Kako mene fascinira moja obitelj, iz dana u dan sve više...
Danas, nakon što smo odvukli ono jadno mače kod babe i sjeli na taracu da udahnemo bokun svježeg zraka, nakon što me đede odvuko do drvarnice da vidim koliko drva čeka svoje sagorijevanje (dok se ja, kao, bojim da neće biti drva za praviti pizzu i burek ispod peke, moš si mislit) i nakon što sam po petstoti put odgovorio da NEĆU ništa piti, čuli smo hitnu...
...ali nismo je vidjeli. Od babe se s tarace vidi komadić magistrale, komadić koji je sada bio zapunjen autima raznoraznih veličina, boja, oblika i nacionalnosti. Baba i mati, brašinski ogranak AFŽ-a, smjesta su zaključile da je to negdje dolje „kod Kleškovića“ nešto bilo, a temelje toj izjavi našle su u jačini zvuka sirene i vremenu koje mu je trebalo da dopre gore do nas. Sljedećih pola sata baba bi glasno naricala svaki put kada bi pogledala prema magistrali gdje je kolona auta još uvijek stajala na mjestu. Naravno, prvo se zvala Jenny (koja je trebala doći gore ali nije) da se vidi je li ona možda neđe leži mrtva.
Nije. Dobro. Zatim se zvao susjed koji inače uvijek sve prvi dozna... Ništa. On nije čuo ni sirenu, ništa. Sada su krenula nagađanja, pretpostavke, gatanja.
Krenuli smo doma kada se kolona naoko raščistila, samo da bi upali u njen novostvoreni dio točno iza krivine gdje nas babino oko sokolovo više nije moglo gledati. Naravno da je AFŽ bio u krivu i da se „stravična nesreća“, kako je baba opisala Jenny na mobitel (a od nesreće nije vidjela ništa nego je pretpostavila po duljini kolone, a meni se nije dalo kontrat i reć da bi kolona svejedno bila duga i da je mrav prdnuo na cesti i odvalio komad asfalta), nije bila dolje „kod Kleškovića“ nego puno dalje kod skretanja za Inu. A koje li nesreće za moju mater, mi smo morali skrenuti u Srebreno sto metara prije pa nije stigla vidjeti ništa!
Nakon što smo „jedva došli doma“, odma je trebalo zvati babu da joj javimo kako smo stigli živi i zdravi, jedva preživjevši tu stravičnu kolonu, a otac je krenuo u oče-vid na magistralu, da izvijesti iz prve ruke. Kao da je ratno stanje. Taman kada sam pomislio da je sve finulo i da mogu ispustiti onaj „fala ti Bože“, zazujala je nova hitna...
Baba je zvala petnaest sekundi poslije. Panika. Što li se to dogodilo dolje? U međuvremenu je vijest stigla i do tetke koja živi 20km dalje pa je i ona nazvala da pita koliko ih je poginulo i poznamo li koga. Lutajući reporter još se nije javio s mjesta nesreće, nadamo se da nije i sam postao žrtva...
No ako ste mislili da je tu stvar završila, varate se. Aktivirao se i srebrenski ogranak AFŽ-a i sve lokalne babe koje imaju balkone na najvišem katu i koji gledaju na magistralu su se postrojile kao da je opća mobilizacija i krenule s petominutnim izvještajima.
U međuvremenu se vratio lutajući reporter. Jedan čovjek je izlazio na magistralu, jedan čovjek na magistrali ga je htio pustiti, a jedan je preticao čitavu kolonu auta i napravio dar mar (to u slučaju da vas je zanimalo). I onda pobjegao. Pa se vratio. Stoga toliko dugi zastoj...
Gotovo zavidnom brzinom, mati je odbirala babin broj i javila stanje (a tetku je već imala na liniji)... Adrenalin polako popušta, svijet može nastaviti normalno disati.
Ukoliko vas zanima gdje sam ja u ovoj priči, eno me na kauču/krevetu i ŽIVO MI SE JEBE za to što se događa na cesti. Jedini komentar kojeg sam dao (a pazio sam da me nitko ne čuje) je bio kada je baba, sva u panici, počela naricati kako siguro ima mrtvih. Neću ga navoditi, ima vas sa slabijim srcem.
Vjerojatno ste već shvatili da je prolazak hitne pomoći kroz Župu toliki događaj da se aktiviraju čitave mreže lokalnog AFŽ-a i sve babe koje su u dobrim odnosima jedna s drugom pipkaju, rove i traže informacije. Kao lešinari, prvo ih zanima ima li mrtvih i je li netko koga poznaju. Kao da je manje bitno ako je poginuo, npr., neki Eskim. Zatim se analiziraju svi kutevi nesreće (ukoliko se sazna što je bilo), a najfascinantniji su ad hoc detalji koje ne znaju ni očevici, kamoli babe udaljene tri kilometra na petanestom brdu! Širenje dezinformacija se nastavlja čak i nekoliko dana nakon nesretnog događaja, ukoliko se otkrilo da je sudjelovao netko od „naših“.
Moja malenkost nikad nije obraćala previše pozornosti na sirene, osim ako nisu (a nisu nikad) bile uzrokovane mnome. A otkako sam migrirao u metropolu, gdje sirene dreče 34h dnevno, još sam manje prestao obraćati pažnju, gledam samo da me me skupe dok hitno hitaju na mjesto gdje ih potrebuju. Vjerujem da bi župski AFŽ pregorio od tolikih istovremenih analiza svake pojedine sirene u Zagrebu jer takvo ponašanje je naprosto urođeno.
Meni je najviše smiješno što se pola moje familije toliko uzbudi kada se negdje čuje hitna (NE DAJ BOŽE da je negdje blizu i stala!!!), kao da im je netko javio da su dobili tri trilijuna funti na lotu! A onda su svi oni živčani što sam ja tako prokleto frigidan i inertan po tom pitanju. And I couldn˙t care less...
I tako... Sada kada pola Župe već zna što je bilo (a i prije policije će znati, tko, s kime, koliko zašto, kako i okolo čega), može se ići večerati, izvaditi djecu iz kade (i event. ih pljusnut par puta ako su poplavila), skinuti iskipjelu juhu sa špahera i ostale nebitne i neprioritetne stvari... A ja dobio još jedan povod da napišem post...
Btw, Petka će zadržati svoje žice i služiti pretku za povremene napadaje muzikalnosti, a Suzy će vrlo vjerojatno dobiti nove... Nakon što sam si skoro prst otfikario pokušavajući nemoguće, predak je uvidio esenciju problematike. A kada će se to dogoditi, nemam pojma, Unutarnje oko mi je nešto uhvatilo konjunktivitis u zadnje vrijeme. Ćoravo kao i ostatak organizma. No to mi nije smetalo da svoj repertoar upotpunim i „Tihom noći“, nakon što sam kao debil uzvikivao „AHAAA!!“ svakih pet minuta kada bi skužio još poneku stvar iz glazbene teorije. Ne znam zašto je mnogim samoukim, khm, ovaj, glazbenicima ta teorija toliko mrska? Meni je to totalno kewl i baš mi je zakon učiti veze između durova, molova, p.m-erina i inih stvarca
I uzgred, za neupućene, AFŽ je Antifašistički front žena, od milja naziv za Župsku Informativnu i Kontraobavještanu Mrežu Baba iliti ŽIKOMB
|