Velepoštovano mnoštvo prorijeđenih koje je već odavno zahvatio radioactive decay, evo mene. Svijeh ovijeh dana boravih u tišini jer me razdirala petica. Gornja. Desna. Od jučer me više ne razdire, a danas je dragi dundo Žarko spriječio i gornju lijevu četvorku da me u budućnosti razdire. Sutra će srediti i gornju desnu četvorku. Volim dunda Žarka jer mi svaki put krkne inekciju (i naplati, naravno) i Medo se onda osjeća kao Sevina usta, sva utrnuta i orgomna zbog prevelike doze (silikona) Novokaina. Ali priznajem da su mi ovo najdraži posjeti zubaru i sutra ću uživati u popravljanju još jednog zuba, znajući da će jedino što ću osjetiti biti nježna ruka mladog Žarka te njegova prsa kad se nasloni na moje rame kako bi lakše pristupio gornjim redovima moje labrnje.
No, pustimo mi moje zube na miru, kao i činjenicu da mi rastu obje gornje osmice i veoma sam cranky zbog toga... Jučer sam pojeo obilatu količinu tvrdog sira kojim sam masirao desni. Da me danas nije prestalo boljet, kupio bih si one gumene žvakalice kakve imaju bebe. To ipak neću pojest, a sir je skup...
Pišem sada post kao nekakav bijeg od dnevnog boravka gdje me čeka raščerečena organska kemija. Nevjerojatno kako sam si priuštio instant osjećaj opće nezainteresiranosti čim sam počeo učiti. Mislio sam da sam taj osjećaj ostavio spakiran u Zagrebu ali očito se prošverco za mnom. Divno. Ako osjećam toliku mentalnu bol kada otvorim organsku, koliko ću tek ludjeti kada počnem s beskralježnjacima? A dobro se sjećam sedmog mjeseca i svojih opetovanih pižđenja vezanih uz anorgansku kada sam srčano izvikivao kako bi UBIO da umjesto stehiometrije mogu štrebati nešto poput beskralježnjaka. Sada kada imam priliku pokazati kako stojim iza svojih riječi, tražim raznorazna opravdanja za svoj nemar, u vidu posjeta iz drugih gradova ili pak nevine zubobolje.
Kad smo već kod posjeta, Nessa mi je, kao što već svi (vas dvoje) znate, bila zauzela skromni dio životnog prostora. Za razliku od Miška, čiji je posjet bio uspunjen mojim nastojanjima da ga što bolje zabavim (i vjerujem da me dobro išlo), da bi zauzvrat dobio silent treatment već skoro tjedan dana, Nessu nije trebalo zabavljati jer je već imala razrađen plan i program. Umjesto kupanja i bjesomučnog traženja „društva“, obilazili smo dubrovačke muzeje, pentrali se po zidinama i ispisivali razglednice sjedeći u Katie O`Conners. Bilo mi je izrazito drago čuti da je neki xenos oduševljen zidinama i poviješću koja iza njih čuči, bez opetovanih gunđanja kako je sve skupo, kako je nepodnošljivo vruće ili kako su te zidine glupe, neš ti, kamen na kamenu... Nessa je bila oduševljena, a i ja s njom jer mi se pružila prilika da posjetim Pomorski muzej (znam, živim tu već skoro 21 godinu i sram me je), da iskoristim državu i ukradem joj jedan posjet muzeju (nisam ja kriv što čovjek ne radi svoj posao). A i šetnja zidinama je bila ugodna jer su nas Nebesa darovala djelomičnom naoblakom. Obišli smo i par crkvi, bacili oko na moju ex školu, vizitali franjevačku apoteku koja djeluje od 1317. i sl. Uglavnom, poprilično smo se nahodali u subotu. No možda najveći highlight posjeta je bilo tamanjenje jumbo pizze u Gradu. Nakon što smo obišli pola zakutnih ulica u potrazi za cijenama koje neće isprepadati naše novčanike, našli smo jednu (onu u kojoj smo moje koke i ja proveli famoznu „norijadu“) i dosita se najeli. Budući da je Nesa prokomentirala kako joj se sviđa omjer pojedenog i plaćenog, moj unutarnji nagon da svemu i svačemu ugodim je bio zadovoljen... Vjerujem da bi vas/nas dotična sinjorina uskoro mogla počastiti kakvim postićem, po mogućnosti uz multimedijalnu pratnju? Hm? ;-)
Naravno, koncentrirao bi se ja i bolje na detalje Nessina posjeta da me upravo u to vrijeme nije počela rasturati gornja vilica, što zahvaljujući trulom zubu koji je u njoj visio, što zbog već spomenutih kilavih osmica. Tako da sam većinu vremena razmišljao o Ketonalima koji sjede doma u ladici, iako sam možda izvana odavao dojam da sve pratim :))) Btw, Ketonali su moji najbolji prijatelji, od sada pa nadalje. Njih barem ne moram zvati, oni potiho zovu mene :)))
Mda. Organska kemija je za danas abandonware, ne da mi se više. A i dobro sam napravio, prešao sam cijelu stereokemiju. Još „samo“ sve te silne reakcije (a ovaj put učim iz Pinea pa imam feeling da bi moglo biti fruktozno [ilitiga plodonosno]) i na konju sam. Veoma starom i šepavom zelenku.
Kupio sam si kajdanku. Shvatio sam da mi je glazbena teorija neizmjerno zanimljiva ali kao da je pisana na grčkom. Znam slova, znam čitati ali razumijem svaku stopedesetu. Zato jedva čekam kada ću natrag u Zagreb da primim proper treatment.
Jedva čekam kad ću natrag u Zagreb (ne, ovo nije deja vu, tj. već pročitano, ne znam kako bi se to reklo).... Lijepo mi je doma, uživam u poznatim prizorima koji su mi se u 20 godina usjekli duboko u mrežnicu i nedostaju mi kada ih redovito ne obnavljam ali svejedno jedva čekam povratak u metropolu. Nedostaje mi faks i savršeno uređene i simetrične zagrebačke ulice, Profil Megastore, forneti koje ujutro kupim u Importanneu putem do faksa, znakovni i mise u Travnom... I Zaprešić i ljudeki tamo... Ne znam, u Zagrebu imam dvjesto posto više života nego doma... Mislio sam da će mi biti fora ali kada sam shvatio koliko je teško skupiti sve te moje koke zajedno na jedno mjesto, uvidjeh da sam podjednako bez društva i tu i gore. Mislim, viđam se ja sa svima ali sporadično. Tako je i gore. A gore još imam i hrpu lijepih stvari u vidu stostruko većih pizza katova, knjižara, knjižnica i osjećaja da nitko nikome ne pripada (što me donekle smiruje, takvi su valjda veliki gradovi). Još namjeravam u miru vježbati gitaru (pod uvjetom da Petka ili Suzana [ona đedova] dožive Zagreb), pokušati si pronaći kakav mali posao i biti zauzet do kraja... Onda neću imati vremena ni za sebe, kamoli za druge i neću previše razmišljati o stvarima koje mi nedostaju u životu.... Divota...
|