Kao prvo, obožavam „hibernate“ opciju...
Drugo... Crno mi se piše. Padam beskralježnjake sto posto. A, a! Prije nego počnete govorit floskule tipa „pa možeš ti to“, „pametan si ti“ (btw, nitko vam izričito ne brani da me tipe zasipate), čujte moj argument.
Veoma sam autodestruktivan. Oni među vama koji actually prate moj rad i djelovanje znaju da se bavim Neverwinter Nights igric... ovaj, igrom. E pa. Moj jadni, slabašni sorcerer nekromant je stigao do final battlea, the boss bossova i... zasrao. Točnije, ja koji svime upravljam, sve znam i sve vidim, sam zasrao. Uletio sam nespreman u Inner Sanctuarium iz kojeg nema way back osim ako ne ukokaš bossa. A najveća caka, nema restanja (odmaranja, prev. a.)!!! Za slabije upućenje, restanjem se lik, well, odmara, vraća mu se event. izgubljen health, obnavalju se svi spellovi i sl. A ja uletio unutra sa svega nekoliko spellova veoma NErazorne moći... Dok sam došao do bossa (ustvari bossice) ubiše mi mog pratioca. Ostao sam. Kao erekcija usred pustinje. Sam. Pokušao sam na bezbroj načina, sa stotinu potiona, milijardu i jednu spell kombinaciju (imao sam čak i dvije za zamrzavanje vremena)... Ništa. Krava me sveudilj ubijala. Točnije, ne ona nego njeni rogati bikovi.
I tako... One thing lead to another... The bottom line is: varao sam. Jesam, poručniče, priznajem. Ja više s tim ne mogu živjeti!! Cheatao sam!!! I to samo zato da vidim kako kraj izgleda (ništa spektakularno, vjerujte, a toliko mi je vremena za učenje oduzeo Neverwinter). I tako je neslavno završila moja karijera nekromanta koji je morao pozvati krave iz pakla (da, taj posebni cheat priziva kroz instant portal krdo krava koje sve izgazi) da se riješi opake Morag. Budući da me još uvijek to muči, krenuo sam igrati ispočetka. Ovaj put sam poslušao Miška (i gle, njegov savjet se ACTUALLY pokazao korisnim; well, there˙s a first time for everything) i uzeo barbariana (točnije barbarijanku) opremljenog opakom sjekirom te za pomoćnika uzeo popa opsjednutog smrću. Da vi vidite kako njih dvoje kolju, jednim zamahom sjekire/šake, a onome jadnome „čarobnjačiću“ trebo čitav arsenal spellova za ubit jebenog međeda!
No sve je to lijepo ali još uvijek nisam došao do onoga zašto mislim da padam Avertebrata. Naime, postao sam ovisan o igrama tipa Dungeons&Dragons te svim ostalim koje aludiraju na to.
Našao sam si novu (sad se sakrivam pod stolom jer očekujem vaš udarac.... nema ništa... nobody cares... kewl...)!!! Da. Doduše nije D&D style ali je jako blizu (čitaj: ima magije). The Elder Scrolls IV: Oblivion. Sam naslov već implicira da će potrajati tri stoljeća. Iako nisam prošao niti tutorial jer sam bio veoma busy danas, sviđa mi se.
A zašto ću popušiti ispit? Pa iz veoma jednostavnog razloga: moj laptop nema sile da probavi tu igru, i onaj veliki PC se muči s grafikom (mislim da je čak u procesoru problem, a i malo RAM-a ne bi škodilo), tako da moram igrati dok sam doma jer kad odem u Zagreb, ode Oblivion u oblivion!
A igra mi se svidjela već u startu jer je lik s kojim igram totally tailor made. Igrao sam se s proporcijama lica i pokušao napraviti svog Miška :)))) E, pa, nije mi uspjelo ali zato sam dobio pravu muškarčinu sa seksi bradom, golim, isklesanim torzom i rough lookom. Mišiće je komp dodao sam, na to nisam mogao utjecati ;)) Al čovječe, koji tricepsi :)
I tako, trčkarao sam danas sa svojim Mehmedom (da, dao sam mu pravo ime, zar ne?), ubijao čarolijom štakore, provaljivao u škrinje (za razliku od Neverwintera gdje zaključane škrinje jednostavno razvališ na subatomske čestice, ovdje moraš provaljivati i kao ja, polomiti stotinu lockpinova dok skužiš sistem) i vitlao katanom koju sam oduzeo ubijenoj (not by me) kapetanici koja je branila cara (u bijegu). Ostatak otkrivanja novog svijeta ostavljam za sutra :)))
Eto vidite, padam beskralježnjake :))) A čini mi se da to više nije ni važno. Zahvaljujući B.essi koja mi je indirektno ukazala na novu odluku zagrebačkog Sveučilišta, mislim da za mene nema budućnosti na diplomskom studiju na PMF-u. Uvalili su razredbeni, uvalili su plaćanje, primaju samo 128 ljudi (koji interesantan broj)... Nema šanse da se ja borim s time, moje ocjene su za tri. Ja sam glup. Ljut sam na sebe što nisam kao određeni ljudi s moga smjera koji imaju gotovo sve petice u indeksu i svejedno uspjevaju imati život. Kako oni to uspjevaju? Ja, koji nemam život whatsoever, nemam curu s kojom se moram viđati non stop, imam svu tišinu ovog svijeta na 18. katu ne uspjevam skupiti više od 3.100 prosjek. Čak i kad stvarno učim, i to ono što obožavam (tipa genetika), dobijem 3. Čudi me što uopće imam toliko četvrtica koliko imam! Statistika je bila čista prepisivačina i zaboli me đon za to, prepisao bi je opet da mi se pruži ta nesretna prilika. Molekularnu sam dobio četiri zahvaljujući svome fetišu na enzime pa sam ih sve znao imenom i prezimenom... Odakle mi 4 iz anatomije i morfologije, ne znam na koju foru? A dvojka iz mikrobiologije? Ja mikrobiologiju volim.... Iz fizike? Padam matematiku svake godine, sada već u skladu sa instant tradicijom... Imam 3 i jebene Protoctista, a i to sam volio (dobro, barem onaj dio s praživotinjama)... I učio za njih, što je najgore... Zoologija 3, a i to smo štrebetali ko manijaci mjesecima...
Možda sam fakat glup pa to ne mogu naučiti. Nije moguće da mi se TOLIKO ne da, pa obožavam biologiju, ništa drugo osim toga i ne želim učiti! Ma to je to, lakše pola metra u guzicu nego tri centa u glavu... PMF ne voli „dobre“ i „dovoljne“ studente. Za njih ima posebnu politiku zvanu „nakon tri godine si nitko i ništa, idi na burzu i pomoli se svim Hindu bogovima... Ima ih 333 milijuna, kad-tad će ti se koji smilovat“. Mislim da će tako i biti. Samo što ću ja svoje 3 godine studirati 4, postat ću prvostupnik i zaposliti se tu doma u Mercatora.
A sam sam si kriv. Učio sam, zbilja, za sve ispite koje sam do sada polagao ali preglup sam da išta ostane u glavi. Ne razumijem kako uspijem dobiti 3 iz genetike kada tjedan i po dana svakodnevno učim gradivo kojeg NEMA puno... Ne volim učiti po principu „samo da prođem“. Od toga nema nikakve koristi jer me takvoga neće na diplomskom. A tako, nažalost, je...
Ulfuz se nekidan deprimirala činjenicom da u svim oglasima za posao nema ni b od biologije. Ali ona će barem završiti diplomski, ima super ocjene. To što ona misli da ja ne učim je njena stvar je imamo različite načine. Ja, recimo, ne stojim budan do 5 ujutro jer znam da od toga nema ništa efektivno... I stoput ustanem od stola dok učim jer je to način na koji prezerviram nerve, pa ispalio bi glavom da sjedim glave pognute deset sati!
Ali ne uspjeva mi... Glupi faks... Zašto vječito mora postojati ta PROKLETA ljudska potreba za natjecanjem, dokazivanjem tko je veći, jači, pametniji, brži...? Zašto se čovjek mora cijeli život boriti i rintati da bi imao čime kupiti objed i hlače? Zašto ne mogu biti na faksu i učiti jer me to zanima, a da mi nitko ne mjeri „pametnoću“ deprimirajućim rang-listama i sl. Zašto ja moram otkriti Ameriku tek u Zagrebu i onda strahovati kao manijak da ću morati natrag u Dbk zauvijek? Ne želim doma, želim biti gore dok mi traju ove „najbolje godine života“. Odlazak u Zagreb mi je najbolja stvar koja mi se dogodila u životu, a SJEBAVA je takva glupa stvar kao što je 3 cijelih jebenih 1 u indeksu!!! Prokletom kapitalizmu to nije DOVOLJNO, trebao bi imati prosjek milijun da bi od mene bilo kakve KORISTI za jebenu državu!!! Jer što će jednom prosvijećenoj Hrvatskoj prosječan student??? Sačuvaj Bože potrošiti koju kunu na obrazovanje ljudi jer žele naučiti nešto sebe radi, a ne da bi prokletom premijeru nizali satove po rukama!!!
Ne znam shvaća li itko koliko čovjek MALO vrijedi u današnjem svijetu koji se diči prosvijećenošću, humanizmom i bog te pitaj čime!! Vrijediš dok od tebe ima koristi. Obrazovat će te ako će te moći poslije iskorištavati, a ako si nesposoban biti savršen, onda tko te jebe! Idi i krepaj negdje jer ne zaslužuješ trošiti resurse ove divne planete. Svi ti samo uzimaju, hoće nešto, grabe, zahtijevaju, propisuju, osuđuju, ograničavaju i diktiraju, a kada TEBI nešto treba, nitko te ne poznaje! „Tko ste vi? Maknite se, prljate mi zrak koji moj prosvijećeni nos udiše! Odite negdje drugo, budite nečiji tuđi problem, molim, please, bitte, s'il vous plaît...“
Odvratno... Gadi mi se i mrzim to. Mrzim što se moram živcirati zbog toga jer nisam pametan kao moj kolega tri reda niže, jer moj prosječan um nije dovoljno dobar za gramzivi svijet. Oh, da mogu, otišao bi daleko na kakvu livadu, živio s vjevericama, kupao se u potočiću i jeo šumsko voće! Što bi mi više trebalo? Možda bi i našao ženu među gorštakinjama, u ovom svijetu punom natjecanja, uspoređivanja i dokazivanja sigurno neću! Onaj mali tamo ima trbušne mišiće za razliku od tebe, ona trojica imaju dublji glas, onaj ima više kose, ovaj je položio anorgansku s PET, hahaha, tip desno gore ima svaki mjesec pet tisuća kuna viška, ovaj se ljubi strasnije, onaj ševi glasnije.... Tko može preživjeti u takvom svijetu??? Kažu, čekaj! Sve će doći na svoje... Naći ćeš onu koja će te voljeti, jednom ćeš i ti moći kupiti neku totalno nepotrebnu glupost jer si, eto, imao petsto kuna i nisi znao što ćeš s njima. Jednom ćeš i ti imati lijep posao koji ćeš voljeti... Zašto ja, jadnik prosječni, moram čekati, a nekima je servirano sve na posrebrenjenom pjatu? S jebenim kavijarom??? Zašto svaki izbrijani skinhead, svaki macho tip kojemu žena predstavlja „stvar“ može stoput lakše naći žensku od mene jadnog koji cijenim ženski rod iznad svega i volio bi to prokleto biće više od sebe samoga? Kako to nekima jednostavno uspijeva imati čitavu eskadrilu savršenih ocjena i svejedno živjeti zanimljive živote, a ne mogu uskladiti 23h slobodnog vremena dnevno da iznjedri produktivan dan???
Da... Mislim da sam zakasnio s ovim postom nekih 3 godine, jel da? Tipične, glupave, tinejdžerske krize... Samo što ovo nije kriza nego stvarno stanje. Jesam li išta slagao? Zar nije istina da postoje ljudi koje život mazi i oni koji se moraju, ovako kao ja, živcirati oko JEBENE KVOTE NA DIPLOMSKOM!!!??? Prokleti svijete, ajde malo oladi, oćeš???
Gledaj gdje sam završio... Odjednom mi je „Oblivion“ tako nevažan i glup. Pitam se što će od mene biti nakon dvije godine kada bi trebao završiti preddiplomski... Hoću li ikada naći posao, hoće li 4 godine učenja organske i beskralježnjaka rezultirati time da budem poluobrazovani krljetak „akademskog građanina“ koji će prevrtati pljeskavice u „Importanneu“ deset godina? Ili će se Europska unija raspasti i odjednom neće biti važno koliko savršenih malih magistara imamo pa će dopustiti i uzaludnim slučajevima da se obrazuju do kraja...
Da... oprostite na tiradi... Uhvatilo me... No stvarno me nervira što se od mene toliko toga očekuje, ja bi htio da svijet samo malo pričeka... Da me pusti da udahnem... Ali ne. Ako stanem, gubim mjesto u igri... Svemu je kriv pogrešan tajming. Baš sam morao okusiti veliki grad, neobična prijateljstva, slobodu samostalnog življena u isto vrijeme kada se od mene zahtjevalo da prionem svim silama na štrebanje... Meni taj Zagreb predstavlja nekakvu „Nirvanu“... Presretan sam gore... Otkrio sam svoga jedinog prijatelja... Otkrio još puno toga... Ne znam je li možete to razumjeti, koliko sam hepi kad sam gore. Kao da sam druga osoba, onoj kojoj ništa ne nedostaje (dobro, znam da vječito kukam i da sam nezadovoljan ali play along, will you?). Ali sve ću to morati odjebati jer nisam dovoljno pametan da se kvalificiram za PMF.
Uglavnom... Čestitam onima koji su izdržali do kraja ove epopeje. Znate da ja samo pizdim i da ću za pola sata zaboraviti zbog čega sam se uopće i nervirao :))) I NARAVNO da znam da će se sve dobro svršiti, sreća Božja pa vjerujem u Njega i kroz Njega u taj „happy ending“. Ali moj Bože, ponekad bi STVARNO bilo dobro da djeluješ instant! :))))
|