Učahurena stvarnost
31.12.2006., nedjelja
Goodbye, you 2006. bitch you...
|
Evo, dok stara godina polako izmiče, ja sjedim tu i gledam kako mi se mačak pari s plišanom igračkom i pri tom čini neizrecive grimase. Dok razmišljam kako ga uskoro treba odvest uškopit, naumpala mi je ideja da bi mogo napisat kratak pregled ove bizarne godine. Potaknuto to animal sexom ili ne, evo što slijedi: Sam početak je bio prilično frustrirajući jer sam čitav siječanj i dio veljače proveo tražeći odgovarajuću košulju za maturalnu festu. Naravno, kada vam je moja mati mati, onda tražite košulju koja savršeno odgovara partneričinoj haljini. A partnerica (moja rodica, btw, prva) je izgledala predivno u Diorovoj pinky haljini iz sedamdesetih, potpuno dugoj i s predivnim bolerom na ramenima. Nikome se nije svidjela jer je u modi sada imati što manje robe na sebi. A meni je bio problem pronaći u Dubrovniku pinky košulju točno određene nijanse. Kako takva u ovom modno zakinutom gradu ne postoji, (ne)zadovoljio sam se bijelom. Srećom, zlatna kravata se slagala s nekim zlatnim kurčićima na pinky haljini. Maturalna je bila total disaster (za mene) jer sam ja Drvena Marija tako da sam presjedo čitavu večer (a i rodici se nije plesalo jer nije baš bila sigurna na štiklama). Jedino sam pomaknuo svoju masu kada se razrednica sažalila nada mnom i pozvala me na neki nespretni dvokorak. Sve svršilo bez posljedica, iako je iza nje sa mnom plesala i profa iz grčkog! Ukratko, šteta para... Nakon svega toga došo je na red maturalni. "Ljekovito bilje Župe dubrovačke i njegova svojstva". Baš prikladno za mrgu poput mene. Neću se puno zadržavat na tome jer se uglavnom svodi na nekoliko stanja svijesti: letargija, letargija, advance letargija, experienced letargija i bjesomučno pisanje maturalnog zadnja dva dana prije roka. Ali dobio pet, naravno. Hmmm, koja li je ono beznačajna stvar uslijedila nakon toga... Da vidimo: ispravljanje grčkog (Antigona, Antiogona, Antigona iiiii, ovaj, da Antigona), skoro pa uzaludni pokušaji da se ne rokne matematika (koja se roknula na polugodištu), ispravljanje fizike (zajebala me bolest u prvom polugodištu kad sam ležo tjedan dana u bolnici jer me bolila čitava lijeva strana trupa; nakon bojazni da je slijepo crijevo, doktori su ustvrdili da je "upala mišića", njihov izraz kad nemaju blage veze što ti je; meni super jer saznah da barem imam mišiće...), ispravljanje zemljopisa (ne pitajte kako dobih jedan na testu, možda je onaj odgovor "Jadransko more je dio svjetskog mora, ima puno riba i nije baš ekstra čisto" utjeco na konačnu ocjenu...), ispravljanje ko zna čega... Fala Svevišnjem, poispravljah sve, prođoh s četri i onda se odmarah sve do pred maturu. Tek početkom šestog počeh nešto radit. Hrvatski, latinski i biologija. Mislim da mi je tu kosa počela ispadat (i ne zaustavlja se više) budući da sam je svu počupo od nerava koji su me drmali. A onda i sama matura. Hrvatski = sve o Dostojevskom, Krležin jebeni ekspresinonizam i leksička posudba. Ja izvuko pet, a samo zato jer sam se pobio s ovom drugom profom iz hrv oko usporedbe Balzaca i Dostojevskog. Nakon deset minuta prepiranja i natezanja, shvatili smo da govorimo isto (tj. ona je shvatila da ja govorim ISPRAVNO čitavo vrijeme. A zadaćnica je, naravno, bila hit sezone). Biologiju i obranu maturalnog sam također rasturio, neš ti problema, pa za biologiju sam rođen! A i profa me volila pa... (ne u TOM smislu, vi, vi... ah, Suuunca moja!). A latinski sam odgovaro ko izlobotomirana hobotnica, fakat se sam sebi čudim što to izvukoh četiri, ne znam koliko su profe uopće bile gluhe! A tek zadaćnica iz latinskog; to je bilo bizarnije od provale Vezuva! Nakon što sam preveo prva tri ogromna odlomka, dopizilo mi je kuhat se na suncu u onom razredu pa sam ostatak preveo tipa „išli smo tamo putem ali smo se s polovice vratili jer smo zaboravili kocku...“. A radilo se o Galskim ratovima, ako se ne varam. Užas... A onda je uslijedilo ogromno prazno razdoblje (ne)učenja za prijemni. I tako sam dobro (ne)naučio da sam se sam sebi (ne)divio na sposobnosti (ne)pamćenja (pre)glupih informacija! I izgubih pola živčanih stanica tijekom pisanja prijemnog. I živcirah se čitav tjedan da vidim hoće li se spustit lista. I spustila se!! I ja se upisah. I bijah sretan... Ljeto je pošlo a da nisam ni tri puta bućnuo svoju pretilu presvijetlu u izrazito čisto more okolo Grada. Zagreb se primako brzinom šepave svjetlosti i ja se zatekoh kako pakiram stvari jer je afinamente vakat za selit se u velegrad! I dođoh u Dubravu, upoznah početak svog pakla direkt vezan za spomenutu Dubravu, oporavih se od megainfarkta nakon što upoznah cimere. S početka mi je bilo dosadno na faksu jer nisam poznavo nikog živog. Ali tog sudbonosnog utorka prije praktikuma, naišla je Ivana aka Ifka aka Žutoperak (sada smeđi Žutoperak) i sramežljivo me pitala „jesam li i ja biologija“! Ja rekoh da jesam. I tako smo se upoznali. I postali best friends. A poslije praktikuma, na predavanju, sam Bog je posjeo kraj mene mog dragog Miškeca. Isprva mi je išlo na živce što je toliko pričljiv i što me non stop nešto zapitkuje. Pomislih si da je neopisivo dosadan i da me samo zajebava (moj obrambeni mehanizam). Ali taj dan smo se sprijateljili. I sada ne mogu zamislit Zagreb bez njega. Niti bez Žutoperka! Dobro, niti bez ostalih harpija ali ovo dvoje mi je nezamjenjivo! I ja njih jako volim. Ostalo što je obilježilo zadnju trijadu u godini je proširivanje blogosfere na ljude upitne starosne dobi i čudnih svjetonazora, lude i opičene preko svake mjere, ljude čije komentare ne mogu dočekat da pročitam. I drago mi je što me netko dobrovoljno trpi (Žutoperak i Miško nemaju izbora). Thanks guys! Osim toga, promijenio se i moj glazbeni ukus tako da sad u obzir dolazi sve osim narodnjaka i preortodoksnog rapa. Preferiram metal i blues. Odlična kombinacija, zar ne? Like I care. Ali trebate viđet moj mix na mp3 (koji je preko Božića evoluirao u mp4)! Prvo ide Pink, pa Apocalyptica, pa Sorkočević, pa Soilwork pa par pjesama od Tereze Kesovije da sve začinim tehnom i Cranberriesima. I onda mi ljudi govore da se ja ne mogu pronać u glazbi. Ma odakle vam to, molim vas??? Eto, danas je (već) zadnji dan ove godine, ja jedva čekam kad ću u Zagreb da se vidim sa svojim zaručnikom i sa Žutoperkom... I nastojat ću u novoj godini bit pametniji, pažljiviji s parama, nemilosrdniji s gljivicama i pažljiviji prema ljudima oko sebe... (NOT!!!!). Ma ne, bit ću još perverzniji, odvratniji i morbidniji, „prcat“ ću nemilosrdno i živo će mi se jebat!! Jedino ću fakat pazit na pare, ipak moram nešto jest (iako pare imaju odvratan okus, trust me, I tried)! Još bi se htio zahvalit ekipi od ovog četvrtka i od ovog petka koja me nasmijala do suza i s kojima sam se opet osjećo ko u srednjoj. You haven`t lost your touch! Thanks. I vidimo se dogodine! SRETNA VAM NOVA!!! |
- 01:43 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (16) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
27.12.2006., srijeda
Božićna čarolija
|
Ljudi moji, jeste li mi živi? Nadam se da se niste prehrdali za Boži jer jo slijedi i Nova Godina i treba jest (opet). Ja se držim metropolitan dijete i jedem jako malo, namjeravam zadržat trenutno kilovno stanje. Na uzajamnu veliku žalost, ovaj post će biti odvratno kratak jer sam pod konstantnim nadzorom (iako se nitko iz Parental Controla nije službeno oglasio o spomenutom problemu). Nadzor obavljaju tako da sporadično upadaju u sobu nadajući se da će me zateć in flagrante s kompjuterom. A ja im ne želim priuštit takav trijumf! Javljam se samo da kažem kako ne namjeravam prestat pisat, iako su me šokirale neke spoznaje što se tiče godova na mojim fanovima (ali to je valjda normalno u današnjem svijetu, da te i gerijatrija posjećuje:)! Naravno da se šalim, nemojte odma organizirat pučeve i sl.! Božić je prošo relativno mirno, možda zato što sam ja proveo milijarde sati moleći sve moguće vrhovne entitete po raznoraznim bogomoljama da mi udijele malo mira i tišine kad se vratim doma. Uslišiše me, hvala im... Također sam otkrio da sam izgubio čitav jedan X, ako ne i više, što se tiče konfekcijskog broja. Više nisam XXL nego između L i XL. A čeka me još šest mjeseci u Zagrebu u istom tempu ko i do sad. Do ljeta ću nosit XS. Ma super, cijela familija sretna ko mala prasad... I nemam ništa više novo, slušam jednu taaaaako tužnu pjesmu od Cranberriesa, „Dying in the sun“. Nije od one vrste koja baca u depresiju, jednostavno je TUŽNA!!! Užasno tužna, tete pjeva kao da je doživjela toliko ogromno razočaranje u životu i kao da joj se više ne živi jer ne može podnijet život bez tog nekog. Poslušajte si je... I jedva čekam kad ću nazad u Zagreb. Nije da mi doma nije lijepo, super mi je, ali čini mi se da sam u Zagrebu potrebniji nego ovdje, barem jednoj osobi koja me danas ubila u pojam svojim izbediranim stanjem. Ja se toj osobi divim, ne znam odakle joj snaga za sve to trpit. Samo da ne bude dodatnih sranjca, teško je to sređivat preko telefona... Dosta, idem spat, sutra je dan pun poslova, počinju susreti sa starom bagrom i treb.....jbhigkjšđžpopoihugzftdrzguijokplščžćšpđ lćjhgAH!!!!! Jebemu više i mačka i ćaću i sve po spisku!!!! Opet se kolju ko dvije budale, pa ja ne znam ko je tu luđi, bogami, ćaća ili mačak! Jedan drugog non stop zajebavaju, ma upucat ću se!!! Tu se sad ko neandertalac u sred noći dere na mačka i drži mu bukvicu a ovome se živo jebe i nastavlja glođat ćaći nogu. Ko mala djeca, fakat jedva čekam kad ću nazad u metropolu da se odmorim od svog tog domaćeg presinga. Idem, opet se netko približava sobi, i ovaj Control mi ide na nerve ko buba u guzici... |
- 23:53 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
24.12.2006., nedjelja
VAŽNO!!!!
|
Zbog sumnje da su informacije s ovog bloga pale u krive ruke, iz sigurnosnih razloga blog mijenja adresu i suspendiran je na neodređeno vrijeme. Ova adresa prestaje vrijediti 25. prosinca u 00:00. O novoj adresi bit ćete već obaviješteni. Ispričavam se zbog neizbježnih promjena, hvala na razumijevanju i sretan vam i blagoslovljen Božić. Medo |
- 02:25 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
21.12.2006., četvrtak
Delirium tremens
|
Meni nije dobro... Danas sam opet jeo. (Čak) micro pizzu iz sc-a i maloprije jedan sendvič od izrazito starog kruha. A prije toga sam jeo u srijedu dvije sarme. Sramota, ne znam što me spopalo da tako puno jedem, sramim se... Da, sad kada sam se prejeo ko svinja (?), vrijeme je da napišem neko novo sranje. Mogo bi vam spjegat kako mi je dan bio zanimljiv (no kiddin`), dinamičan i poslovan. Danas sam se trebo poć učlanit u SS. Ne, ne Hitlerov SS, nego Student Servis. Ali ne bojte se, neću radit (not yet anyway), to je samo zato da bi me susjed mogo „zaposlit“ u svojoj firmi i povuć neku lovu prije Nove godine. Naravno, mene čeka neka promilska provizija ali sve što je džabe i Bogu je drago! Tako sam se danas uputio iz Dubrave samo sa laptopom (jer smo poslije Miško, Žutoperak i ja trebali radit na seminaru...), indeksom i potvrdom koju je trebalo ovjerit na faksu. Sav prpošan što sam se dobro organiziro, sjeo sam u staru tresku broj 12 i vozio se. Negdje oko Jordanovca javio se crv sumnje. Little maggot, very fat maggot.... Sumnjao sam u svoje memorijske sposobnosti tj. pitah se jesam li sve ponio sa sobom. Negdje na Kvatriću crv se transmutirao u troipolglavog zmaja koji mi je nježno prišapnuo da sam ZABORAVIO JEBENE SLIKE ZA ČLANSKU ISKAZNICU!!!!!!!!!! Ma savršeno... Iskrcah se iz treske i ukrcah se u česku sedmicu te se vratih natrag u Dubravu. Putem mi je isteko oprost grijeha koji sam steko jučer, a samo zato jer sam ispsovo sve čega sam se mogo sjetit. Javih jadnim svojim sljedbenicima na faksu da danas neću sudjelovat na ispiranju moz... ovaj, khm, Erbenovom predavanju (ekskrecijski i rasplodni sustav, a meni nije bilo ni to sranja ni do seksa u taj tren). Odoh smjesta u jebeni SS da se učlanim. Naravno, red od milijardu i dva čovjeka, čekam ko Luda Mare. I dođem na red. I žena kucka moju adresu u kompjuter. I on se ne da. Zamisli, u sustavu ne postoji niti Župa dubrovačka, niti Srebreno niti jebeni Mlini... Savršeno, hvala onom idiotu koji je programiro takav retardirani program. Iz čitavog Dubrovnika i okolice postoji samo jedna adresa: Dubrovnik. Znate, vi kontinentalni programeri, postoji život i izvan Dubrovnika, doduše rudimentaran ali postoji... Nema veze, tete stavila Dubrovnik. Preselila me 7 km u roku dvije sekunde. Super, oduvijek sam htio stanovat u Gradu. I onda me je obavijestila da moram otvorit žiro-račun. Posmislih, koji će mi kurac, ionako ne mislim radit. Onda mi moj dražesni mozak javi kako mi i taj susjed mora na nešto uplatit lovu. Hvala mu na obavijesti. Izvadih ugovor i pođoh žderat (onu već spomenutu micro pizzu). Nakon toga smo se našli već navedeni i ja i pokušali počet radit na seminaru. Nije nam baš išlo, pogotovo zato što je Žutoperak zaspala a Miško je bio odsutan. Nakon što sam prekopo Internet i tri sela uokolo, ne nađoh ništa pametno. Ustvari nađoh PREPAMETNE stvari tipa „Fusion of reactivated genes by using IRNA re-fission microsatelitte chromosome on locus xyz15 in Drosophila spp." ... Ili nešto takvo. U međuvremenu probudila se Žutoperak i Miško je došo pa smo se počeli zajebavat (teško nama počet...:). Budući da više nije bilo smisla nastavit, a i trebali smo prestat kafiću krast struju za laptop, pokupismo se i pođosmo tražit bedževe. Ja si želim kupit nešto tipa „Fuck of and die“ i „Perversion is my middle name“. TO si nisam našo ali sam snimio jednog predivnog smješka s rupom od metka u čelu i s mlazićem krvi koja iz nje curi. To si uzimam sutra. I našo sam si predivnu zakrpu za robu u jednoj metal butizi. Piše na njoj „Are you dead yet?“ Zar nije zakon??!! TO si kupujem dogodine, čim dođem u Zabreg. I sad moram skratit, zove mati me, neko sranje u familiji, čisto me interesira ko je sad što zajebo..................................................................................... Da, saznah. Rodica moja, svu pamet kozmosa popila, drugi razred ekonomske, se napila ko guzica u školi. Zato i takav naslov posta... Bože moj s kim sam ja u rodu! Ovo joj je već treći ukor. Prvi put je glupača pušila u razredu, drugi put je opizdila profesoricu vratima, namjerno. A sad ovo. Kaže mati moja (koja je išla po nju jer su njezini bili spriječeni) da je rodica smrdila ko bauštelac po nekoj vinčini. Koja glupača!! Vjerujem da joj je to zadnje sranje u toj školi, samo bi braindead morron od ravnatelja zadržo takvu delikventicu u svojoj školi. Mislim da ću joj kupit za Božić bedž (nekako sam sav u njima lately!) „Life hates me“. Taman joj pristaje. Da nađem bedž „Preglupa za život“ to bi joj uzeo. Mda, moram se prestat pjenit, dobit ću ospice. I da, upravo si čestitah što sam od ćaće izmuzo nekih 1000 kuna za leće. Moje predivne oči svakim danom sve više idu u tri strinine, vista mi curi u nepovrat. A reko mi doktor da bi mi leće zaustavile to sranje. I ja već noso leće ali prebrzo odustah, smetale mi spočetka i ja pizdica odustah. Ovaj put nema toga!!! I must be strong! I ne znam što je ćaći da je samo tako pristo na toliki nenadani trošak, možda me nije razumio i misli da sam spominjo onu leću za kuhat. Ah, pa znam što je! Anything for the only son so far away from home! Šteta što si stan nisam poželio, mogo sam kukat kako mi je nemoguće živit ovdje gdje živim (doduše to i nije neka laž...). Tako, idem sad slavit pobjedu nad monetarnom hijerarhijom! A proslavit ću odlaskom na zahod. Što ću tamo radit, prepuštam vašim bolesnim umovima... |
- 22:54 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (9) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
19.12.2006., utorak
Animalia oppugnant!!!
|
Zahvaljujem veoma na savjetima za tamanjenje štakora. Posebno Maddogu koji je razvio čitavu sapunicu u nastavcima, zajedno s prevarama, otmicama, ucjenama... Mislim da ću se ipak držat stare, iskušane metode IGNORIRANJA situacije dok ne postane prekritična. A kad smo već kod štakora, danas sam posjetio njihovo potencijalno prebivalište (čitaj: vrh mog ormara koji je tako zakrčen da bi i đavo nogu slomio gore) kako bi nadzemaljskim silama iščupo kufer koji sam zabetoniro u hrpu plastičnih boca i kilotonu robe koja čeka da joj se smilujem i operem je. Pri tom veoma opasnom pothvatu skoro sam skrho vrat kada se glupa stolica odlučila samo tako otkotrljat dok sam ja gore izvodio piruete i borio se za goli život! Preživjevši i nasmijavši se sudbini u brk, skinuo sam kufer i rastvorio ga te tako omogućio paucima, štakorskom podmlatku, šišmišima i svim ostalim nedefiniranim malim skotovima da pobjegnu u svijet. Kada su se razišli, pokušao sam spakirat dio stvari jer u SUBOTU IDEM DOMA i neću baš imat vremena preko tjedna se spremat (jebeni faks). Nakon nekoliko eona shvatio sam da sam veoma organiziran i pedantan (baš prava djevica, horoskopska, je li, a i ona druga:) ali i da moja organizacija zahtijeva EKSTREMNO mnogo prostora. Dakle, od sve robe koju sam namjeravo ponijet doma da se provoza u mašini za robu, ostat će samo 10% stvari. Razlog je tome i ograničenje na avionskoj karti koje mi kaže da smijem ponijet samo 15kg, a nemam NI KINTE za platit dodatne kilograme (ili tone u mom slučaju). Moj kufer je težak kao da sam spakiro pretilog omanjeg slona i njegovu familiju. Nije bilo druge neko rastvorit stvar i desetkovat sadržaj. Neku koltrinu (zavjesa, za kont.) koju mi je mama zapoviđela da donesem sam lagano ostavio, pravila je previše pomutnje. Kuta mora ostat jer ide na otkuhavanje (zahvaljujući multivitamin soku koji sada caruje njenim leđima), neke majice i gaće (tj. hlače, opet za kont.) također ostaju jer se već odavno vesele pranju na 60 stupnjeva. Zatim nosim i novi đilet (prsluk::)) kako bi ga pokazo čitavoj familiji koja će se tri dana njemu divit i komentirat kako u Zagrebu ima svega za kupit. Donja roba isto ide na kuhanje. Vrijeme je da pobijem sve one bakterije koje inače samo uživaju dok ja perem robu na ruke... Kad je pakiranje „završilo“, navratio je cimer i skoro me usmrtio vratima (ja sam u tom trenutku mudrovo po ormaru i tražio drugu rukavicu, a ormar je iza vrata). Donio mi je još tri DVD-a koja treba, khm, ovaj, „pogledat“ i napravit ih „gledljivim za kasnije“. Nažalost, moj jebeni laptop već tri dana odbija suradnju i non stop se ruši, baš kao da posjeduje Windowse. Tako je i danas preklinjo da ga ne silujem s još filmova ali kako ja nisam popustio, prihvatio se posla ali mu je trebalo deset xilijuna godina da svrši s jednim filmom. Ja sam do tad obrijo tri svoje brade, odgojio deset generacija malih Medića te oženio sve svoje kćeri, njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri. One big happy family. I cimer mi donio super vijest! Jedan od njih se sutra ili prekosutra kupi iz stana!!!! I to baš onaj koji ima krivo oko, koji ostavlja najviše dlaka i čija soba smrdi ko grotlo pakla! Ma savršeno. I još mi kaže da pitam frendove traži li tko stan. Pomislih si da bi jedino smrtnom neprijatelju zaželio da živi tu gdje ja živim! Rekoh da ću pitat ali u dubini duše znam koju opaku laž izgovorih... Zatim sam se ponovo sjetio svojih dvoje najfrendova u Zagrebu i uhvatila me totalna depresija iz suosjećajnosti (ne zato što sam se njih sjetio nego zato što sam se sjetio onoga što im se dogodilo). Sutra me čeka opsežno „šrinkanje glava“ preko kemije, ovo je ipak važnije od pufera i stalne pH! Ali o tome ni riječi više, too personal. Hmmmmm... Aha, uslijedilo je predivno tuširanje zajedno s kvaščevim i inim gljivicama koje rastu po zidovima banje. Svaki put kad se idem otuširat, one mi se tako razvesele! Valjda me vole gledat golog, tko zna (iako ne znam zašto, kad ja sam sebe ne mogu vidjet takvog. A valjda su mazohisti, kinkier than usual). Po drugi put danas, skoro sam prelomio vrat na dva mjesta kada sam nagazio na nešto sluzavo u kadi i strovalio se ko čunj na leđa. Uopće me nije zanimalo što sam smečio, bio sam sretan što sačuvah svoj jedini život. Maknuvši svoje dlake nakon sebe (ZA RAZLIKU OD NEKIH!!!!!), potrudio sam se riješiti domaći iz stehiometrije ali nije me išlo. Zapeo sam na otvaraju bilježnice, nekako mi prsti odrvenješe. Umjesto toga odlučih napisat post i poslušat malo muzike (za promjenu). Budući da me piči suosjećajna depresija, pustih upravo suprotno od toga, metal, Soilwork. Katastrofa, taj spoj vam ne preporučam, dođe vam da se otrujete cimerovim boksericama! Joj bljak, ovo mi je NAJGORA morbidnoća do sada, meni fakat nije dobro!! Morat ću si mozak isprat svetom vodom da išćeram tog đavola iznutra. U svakom slučaju, depresija i metal, nikako miješati. Pustio sam si Cranberriese i patio ni zbog čega konkretnog. Just onako, došlo mi. Empatija, primam signale od frenova in need. I čekam da me jedan od njih nazove da se napričamo tj. nakukamo jedan drugome. Dotad, namjeravam nahranit Frana mrvicama kruha i maknut ono odvratno što me gleda sa zida poviše lampe. Frano je inače lijepi mali paučak koji već dva tjedna živi u jednom kantunu sobe i hvata mušice i sl. Nekidan je bio nesto i zabrinuo sam se ali brzo se vratio. Poslije sam otkrio da Frano redovito posjećuje prostor iza ormara. Pogledavši tamo, vidjeh da se iza nalazi tona paučine u kojoj vjerojatno živi i sama Arahnija. Odlučih to ne dirat, tko zna što još mogu probudit. I da konačno svršim, moja opomena iz prošlog posta je urodila 25% plodom tj. samo jedna od četiri prozvane osobe se drznula napisat novi post. Bravo Frau Helgeschon, tako treba. A vi ostale......... I eto, post od okruglo tisuću i jednu riječ, brojite ako ne vjerujete! |
- 21:23 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
16.12.2006., subota
Postićak jedan, samo 413 riječi...
|
Evo ovo je prvi vikend, ko zna otkad, da nisam u „depri“, kako to ovdje u Zabregu stručno kažu. Ni sam ne znam zašto me nije uhvatila ali lijepo je konačno doživjet normalan vikend. Normalan za mene, sablažnjiv za moje kolege koji me ne shvaćaju. Ne shvaćaju kako mogu provest petak navečer, subotu navečer i nedjelju navečer DOMA all alone. E pa mogu!!! Odmaram se od svijeta, slušam muziku (3 Doors Down trenutno), ribam pod, perem robu (IMA JE MASU!!!) i pripremam se na obračun s podstanarima. Ali ne s cimerima nego s veoma živahnim podstanarima koji trenutno žive u šufitu (tavanu, no, za kontinentalce:) poviše moje glave. Nekidan sam od trifrtalja ponoća pa do jedan i po slušo extasy party poviše mog kreveta. Maleni ljigavci su tako glasni; grebu, krickaju, krckaju, mljackaju, cvile, trčkaraju i pljuckaju. Zanimljivo mi ih je slušat ali ipak ne bi htio da koji progrize plafon i upadne mi u rastvorenu labrnju dok hrčem. Zadnje što mi treba je tifus za Božić! Slijedeće na repertoaru je javiti gazdi za pacovčine pa nek se on izvoli jebavat s njima. Meni je njih žao, koliko god da su bolesni. Tako su slatki: mali, brzi i ljigavi! I, sudeći po razini buke koju proizvode, izrazito krupno građeni. Ali slutim da će ih gazda počastit s malo mišomora za Badnjak. Jadničci :( Nemam ništa više pametno za reć. Mogo bi malo popizdit na svoje stare „fanove“ (i jednog novog), oprat ih malo što se ne glasaju. Dakle: MICA, HELGESCHON, BOLESLAVA, IFKA (i.e. ŽUTOPERAK)... Ako niste primjetile, na vaše blogove se polako hvataju muhe u paučinu koju su isplele crne udovice! Dobro, Helgeschon još i napiše koji post tu i tamo ali ove ostale tri... Katastrofa. Mislim, ne morate vi ništa ali kad već kradete Bogu megabajte, dajte ih iskoristite! Eto, to je to, relativno normalan post, bez uobičajenih stvari kojima se hranite, kerberi perverzije! Nadam se (čitaj: I don`t give a f***) da se niste uvrijedili slučajno :))) Idem spat, sutra sam na objedu kod rodbine, znate da za to treba psihosomatska priprema neslućenih razmjera. I čeka me referat iz kemije (tetraaminbakrovdvasulfatmonohidrat, naravno, indigo tetraaminbakrovdvasulfatmonohidrat:). Kojeg uvijek pišem u zadnji tren. Iako sam se već opeko na to. Mnogo puta. Milijun. I za kraj, sve je u redu, frend utješen i opet „zvrkast“ (riječ by asistentica na stehiometriji, žena s neobično sumnjivim iq-om), ja neposjećen od Sjete&Depresije, svijet je opet ružičast, vidjeh je, sviđa mi se ova muzika, uskoro se ide doma... Ma divno. |
- 23:13 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (14) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
14.12.2006., četvrtak
Za najdražeg, tužnog i izmučenog prijatelja...
|
Sorrow I`m sorry my friend because life isn`t fair I`m sorry because of the misery in your eyes I`m sorry you have to deal with it each day If only you would shed a tear if you would cry When you suffer it hurts me so much to see I would so like to take your pain away And I`m grateful that you confide in me Thanks for your trust for everything you say Happiness seems so distant for you now When again will you smile at me Don`t let sadness to overwhelm you Hear me out you deserve to be free Why life is so cruel and our hands are tied Why for every bad thing always you have to pay I admire how you bear the weight of mind I admire the will you have to cope with each day I left you not so long ago to stand alone in the crowd I know I shouldn`t have done so they were so loud And I`m sorry my friend I try to express my sadness but words I seek in vain The rest of your life seems so irrelevant to you I know Tears are flowing down my face I can feel your pain Don`t give up together we can try to make it go What you deal with every day you try to hide You pretend like everything is in it`s place Deep inside you fall apart to escape you tried In your eyes of endless agony I can find a trace I pray that everything will end allright Although I prepare for the worst I˙m here for you together we can fight Cry for help I`ll be there for you first Now go and face your fears open your tired eyes I know she`s all to you from you that I heard But listen to me next time you please think twice Remember the consequences of a single bad word (for you from your Medo) |
- 22:17 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
13.12.2006., srijeda
Kraj nema veze s početkom...
|
Danas sam tek shvatio koliko obožavam svog malog Medića i koliko sam o njemu ovisan (o mp3 playeru, da se odma razumijemo, ne želim vam ovako rano budit neke čudne asocijacije, za to će bit vremena pri kraju posta). Krenem iz kuće navečer jer sam odlučio malo prošetat po nula stupnjeva. Ljudi se vani pretvaraju u sige, pingvini veselo cijuču a ja hodam napola razgolićen, uživam. I onda mi rikne Medić! „Nema problema“, pomislih, „imam ja još baterija napunjenih“. I promjenim bateriju. I shvatim da je i ona prazna. Pomalo u panici vadim drugu i stavljam je, grozničavo i palim stvar... Ništa!!! All dead!! My little Medić više ne pušta glasića! Meni se život strovalio u bezdan, zaboravih hodat bez metal podloge koja mi inače svirucka dok sam šetam uokolo ko kakav manijak u dugom crnom kaputu! Jedva se nekako dovukoh do Konzuma i zgrabih baterije kao da su kap vode u pustinji! Htjedoh kupit dvije ali draga tetica mi pomalo odjebantskim tonom reče kako moram kupit cijeli paket. TRIDESET KUNA žrtvovah svojoj opsesiji, nadam se da je zadovoljna! I tako sad imam strujnu zalihu za svog Medića za tjedan dana, a napunit ću i ove tri glupače koje me razočaraše. Inače, dok sam švrljo po gradu, pokušavo sam pronać nešto malo poklona za svoju razgranatu familiju. Rodoslovno stablo nam izgleda ko sekvoja, srećom pa sam ja negdje pri vrhu pa ne vidim sve do korjenja, inače bi mi trebo kredit kod MMF-a da sve to financiram. Nakon što sam doživio srčani i moždani udar u tandemu pred svakim izlogom (jesam li napomenuo da imam talenat za pronalaženje naskupljih stvari, pa makar i u sve po 9 kuna?), odlučio sam se vratit svojoj tradiciji i kupit samo materi i ćaći nešto, po mogućnosti nešto zajedničko, po mogućnosti (koji glup izraz) nešto JEFTINO! Vjerujem da će ostatak familije razumit (spoiled little bastards!), ipak sam samo siromašni, bijedni, mali, kukavni (dosadni) student. Putem do trga prošao sam pokraj jedno milijun i trideset invalida, Cigana, luđaka i sl. koji su prosili i moljakali. Žao mi je svih tih ljudi i razumijem da im je teško ali ne mogu se otet dojmu da pola njih stoji tamo iako možda ne moraju. Danas sam vidio neku tetu bez noge, mlađa žena, kako prosi ispred McDonald`sa u Jurišićevoj. Teta izgleda veoma čisto i njegovano, u normalnoj robi, s novom novcijatom protezom na nogi. Ali ona je svejedno ispružila ruku, a na licu joj izraz „koji kurac mi nitko ne ostavlja lovu, ja sam bez noge“. Opet kažem, ne znam koja je njena priča niti je li prisiljena prosit ali kad već to radiš onda nemoj bit tako jebeno bezobrazna prema ljudima! Zašto bi ja tebi moro dat pare samo ako si bez noge? I moj pokojni đed je bio pola svog života bez noge pa nije od toga pravio apokalipsu! Ne želim da steknete krivi dojam i pomislite da se zalažem za nekakvo „čišćenje“ stanovništva ali mislim da onih 5% ljudi koji prose jer im je to zadnja, očajna, šansa ostaju zakinuti zbog onih koji prose jer im je sad završilo radno vrijeme a ne ide im se kući! No uostalom, zašto ja tu sad skačem s konja na magarca ko kakva bijesna buha? Zato jer nemam ništa pametno za reć a dosadno mi je pa piskaram gluposti. U zadnje vrijeme svi pišu neke pametne, dubokoumne postove, a ja mlatim po praznoj slami ko Maksim po diviziji. I evo sad me razveselio moj zaručnik, čuo sam mu milozvučni glasić! Već mi je bolje! Ah srčeko moje... Mda, bez insinuacija, ovo je čista zajebancija, neću ja zaboravit svoju Veneru, iako Miškec ozbiljno konkurira!! I sad mi je čak i drago što ne svraća na blog jer mogu svašta pisat o njemu bez da sazna. Na primjer, mogu vam reć za onu noć ispunjenu strašću u njegovoj sobi, one zamagljene prozore, predivan osjećaj velikog, toplog i nabreklog... pokrivača koji se grijao na radijatoru kako meni ne bi bilo zima! Savršenstvo dodira njegovih dlačica na mom golom bedru (mislim da je Woolite u pitanju), uzdasi koji su parali nebo (jer je otvorio novi paketić s okusom banane i čokolade). Da, nezaboravno iskustvo. A što je nabolje, repriza je sutra ;)) A još kad bi vam spomenuo one neizrecive stvari koje su se dogodile u tramvaju dok smo bili tijesno pripijeni jedan uz drugoga jer je bila neopisiva gužva! Osjetiti nešto tako tvrdo na svojoj pozadini i znati da je to ono što će vas čekati svaki put kad ga ponovo poželite! I snaga kojom se pritišće uz vas, molite se da tramvaj opet zakoči kako bi se još više približili i zajedno doživjeli ekstazu.......... Da, ja i željezni rukohvat imamo posebnu vezu... Priznajte da vam se lagano okrenuo želudac na ovo sve! Uh, divota, sad znam čime ću vas plašit! Ha, već imam u glavi koncept jedne presočne erotske crtice, Miškec i ja glavni likovi, naravno. To ću provest u djelo sutra navečer kad se sjedinim sa svojom srodnom dušom u njegovoj sobici... BWHAHAHAHAitd ! ! ! ! Evo. dragi, ako se ikad pojaviš na blogu, OVO TI JE KAZNA ZA IGNORIRANJE!!!! |
- 23:27 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (8) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
12.12.2006., utorak
Ma sranje čisto. A vi, nađite si poso i okanite se interneta... :)))
|
Ovaj dan nije mogo bolje ni počet ni trajat, a čisto sumnjam da će išta bolje i završit! Čim sam otvorio oči, opsovo sam nešto neizrecivo jer sam se nabio na stolicu koja je bezrazložno stajala pokraj kreveta. Ne znam ko ju je tamo stavio, možda opet onaj dugokosi duh koji me često zajebava (uvijek nalazim pun ormar dugih ženskih dlaka iako ZNAM da nisu bile tamo večer prije jer bi vidio da je netko izgubio svu kosu u mom ormaru). No dobro, preživjeh atentat stolicom i dohvatih praktikum iz kemije ne bi li „ponovio“ nešto za nadolazeći kolokvijić. Mali problem je, jer pokušavam nešto pročitat u 6 i po ujutro, iskrsnuo kada nisam uspio iskoordinirat pokrete oba oka pa sam jednim gledao nekud u plafon a drugim u svoj očni živac, kako mi je to uspjelo, ne pitajte. Doduše, onoliko koliko sam uspio pročitat mi nije baš ulilo nadu i povjerenje u svoje znanje. Odlučih se okanit ćorava posla i počet spremat za praktikum. Od trenutka kad sam isplivo ispod deka i dohvatio se prve stvari sa stola, sve mi je počelo ispadat iz ruku. Jedna bilježnica, druga bilježnica, TREĆA bilježnica, pernica, novčanik, opet novčanik, šibice, OPET novčanik... U svakom slučaju nadao sam se da danas nećemo prelijevat nitroglicerin ili nešto slično, fakat mi se nije dizalo metropolu u zrak. I još mi je kuta sva žuta od multivitamina koji se lijepo prolio po njoj, netko će pomislit da sam si zapišo čitava leđa... Kad konačno izvirih van, shvatih da je tamo hladnije nego na vještičjoj sisi, vjerujem da je bilo -123. Meni ne smeta ali znadoh da ću morat trpit komentare tipa „uuu jebote kako je hladno“ čitav dan. Mene to nasmijava jer ja sam po svojoj visokotlakaškoj prirodi sav vruć (da ne kažem HOT) pa mi godi hladnoća. Ali mi ide na nerve objašnjavat ljudima zašto. Kada je počeo praktikum bilo mi je jasno da nas opet čeka fenomenalan dan, poput onog prošlog utorka kada smo sastavili aparaturu za dobivanje CO2 i onda čekali nekih sat i po vremena dok je asistetnica nagovarala vagu da konačno pokaže dvaput isti broj kad staviš istu tikvicu na nju. Vaga, međutim, nije popuštala tako da je svatko od nas imao jedno tisuću i po mjerenja za jednu običnu, plinom ispunjenu, tikvicu. I tri sata smo hodali ko idioti po laboratoriju i nosali „prazne“ tikvice te ih vagali. Srećom nitko nije gledo kroz prozor je bi mislio da smo kontingent debila a ne znanstvenici! Važemo prazne tikvice cijeli bogovetni dan. Danas smo se, za promjenu, opet igrali nečim neopisivo smrdljivim, koncentriranim amonijakom. Već sam skupio čitavu lepezu stvari koje sam udahnuo, a nisam smio. Spomenimo samo sumporov dioksid, klorovodičnu kiselinu i kloroform. Tako oprostite ako mi se pomiješaju moždane stanice, danas sam nafiksan amonijakom. A razlog zbog kojeg smo se jebavali s njim je modra galica koju smo kupali u tom sranju, oblijevali je etanolom kako bi dobili predivni tetraaminbakrov(II) sulfat monohidrat (ko li mu da ime, mazohist) indigo boje. Kad je došlo vrijeme da isfiltriramo to sranje, pojavio se malo veći problem. Naime, svaka aparatura za vakuumiranje je odbijala suradnju, sve cijevi vukle su otprilike jednako kao i pacijenti s tuberkulozom. Nije bilo šanse odsisat ni o od otopine. Srećom, Ifka i ja smo prisilili jednu cjevčugu u digestoru da se pokori našim nasrtajima. Od tada pa nadalje svi kolege su odsisavali na samo jednoj aparaturi, fenomenalno. Nije mi bilo dosta što sam prosuo pola svog jebenog taloga nego sam moro kupit i tuđe smeće jer su kolege uprasile čitav digestor indigo tetraaminobakrovim(II) sulfatom monohidratom (nekako mi je fora to pisat, probajte izgovorit brzo pet puta za redom!). I tako sada moja, nekoć sniježnobijela, krpa izgleda kao da ima velike boginje. Indigo boje. Savršeno. Srećom pa dušik nismo stigli ni radit, imam osjećaj da bi bilo fatalnih posljedica (a onda barem fekalnih ako ne ovih prvih). Nakon ove božanstvene komedije malo smo se utovili hladnim patatama i kržljavim mesom u menzi te se otputili na predavanje iz kemije, malo ispiranja mozga nakon jebavanja dolje u podrumu s amonijakom. Teta je danas govorila o entalpiji, po ko zna koji put. Not very interesting. Pogotovo ako teta ima glas kao usisivač, monoton i tugaljiv, ista intonacija od početka do kraja. Srećom, meni je bilo i više nego zanimljivo jer sam se „ljutio“ na Miška koji me sustavno ignorira i ne želi se pojavit na blogu već dva mjeseca, iako se spominje u svakom jebenom postu. Po nekoliko puta. Bilo mi je zanimljivo, nikad se u biti nisam na nekoga ljutio, barem ne zbog neostavljanja komentara:) A poslije mi ga je ipak bilo žao, jadnog tužnog, pa tko bi se ljutio na takav bombončić:))) I još kaže on ženskoj jučer, kad je htio kupit žice za gitaru, „Dajte mi gitaru za žice!!!“. Ženska ga gleda kao da je pobjego s Vrapča, a ja se trzah od smijeha i skoro se nasadih na veoma skupu violinu. I kako da se čovjek ljuti na takvo ludo dijete? Anyway, kako bi proslavili svoje obnovljeno prijateljstvo, odlučili smo još jednu noć provesti zajedno. Da, baš sam na to mislio, ma kako ste pogodili! Eee, tko vas ne zna skupo bi vas platio!! Mda... Osim toga, dogodila se i kupnja kape s Ifkom. Ja, kao njen modni savjetnik za lijepo (Miško je savjetnik za „in“ a kako znate, in i lijepo nije nužno jednako:), prolazio sam s njom po Importanne centru jedno dva sata dok si ona nije izabrala žrtvu i platila je 125 kn. Ja sam se lagano istopio u svoj kaputu (jer je dolje nekih +476,91 stupanj) ali na kraju je klijentica bila zadovoljena. I ovaj put ja ubirem čitavu proviziju jer je moj partner bio spriječen molekularnom biologijom (točnije mejozom, tko je mejozirao ne znam, niti želim znati). I da skratim ovu dizenteriju, došo sam doma i sjedio. na onoj istoj stolici koja me jutros htjela dotuć, skoro tri sata. Tek kad je roba počela vrištat s ormara, smilovo sam joj se i opro je u predivnom Bonux (treba štedit, jelte) prašku i začinio sve skupa Cocolinom silk. I tako sam se izvještio u tom ručnom pranju da mi roba miriše po dva tjedna ako je ne diram. I čak osjećam neki bolesni užitak u pranju robe na ruke! Ma ja moram prestat svašta udisat na kemiji, to je to. A sad me skužajte, moram ić zatuć ogromno nešto što gmiže po zidu, ne želim noćas postat nečiji obrok. |
- 23:06 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
11.12.2006., ponedjeljak
Happiness
|
Hvala od srca svim mojim novim i starim blog-frendovima koji me lijepim riječima i sarkazmom kojeg cijenim izmamiše iz nekog beda u koji upadoh! Hvala. A vama ljenguzama starim koji me ne jebete ni pet posto dam roge! Gdje ste sad, when I need you? Ma šalim se, znam ja da imate i svojih briga, još vam samo falim ja sa svojim glupostima:) Ali eto, bolje mi je i da pokažem koliko mi je bolje odlučih ovaj post posvetiti Nessi, Zlici i Ima je...nema je. A njih ima. I ovog posta ima i u njemu je sve ono što me čini sretnim Evo: PREDIVAN osjećaj mlako-hladnog tuša u ponoć, milijuni kapljica vode koje osvježavaju bolje od ičega, predivan osjećaj kada stojite pod tim iglicama petnaest minuta iako vas, kao budućeg biologa i znanstvenika, peče savjest zbog bespotrebnog rasipanja pitke vode. Želite da posjedujete svu vodu svijeta i da samo možete stajati dok ona pljušti po vama u beskonačnost... LJEPOTA kiše koja se slijeva niz prozor dok vi u sobi čitate dobru knjigu koju ne možete pustiti iz ruku. Ne kaže se uzalud da je kišno popodne najbolje za čitanje! Predivan zvuk kapi kiše koje lupkaju po prozoru i zovu vas van. I ostavljate knjigu i izlazite, puštate da kiša po licu miluje vas i uživate u mirisu ozona i svježine koji dolaze u valovima nakon što kiša smiri se... OBOŽAVAM jesen i požutjelo lišće koje mirno pada po vama dok razmišljate o prolaznosti života (ili o gerontoplastima, kao i ja ponekad:), pitate se što li list osjeća dok polagano lebdi prema svršetku i poželite da i vi odete tako mirno na kraju svog životnog puta... UŽIVAM u dugim šetnjama gradom dok u ušima svira mi sjetni blues, osjećaj da činim nešto korisno za svoje tijelo, biram ulice s mnogo zelenila i izbjegavam tramvaje i bezlične gomile, prepuštam se toku misli koje me vode sve do moga Grada i do ljepota koje ću uskoro opet vidjeti... ŽELIM i dalje postove pisati i nasmijavati ljude oko sebe, vidjeti ili zamisliti lica sretna. Volim osjećaj da sam nekome uljepšao dan ili da sam barem izmamio smješak na neke usne tužne. Uživam dok pišem duge mailove prijateljima i cijenim što mi se povjeravaju u svojim problemima, nema ništa ljepše od spoznaje da ti osoba neka toliko vjeruje... VOLIM svoje dvije mačke koje mi nedostaju mnogo. I danas pustim suzu za trećom koja najdraža bila mi je i koja je tako nepravedno umrla. Volim sve životinje i ništa ne želim ubiti ako ne moram i nadam se da će asistenti poštovati takav stav na drugoj godini... VOLIM i NJU, njene velike, smeđe, mačje oči i njen čudni mali nosić i način na koji se kreće. Uživam dok priča, gledam pokret usana ljupkih, gledam kosu smeđu. Obožavam kad dotakne me i kad nasloni glavu svoju na moje rame u autobusu il autu, kad pogleda me srce načas stane mi...  JOŠ mnogo toga ima al` dalje ne bih, nek ostane na ovome. Ovim jingom želim popraviti onaj nesretni jang od prošlog posta. Mislim da je ovo najvedrije i najneperverznije što ikad napisah. Slijedeći put ću opet po starom, znam se, ali barem znam da sam sposoban i za nešto sentimentalno. Eh... |
- 00:46 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (6) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
10.12.2006., nedjelja
Eternal despair or infinite regret?
|
Ah, nema ljepšeg nego kad vam je cijeli radni tjedan u k***u a onda dođe vikend i život vam poprave tri osobe koje veoma volite! Jednu jako puno... Ah, krasno... Ali kako to obično biva, osjećaj ne potraje dugo i na kraju dana ste opet usrani. E faking nije fer! Ma ne, neću o tome, osvjedočili su mnogi da meni izlijevanje osjećaja ne ide. Bolje mi ide izlijevanje ulja iz konzerve tune niz odvod. A i tu se često userem pa moram kupovat Miracle Vanish da mi nestane mamutska fleka s majice. A što ću kad sam se rodio s tri lijeve ruke i batrljkom četvrte. I zato nije fer da se baš svaka takva stvar mora meni dogodit. What am I, fuckin magnet for that kind of shit??? Mnoge jezive stvari su se dogodile ovaj protekli tjedan, nečasno pogibanje na dva kolokvija je samo mala kap u tom svom smradu. Ne brine me toliko činjenica što sam ih pao, nisam neki zadrtnjak koji pati od savršenog dosjea na faksu. Ali ljut sam na sebe jer znam da bi prošao da sam navrijeme počeo učit. I sad znam za slijedeći put (ali ću garant zaboravit pa me nekako SUPTILNO napomenite). A ovo ostalo je većinom vezano za riječi depresija i sjeta, te sve nuspojave koje se javljaju u lunchpaketu s njima. Čudim se odakle mi snaga za preživit vikende, tad se već spomenute sinjorine (Depresija i Sjeta) razulare i dođe mi da se zakoljem vješalicom. Onda shvatim da bi to bolilo pa mi se ne da (tupa vješalica ipak nije the best way to die). Hvala Bogu da sam lijen i kukavan jer bi do sad bio triput mrtav. Mislim da mi snagu za preživjet vikende dava petak kada se lijepo zajebavam s Ifkom i Miškom, kada crtamo deformirane pijetlove koji kljucaju Židove ili stripove na račun Hitlera i njegovih ideja oko etničkog čišćenja (ne moram ni spominjat tko drži primat u morbidnosti). Ne bojte se, nemam ništa protiv Židova (ništa efikasno:) ali sam veliki poklonik crnog humora kojeg ne shvaćam ozbiljno (srećom) pa znam razliku između zajebancije i stvarnosti. Tako da se netko ne uvrijedi... I tako me je ovaj petak kad smo se nas troje nastavili zajebavat i nakon faksa dao snagu da sad čamim ovdje u Dubravi gladan ko vuk (toliko sam lijen da mi se uopće ne jede, a i postalo mi je zanimljivo slušat vlastita crijeva kako bespomoćno cvile) i očajan što neću progovorit dvije pametne ni s kim do ponedjeljka. Srećom, danas je bilo Sljeme i cijelo vrijeme gledah nekoga koga bih si htio kraj sebe tako da vikend ipak nije total disaster. Sutra fino idem na misu, kao i svaku nedjelju do sad (doma sam bio prelijen za to, ovdje sam usamljen pa idem u crkvu i to me smiruje). Mislite si vi što hoćete i prevrćite očima, ja u Boga vjerujem jer mi je do sad milijun i jedan put dokazao da postoji pa vas stoga molim da me poštedite komentara na račun toga. Tako... Eto, opet proljevam osjećaje i znam da će mi se to obit o glavu ali neka, barem se osjećam bolje kad znam da i neki tamo anoreksični Kinez zna za moje probleme (pod uvjetom da razumije „hrvacki“). Inače, ovaj post nastaje isti dan kad je objavljen prethodni. Toliko mi je dosadno da pišem po tri posta unaprijed, bolje to nego da se pokušavam udavit špigetama. I slušam jednu te istu pjesmu već cijeli dan. Josipa Lisac, Magla. I nimalo mi ne pomaže, au contraire. Pitam se koliko je gusta ta magla i koliko je dubok jaz o kojem pjeva, može li se bacit u njega i padat dovoljno dugo dok se ne predomisliš i baš tada u susret ti dojuri zubata stijena i riješi te penjanja natrag na vrh? Dođe mi da vrištim jer sam faking OČAJAN i želim... e to želim, baš to (što vas uostalom briga, samo dvije osobe uistinu znaju što želim). I znam da ću ili umrijet u osamdesetoj, osamljen i bez ijednog zuba u glavi svejedno čekajući ili ću naručit plaćenog ubojicu da me ukoka, vidjet ću koja mi se opcija više sviđa. I za ovo možete glasovat ako hoćete, jebe mi se više... Bolje mi je da prestanem dok nekoga nisam uvrijedio. Nemojte ništa ovdje uzimat osobno, nitko od vas mi se nije zamjerio, nego ja sam sebi i onda frustraciju ispucavam na vama. Sorry. Oh, kako želim... Non c'e' nessuno Non c'e' nessuno Non c'e' nessuno Bello come te e ti amo Come to me baby Come to me baby Another night without you here And I'll go crazy There is no other there is no other No other love can take your place or match the beauty of your face I'll keep on singing til the day I carry you away... |
- 14:26 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (7) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
09.12.2006., subota
Medvednica, pars secunda et ultima
|
Dobro, bio bi red da se posvetim i tom drugom dijelu Medvednice jer polako zaboravljam stvari. Postprodukcija je gotova, recenzije očekujem. Bilo je malih zastoja koji su direktno nadovezani na fenomenalan uspjeh koji sam polučio na kolokvijima. Čisto za Nobelovu nagradu. Mda... Dakle, gdje smo ono stali? Ako se ne varam, zadnje je bila Scarface Lady koja je kenjala kako moramo otić iz soba. E pa otišli smo, po mrklom mraku, smrznuti, prema nizbrdo jer gore nije bilo teorije da postavio šatore. Prvo, previše je ljudi bučilo i padalo jedno preko drugog tako da nam se nije čekalo kad će neki idiot prosut svoje zanosno tijelo preko naših šatora. A kao drugo, previše je uree teklo u potocima preko tih divnih vriština, previše je bubrega odradilo svoj nečisti posao svuda uokolo tako da smo se fakat namučili dok smo pronašli mjesto za podić šatore. E, to je trebalo snimat, vjerujem da bi se televizijske kuće otimale za tu snimku. Prvo, nije bilo Mjeseca tako da smo oba šatora podigli pri svjetlu dvije male lampe kojima je već dopizdilo to što ih non stop palimo-gasimo. Drugo, kolegice i kolege su još bili pod utjecajem rakijice pa je trebalo pazit da se netko ne naprdi na štangu od šatora. Treće, od svih mogućih mjesta mi smo našli podizat šatore na padini koja je bila klizavija od babine proteze a k tome je bila i puna krtičnjaka. Istina, nisam ni htio pogađat koliko su teške te krtice koje su iskopale tolike količine zemlje, mislim da su negdje moje težine. Srećom nisu bile doma pa nas i nisu mogle zajebavat. Ženske su svoj šator podigle relativno brzo i on je stajao relativno upravno. Malkice samo nakošen:) Onda su se ženske pokupile po stvari koje smo ostavili gore u restoranu. Ostala je samo Lena Tena koja je pomagala meni i Luki da podignemo naš šator. Krenulo je lijepo ali onda je trebalo uvuć šipku kroz neki racku kako bi vrata stajala (ravno, ikako, nekako). Šipka je zapela, nakon par centimetara guranja i nije bilo sile ni da je izvučemo ni da je nagovorimo da produži dalje. Tena je skoro izgubila živce i počela psovat ko kočijaš. A i spavalo joj se pa sam ja preuzeo klinove i malj jer bi si ona na kraju još otfikarila ruku. U to su se vratile ostale ženske i donijele nam stvari. Malj se pokazao izuzetno NEVOLJNIM za rad u dva ujutro u nekoj pripizdini na brdu! Srećom, pod prijetnjom da će biti “zaboravljen” na Medvednici, pokorio se sudbini. Šatori su se konačno ponosno kočili u mraku, ravno ispred kapelice koja nas je trebala čuvati od zlih sila i/ili pjanih kolega iz doma. A mislim da se i Divine Influence pobrinuo da naši šatori uopće i stoje jer su izgledali kao da su ih podizali kvadriplegičari. Nama to nije smetalo jer smo bili mrtvi umorni. Na moje veliko oduševljenje, u “muškom” šatoru je bilo i previše mjesta jer smo samo Luka i ja knjavali u njemu. Uzrok višku mjesta su bili Denis (koji je ostao onesviješten u domu) i Karlo koji je iz protesta ostao spavati na klupici Kristu u njedrima. Ostatak ekipe se natiskivo u drugom šatoru, kako im je bilo ne znam ali non-stop su se čuli zadovoljni uzdasi i vriskovi uzbuđenja pa pretpostavljam da im nije bilo dosadno. Sanak je polako hvatao sve prisutne u šatorima i taman kada je postajalo najljepše, taman kada je postalo toplo i vrećama dogodilo se NEIZBJEŽNO! S brda se stuštila gomila i po naših “kolega” (čitaj: pjanih idiota) iz BIUS-a koji su došli tu dolje lokat. Čim sam čuo prvi komentar (“Gle šator!”), shvatio sam s kime ćemo imat posla. Luka i ja smo brzo zgrabili tene i ubacili ih u šator jer mi se fakat nije dalo bosonog naganjat debile po rupičavom terenu. Zatim su uslijedili komentari tipa “popišat ćemo vam se po šatoru”, “ajmo ih zapalit”, “možemo li kod vas unutra na Bog-te-pitaj-što” i sl. Vrhunac je bio kad se neki “kolega” prostro preko ženskog šatora. Marina je izletila van i počela mu redom psovat rodoslovno stablo. Karlo je čitavo vrijeme spavo na klupici i nije primjetio da ga grupa najpjanijih pokušava roštiljat na njoj! Luka i ja smo se šćućurili u našem šatoru i molili Boga da Marina uspije sama riješit stvar! Poslije smo im rekli da smo “spavali” ali činjenica je bila da se Luki nije mlatilo ni s kim a meni POGOTOVO pa smo ignorirali situaciju. Srećom, Marina se fenomenalno snašla pa se ekipa pokupila čitavih amstrem i po dalje od nas i nastavila URLAT do ČETIRI ujutro. Kada su alkoholne pare u njima konačno popustile, odgmizali su u neku rupu i tamo valjda krepali, ne znam niti me zanimalo. U svakom slučaju, hvala najljepša svim mojim kolegama s viših godina koji su nas jebavali u zdrav mozak čitavu noć. Hvala vam od srca, bolji provod si nisam mogao zamislit! Još da sam imo sa sobom giljotinu, fakat bi nam bilo kuul! Nakon procesije idiota i debila, sklopili smo oči i pokušavali se ne pretvorit u ledene kocke jer je temperatura drastično pala a mi smo, ko pravi junaci, ležali praktički na goloj zemlji. Luki i meni nije bilo baš ugodno jer sam ja ležo glavom u nekoj rupi a prknom na uzvišenju (i nije mi na pamet palo da se okrenem, vjerojatno se zamrznuo iq). Luka je, naprotiv, ležo ukoso koliko mu je to dopuštala moja bezlična masa koja je kraj njega hrkala ko divlji vepar u vrijeme parenja. Iz susjednog šatora (tako pričaju svjedoci, istraumatizirani planinari) dopirala je ista vrsta muzike (koloraturni sopran: Lena Tena). Mi sebe nismo čuli i bilo nam je super. Jutro je brzo došlo. Probudili su nas Ana i Denis koji su se skotrljali iz doma i rekli da bus kreće za sat vremena a slijedeći tek popodne. Budući da nije bilo ŠANSE da pokupimo dva šatora i sve stvari za deset minuta, pustili smo njih dvoje da idu sami nizbrdo (I TO JE BIO POČETAK NAŠEG KRAJA JER ONI SU SE SPUSTILI ZA 20 MINUTA!!!!). Trebalo nam je eon i po da skupimo šatore, ona jebena šipka zaglavljena je konačno kapitulirala! I ja sam otkrio da se naš šator totalno odvojio od zemlje i da je jedino što ga je držalo na zemlji bila moja pozamašna guzičetina. Da je Luka kojim slučajem sam spavo u toj deathtrap, odletio bi usred noći na noćnom povjetarcu… Popili smo čaj i našopali se hranom da je ne moramo nosit nizbrdo (DRUGA GREŠKA!!!) i lagano se uputili, svi sretni što ćemo uskoro biti doma. Ha, moš mislit… TREĆA GREŠKA!!!! Krivo smo skrenuli na prvih deset milimetara staze jer nam je neka babetina s dva zuba u glavi rekla da skrenemo desno nakon kapele. Velika i lijepa cesta koja je nastavljala ravno je nekim čudom izbjegla našim mrežnicama. I tako smo mi, jadni, mali, nevoljni, krenuli nizbrdo i došli do ogromne vododerine pune lišća. Svidjelo nam se kako smo upali u lišće do bradavica i zaključili smo da bi mogli tom vododerinom sve do dna (ČETVRTA GREŠKA!!!!). Istina, bilo je fenomenalno spuštat se u lavini lišća dok nemaš pojma po čemu gaziš jer ne vidiš apsolutno NIŠTA, samo osjetiš rupe i kamenje. Nažalost, to kad ih osjetiš je ujedno i vrijeme kad padaš na dupe i lomiš nekoliko kostiju sebi i bližnjima. A takvih trenutaka je bilo i više nego dovoljno. Dok sam pokušavo ne zamišljat kakva sve bića vrebaju u tom šušnju, kolegice i kolege su oduševljeno surfale na valovima lišća. Tada je NEKOME pala na um BRILIJANTNA ideja da SKRENEMO sa staze jer se cesta samo blago opet penjala (PETA, UJEDNO I KOBNA GREŠKA!!!!). I mi smo svi ko poslušna mala krmad krenuli niz OGROMNU padinu, i dan danas se čudim kako smo živi sišli niz to čudovište. A najgore je bilo kad sam ja svojim šatorom pokosio Luku koji se spuštao ispred mene. Naime, budući da sam imo pune ruke i nisam imo čime čupat nevina mala stabalca na svom putu dolje, odlučih pustit šator da se skotrlja nizbrdo. Na svačije veselje ali Lukinu nesreću, šator je baš za inat odabro put koji će ga dovest točno pod Lukine noge. Rezultat = njegov pad i naše umiranje od smijeha. Uskoro smo sišli u taj neki jebeni potok i pošteno se ukenjali. Naime, dotičnim potokom su tekli brzaci amonijaka te grumeni govanaca po kojima smo mi morali gacat ne bi li spasili živu glavu! Moja malenkost je, naravno, obula nove, ko snijeg bijele tene na taj pothvat (molim još jednog Oskara za The Dummiest person ever). Nakon Medvednice izgledale su kao da su prepješačile pakao uzduž i poprijeko. Ali to nas nije zabrinjavalo koliko činjenica da NEMAMO POJMA GDJE SMO!! Lepa Maja je zvala stričeka iz doma i opisala mu našu lokaciju i on je jednostavno reko da nije nikad čuo za to mjesto. Hvala, mogo nam je isto tako izrazit i sućut, došlo bi na isto. Tada sam ja izvadio kompas i ustanovio da se krećemo na SJEVER a da je Zagreb na JUGU! Kompas je zatim dohvatila Marina koja je inače članica nekog planinarskog kluba i preuzela vodstvo. Uslijedilo je penjanje uz nevjerojatno strmu i klizavu uzbrdicu, zatim spuštanje, pa penjanje, pa spuštanje, pa penjanje... Nakon nekog vremena (cca 2 i po sata od polaska s brda!) naišli smo na neku ravan gdje smo se poizvrtali od umora i poželjeli umrijet. Pojeli smo nekoliko narančina i svaki po kap vode (jer smo imali samo TRI DECA NA NAS SEDAM!!!). Uskoro su počeli čudni prijedlozi spašavanja. Prva opcija: sići u seoce koje se jedva nazire u daljini. Druga opcija: vratiti se NATRAG ISTIM PUTEM. Treća opcija (by me): zvati 112 (neprihvaćeno, nismo htjeli postati medijski eksponati). Četvrta opcija (also by me): zapaliti Medvednicu i čekati vatrogasce (također napušteno, vjerojatno bi zapalili sami sebe, koliko smo pametni). Odluka je pala da se KRENE NATRAG (oh, fuck!). Nismo daleko došli jer smo se skoro posvađali oko puta. Većina nas je htjela sić u Zagorje i nadati se da u tom selu postoji barem kočija ako ne auto ili ne daj Bože autobus. To je bilo vrijeme kada je Sunce već polako zalazilo i kada su svoja skrovišta počela napuštati svakojaka bića mraka. Na primjer, nitko nije htio Karlu reć da sjedi na jedno 500 pauka koji su već kovali plan kako će ga nabrzake zamotat u paučinu i žrtvovat Arahniji. Srećom, navrijeme je ustao tako da su pauci ostali praznih nogu. Ali nisu se predavali i pola puta su nas slijedili i škljocali jebenim klještima ko manijaci. Konačno smo krenuli NIZBRDO (fala k***u!) i nakon nekoliko svjetlosnih godina stigli u neko seoce za koje u životu nisam čuo. Kao da je to važno, uputili smo se cestom i pokucali na prva vrata da pitamo postoji li tu u tom Luciferovom šupku autobus. Postoji, samo do njega treba jedno kilometar i po. Savršeno. Dok smo stigli do stanice iscrpili smo i zadnju molekulu ATP-a i nismo imali snage ni za disat. Povaljali smo se posred ceste i živo nam se jebalo što sjedimo usred krivine i što nas samo nekoliko mikrometara dijeli od sigurne smrti. Kad nam se malo vratila snaga igrali smo pantomime ali ne toliko uspješno, zapeli smo na meni kad sam moro ispantomimirat „Važno je zvati se Ernest“. Ajd nek mi netko objasni kako to pokazat rukama i tijelom. Jedino čega sam se sjetio bio je onaj crtić s vampirom Ernestom pa sam to pokušao objasnit ali nitko nije shvaćao. Ne želim vam ni spominjat koje su oni asocijacije poprimili, ne bi vas htio sablažnjivat bez potrebe! Srećom, bus je prekinuo moju muku. Jesam li spomenuo da smo jebeni bus čekali SAT VREMENA??? E pa jesmo. Bili smo sretni ko prasci kad smo se uvalili u bus i odvezli se u civilizaciju (trebalo nam samo jedno stoljeće). Odlučili smo se utovit ćevapima i proslavit preživljavanje na obroncima najopasnije planine na svijetu. Putem je Loreni malo pozlilo u tramvaju ali ne postoji ta bolest koja se ne može izliječit s gomilom masnih, predivnih ćevapa i s tonom svježeg luka. I like women who eat chevapchichi like that! Došlo je vrijeme za rastanak i vidanje rana, ja sam se povuko u Dubravu i molio Boga da se sutra uopće probudim. I jesam se, samo bi mi bilo bolje da nisam jer me bolila apsolutno svaka stanica u tijelu, raspadam se i dan danas od same pomisli na to što smo prošli zajedno. Ali bilo nam je lijepo, definitivno nezaboravno (tu traumu ću teško zaboravit, jedino ako me netko siluje pa jedna trauma izbije drugu...). Poanta: „Važno je ostati živ“. Eto, gotovi su anali jedne glupe grupe budala s Medvednice. Ne znam sviđa li vam se drugi dio, nisam baš raspoložen za zajebanciju jer se utapam u očaju ali to je najbolje što mogu u ovakvim okolnostima. Ne znam jesam li što zaboravio ali i bolje ako jesam, ionako je post PREDUG i ne smijem više nikad napisat nešto ovako, ima 2200 riječi. Scary. Eto, nadam se da ste još živi, nemojte me zatuć kad me vidite, sami ste si to učinili!! Pa-pa... |
- 17:27 - Vaše neprocjenjivo mišljenje (4) - Ubij još jedno drvo! - Dovedi se baš tu
07.12.2006., četvrtak
Intermezzo
|
Ma divno se osjećam, savršeno... Ne znam koji mi je dio života trenutno bolji: onaj u kojem ću popadat obadva kolokvija i zaradit slom nerava ili onaj u kojem me bole žuljevi koje sam uzgojio silazeći sa Sljemena brzinom zvuka (pa vi zamislite kako se to odrazilo na moje predivno oblikovano tijelo). Tako, a još mi se, za ne falit, pišalo sve od Sljemena pa do Dubrave, kad sam too shy pa to ne mogu učinit u šumi gdje me gledaju kolege, profe, medvjedi, vrganji i ostala jestiva i polujestiva bića. U zadnje vrijeme često pišam ali vas to NE ZANIMA, jel tako, pa onda nećemo o tome ni govorit... (i da zagorčam nekome život: golotinja, tramvaj, Črnomerec... : ) Gle opet je jedanes sati navečer a ja se tu kilavim pred monitorom i pokušavam ovim ćoravim očima shvatit koja sranja iskenjavam na jadnom blogu. Fakat ne vidim, mislim da mi je vista pošla u racku opet. Bit će malo čupavo kad budemo morali nešto čerečit na praktikumu, ako otkinem žabi spolovilo umjesto noge, MISLIM da će asistentica primjetit zajeb. A bolje i to nego da si otkinem prst. Ili njoj možda... Dakle, što reći nego da sam krepan od faking Sljemena (kojeg bi ja sravnio sa zemljom pa ne bi bilo glupih planinarskih tura za nas invalide) i da jedva čekam kad ću u postelju. I nemam snage za piskarat morbidnoće a još me k tome i Cranberriesi deprimiraju izvan granica mogućeg, ne znam koliko depresije mogu više podnijet. Deprimiram se čim čujem neku polaganu pjesmu, mislim da me je Miško zarazio tim metalom, nakon toga i tehno je deprimirajući!! Kvragu, evo opet one pjesme, pa ne mogu više! Killing Me Softly. How convenient, idem se odma bacit kroz prozor, dok teta nije zapjevala... Ovaj post je kratak s razlogom. Iza njega će slijedit drugi dio Medvednice koji je trenutno u postprodukciji i na reviziji, treba doradit perverzije. Smatrajte ovo intermezzom između dva čina bolesnoća kojima se inače hranite, ma nemam ja što govorit, znate vi sebe kakvi ste... Idem spat i sanjat prijatelje u tramvajima i u nemoralnim situacijama koji uključuju bakice ali isključuju odjeću (oni koji znaju o čemu govorim znaju, vas ostale baš briga, bwhahah [ovo sam pokupio od Frau Helge:]). Vidimo se na šiljcima, laku noć... |