Ovaj dan nije mogo bolje ni počet ni trajat, a čisto sumnjam da će išta bolje i završit! Čim sam otvorio oči, opsovo sam nešto neizrecivo jer sam se nabio na stolicu koja je bezrazložno stajala pokraj kreveta. Ne znam ko ju je tamo stavio, možda opet onaj dugokosi duh koji me često zajebava (uvijek nalazim pun ormar dugih ženskih dlaka iako ZNAM da nisu bile tamo večer prije jer bi vidio da je netko izgubio svu kosu u mom ormaru). No dobro, preživjeh atentat stolicom i dohvatih praktikum iz kemije ne bi li „ponovio“ nešto za nadolazeći kolokvijić. Mali problem je, jer pokušavam nešto pročitat u 6 i po ujutro, iskrsnuo kada nisam uspio iskoordinirat pokrete oba oka pa sam jednim gledao nekud u plafon a drugim u svoj očni živac, kako mi je to uspjelo, ne pitajte. Doduše, onoliko koliko sam uspio pročitat mi nije baš ulilo nadu i povjerenje u svoje znanje. Odlučih se okanit ćorava posla i počet spremat za praktikum. Od trenutka kad sam isplivo ispod deka i dohvatio se prve stvari sa stola, sve mi je počelo ispadat iz ruku. Jedna bilježnica, druga bilježnica, TREĆA bilježnica, pernica, novčanik, opet novčanik, šibice, OPET novčanik... U svakom slučaju nadao sam se da danas nećemo prelijevat nitroglicerin ili nešto slično, fakat mi se nije dizalo metropolu u zrak. I još mi je kuta sva žuta od multivitamina koji se lijepo prolio po njoj, netko će pomislit da sam si zapišo čitava leđa...
Kad konačno izvirih van, shvatih da je tamo hladnije nego na vještičjoj sisi, vjerujem da je bilo -123. Meni ne smeta ali znadoh da ću morat trpit komentare tipa „uuu jebote kako je hladno“ čitav dan. Mene to nasmijava jer ja sam po svojoj visokotlakaškoj prirodi sav vruć (da ne kažem HOT) pa mi godi hladnoća. Ali mi ide na nerve objašnjavat ljudima zašto.
Kada je počeo praktikum bilo mi je jasno da nas opet čeka fenomenalan dan, poput onog prošlog utorka kada smo sastavili aparaturu za dobivanje CO2 i onda čekali nekih sat i po vremena dok je asistetnica nagovarala vagu da konačno pokaže dvaput isti broj kad staviš istu tikvicu na nju. Vaga, međutim, nije popuštala tako da je svatko od nas imao jedno tisuću i po mjerenja za jednu običnu, plinom ispunjenu, tikvicu. I tri sata smo hodali ko idioti po laboratoriju i nosali „prazne“ tikvice te ih vagali. Srećom nitko nije gledo kroz prozor je bi mislio da smo kontingent debila a ne znanstvenici! Važemo prazne tikvice cijeli bogovetni dan.
Danas smo se, za promjenu, opet igrali nečim neopisivo smrdljivim, koncentriranim amonijakom. Već sam skupio čitavu lepezu stvari koje sam udahnuo, a nisam smio. Spomenimo samo sumporov dioksid, klorovodičnu kiselinu i kloroform. Tako oprostite ako mi se pomiješaju moždane stanice, danas sam nafiksan amonijakom. A razlog zbog kojeg smo se jebavali s njim je modra galica koju smo kupali u tom sranju, oblijevali je etanolom kako bi dobili predivni tetraaminbakrov(II) sulfat monohidrat (ko li mu da ime, mazohist) indigo boje. Kad je došlo vrijeme da isfiltriramo to sranje, pojavio se malo veći problem. Naime, svaka aparatura za vakuumiranje je odbijala suradnju, sve cijevi vukle su otprilike jednako kao i pacijenti s tuberkulozom. Nije bilo šanse odsisat ni o od otopine. Srećom, Ifka i ja smo prisilili jednu cjevčugu u digestoru da se pokori našim nasrtajima. Od tada pa nadalje svi kolege su odsisavali na samo jednoj aparaturi, fenomenalno. Nije mi bilo dosta što sam prosuo pola svog jebenog taloga nego sam moro kupit i tuđe smeće jer su kolege uprasile čitav digestor indigo tetraaminobakrovim(II) sulfatom monohidratom (nekako mi je fora to pisat, probajte izgovorit brzo pet puta za redom!). I tako sada moja, nekoć sniježnobijela, krpa izgleda kao da ima velike boginje. Indigo boje. Savršeno. Srećom pa dušik nismo stigli ni radit, imam osjećaj da bi bilo fatalnih posljedica (a onda barem fekalnih ako ne ovih prvih).
Nakon ove božanstvene komedije malo smo se utovili hladnim patatama i kržljavim mesom u menzi te se otputili na predavanje iz kemije, malo ispiranja mozga nakon jebavanja dolje u podrumu s amonijakom. Teta je danas govorila o entalpiji, po ko zna koji put. Not very interesting. Pogotovo ako teta ima glas kao usisivač, monoton i tugaljiv, ista intonacija od početka do kraja. Srećom, meni je bilo i više nego zanimljivo jer sam se „ljutio“ na Miška koji me sustavno ignorira i ne želi se pojavit na blogu već dva mjeseca, iako se spominje u svakom jebenom postu. Po nekoliko puta. Bilo mi je zanimljivo, nikad se u biti nisam na nekoga ljutio, barem ne zbog neostavljanja komentara:) A poslije mi ga je ipak bilo žao, jadnog tužnog, pa tko bi se ljutio na takav bombončić:))) I još kaže on ženskoj jučer, kad je htio kupit žice za gitaru, „Dajte mi gitaru za žice!!!“. Ženska ga gleda kao da je pobjego s Vrapča, a ja se trzah od smijeha i skoro se nasadih na veoma skupu violinu. I kako da se čovjek ljuti na takvo ludo dijete?
Anyway, kako bi proslavili svoje obnovljeno prijateljstvo, odlučili smo još jednu noć provesti zajedno. Da, baš sam na to mislio, ma kako ste pogodili! Eee, tko vas ne zna skupo bi vas platio!! Mda...
Osim toga, dogodila se i kupnja kape s Ifkom. Ja, kao njen modni savjetnik za lijepo (Miško je savjetnik za „in“ a kako znate, in i lijepo nije nužno jednako:), prolazio sam s njom po Importanne centru jedno dva sata dok si ona nije izabrala žrtvu i platila je 125 kn. Ja sam se lagano istopio u svoj kaputu (jer je dolje nekih +476,91 stupanj) ali na kraju je klijentica bila zadovoljena. I ovaj put ja ubirem čitavu proviziju jer je moj partner bio spriječen molekularnom biologijom (točnije mejozom, tko je mejozirao ne znam, niti želim znati).
I da skratim ovu dizenteriju, došo sam doma i sjedio. na onoj istoj stolici koja me jutros htjela dotuć, skoro tri sata. Tek kad je roba počela vrištat s ormara, smilovo sam joj se i opro je u predivnom Bonux (treba štedit, jelte) prašku i začinio sve skupa Cocolinom silk. I tako sam se izvještio u tom ručnom pranju da mi roba miriše po dva tjedna ako je ne diram. I čak osjećam neki bolesni užitak u pranju robe na ruke! Ma ja moram prestat svašta udisat na kemiji, to je to. A sad me skužajte, moram ić zatuć ogromno nešto što gmiže po zidu, ne želim noćas postat nečiji obrok.
|