Ah, bilo je lijepo dok je trajalo... No eto, otišao moj beloved natrag u zanimljivije vode, ostavio me samog tu da patim još čitavih mjesec dana prije nego ga opet vidim... Šmrc. Tužan sam. Mislim da je vrijeme za kakav očajni sonet :)
No dobro. Za sve vas koji mislite da smo se prašili, drmali, stezali i rastezali moram vas razočarati. Naime, u dragog Miška se uvukla tolika apstinencija da me dotaknuo svega dva puta u četiri dana. I to slučajno. Iskreno, ne znam što ga je spopalo ali mogu reći da mi se ne sviđa. Iako smo dane provodili polugoli na kupanju, zatim još polugoliji zajedno u malenom krevetu, iako je jednu noć prespavao praktički na meni jer se prevrnuo i nije bilo te sile koja bi ga vratila natrag na mjesto (a sila se nešto nije ni trudila, iskreno :)))) ), ništa s puno sočnih detalja se nije dogodilo. I Myrtus, možeš biti mirna, dragi je bio potpuni džentlmen što se ostalih cura tiče, gledao je u pod svaki put kada bi nam prišla kakva raskokodakana skupina estrogena. Dobra dresura, to ti priznajem! No, ne mogu reći da se tako fino ponašao kad su i dečki bili u pitanju, nekoliko puta je čak i mene ljubomornim napravio!
Valjda najzanimljiviji dio njegovog boravka ovdje je cjelodnevni izlet naLokrum. Iako sam se trudio skupiti što više ljudi kako bi ga barem malo zabavio jer znam koliko ga je teško zabaviti, odazvala se pozivu samo Draška tako da smo nas troje otplovili do Lokruma rano ujutro, natovareni burecima, krumpirušama, sendvičima i sokovima što je moja mati spakirala. Čovjek bi pomislio kao da idemo u ekspediciju na Sjeverni pol, a ne jedva kilometar od Grada.
No dobro, većinu dana proveli smo u moru, što na Mrtvom, što na onom izrazito živom. Draška je otkrila poprilično visoku stijenu s koje nam je trebalo dvadeset minuta da se bacimo. Visoka stvarno bila je. Nakon inicijalnog šoka, stvar je prohodala pa je Draška redovito padala s visine od nekih 10-ak metara. Dragi se nije bacao jer on „ne voli skakat na noge“, a bila ga je trta skočiti na glavu s te visine. Kao, nije ga imao tko izazvati. Rekao je da bi skočio da je neki od njegovih dečkiju bio tamo i da je i on skočio. Dakle, u prijevodu, nije se imao pred kime kurčit. I bolje, jer mi ga se nije skupljalo u vidu razasute krvave mrlje po površini mora.
Nakon nekog vremena odlučili smo iskoristiti loptu za odbojku koju sam ja nadobudno ponio, smatrajući da će nas biti BAREM četvero pa da možemo dva na dva. I iako smo našli teren za igrati, zajedno s pripadajućom (i čitavom!) mrežom, ništa od toga. Nabacivali smo malo u krug. Bio sam poprilično razočaran jer sam zbilja htio igrati ali eto, nismo imali s kime. Kako bi riješio taj problem, Miško je zgrabio loptu i svojim zanosnim tijelom pošao ugrabiti još kojeg igrača. Nakon stotinu godina, vratio se s nekim crncem iz New Yorka. Draški je već bio pao mrak na oči i nije joj se igralo ali eto, recimo da smo igrali nekih pet minuta. Nakon toga je došlo 256 crnčevih prijatelja iz SAD-a koji zajedno s njim putuju i odbojka je propala jer se njima kupalo... Idioti.
Dopizdilo nam je negdje oko pet i po pa smo se povukli u Grad, spremili stvari na sigurno u kuću na Prijekome i pošli obilaziti kafiće... Bla bla bla, truć truć truć, keft, keft keft.... Razišli smo se malo prije deset jer smo ionako bili umorni...A doma smo stigli oko jedanes jer smo vozili Drašku to Grude...
I eto tako... Ja sam stekao dojam da je Dragome bilo poprilično dosadno ali što ću mu ja. Valjda je do sada zapamtio da osim njega nemam više prijatelja za „muška druženja“ (however that might look like), a sve frendice su se raštrkale po lijepoj našoj i šire tako da sam osim Draške jedva dobio Micu u petak navečer da nam se pridruži, nakon Lokruma. Budući da znam koliko njegovo raspoloženje ovisi o društvu s kojim je, činilo mi se da nije baš happy... I did my best. Sorry.
I tako ode on u subotu ujutro... Trebao sam s njim do Mtkvća na maraton ali eto, nije bilo mjesta na podu za moju amorfnu masu da prespava pa ništa od toga... Nema veze.
Otad evo sjedim doma i ne znam što bi od sebe. Možda danas popodne uzmem beskralježnjake, dok čekam Nessu da mi se parkira u stan i zamijeni Miška na par dana... A možda i ne uzmem jer mi se ne da... Nekidan me Ulfuz iznenadila jednom viješću i onda dotukla s glupavom primjedbom od koje je meni opet puko film pa sam potrošio deset SMS-ova na objašnjavanje neobjašnjivog... Fakat sam umoran od ponavljanja jednog te istog ali nema veze... Ništa nema veze, bitno je samo da su ostali oko mene sretni, njihova sreća i moja sreća...
Hehehe, u zadnje vrijeme je napuštanje Iron Cluba nešto učestalo tako da sam izgubio još jednu članicu... Članstvo je sada spalo na legiju od tri čovjeka kojom presjeda moja malenkost, naravno...
Iskreno, jedva čekam kad ću se vratiti u Zagreb. Nije da mi je gore išta bolje nego ovdje ali barem sam daleko od domaćeg okruženja i... ne znam ni ja sam čega. Volio bih da ovaj semetar imam puno obveza na faksu i obveza izvan faksa tako da, za promjenu, ja nemam vremena za ostale. Čisto me zanima how does it feel... Ali znam da će i ovaj nadolazeći semestar biti isti kao i prethodni, vjerojatno ću opet 98% vremena provoditi sam sa svojim mislima jer će svi ostali biti na sto drugih strana. Nadao sam se da ću donijeti gitaru u Zagreb i barem se baviti njome po cijele dane dok sjedim u stanu ali po reakciji mog pretka koji se već unaprijed dobro nanervirao oko same pomisli, just in case, mislim da od svega toga neće biti ništa. A već sam naučio tonove na zadnje dvije žice, ono što je preporučio jedan tip na forumu u jednoj veoma korisnoj lekciji. Fretboard mi je puno jasniji sada, samo da se uštosim kako nabrzinu pronalaziti tonove koji mi trebaju... O akordima neću ni govoriti, prsti su mi gipki kao armirani beton...
No dobro, idem nešto raditi, dosadilo mi je sjediti s kompom na nogama, skuhah se.
|