Zahvaljujem veoma na savjetima za tamanjenje štakora. Posebno Maddogu koji je razvio čitavu sapunicu u nastavcima, zajedno s prevarama, otmicama, ucjenama... Mislim da ću se ipak držat stare, iskušane metode IGNORIRANJA situacije dok ne postane prekritična.
A kad smo već kod štakora, danas sam posjetio njihovo potencijalno prebivalište (čitaj: vrh mog ormara koji je tako zakrčen da bi i đavo nogu slomio gore) kako bi nadzemaljskim silama iščupo kufer koji sam zabetoniro u hrpu plastičnih boca i kilotonu robe koja čeka da joj se smilujem i operem je. Pri tom veoma opasnom pothvatu skoro sam skrho vrat kada se glupa stolica odlučila samo tako otkotrljat dok sam ja gore izvodio piruete i borio se za goli život! Preživjevši i nasmijavši se sudbini u brk, skinuo sam kufer i rastvorio ga te tako omogućio paucima, štakorskom podmlatku, šišmišima i svim ostalim nedefiniranim malim skotovima da pobjegnu u svijet. Kada su se razišli, pokušao sam spakirat dio stvari jer u SUBOTU IDEM DOMA i neću baš imat vremena preko tjedna se spremat (jebeni faks).
Nakon nekoliko eona shvatio sam da sam veoma organiziran i pedantan (baš prava djevica, horoskopska, je li, a i ona druga:) ali i da moja organizacija zahtijeva EKSTREMNO mnogo prostora. Dakle, od sve robe koju sam namjeravo ponijet doma da se provoza u mašini za robu, ostat će samo 10% stvari. Razlog je tome i ograničenje na avionskoj karti koje mi kaže da smijem ponijet samo 15kg, a nemam NI KINTE za platit dodatne kilograme (ili tone u mom slučaju). Moj kufer je težak kao da sam spakiro pretilog omanjeg slona i njegovu familiju. Nije bilo druge neko rastvorit stvar i desetkovat sadržaj. Neku koltrinu (zavjesa, za kont.) koju mi je mama zapoviđela da donesem sam lagano ostavio, pravila je previše pomutnje. Kuta mora ostat jer ide na otkuhavanje (zahvaljujući multivitamin soku koji sada caruje njenim leđima), neke majice i gaće (tj. hlače, opet za kont.) također ostaju jer se već odavno vesele pranju na 60 stupnjeva. Zatim nosim i novi đilet (prsluk::)) kako bi ga pokazo čitavoj familiji koja će se tri dana njemu divit i komentirat kako u Zagrebu ima svega za kupit. Donja roba isto ide na kuhanje. Vrijeme je da pobijem sve one bakterije koje inače samo uživaju dok ja perem robu na ruke...
Kad je pakiranje „završilo“, navratio je cimer i skoro me usmrtio vratima (ja sam u tom trenutku mudrovo po ormaru i tražio drugu rukavicu, a ormar je iza vrata). Donio mi je još tri DVD-a koja treba, khm, ovaj, „pogledat“ i napravit ih „gledljivim za kasnije“. Nažalost, moj jebeni laptop već tri dana odbija suradnju i non stop se ruši, baš kao da posjeduje Windowse. Tako je i danas preklinjo da ga ne silujem s još filmova ali kako ja nisam popustio, prihvatio se posla ali mu je trebalo deset xilijuna godina da svrši s jednim filmom. Ja sam do tad obrijo tri svoje brade, odgojio deset generacija malih Medića te oženio sve svoje kćeri, njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri. One big happy family. I cimer mi donio super vijest! Jedan od njih se sutra ili prekosutra kupi iz stana!!!! I to baš onaj koji ima krivo oko, koji ostavlja najviše dlaka i čija soba smrdi ko grotlo pakla! Ma savršeno. I još mi kaže da pitam frendove traži li tko stan. Pomislih si da bi jedino smrtnom neprijatelju zaželio da živi tu gdje ja živim! Rekoh da ću pitat ali u dubini duše znam koju opaku laž izgovorih...
Zatim sam se ponovo sjetio svojih dvoje najfrendova u Zagrebu i uhvatila me totalna depresija iz suosjećajnosti (ne zato što sam se njih sjetio nego zato što sam se sjetio onoga što im se dogodilo). Sutra me čeka opsežno „šrinkanje glava“ preko kemije, ovo je ipak važnije od pufera i stalne pH! Ali o tome ni riječi više, too personal.
Hmmmmm... Aha, uslijedilo je predivno tuširanje zajedno s kvaščevim i inim gljivicama koje rastu po zidovima banje. Svaki put kad se idem otuširat, one mi se tako razvesele! Valjda me vole gledat golog, tko zna (iako ne znam zašto, kad ja sam sebe ne mogu vidjet takvog. A valjda su mazohisti, kinkier than usual). Po drugi put danas, skoro sam prelomio vrat na dva mjesta kada sam nagazio na nešto sluzavo u kadi i strovalio se ko čunj na leđa. Uopće me nije zanimalo što sam smečio, bio sam sretan što sačuvah svoj jedini život. Maknuvši svoje dlake nakon sebe (ZA RAZLIKU OD NEKIH!!!!!), potrudio sam se riješiti domaći iz stehiometrije ali nije me išlo. Zapeo sam na otvaraju bilježnice, nekako mi prsti odrvenješe. Umjesto toga odlučih napisat post i poslušat malo muzike (za promjenu). Budući da me piči suosjećajna depresija, pustih upravo suprotno od toga, metal, Soilwork. Katastrofa, taj spoj vam ne preporučam, dođe vam da se otrujete cimerovim boksericama! Joj bljak, ovo mi je NAJGORA morbidnoća do sada, meni fakat nije dobro!! Morat ću si mozak isprat svetom vodom da išćeram tog đavola iznutra. U svakom slučaju, depresija i metal, nikako miješati. Pustio sam si Cranberriese i patio ni zbog čega konkretnog. Just onako, došlo mi. Empatija, primam signale od frenova in need. I čekam da me jedan od njih nazove da se napričamo tj. nakukamo jedan drugome. Dotad, namjeravam nahranit Frana mrvicama kruha i maknut ono odvratno što me gleda sa zida poviše lampe. Frano je inače lijepi mali paučak koji već dva tjedna živi u jednom kantunu sobe i hvata mušice i sl. Nekidan je bio nesto i zabrinuo sam se ali brzo se vratio. Poslije sam otkrio da Frano redovito posjećuje prostor iza ormara. Pogledavši tamo, vidjeh da se iza nalazi tona paučine u kojoj vjerojatno živi i sama Arahnija. Odlučih to ne dirat, tko zna što još mogu probudit.
I da konačno svršim, moja opomena iz prošlog posta je urodila 25% plodom tj. samo jedna od četiri prozvane osobe se drznula napisat novi post. Bravo Frau Helgeschon, tako treba. A vi ostale......... I eto, post od okruglo tisuću i jednu riječ, brojite ako ne vjerujete!
|