|
|
Učahurena stvarnost
09.12.2006., subota
Medvednica, pars secunda et ultima
Dobro, bio bi red da se posvetim i tom drugom dijelu Medvednice jer polako zaboravljam stvari. Postprodukcija je gotova, recenzije očekujem. Bilo je malih zastoja koji su direktno nadovezani na fenomenalan uspjeh koji sam polučio na kolokvijima. Čisto za Nobelovu nagradu. Mda...
Dakle, gdje smo ono stali? Ako se ne varam, zadnje je bila Scarface Lady koja je kenjala kako moramo otić iz soba. E pa otišli smo, po mrklom mraku, smrznuti, prema nizbrdo jer gore nije bilo teorije da postavio šatore. Prvo, previše je ljudi bučilo i padalo jedno preko drugog tako da nam se nije čekalo kad će neki idiot prosut svoje zanosno tijelo preko naših šatora. A kao drugo, previše je uree teklo u potocima preko tih divnih vriština, previše je bubrega odradilo svoj nečisti posao svuda uokolo tako da smo se fakat namučili dok smo pronašli mjesto za podić šatore.
E, to je trebalo snimat, vjerujem da bi se televizijske kuće otimale za tu snimku. Prvo, nije bilo Mjeseca tako da smo oba šatora podigli pri svjetlu dvije male lampe kojima je već dopizdilo to što ih non stop palimo-gasimo. Drugo, kolegice i kolege su još bili pod utjecajem rakijice pa je trebalo pazit da se netko ne naprdi na štangu od šatora. Treće, od svih mogućih mjesta mi smo našli podizat šatore na padini koja je bila klizavija od babine proteze a k tome je bila i puna krtičnjaka. Istina, nisam ni htio pogađat koliko su teške te krtice koje su iskopale tolike količine zemlje, mislim da su negdje moje težine. Srećom nisu bile doma pa nas i nisu mogle zajebavat. Ženske su svoj šator podigle relativno brzo i on je stajao relativno upravno. Malkice samo nakošen:) Onda su se ženske pokupile po stvari koje smo ostavili gore u restoranu. Ostala je samo Lena Tena koja je pomagala meni i Luki da podignemo naš šator. Krenulo je lijepo ali onda je trebalo uvuć šipku kroz neki racku kako bi vrata stajala (ravno, ikako, nekako). Šipka je zapela, nakon par centimetara guranja i nije bilo sile ni da je izvučemo ni da je nagovorimo da produži dalje. Tena je skoro izgubila živce i počela psovat ko kočijaš. A i spavalo joj se pa sam ja preuzeo klinove i malj jer bi si ona na kraju još otfikarila ruku. U to su se vratile ostale ženske i donijele nam stvari. Malj se pokazao izuzetno NEVOLJNIM za rad u dva ujutro u nekoj pripizdini na brdu! Srećom, pod prijetnjom da će biti “zaboravljen” na Medvednici, pokorio se sudbini.
Šatori su se konačno ponosno kočili u mraku, ravno ispred kapelice koja nas je trebala čuvati od zlih sila i/ili pjanih kolega iz doma. A mislim da se i Divine Influence pobrinuo da naši šatori uopće i stoje jer su izgledali kao da su ih podizali kvadriplegičari. Nama to nije smetalo jer smo bili mrtvi umorni. Na moje veliko oduševljenje, u “muškom” šatoru je bilo i previše mjesta jer smo samo Luka i ja knjavali u njemu. Uzrok višku mjesta su bili Denis (koji je ostao onesviješten u domu) i Karlo koji je iz protesta ostao spavati na klupici Kristu u njedrima. Ostatak ekipe se natiskivo u drugom šatoru, kako im je bilo ne znam ali non-stop su se čuli zadovoljni uzdasi i vriskovi uzbuđenja pa pretpostavljam da im nije bilo dosadno.
Sanak je polako hvatao sve prisutne u šatorima i taman kada je postajalo najljepše, taman kada je postalo toplo i vrećama dogodilo se NEIZBJEŽNO! S brda se stuštila gomila i po naših “kolega” (čitaj: pjanih idiota) iz BIUS-a koji su došli tu dolje lokat. Čim sam čuo prvi komentar (“Gle šator!”), shvatio sam s kime ćemo imat posla. Luka i ja smo brzo zgrabili tene i ubacili ih u šator jer mi se fakat nije dalo bosonog naganjat debile po rupičavom terenu. Zatim su uslijedili komentari tipa “popišat ćemo vam se po šatoru”, “ajmo ih zapalit”, “možemo li kod vas unutra na Bog-te-pitaj-što” i sl. Vrhunac je bio kad se neki “kolega” prostro preko ženskog šatora. Marina je izletila van i počela mu redom psovat rodoslovno stablo. Karlo je čitavo vrijeme spavo na klupici i nije primjetio da ga grupa najpjanijih pokušava roštiljat na njoj! Luka i ja smo se šćućurili u našem šatoru i molili Boga da Marina uspije sama riješit stvar! Poslije smo im rekli da smo “spavali” ali činjenica je bila da se Luki nije mlatilo ni s kim a meni POGOTOVO pa smo ignorirali situaciju. Srećom, Marina se fenomenalno snašla pa se ekipa pokupila čitavih amstrem i po dalje od nas i nastavila URLAT do ČETIRI ujutro. Kada su alkoholne pare u njima konačno popustile, odgmizali su u neku rupu i tamo valjda krepali, ne znam niti me zanimalo. U svakom slučaju, hvala najljepša svim mojim kolegama s viših godina koji su nas jebavali u zdrav mozak čitavu noć. Hvala vam od srca, bolji provod si nisam mogao zamislit! Još da sam imo sa sobom giljotinu, fakat bi nam bilo kuul!
Nakon procesije idiota i debila, sklopili smo oči i pokušavali se ne pretvorit u ledene kocke jer je temperatura drastično pala a mi smo, ko pravi junaci, ležali praktički na goloj zemlji. Luki i meni nije bilo baš ugodno jer sam ja ležo glavom u nekoj rupi a prknom na uzvišenju (i nije mi na pamet palo da se okrenem, vjerojatno se zamrznuo iq). Luka je, naprotiv, ležo ukoso koliko mu je to dopuštala moja bezlična masa koja je kraj njega hrkala ko divlji vepar u vrijeme parenja. Iz susjednog šatora (tako pričaju svjedoci, istraumatizirani planinari) dopirala je ista vrsta muzike (koloraturni sopran: Lena Tena). Mi sebe nismo čuli i bilo nam je super.
Jutro je brzo došlo. Probudili su nas Ana i Denis koji su se skotrljali iz doma i rekli da bus kreće za sat vremena a slijedeći tek popodne. Budući da nije bilo ŠANSE da pokupimo dva šatora i sve stvari za deset minuta, pustili smo njih dvoje da idu sami nizbrdo (I TO JE BIO POČETAK NAŠEG KRAJA JER ONI SU SE SPUSTILI ZA 20 MINUTA!!!!). Trebalo nam je eon i po da skupimo šatore, ona jebena šipka zaglavljena je konačno kapitulirala! I ja sam otkrio da se naš šator totalno odvojio od zemlje i da je jedino što ga je držalo na zemlji bila moja pozamašna guzičetina. Da je Luka kojim slučajem sam spavo u toj deathtrap, odletio bi usred noći na noćnom povjetarcu…
Popili smo čaj i našopali se hranom da je ne moramo nosit nizbrdo (DRUGA GREŠKA!!!) i lagano se uputili, svi sretni što ćemo uskoro biti doma. Ha, moš mislit…
TREĆA GREŠKA!!!! Krivo smo skrenuli na prvih deset milimetara staze jer nam je neka babetina s dva zuba u glavi rekla da skrenemo desno nakon kapele. Velika i lijepa cesta koja je nastavljala ravno je nekim čudom izbjegla našim mrežnicama. I tako smo mi, jadni, mali, nevoljni, krenuli nizbrdo i došli do ogromne vododerine pune lišća. Svidjelo nam se kako smo upali u lišće do bradavica i zaključili smo da bi mogli tom vododerinom sve do dna (ČETVRTA GREŠKA!!!!). Istina, bilo je fenomenalno spuštat se u lavini lišća dok nemaš pojma po čemu gaziš jer ne vidiš apsolutno NIŠTA, samo osjetiš rupe i kamenje. Nažalost, to kad ih osjetiš je ujedno i vrijeme kad padaš na dupe i lomiš nekoliko kostiju sebi i bližnjima. A takvih trenutaka je bilo i više nego dovoljno. Dok sam pokušavo ne zamišljat kakva sve bića vrebaju u tom šušnju, kolegice i kolege su oduševljeno surfale na valovima lišća. Tada je NEKOME pala na um BRILIJANTNA ideja da SKRENEMO sa staze jer se cesta samo blago opet penjala (PETA, UJEDNO I KOBNA GREŠKA!!!!). I mi smo svi ko poslušna mala krmad krenuli niz OGROMNU padinu, i dan danas se čudim kako smo živi sišli niz to čudovište. A najgore je bilo kad sam ja svojim šatorom pokosio Luku koji se spuštao ispred mene. Naime, budući da sam imo pune ruke i nisam imo čime čupat nevina mala stabalca na svom putu dolje, odlučih pustit šator da se skotrlja nizbrdo. Na svačije veselje ali Lukinu nesreću, šator je baš za inat odabro put koji će ga dovest točno pod Lukine noge. Rezultat = njegov pad i naše umiranje od smijeha.
Uskoro smo sišli u taj neki jebeni potok i pošteno se ukenjali. Naime, dotičnim potokom su tekli brzaci amonijaka te grumeni govanaca po kojima smo mi morali gacat ne bi li spasili živu glavu! Moja malenkost je, naravno, obula nove, ko snijeg bijele tene na taj pothvat (molim još jednog Oskara za The Dummiest person ever). Nakon Medvednice izgledale su kao da su prepješačile pakao uzduž i poprijeko. Ali to nas nije zabrinjavalo koliko činjenica da NEMAMO POJMA GDJE SMO!! Lepa Maja je zvala stričeka iz doma i opisala mu našu lokaciju i on je jednostavno reko da nije nikad čuo za to mjesto. Hvala, mogo nam je isto tako izrazit i sućut, došlo bi na isto. Tada sam ja izvadio kompas i ustanovio da se krećemo na SJEVER a da je Zagreb na JUGU! Kompas je zatim dohvatila Marina koja je inače članica nekog planinarskog kluba i preuzela vodstvo. Uslijedilo je penjanje uz nevjerojatno strmu i klizavu uzbrdicu, zatim spuštanje, pa penjanje, pa spuštanje, pa penjanje... Nakon nekog vremena (cca 2 i po sata od polaska s brda!) naišli smo na neku ravan gdje smo se poizvrtali od umora i poželjeli umrijet. Pojeli smo nekoliko narančina i svaki po kap vode (jer smo imali samo TRI DECA NA NAS SEDAM!!!). Uskoro su počeli čudni prijedlozi spašavanja. Prva opcija: sići u seoce koje se jedva nazire u daljini. Druga opcija: vratiti se NATRAG ISTIM PUTEM. Treća opcija (by me): zvati 112 (neprihvaćeno, nismo htjeli postati medijski eksponati). Četvrta opcija (also by me): zapaliti Medvednicu i čekati vatrogasce (također napušteno, vjerojatno bi zapalili sami sebe, koliko smo pametni). Odluka je pala da se KRENE NATRAG (oh, fuck!). Nismo daleko došli jer smo se skoro posvađali oko puta. Većina nas je htjela sić u Zagorje i nadati se da u tom selu postoji barem kočija ako ne auto ili ne daj Bože autobus. To je bilo vrijeme kada je Sunce već polako zalazilo i kada su svoja skrovišta počela napuštati svakojaka bića mraka. Na primjer, nitko nije htio Karlu reć da sjedi na jedno 500 pauka koji su već kovali plan kako će ga nabrzake zamotat u paučinu i žrtvovat Arahniji. Srećom, navrijeme je ustao tako da su pauci ostali praznih nogu. Ali nisu se predavali i pola puta su nas slijedili i škljocali jebenim klještima ko manijaci.
Konačno smo krenuli NIZBRDO (fala k***u!) i nakon nekoliko svjetlosnih godina stigli u neko seoce za koje u životu nisam čuo. Kao da je to važno, uputili smo se cestom i pokucali na prva vrata da pitamo postoji li tu u tom Luciferovom šupku autobus. Postoji, samo do njega treba jedno kilometar i po. Savršeno. Dok smo stigli do stanice iscrpili smo i zadnju molekulu ATP-a i nismo imali snage ni za disat. Povaljali smo se posred ceste i živo nam se jebalo što sjedimo usred krivine i što nas samo nekoliko mikrometara dijeli od sigurne smrti. Kad nam se malo vratila snaga igrali smo pantomime ali ne toliko uspješno, zapeli smo na meni kad sam moro ispantomimirat „Važno je zvati se Ernest“. Ajd nek mi netko objasni kako to pokazat rukama i tijelom. Jedino čega sam se sjetio bio je onaj crtić s vampirom Ernestom pa sam to pokušao objasnit ali nitko nije shvaćao. Ne želim vam ni spominjat koje su oni asocijacije poprimili, ne bi vas htio sablažnjivat bez potrebe! Srećom, bus je prekinuo moju muku. Jesam li spomenuo da smo jebeni bus čekali SAT VREMENA??? E pa jesmo.
Bili smo sretni ko prasci kad smo se uvalili u bus i odvezli se u civilizaciju (trebalo nam samo jedno stoljeće). Odlučili smo se utovit ćevapima i proslavit preživljavanje na obroncima najopasnije planine na svijetu. Putem je Loreni malo pozlilo u tramvaju ali ne postoji ta bolest koja se ne može izliječit s gomilom masnih, predivnih ćevapa i s tonom svježeg luka. I like women who eat chevapchichi like that! Došlo je vrijeme za rastanak i vidanje rana, ja sam se povuko u Dubravu i molio Boga da se sutra uopće probudim. I jesam se, samo bi mi bilo bolje da nisam jer me bolila apsolutno svaka stanica u tijelu, raspadam se i dan danas od same pomisli na to što smo prošli zajedno. Ali bilo nam je lijepo, definitivno nezaboravno (tu traumu ću teško zaboravit, jedino ako me netko siluje pa jedna trauma izbije drugu...). Poanta: „Važno je ostati živ“.
Eto, gotovi su anali jedne glupe grupe budala s Medvednice. Ne znam sviđa li vam se drugi dio, nisam baš raspoložen za zajebanciju jer se utapam u očaju ali to je najbolje što mogu u ovakvim okolnostima. Ne znam jesam li što zaboravio ali i bolje ako jesam, ionako je post PREDUG i ne smijem više nikad napisat nešto ovako, ima 2200 riječi. Scary. Eto, nadam se da ste još živi, nemojte me zatuć kad me vidite, sami ste si to učinili!!
Pa-pa...
|
|
|