Pregled posta

Eternal despair or infinite regret?

Ah, nema ljepšeg nego kad vam je cijeli radni tjedan u k***u a onda dođe vikend i život vam poprave tri osobe koje veoma volite! Jednu jako puno... Ah, krasno...

Ali kako to obično biva, osjećaj ne potraje dugo i na kraju dana ste opet usrani. E faking nije fer!

Ma ne, neću o tome, osvjedočili su mnogi da meni izlijevanje osjećaja ne ide. Bolje mi ide izlijevanje ulja iz konzerve tune niz odvod. A i tu se često userem pa moram kupovat Miracle Vanish da mi nestane mamutska fleka s majice. A što ću kad sam se rodio s tri lijeve ruke i batrljkom četvrte. I zato nije fer da se baš svaka takva stvar mora meni dogodit. What am I, fuckin magnet for that kind of shit???

Mnoge jezive stvari su se dogodile ovaj protekli tjedan, nečasno pogibanje na dva kolokvija je samo mala kap u tom svom smradu. Ne brine me toliko činjenica što sam ih pao, nisam neki zadrtnjak koji pati od savršenog dosjea na faksu. Ali ljut sam na sebe jer znam da bi prošao da sam navrijeme počeo učit. I sad znam za slijedeći put (ali ću garant zaboravit pa me nekako SUPTILNO napomenite). A ovo ostalo je većinom vezano za riječi depresija i sjeta, te sve nuspojave koje se javljaju u lunchpaketu s njima. Čudim se odakle mi snaga za preživit vikende, tad se već spomenute sinjorine (Depresija i Sjeta) razulare i dođe mi da se zakoljem vješalicom. Onda shvatim da bi to bolilo pa mi se ne da (tupa vješalica ipak nije the best way to die). Hvala Bogu da sam lijen i kukavan jer bi do sad bio triput mrtav. Mislim da mi snagu za preživjet vikende dava petak kada se lijepo zajebavam s Ifkom i Miškom, kada crtamo deformirane pijetlove koji kljucaju Židove ili stripove na račun Hitlera i njegovih ideja oko etničkog čišćenja (ne moram ni spominjat tko drži primat u morbidnosti). Ne bojte se, nemam ništa protiv Židova (ništa efikasno:) ali sam veliki poklonik crnog humora kojeg ne shvaćam ozbiljno (srećom) pa znam razliku između zajebancije i stvarnosti. Tako da se netko ne uvrijedi...

I tako me je ovaj petak kad smo se nas troje nastavili zajebavat i nakon faksa dao snagu da sad čamim ovdje u Dubravi gladan ko vuk (toliko sam lijen da mi se uopće ne jede, a i postalo mi je zanimljivo slušat vlastita crijeva kako bespomoćno cvile) i očajan što neću progovorit dvije pametne ni s kim do ponedjeljka. Srećom, danas je bilo Sljeme i cijelo vrijeme gledah nekoga koga bih si htio kraj sebe tako da vikend ipak nije total disaster. Sutra fino idem na misu, kao i svaku nedjelju do sad (doma sam bio prelijen za to, ovdje sam usamljen pa idem u crkvu i to me smiruje). Mislite si vi što hoćete i prevrćite očima, ja u Boga vjerujem jer mi je do sad milijun i jedan put dokazao da postoji pa vas stoga molim da me poštedite komentara na račun toga. Tako...

Eto, opet proljevam osjećaje i znam da će mi se to obit o glavu ali neka, barem se osjećam bolje kad znam da i neki tamo anoreksični Kinez zna za moje probleme (pod uvjetom da razumije „hrvacki“). Inače, ovaj post nastaje isti dan kad je objavljen prethodni. Toliko mi je dosadno da pišem po tri posta unaprijed, bolje to nego da se pokušavam udavit špigetama. I slušam jednu te istu pjesmu već cijeli dan. Josipa Lisac, Magla. I nimalo mi ne pomaže, au contraire. Pitam se koliko je gusta ta magla i koliko je dubok jaz o kojem pjeva, može li se bacit u njega i padat dovoljno dugo dok se ne predomisliš i baš tada u susret ti dojuri zubata stijena i riješi te penjanja natrag na vrh? Dođe mi da vrištim jer sam faking OČAJAN i želim... e to želim, baš to (što vas uostalom briga, samo dvije osobe uistinu znaju što želim). I znam da ću ili umrijet u osamdesetoj, osamljen i bez ijednog zuba u glavi svejedno čekajući ili ću naručit plaćenog ubojicu da me ukoka, vidjet ću koja mi se opcija više sviđa. I za ovo možete glasovat ako hoćete, jebe mi se više...

Bolje mi je da prestanem dok nekoga nisam uvrijedio. Nemojte ništa ovdje uzimat osobno, nitko od vas mi se nije zamjerio, nego ja sam sebi i onda frustraciju ispucavam na vama. Sorry. Oh, kako želim...