, sami raspored prstiju mi je ubitačan. Ne znam tko je prvi osmislio gitaru ali sigurno je bio teški sadomazohist!!
Dobro... Imam je. Klavijature je, naravno, dundo odnio kada se iselio. Šteta, bio je to lijep, skup i kvalitetan sintesajzer, savršen za učenje glazbenog. Ali ne mogu se nadati ovcama, novcu, pašnjaku i staroj, trošnoj kućici, zar ne?!
Sada stupa na snagu moj predak koji je, gledavši da uštedi, najavio kako će jadnu Petku trsiti njenih žica i dati je Suzani. Mislim da to nije pametna ideja jer sam se načitao savjeta kako nije preporučljivo ostaviti vrat gitare bez napetosti žica jer to može uzrokovati ozbiljna oštećenja. Doduše, Petka je ionako sva u ozbiljnim oštećenjima ali ovo bi moglo značiti definitivan kraj njene karijere. Na kraju je predak zaključio kako bi se trebalo nekako riješiti Petke... Meni je nje žao. Ne samo zato što sam joj dao ime nego jer me upravo ona natjerala da počnem svirati! Sjedila je sama, jadna i tužna u kutu sobe i sanjala o divnim davnim danima kada je brenčala u nečijim spretnim rukama. Onda sam je uzeo ja, zamijenio joj glasnice i pružio joj false hope!!! Pa nisam takav stvor da razočaram nevino žensko stvorenje, zaboga!! I sada da je nakon samo nekoliko tjedana ostavim?
Što se uopće radi sa starim, isluženim, poluraspadnutim instrumentima? Nekako mi je prebrutalno odnijeti ih na smeće... Užasnog li prizora vidjeti staru gitaru, saksofon, trubu ili ne daj Bože OBOU u smeću!! Kao da vidiš malo dijete! Ne... Mislim da će biti plača s moje strane i ravnodušnosti s njegove :(
Dobro, idem jest..... I to ću jedva napravit jer mi je Žarko danas obje gornje petice zapunio bogtepitaj čime i imam osjećaj kao da žvačem svježi beton svaki put kad zagrizem.... A i postao je puno skuplji, čak je cijenom prešišao i famozni amsterdamski Red Light District (nije da znam iz iskustva, samo nagađam).
E, da... Suzy će doći u Zagreb, to definitivno... Vrlo vjerojatno CityExpressom, FedExom ili nekim inim prijevoznikom. Nema šanse da ide sa mnom u Airbus 320. Prvo, već imam dva kufera i poteži ruksak, a drugo, mislim da bi Suzy došla u metropolu rastavljena na elementarne tvari... No, thank you.
Usput, u mome se domu opet događa nešto što će nam svima redovito dizati tlak i oduzeti nam gotovo sve slobodno vrijeme. Naime, moji su opet spasili nekakvo napušteno mače s ulice, jadničak tek 10ak dana star. Opet ista procedura hranjenja, čišćenja i pranja kao i s Pixiejem samo što ovaj ne ostaje kod nas. Draška, please, kada ovo dovoljno naraste, nosi ga!! Od onoga žutoga za kojeg sam te pitao nema ništa, one babe ga žele ostaviti sebi... Ja ću, majke mi, ispaliti glavom jer moji ne da su živčani postali nego su kao tempirane bombe s učestalošću aktiviranja svakih dvije minute. A uza sav taj stres opet moram slušati kako ćemo uletjeti u mamutski minus zbog mojih zuba. Jebiga... Kad bi barem dani imali po 48 sati da mogu i ići na faks i na posao, bio bi jako, jako sretan. Ovaj semestar moram naći nekakav smisleniji i bolje plaćen posao od Cinestara i nadati se da ću ga uspjeti uklopiti u predavanja, znakovni i ostalo.... Dobro, nema ostalog. Htio bi da bude ostalog ali očito neće biti..... Planirao sam toliko toga za ovu godinu početi raditi ali sada vidim da neću imati vremena. Želim raditi jer ne želim još jednu godinu slušati stvari tipa: "Ma ne moraš ti raditi, ja ću te uzdržavati dokle god budem mogao", a istovremeno znati da ga tri dana boli glava kada vidi stanje na računu... Zbogom mondeni živote, zbogom luksuze! Baš... Jesam li ja kriv što je inflacija veća od PDV-a? Što je svaka jebena stvar poskupila tristo posto? Valjda nisam... Joj da barem nađem kakav posao... Najradije bi odustao od faksa, vratio se doma i zaposlio se tu u Mercatora i primao 3000 kuna (serem, plaća im je tristo puta manja). Mrzim biti ovakav trošak bilo kome, koliko god netko tvrdio da nisam...
Curke, mislim da od ikakvog okupljana za 1. rujna neće biti ništa... Možda tamo negdje oko 10. prije nego odem u Zg, kada dođe plaća. Sorry ali uza sve ove zube jednostavno nemam obraza ni volje pitati za koju kunu. A nemam ni prebijene... Meni je jako žao (to vam ozbiljno kažem, sam Bog zna koliko mi društvo treba) ali situacija je takva... :((( Ma jbš sve to...
|
21.08.2008., četvrtak
E moj Žarko, pa što mi to učini??
„Umireeeeeeem, al bez tebe ne ideeem!“, pjeva ostatak moga živca u drugoj petici, grčevito se držeći za ono što je ostalo od aksona, povlačeći se panično pred nadolazećom plimom „lijeka“ koji bi ga trebao dokrajčiti once and for all. Danas je Žarko bio malo grublji nego ovih dana i uza svu anesteziju osjetio sam ga kako prodire duboko u mene, izvlači, zabija, izvlači, puni.... Stenjao je i stenjao, preznojivši i sebe i mene. Rekao je da će me još neko vrijeme boljet. I nije lagao, zbilja me boli...
I tako, dvije anestezije i dva Ketonala poslije, sveudilj me boli i razmišljam o tome kako da si skratim muke. Rekoh, pisanje posta je najbolja stvar. Uz malo sreće, sutra ću imati zapunjene obje petice i ostat će za srediti još samo jedan zub. Njega ću, imam feeling, ostaviti za koji dan poslije, želim da se moja jadna maxilla odmori od tolikih opetovanih bušenja, prodiranja i štemanja. Nije mi bilo jasno kako taj vražji karijes uspjeva opstati u mojoj labrnji kada svaki dan rifljam te zube, u paničnom strahu da im se što ne dogodi... Valjda previše brige. A onda mi je Žarkec objasnio kako karijesu ponekad treba i do tri godine (kao, kronični karijes) da prodre sve do živca i da počne bolit. Divota... I ne znate koliko sada živaca u vašim ustima gleda nadolazeću invaziju ali vas ne mogu upozoriti sve dok ne bude prekasno. Naime, telefonske veze s mozgom prorade tek kada bakterijice zagrizu u slasnu nutrinu vašeg zuba. Too late for apologies then. Ajde sad svi lijepo kod svog kljovara i spasite se! Za mene je već prekasno :(, smrc
No... Mama pravi neki zanosan ručak, a mene zub boli. Koga briga, bolio me i nekidan pa sam žderao kao da nikad prije hranu nisam vidio. Jedino što me brine je podatak da je već 21. osmog, a moja malenkost se jedva udostojala otvorit Pinea i pročitat štogod o nomenklaturi organskih spojeva. Govorim si uporno da to znam i da nema potrebe diplit po istome ali facts govore za sebe. Točnije, ona dva, nimalo spektakularna, pada na organskoj vrište svoje protuargumente u mom smjeru.
AAAH, kako mrzim zubobolju!!! Jučer se Žarko složio sa mnom kada sam mu napomenuo kako ginekolozi i zubari imaju najokrutnije sprave koje je medicina mogla iznjedrit! Napomenuo sam mu, ipak, da za ginekologe ne znam iz prve ruke (što je i on potvrdio žestokim kimanjem glave). Priznao je kako zubarska oprema ipak izgleda malo štemerski. „Ma nemoj“, mislim si ja gledajući ono glodalo koje se valjda koristi za graviranje mramora ili pak onu iglu, petnaest puta savinutu pod strogo određenim kutevima, samo da bi doprla do još jednog mjesta gdje može nešto zaboljet!
Danas me je obradovao informacijom, taman kad sam se ponadao da je konačno prestao roviti po mojim kljovama, kako imam nespretno zavinute kanale. Kao da nije bilo dovoljno što je otkrio još karijesa ispod naslage karijesa! „Sve komponente kompliciranosti moraju biti zadovoljene!“, veselo je rekao Žarko i počeo kriviti iglu tako da dohvati moj vješto skriveni živac u zavinutom kanalu. Ha, a ovaj jadničak se veselio što živi u netipičnom organizmu, valjda je mislio da će ga to spasiti....
Dobro je, anestezija popušta. Konačno mogu normalno disati na lijevu nosnicu. No ipak još uvijek slinim na lijevu stranu, usne još imaju onaj predivni, odrvenjeni feeling. Kad će Ketonal početi djelovati??? :((
|
20.08.2008., srijeda
What is worth living for?
Aaaah, ugodno nažderan, napojen i s popravljenim još jednim zubom (Žarko je danas bio puno pričljiviji, trebalo mu je, brate!) odlučio sam se preduhitriri i napisati post sada, a ne poslije kada budem luđački hodao kroz stan u potrazi za kakvom distrakcijom, samo da ne moram kemiju radit.
Ne znam što bi pisao, samo mi je ušlo u naviku pisati non-stop pa shodno novopečenoj tradiciji, idem nešto prosrat... O zubima mi se više ne da... Petka je za sada ostavljena da se odmara, sve dok ne riješim zube (nije da sviram zubima ali svejedno, previše stvari odjednom nije zdravo za moj utrnuli mozak). Mogao bi možda pisati o tome kako je grozno biti šokiran novim spoznajama o osobi koju veoma voliš. Taman kada si izgradio perfect little bubble u kojeg si ugradio ikonu za idealiziranje, a ono bubble pukne na tri mjesta i ikonica se sjebe i razbije... Onda ti na test dođu temelji tog prijateljstva jer kao što možeš primjetiti, nije baš sve zasnovano na lijepim, zdravim desnima, ima ponegdje i paradentoze... Povlači se zubno meso i otkriva trulež... Sada moraš biti pametan, probaviti sve novonaučene činjenice, odbaciti one za koje misliš da su plod nečijeg blagog pretjerivanja, odvagati sve na svoju stranu... zbrojiti... pola baciti u more... dati babi babino, vratiti mlinaru njegovo...
Na kraju krajeva, ukoliko si zbilja pravi prijatelj, trebalo bi ti ostati isto kao na početku. Dakle, osoba koja te je, ajmo reći poprličino indiretkno, razočarala kao čovjek ostane na istoj poziciji u tvome minijaturnom carstvu prijatelja, samo je obasjana za nijansu drukčijim svjetlom i pod pomalo neobičnim kutem, tako da otkriva dijelove koji su ti do tada bili skriveni. Što da čovjek uradi?
Idealiziravši nekoga dovodimo se u poslije u neugodne situacije kada i ako nas osoba, well, nećemo reći iznevjeri ili razočara, pogotovo ako nama direktno ništa ne uradi, ali ako se pokaže ipak ne toliko sveta kako smo zamišljali... Umjesto zadivljenih uzdaha, prekriženih ruku na prsima i treptanja okicama kada pomislimo na svoga idola, dobijemo nekakvu mješavinu smješka s nevjericom, slijeganje ramenima i pomisao kako bismo možda trebali promozgati čitavu stvar kroz molitvu (dobro, barem u mom slučaju, ne znam za vas). Kako je možda naš idol bio glupav, nepromišljen, brzoplet... Ili kako je možda bio samo čovjek? Glup, maleni, neiskusni čovjek koji zbilja nije imao pojma što radi... Ili još gore, bio je uvjeren da postupa ispravno, možda zato jer nikoga nije imao da mu posvijetli istinu između right and wrong...
Rekla je jedna pametna žena sinoć meni, a njoj je to rekao svećenik, kako voljeti osobu znači i prihvatiti njenu prošlost. Lako je voljeti nekoga tko je cijeli svoj život živio uzorno. No što ako sada ta osoba također živi polusvetački život i ima zlatno srce i bisernu dušu, a do prije dvije godine je bila raskalašena, bezobzirna i luda? Ima li smisla uopće u vjerovanju da se čovjek uistinu može promijeniti?
Naravno da ima. Ja sam jedan od onih ljudi dumbledoreovskog tipa koji vidi dobro u drugima. S tolikom zadrškom što neću slijepo tvrditi kako je i Hitler duboko u srcu (gdje god da se ono nalazilo) zapravo volio Židove ali nije znao kako se izraziti pa je zato od njih radio sapune. Uistinu, svijet je pun čudnih ljudi ali Medo vidi u svakome dobro. A ako se dogodi da nekoga usput i voli, onda ima naviku ignorirati sve nelijepe stvari i fokusirati svoje malo srce na one potrebne, korisne i lijepe. Zato Medo ima problema s govorenjem „ne“ ljudima jer mu je žao čak i pomisliti da je nekoga razočarao, taman to bila teta na kasi u Konzumu koja se progurala pokraj mene. A reći „ne“ svojim prijateljima je izdaja. Prešutjeti nešto svojim prijateljima...? Hm... Svi mi imamo svoje manje ili veće tajne koje nećemo reći niti jednom stvoru koji gmiže ovim planetom. Prešutjeti nešto voljenoj osobi u vezi? Nije dobro. Ali s druge strane, čovjek je uvijek bio i ostat će najveća budala koju je Bog ikada stvorio (uz dužnu ispriku Njemu), u našoj prirodi je da nešto zaseremo.
Rekla je jedna vještica u jednoj lijepoj knjizi jedne veličanstvene trilogije: „Ne mogu promijeniti ono što jesam, mogu samo pokušati promijeniti ono što radim...“. Ako tko slučajno prepozna o kojoj se knjizi i kojem liku radi, neka mi kaže :) Dakle, mijenjati sebe ne možemo... Mijenjati svoje postupke koji su direktna posljedica upravo onoga što ne možemo promijeniti?? Jako težak put. Znam po sebi. Pokušavam promijeniti nešto što mi je u genima zapisano. Moram li govoriti koliko uspjeha imam? Imam. Imam utoliko što sam na točki između stvari koje ne želim i one koje želim... Sada dolazi na red On koji, ukoliko smatra da tako treba biti, treba gurnuti u smjeru napretka.
Svi mi griješimo, svi smo mi idioti svoje vrste. Ujedno smo najgluplja i najbolja vrsta koja se Zemlji ikad dogodila. Glupi utoliko što ne učimo na svojim pogreškama, dobri jer možemo voljeti svim svojim bićem. Rekao sam sinoć već spomenutoj pametnoj ženi kako sam valjda jedini idot u moru idiota koji vjeruje da se sve, APSOLUTNO SVE, može riješiti zagrljajem i poljupcem. Ja u to čvrsto vjerujem. Svim svojim majenim sjcem.
Zato je već spomenuta osoba s početka priče, čije je ponašanje i uzrokovalo ovaj post, i dalje ostala na svom mjestu, svom malom tronu ali mi je pokazala da je imati ljudske idole ravno sjedanju na stolici s okrhnutim staklenim nogama. Nikad ne znaš kada će puknuti....
|
19.08.2008., utorak
Kašasti proizvod:
Velepoštovano mnoštvo prorijeđenih koje je već odavno zahvatio radioactive decay, evo mene. Svijeh ovijeh dana boravih u tišini jer me razdirala petica. Gornja. Desna. Od jučer me više ne razdire, a danas je dragi dundo Žarko spriječio i gornju lijevu četvorku da me u budućnosti razdire. Sutra će srediti i gornju desnu četvorku. Volim dunda Žarka jer mi svaki put krkne inekciju (i naplati, naravno) i Medo se onda osjeća kao Sevina usta, sva utrnuta i orgomna zbog prevelike doze (silikona) Novokaina. Ali priznajem da su mi ovo najdraži posjeti zubaru i sutra ću uživati u popravljanju još jednog zuba, znajući da će jedino što ću osjetiti biti nježna ruka mladog Žarka te njegova prsa kad se nasloni na moje rame kako bi lakše pristupio gornjim redovima moje labrnje.
No, pustimo mi moje zube na miru, kao i činjenicu da mi rastu obje gornje osmice i veoma sam cranky zbog toga... Jučer sam pojeo obilatu količinu tvrdog sira kojim sam masirao desni. Da me danas nije prestalo boljet, kupio bih si one gumene žvakalice kakve imaju bebe. To ipak neću pojest, a sir je skup...
Pišem sada post kao nekakav bijeg od dnevnog boravka gdje me čeka raščerečena organska kemija. Nevjerojatno kako sam si priuštio instant osjećaj opće nezainteresiranosti čim sam počeo učiti. Mislio sam da sam taj osjećaj ostavio spakiran u Zagrebu ali očito se prošverco za mnom. Divno. Ako osjećam toliku mentalnu bol kada otvorim organsku, koliko ću tek ludjeti kada počnem s beskralježnjacima? A dobro se sjećam sedmog mjeseca i svojih opetovanih pižđenja vezanih uz anorgansku kada sam srčano izvikivao kako bi UBIO da umjesto stehiometrije mogu štrebati nešto poput beskralježnjaka. Sada kada imam priliku pokazati kako stojim iza svojih riječi, tražim raznorazna opravdanja za svoj nemar, u vidu posjeta iz drugih gradova ili pak nevine zubobolje.
Kad smo već kod posjeta, Nessa mi je, kao što već svi (vas dvoje) znate, bila zauzela skromni dio životnog prostora. Za razliku od Miška, čiji je posjet bio uspunjen mojim nastojanjima da ga što bolje zabavim (i vjerujem da me dobro išlo), da bi zauzvrat dobio silent treatment već skoro tjedan dana, Nessu nije trebalo zabavljati jer je već imala razrađen plan i program. Umjesto kupanja i bjesomučnog traženja „društva“, obilazili smo dubrovačke muzeje, pentrali se po zidinama i ispisivali razglednice sjedeći u Katie O`Conners. Bilo mi je izrazito drago čuti da je neki xenos oduševljen zidinama i poviješću koja iza njih čuči, bez opetovanih gunđanja kako je sve skupo, kako je nepodnošljivo vruće ili kako su te zidine glupe, neš ti, kamen na kamenu... Nessa je bila oduševljena, a i ja s njom jer mi se pružila prilika da posjetim Pomorski muzej (znam, živim tu već skoro 21 godinu i sram me je), da iskoristim državu i ukradem joj jedan posjet muzeju (nisam ja kriv što čovjek ne radi svoj posao). A i šetnja zidinama je bila ugodna jer su nas Nebesa darovala djelomičnom naoblakom. Obišli smo i par crkvi, bacili oko na moju ex školu, vizitali franjevačku apoteku koja djeluje od 1317. i sl. Uglavnom, poprilično smo se nahodali u subotu. No možda najveći highlight posjeta je bilo tamanjenje jumbo pizze u Gradu. Nakon što smo obišli pola zakutnih ulica u potrazi za cijenama koje neće isprepadati naše novčanike, našli smo jednu (onu u kojoj smo moje koke i ja proveli famoznu „norijadu“) i dosita se najeli. Budući da je Nesa prokomentirala kako joj se sviđa omjer pojedenog i plaćenog, moj unutarnji nagon da svemu i svačemu ugodim je bio zadovoljen... Vjerujem da bi vas/nas dotična sinjorina uskoro mogla počastiti kakvim postićem, po mogućnosti uz multimedijalnu pratnju? Hm? ;-)
Naravno, koncentrirao bi se ja i bolje na detalje Nessina posjeta da me upravo u to vrijeme nije počela rasturati gornja vilica, što zahvaljujući trulom zubu koji je u njoj visio, što zbog već spomenutih kilavih osmica. Tako da sam većinu vremena razmišljao o Ketonalima koji sjede doma u ladici, iako sam možda izvana odavao dojam da sve pratim :))) Btw, Ketonali su moji najbolji prijatelji, od sada pa nadalje. Njih barem ne moram zvati, oni potiho zovu mene :)))
Mda. Organska kemija je za danas abandonware, ne da mi se više. A i dobro sam napravio, prešao sam cijelu stereokemiju. Još „samo“ sve te silne reakcije (a ovaj put učim iz Pinea pa imam feeling da bi moglo biti fruktozno [ilitiga plodonosno]) i na konju sam. Veoma starom i šepavom zelenku.
Kupio sam si kajdanku. Shvatio sam da mi je glazbena teorija neizmjerno zanimljiva ali kao da je pisana na grčkom. Znam slova, znam čitati ali razumijem svaku stopedesetu. Zato jedva čekam kada ću natrag u Zagreb da primim proper treatment.
Jedva čekam kad ću natrag u Zagreb (ne, ovo nije deja vu, tj. već pročitano, ne znam kako bi se to reklo).... Lijepo mi je doma, uživam u poznatim prizorima koji su mi se u 20 godina usjekli duboko u mrežnicu i nedostaju mi kada ih redovito ne obnavljam ali svejedno jedva čekam povratak u metropolu. Nedostaje mi faks i savršeno uređene i simetrične zagrebačke ulice, Profil Megastore, forneti koje ujutro kupim u Importanneu putem do faksa, znakovni i mise u Travnom... I Zaprešić i ljudeki tamo... Ne znam, u Zagrebu imam dvjesto posto više života nego doma... Mislio sam da će mi biti fora ali kada sam shvatio koliko je teško skupiti sve te moje koke zajedno na jedno mjesto, uvidjeh da sam podjednako bez društva i tu i gore. Mislim, viđam se ja sa svima ali sporadično. Tako je i gore. A gore još imam i hrpu lijepih stvari u vidu stostruko većih pizza katova, knjižara, knjižnica i osjećaja da nitko nikome ne pripada (što me donekle smiruje, takvi su valjda veliki gradovi). Još namjeravam u miru vježbati gitaru (pod uvjetom da Petka ili Suzana [ona đedova] dožive Zagreb), pokušati si pronaći kakav mali posao i biti zauzet do kraja... Onda neću imati vremena ni za sebe, kamoli za druge i neću previše razmišljati o stvarima koje mi nedostaju u životu.... Divota...
|
14.08.2008., četvrtak
Ide mene to...
Oh, ma dvostruki success! Trostruki, čak! Prvo, soba je sređena, moj stari pisaći stol je raskrčen i sada udomljuje minimalno mnogo stvari koje moraju tu biti tako da lijepo sjedim za njim i pišem post ko čovjek, ne više u krevetu s kompom na koljenima koji me opskrbljuje toplinom kao Krško... Drugo, Petka je ostala uštimana preko noći i to je dobar pokazatelj da ide nabolje! A treće, naučio sam svirati Bratec Martin i to zadovoljavajućom brzinom... Ignorirat ću one nespretne prijelaze sa žice na žicu i činjenicu da bi to trebao svirati malim prstom a ne kažiprstom (jer je to vježba za razgibavanje malog prstića, da ne ostane kilav) i zadovoljiti se postignutim... Također, diplomirao sam šestu žicu i znam sve tonove gdje se nalaze, tako ako me probudite u ponoća izrecitirat ću vam kromatsku ljestvicu na E žici bez problema i dapače, odgovarati na unakrsna pitanja tipa ovaj prag koji ton... Naime, tu metodu je predložio jedan tip na forumu kojega sam član. Svjetovao je nas početnike da naučimo tonove na E i A i onda koristimo sheme za brzo lociranje tonova na ostalim žicama jer učenje preko 100 tonova na svim žicama je dug, mukotrpan i dosadan posao...
Eto, nakon izvještaja o postignutom, naumpala mi je sinoć kasno jedna ideja koja bi mogla uskoro prijeći u fazu pobliže razrade... Naime, skonto sam da đede ima gitaru. U futroli. Sad mene zanima, budući da nitko nije polagao pravo na nju, a đede ne zna svirati (točnije, sve da je i znao, više ne zna), mogu li ja kako položiti svoje prstiće na nju... Nisam je još vadio da vidim na što sliči ali ne može biti gora od jadne Petke. Danas je Petka toliko tandrkala, mislim da su oni isusovci šarafi na kobili konačno počeli popuštati i uskoro mogu očekivati da mi svih šest žica, zajedno s pola gitare, doleti u čelo. Dakle, nekako moram ispipat situaciju....
Kako bi uvjerio đeda da sam ozbiljan, moram tamo negdje do 10. devetog svladati 5-6 akorada tako da mogu šlampavo odsvirati „Odjednom ti“ (onu koju smo Miško i ja vježbali), potužiti se kako loše sviram jer je Petka rasklimana (khm, da, brigo moja prijeđi na drugoga...) i suptilno ubaciti u razgovor kako su nove gitare skupe... Nadam se da daljnje navođenje na pravi tok misli neće biti potrebno i da će se đede sjetiti da ima gitaru koja čami u ormaru. Zajedno s futrolom... :) Doduše, prije ikakve misije na Mars treba provjeriti u kakvom je stanju ta gitarica, ipak ne želim uzeti mačka u vreći.... Ili futroli...
Druga opcija je, naravno, moj rođendan. Očekivati da mi predak uzme gitaru samo zato jer je meni puhnulo da je naučim svirati (iako sam ja ozbiljan u toj namjeri ali on očito to još nije shvatio) je malo previše ali mogu, recimo, kada dođe vrijeme za ono pitanje „što bi ti htio za rođendan jer mi smo gledali i nismo se sjetili ničega (kao da me ne poznaju)“, ubaciti ideju da mi barem futrolu uzme tako da Petka sigurno stigne do Zagreba. Ah, ima još do tamo...
Mene, iskreno, iznenađuje s kojom lakoćom usvajam fretboard, zbilja nije teško. Najviše problema mi zadaje raspored prstiju jer boli za popizdit (mislim, ovi jadni prsti su se rastezali samo kad je trebalo dohvatiti daljinski sa stola), ostalo se utapa u meni samo tako! Na taj način sam si opet pokazao kako ja mogu bez problema usvojiti ono što sam izaberem, dok, pak, matematiku trebam raditi pod budnim okom profesionalnog, hladnokrvnog ubojice i njegovog AK-47!
I tako... Žao mi je ako vas davim ovim svim piljenjem oko Petke i sl. ali eto, prvi put otkad sam upisao znakovni (a to je bilo prije godinu dana) da mi je nešto toliko zaokupilo misli. Budući da se ne događa tako često kod mene takva pojava, treba to zgrabiti maksimalno... Nego, idem ja sada hibernirati do navečer, kada mi stiže Nessa. Treba do grada po nju, a vani je tako vruće da bi se radije stavio u djelovima u dubinski nego izlazio van. No nemeže to tako, nažalost.... Dubinski je pun :(
|
13.08.2008., srijeda
Jooj, kako je odvratno vruće vani...
Nakon nekih tjedan dana opet sam uzeo gitaru u ruke... Bila je perfektno naštimana zahvaljujući Dragom koji je na to potrošio pola jednog popodneva ali eto, sljedeći svoju tradiciju, Petoljetka (odlučio sam je nazvati Petoljetka jer će mi trebati otprilike toliko godina da svladam osnove tog zmaja) se opet raštimala... Pitam se ja sada koliko njoj treba da joj žice „slegnu“... Od tristo štimera koliko ih imam svaki me zajebava na svoj način. Iako mi je uho počelo razlikovati AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA od EEEEEEEEEEEEEEEEEEEE, svejedno mi treba mamutski previše vremena da je uštimam opet tako da većinu vremena predodređenog za jebakanje s Petoljetkom ode na njeno uštimavanje. Ako ništa drugo, bit ću maher u štimanju gitara ali neću znati odsvirati ni jedan akord :))))
No znate vi već mene, teško se meni skoncentrirati ovdje doma. Kada i AKO Petka stigne u Zagreb, promijenit ću joj žice kako bi joj povratio sluh kojeg joj je dragi predak tako nakaradno uskratio sfušerivši pokoju žičku. Zlu ne trebalo, jelte, možda je u tome stvar:) Također, kada budem u osami svoga stana, lakše će mi biti mortifikat bubnjiće svojim falsetom.
Kad smo već kod falseta, onaj dan kada je Dragi uštimao Petku, uhvatila ga je neopisiva želja da uči domaće stvari pa smo proveli dio vremena kopajući po Svemrežju u potrazi za akordima. Na koncu je odlučio naučiti stvar od Meritas i Massima „Odjednom ti“, naravno, uz moju vokalnu pratnju. Iskreno da vam kažem, lakše mi je pjevati na suho nego uz pratnju drndave Petke no eto, nekako je i to poluslavno završilo. Zatim me Dragi šokirao idejom da sad to odemo otpjevati tj. odsvirati mojima! HA! How yes no! Blamage, no thenkyu... Možda da je htio odsvirati pokoju duhovnu koje su masu lakše za otkreveljiti i draže su mi, no nije htio. Kao da su mu mrske, što me iznenađuje od jednog produhovljenog, umalo popa. His problem, Medo i Petka će otpjevati pokoju čim mi se prsti prestanu međusobno svađati...
I tako sam danas (opet upao u nekakvu digresiju) odlučio pozabaviti moždane fretboardom. Kratko je trajalo, naravno, jer sam kumio i molio Petku da se afinamente uštima kako Bog zapovijeda. Nakon što sam vjerojatno dosadio i Bogu i Pixieju i cijelom susjedstvu trzajući perpetualno E ne bi li je natjerao da zvuči kao i ona sa snimke, odsvirao sam na njoj sve tonove gore i dolje. Onak, kužite, totalka! Mislim, znam ja nabrajat sve to kad vratina od Petke sjedi ispred mene i kada idem po redu... Samo mi treba netko pametan da me nauči kako u manje od sekunde pronaći ton koji mi treba na nekom ŽNJ pragu Y žice. Matere ti, pazi mene... Očekujem da ću svladati zmaja za manje od tjedan dana! A-a, moj Medo... Pet ljeta... Pet čitavih ljeta... Svirat ćeš si na sprovodu... možda!
No. Predak je otišao na Mljet, a moja malenkost će mu se pridružiti zadnja dva dana (m)ljetovanja... Ne da mi se dulje od toga tamo boraviti, među škorpionima, paucima veličine osrednjeg vrapca i hrpetine obada koji nisu zagrizli u nešto homeotermno već eonima... Da ne govorim kako je cijeli krajobraz vaš wc, samo čučnite i riješite se problema jer draga stara kuća u kojoj boravimo nikad nije upoznala gospara Zahoda. A gospođi Tekućoj Vodi se nada kao nimfomanka muškoj lutki za napuhavanje... Ukratko, otišao je. Mati je zabrinuta da se negdje ne sjebe niz kakve stijene dok bude napredovao prema moru. Ja sam, pak, zabrinut da mu na um ne padne nekakva nenormalna ideja koja bi i mene uključivala, poput ranojutarnjeg penjanja na sljeme brda na kojem se nalazi crkva sv. Ivana. Ta utrka sa Suncem mi je zbilja bila popravila izdržljivost, pogotovo kada smo se spuštali po najvećoj žegi.... A ima do gore, znate... I koliko god da volim pridodu i život u svim njegovim oblicima, probijanje kroz gusto isprepletenu makiju dok me po nozi „miluju“ raznorazna overlegged bića koja ne bi ni u snu htio susresti mi ipak šteti nadbubrežnoj žlijezdi... Toliko adrenalina odjednom nije zdravo. A kako sam prošle i pretprošle godine nekako izbjegao taj otok, imam osjećaj (i osjećam ga osjećajno jako) da ću ove godine najebat... Ići ću vratiti se neću na otoku život među čerošpanje posijati...
|
12.08.2008., utorak
Summary...
Ah, bilo je lijepo dok je trajalo... No eto, otišao moj beloved natrag u zanimljivije vode, ostavio me samog tu da patim još čitavih mjesec dana prije nego ga opet vidim... Šmrc. Tužan sam. Mislim da je vrijeme za kakav očajni sonet :)
No dobro. Za sve vas koji mislite da smo se prašili, drmali, stezali i rastezali moram vas razočarati. Naime, u dragog Miška se uvukla tolika apstinencija da me dotaknuo svega dva puta u četiri dana. I to slučajno. Iskreno, ne znam što ga je spopalo ali mogu reći da mi se ne sviđa. Iako smo dane provodili polugoli na kupanju, zatim još polugoliji zajedno u malenom krevetu, iako je jednu noć prespavao praktički na meni jer se prevrnuo i nije bilo te sile koja bi ga vratila natrag na mjesto (a sila se nešto nije ni trudila, iskreno :)))) ), ništa s puno sočnih detalja se nije dogodilo. I Myrtus, možeš biti mirna, dragi je bio potpuni džentlmen što se ostalih cura tiče, gledao je u pod svaki put kada bi nam prišla kakva raskokodakana skupina estrogena. Dobra dresura, to ti priznajem! No, ne mogu reći da se tako fino ponašao kad su i dečki bili u pitanju, nekoliko puta je čak i mene ljubomornim napravio!
Valjda najzanimljiviji dio njegovog boravka ovdje je cjelodnevni izlet naLokrum. Iako sam se trudio skupiti što više ljudi kako bi ga barem malo zabavio jer znam koliko ga je teško zabaviti, odazvala se pozivu samo Draška tako da smo nas troje otplovili do Lokruma rano ujutro, natovareni burecima, krumpirušama, sendvičima i sokovima što je moja mati spakirala. Čovjek bi pomislio kao da idemo u ekspediciju na Sjeverni pol, a ne jedva kilometar od Grada.
No dobro, većinu dana proveli smo u moru, što na Mrtvom, što na onom izrazito živom. Draška je otkrila poprilično visoku stijenu s koje nam je trebalo dvadeset minuta da se bacimo. Visoka stvarno bila je. Nakon inicijalnog šoka, stvar je prohodala pa je Draška redovito padala s visine od nekih 10-ak metara. Dragi se nije bacao jer on „ne voli skakat na noge“, a bila ga je trta skočiti na glavu s te visine. Kao, nije ga imao tko izazvati. Rekao je da bi skočio da je neki od njegovih dečkiju bio tamo i da je i on skočio. Dakle, u prijevodu, nije se imao pred kime kurčit. I bolje, jer mi ga se nije skupljalo u vidu razasute krvave mrlje po površini mora.
Nakon nekog vremena odlučili smo iskoristiti loptu za odbojku koju sam ja nadobudno ponio, smatrajući da će nas biti BAREM četvero pa da možemo dva na dva. I iako smo našli teren za igrati, zajedno s pripadajućom (i čitavom!) mrežom, ništa od toga. Nabacivali smo malo u krug. Bio sam poprilično razočaran jer sam zbilja htio igrati ali eto, nismo imali s kime. Kako bi riješio taj problem, Miško je zgrabio loptu i svojim zanosnim tijelom pošao ugrabiti još kojeg igrača. Nakon stotinu godina, vratio se s nekim crncem iz New Yorka. Draški je već bio pao mrak na oči i nije joj se igralo ali eto, recimo da smo igrali nekih pet minuta. Nakon toga je došlo 256 crnčevih prijatelja iz SAD-a koji zajedno s njim putuju i odbojka je propala jer se njima kupalo... Idioti.
Dopizdilo nam je negdje oko pet i po pa smo se povukli u Grad, spremili stvari na sigurno u kuću na Prijekome i pošli obilaziti kafiće... Bla bla bla, truć truć truć, keft, keft keft.... Razišli smo se malo prije deset jer smo ionako bili umorni...A doma smo stigli oko jedanes jer smo vozili Drašku to Grude...
I eto tako... Ja sam stekao dojam da je Dragome bilo poprilično dosadno ali što ću mu ja. Valjda je do sada zapamtio da osim njega nemam više prijatelja za „muška druženja“ (however that might look like), a sve frendice su se raštrkale po lijepoj našoj i šire tako da sam osim Draške jedva dobio Micu u petak navečer da nam se pridruži, nakon Lokruma. Budući da znam koliko njegovo raspoloženje ovisi o društvu s kojim je, činilo mi se da nije baš happy... I did my best. Sorry.
I tako ode on u subotu ujutro... Trebao sam s njim do Mtkvća na maraton ali eto, nije bilo mjesta na podu za moju amorfnu masu da prespava pa ništa od toga... Nema veze.
Otad evo sjedim doma i ne znam što bi od sebe. Možda danas popodne uzmem beskralježnjake, dok čekam Nessu da mi se parkira u stan i zamijeni Miška na par dana... A možda i ne uzmem jer mi se ne da... Nekidan me Ulfuz iznenadila jednom viješću i onda dotukla s glupavom primjedbom od koje je meni opet puko film pa sam potrošio deset SMS-ova na objašnjavanje neobjašnjivog... Fakat sam umoran od ponavljanja jednog te istog ali nema veze... Ništa nema veze, bitno je samo da su ostali oko mene sretni, njihova sreća i moja sreća...
Hehehe, u zadnje vrijeme je napuštanje Iron Cluba nešto učestalo tako da sam izgubio još jednu članicu... Članstvo je sada spalo na legiju od tri čovjeka kojom presjeda moja malenkost, naravno...
Iskreno, jedva čekam kad ću se vratiti u Zagreb. Nije da mi je gore išta bolje nego ovdje ali barem sam daleko od domaćeg okruženja i... ne znam ni ja sam čega. Volio bih da ovaj semetar imam puno obveza na faksu i obveza izvan faksa tako da, za promjenu, ja nemam vremena za ostale. Čisto me zanima how does it feel... Ali znam da će i ovaj nadolazeći semestar biti isti kao i prethodni, vjerojatno ću opet 98% vremena provoditi sam sa svojim mislima jer će svi ostali biti na sto drugih strana. Nadao sam se da ću donijeti gitaru u Zagreb i barem se baviti njome po cijele dane dok sjedim u stanu ali po reakciji mog pretka koji se već unaprijed dobro nanervirao oko same pomisli, just in case, mislim da od svega toga neće biti ništa. A već sam naučio tonove na zadnje dvije žice, ono što je preporučio jedan tip na forumu u jednoj veoma korisnoj lekciji. Fretboard mi je puno jasniji sada, samo da se uštosim kako nabrzinu pronalaziti tonove koji mi trebaju... O akordima neću ni govoriti, prsti su mi gipki kao armirani beton...
No dobro, idem nešto raditi, dosadilo mi je sjediti s kompom na nogama, skuhah se.
|
03.08.2008., nedjelja
Izvol`te....+ update
Dobro, budući da mnogobrojna publika postaje preglasna, moram izbaciti neki isprdak kojeg ćemo nazvati postom i smiriti nemire.
E, pa, drago i veleštovano „mnoštvo odabranih“ koji me unatoč inflaciji i previsokim kamatama i dalje čitate, ništa novo se ne događa na jugu. Osim činjenice da Medo nije siguran je li se prehladio pa ga zato rastura glava i boli uho ili si je jednostavno utočio deset litara mora u sinuse. Dok ne izađe vani, ne znam. Znam samo da me boli glava, pretjerano mi je vruće i živčan sam ko pas. Veoma bijesan i izgladnjeli doberman.
Jučer bijah s Draškom i Katom na partiji žderanja u Gradu. Zanimljivo bijaše jer sam zaboravio koliki sam tračer. Nevjerojatno kako su muškarci zapravo veći tračeri od čitavog autobusa baba koje se vraćaju s pjace! No dobro, tim načinom valjda nadoknađujemo manjak estrogena. Inače, tračevi su pravi lijek za dušu jer ti dopuštaju da se makneš iz svog gnjilog života i pretresaš nečiji tuđi sve dok ga ne izmrviš golubovima :)))
Kad smo već kod Golubova, Miško je najavio svoj dolazak u srijedu. Svaki drugi dan njegov dolazak se pomiče za nekoliko dana prije. Sutra će me nazvat i reć da mu otključam vrata jer ih je nosom poljubio kad se u njih zaletio, u nadi da ga čekam na krevetu i neodoljivo (ne)izazovnoj pozi. Whatever. No najavio je, također, i da mora popričati s mojoj materom jer ima neke „posebne prohtjeve“. Iako znam da se zajebava, jedva čekam da vidim s koliko će ga pomno odabranih rečenica, s detaljim prikazom anatomije ženskog organizma, počastiti dotična. A rekao sam joj da ne štedi jer očito tom klipanu netko treba pokazati gdje mu je mjesto (kad već Glavna i Odgovorna to neće).
I bla bla bla, Medo mora na zahod. Bilo mi je drago čavrljati s vama opet. Trebam početi učiti pa ćete me vjerojatno i češće čitati :))))))
Update (23h):
Pixie je opet zaklao tatu, a meni je skočio tlak na 200. A što je najtragičnije, Pixie ga je digo na staru foru, svake večeri iznova. Svaki put kad razvlači kauč u dnevnom za spavanje, mora ćaća zavuć ruku iza naslona da plahtu zakači. I svaki put ga Pixie dočeka od ispod s najduljom kandžom na gotovs i zarije mu je centimetar u prst. Nakon toga slijedi pola sata psovanja i držanja lekcija mačku od čega on razumije koliko i Taliban kad mu prijetiš na inuitskom. Ja stvarno ne mogu shvatiti da jedan čovjek od 40 i kusur godina može svake večeri držati mačku bukvicu o lijepom ponašanju i očekivati da ga on shvati i posluša te se onda derati na nj ako NE posluša.
Mati i ja znamo s Pixiejem bez problema. Točno se na njemu vidi kada ga možeš maziti bez posljedica, a kada je u „luđačkom“ modu i kada mu je sve lovina ili opaka igra pa izvuče čitav set kandži od kojih je svaka oštra kao mala katana. Tada ga je bolje ne dirati jer je vrlo lako zaraditi gadne porezotine. Ali predak uvijek naleti na Pixieja taman kada ovaj poprimi hitlerovski sjaj u očima, kada počne mlatiti repom kao batom i kada se gnijezdi da zakolje lopticu od alu folije. I onda ga on ide maziti! Naravno, Pixie se prvo isprepada jer je upravo kibio nešto neživo na drugom kraju prostorije pa je blago zanemario ćaću koji mu se prikrao s leđa. Zatim se munjevito okrene, baci na leđa, zagrize svom snagom u šaku i zadnjim nogama kopa po podlaktici. Rezultat je bolan jer je taj tretman inače, u prirodi, namijenjen onesposobljavanju protivnika.
Dok predak vrišti, Pixie šmugne pod krevet u sobu. E, sada slijedi bukvica: „Jesam li ti ja lijepo, Pixie, rekao da to ne radiš? Pa kad ćeš me već jednom shvatit? Totalno si nemoguć. Lijepo sam te zamolio da ne budeš tako divlji, pa ja te samo želim pomaziti. Pa ne želim te tući, shvati to, NE ŽELIM TE TUĆI, samo te želim pomaziti, Pixie, pomaziti!! Zašto si takav, Pixie? Zašto?“...
Pixie je za vrijeme ove tirade duratorski okrenut leđima ćaći i pravi se da ne čuje. Ili se kupa ili promatra svoju sjenu (samo još nedostaje da počne zviždukat). Kada ovaj primjeti da ga mačak ne j*** ni pet posto, počne sa zivkanjem: „Piiiixiiiiiiiiiie.... ććććććććććććććććć, pspspspsppspspspspspspsps, Piiiiiiixiiiiiiiiiiiie, dooooooođiiiiiiiiii, ććććććććććććććććććććććć.... Hodi amo, Piiiixiiiiiiiiiiiiiiiiiiie....“ I tako to traje idućih deset minuta. Naravno da Pixie popizdi i opet ga zakolje. Pa i ja bi ga ugrizo da me non stop zivka i izgovara moje ime bez prestanka deset minuta!! E, nakon toga slijedi psovanje, prijetnja da će završiti u Gavrilović pašteti te ljutito marširanje iz sobe. Naravno, ja ostajem u sobi s raspižđenim mačkom koji je u stanju i vlastitu mater iz nervoze ubit i pojest. Tada ga obično uhvati huja pa raskopava drangulije, vrećice i kutije kojih, Bogu hvala, u ovoj sobi ne fali... Onda se nakon nekog vremena ja moram izderat da prestane jer obično to radi u tri ujutro.
Eto... Non stop isto... Zašto ga ne može jednostavno ostaviti na miru? Pixie je duša od mačka, toliko se voli maziti, odrastao je uz nas, dolazi usred noći na mene i gura me njuškom ili šapom da ga mazim jer mu je dosadno... Jedino postoje kratka razdoblja njegove razigranosti kada ga je bolje ne dirati jer to je ipak samo mačak i koliko god inteligentan bio, nije dovoljno da shvati kako nam svojim kandžama nanosi bol. A to je ono što mu moj predak uporno pokušava objasniti, da njega to boli i da se ne smije igrati s izvučenim kandžama! Interesantno kako Pixie uvijek zakolje samo tatu. Njega u prosjeku triput dnevno dok mater i mene jednom u tjedan dana i kad se to dogodi odma iščupam ruku iz njegovih ralja i pustim ga da se smiri. A predak nastavi maltretirat mačka i gurat mu prste pod nos kako bi ga I DALJE mazio te zaradi teže ozljede obiju ruka. Ne razumijem.... Ful nervira i mačka i okolinu....
I tako, dok mi se živčevlje polako vraća u stanje praznog hoda, razmišljam čime da se opizdim po glavi da mogu lakše zaspat. Nekako sam sav umoran i jedva gledam na oči ali kad ugasim svijetlo i okrenem se na bok, oči otvorene kao da imam drastičan zatvor već deset dana! Ah, i eto ga... Moram gasit svijetlo, htio ne htio, jer me napada mamutski noćni leptir i njegov sidekick minijaturni komarac. Mrš, j*** te šišmiš!
AAAAAAA!!! Opet ga gnjavi! Taman kad su se svi smirili, vratio se predak u sobu i opet ga je stisnuo uz prozor i mazi ga... ZAgrlio ga je objema rukama i stisnuo, vidim Pixieju u očima da gleda kako će se iskobeljati iz zagrljaja... Pa ne možeš živinu tako "zarobiti", niti jedna to ne voli... Jesus... Idem spavat jer će opet biti rata, ne želim biti pri sebi kad se to dogodi... Dajte mi deset litara ruma, dosta mi je ovog!
|
|
|