Negdje u osnovnoj školi, na prijelazu 70-ih u 80-te, gledao sam u našem provincijskom kinu, tzv. Domu kulture, sjajan Carpenterov film Noć vještica. Nisam odmah bio skopčao da se radi o nekom američkom prazniku; pažnju mi je posve zaokupio notorni Michael Myers. Nakon što sam se danas vratio s posla, namjeravao sam malo istražiti povijest tog fenomena, Noći vještica, i napisati post, ali sam maločas vidio da je već nekoliko blogera o tome opširno pisalo pa sam odustao. Uglavnom, ironija je u tome što je Halloween zapravo u Ameriku pristigao iz Europe, točnije iz katoličke (sic!) Irske i protestantske (sic!sic!) Škotske, i da sve do 19. stoljeća nije bio na popisu državnih praznika (o komercijalnoj (zlo)upotrebi da se ne govori). Tek s pristizanjem milijuna Iraca sredinom stoljeća Halloween se počeo (i) službeno obilježavati. Komercijalizacija je započela početkom 20. stoljeća, a danas je to, iza Božića, najpopularniji praznik u Sjedinjenim Državama. Svake godine Amerikanci potroše preko pet milijardi dolara na kupovinu kostima, maski i ostalih parafernalija. Do kraja stoljeća proširio se na dio Zapadnih zemalja, ali i na, primjerice, Japan.
Kako smo skloni od tzv. razvijenog svijeta preuzimati kojekakve – manje ili više destruktivne – bedastoće (a manje smo skloni preuzimanju, štojaznam, dobrog organiziranja ili radne discipline), tako se, primjećujem to u našim školama, svake godine sve više učenika pridružuje i „proslavi“ Halloweena.
Svake godine sve ih više u školu dođe nakaradno našminkanih i „kreativno“ odjevenih. Zamislite kombinaciju imidžâ onih sotonista iz Kissa, Marca Bolana iz T-Rexa i noćne more svih prosvjetnih radnika svijeta, Marilyna Mansona, sve upotpunjeno s nekim pubertetskim predodžbama o tome kako izgledaju cure sa štajge. Dodajte želju da se profesore što je moguće više šokira pa ćete dobiti neku (vjerujte mi, blijedu) ideju kako je danas bilo u školi. Svi smo, prmjerice, zamijetili visokog učenika koji je na sebi imao, uz martensice, crne najlonke i mini suknju, neku crnu majicu i svjetlucavu ljubičastu periku. U nekim razredima ih je tako udešenih bilo preko polovice. Na pitanje što se događa, veselo bi mi objasnili: »Pa Noć vještica je!« Jedno mi je milo dijete, s hitlerovskim brkom, umarširalo u razred mjereći visinu kukuruza, što je izazvalo opću provali oduševljenja. Tema koju sam trebao „obraditi“ na tom satu bila je Prosvjetiteljstvo (sic!) u hrvatskoj književnosti. Početni književni tekst je pjesma Matije Petra Katančića Vinobera u zelenoj Molbice dolini, dražesna pjesmica koja započinje stihovima (imajte na umu kako izgledaju i u kakvom su stanju duha slušatelji):
O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna
tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna;
ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila:
ti si dobrim vinom i sadom rodna.
U tebi je baščica, grančica, kitna, zelena,
a po sridi travica, ljubica šumskog plemena;
oko tebe loza vita i gorica kano kita (tu razred umre od smijeha!)
po tebi se diva šetka ljubljena... Itd.
U sebi si mislim kako ipak imam sreće jer je u ranijoj čitanci „reprezentativni“ Katančićev uradak bila pjesma pod naslovom Ševa. A propos, svojedobno mi se jedna mlađa kolegica, koja je radila u strukovnoj školi (ugostitelji, kuhari…), povjerila kako tu pjesmu ne „obrađuje“ jer da „ne može smiriti učenike“… No dobro, gdje sam ono stao...? Noć vještica, da.
Dakle, malo pomalo, pod utjecajem globalizacije/mondijalizacije, uz svesrdnu podršku Teen magazina, 24 sata i ostalih sličnih izvora „informacija“ za mlade ljude danas (u stilu, Zar još niste napravili ludi kostim za Noć vještica?!?), drevni keltski pretkršćanski feast Samhain uspio je nekako, preko američke pop kulture, doći i u moju školu.
I sad, što? Polovici njih roditelji su razvedeni, ludi su od hormona, odgojno su i intelektualno zapušteni, do prije nekoliko minuta su slušali Dead metal (ili Black metal - Classic metal - Death metal - Doom metal - Folk metal - Glam metal - Gothic metal - Groove metal - Power metal - Progressive metal - Speed metal - Thrash metal), stihove poput: Imam krila na leđima, imam rogove na glavi/Moji očnjaci su oštri, moje oči su krvave/Nisam anđeo, a ni onaj koji je pao/Pridruži nam se ili idi ravno u pakao, ili kakvu repersku atrakciju iz Bronxa, evo nekoliko stihova u prijevodu:
Drito iz Comptona, ludi jebač mame
po imenu Kocka Leda
Iz banda zvane Crnčuge sa Stavovima bez beda
Kad me opozovu pribavim skraćenu
Povučem obarač i tijela idu na stranu
I ti, dečko, ako mene ideš jebat
Policija će morat doć i mene tražit
S tvoje guzice, tako ja idem van
Za propalice jebače majke to je dogovor pokazan
Crnčuge počnu mrmljat, oće buku radit
miješat ih i kuhat ih u loncu kao neki kit
Idući na jebača majke samo tako
sa pucom koja ti ukazuje na dupe glatko
Pa onda odustani slatko
Nećeš znat kad mažnjavam auto, tatko
Evo repa ubojitog da ti i dalje plešeš… Itd. (Da, dragi roditelji, TO slušaju vaša djeca:)
…potpuno su opčinjeni vlastitim „kreacijama“, i sad bih ja kao trebao motivirati ih da „obradimo“ Vinoberu u zelenoj Molbice dolini? Pa, kako? KAKO? Pa to ne bi uspio ni sam Otac hrvatske metodike dr. Dragutin Rosandić, čak ni da mu u pomoć dođe kolega sustručnjak dr. Vlado Pandžić!
Za one koji (i dalje) misle kako je rad u školi piece of cake, evo jedne istinite priče (e sad, bez zezancije, stvarno upozoravam čitatelje slabijih živaca da dalje čitaju na osobnu odgovornost). Kolega je dobio razredništvo 1. razreda. U razredu je bio i dječak za kojega je primio informaciju da mu se godinu dana stariji brat prije nekoliko mjeseci ubio. Vrlo brzo nakon početka nastave, dječak je počeo popuštati, koncentracija mu je bila slaba, povremeno bi izostajao… Negdje poslije Nove godine, ukrao je automobil i prouzročio prometnu nesreću. Upućen je u Specijalnu psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež, na „promatranje“. Uvodnom razgovoru prisustvovao je i moj kolega. Liječnik je isprva neuspješno pokušavao saznati nešto o dječakovim motivima za krađu auta. Ispitivao ga je o njegovom odnosu s bratom, roditeljima… Dječak je ili šutio, ili odgovarao da je „sve u redu“. Psihić više nije znao što bi pa ga je naposljetku pitao što je dobio za Božić.
»Oružje«, odgovorio je dječak.
»Koju vrstu oružja?«
»Dvadeset dvojku.«
»Pištolj.«
»Ne, pušku.«
»Čekaj, shvatio sam da se tvoj brat ubio puškom kalibra dvadeset i dva.«
»Da.«
»Je li to bilo ono što si tražio za Božić?«
»Ne.«
»Što si poželio dobiti?«
»Teniski reket.«
»Ali umjesto toga si dobio pušku.«
»Da.«
»Kako si se osjećao kad si dobio isti tip puške koju je imao tvoj brat?«
»Nije to bio isti tip puške.«
»Žao mi je. Pomislio sam da je to bila ista vrsta puške.«
»Nije to bila ista vrsta puške. Bila je to ta puška.«
»Ta puška?«
»Da.«
»Misliš, puška tvog brata?«
»Da.«
»Hoćeš reći, roditelji su ti dali za Božić bratovu pušku, onu s kojom se ubio?«
»Da.«
»Kako si se osjećao dobivši bratovu pušku za Božić?«
»Ne znam.«
Nakon što mi se digla kosa na glavi, pitao sam kolegu je li upoznao dječakove roditelje, morali su doći na prvi roditeljski sastanak. Pretpostavio sam da su to nekakvi nadaleko omraženi ljudi, monstrumi koje se prepoznaje izdaleka i koje svi izbjegavaju. Ali, ne! To su, prema onome što je znao kolega, marljivi ljudi, ljudi koji redovito plaćaju svoje račune, nedjeljom idu u crkvu, i nikada nisu imali problema sa zakonom, tihi, uredni, solidni... jednom riječju, ljudi na svom mjestu. Ljudi iz vaše ulice. Ljudi s kojima radite.
Nakon razgovora kojemu je prisustvovao u bolnici, kolega je pozvao roditelje u školu. Na pitanje zašto su sinu poklonili oružje kojim se ubio njegov brat, otac je odgovorio: »Zašto? Zašto ne? To je dobar poklon za dječaka njegovih godina«. Na pitanje zašto su mu poklonili baš tu pušku, odgovor je glasio: »Nismo si mogli priuštiti da mu kupimo novu pušku... Dali smo mu najbolji poklon koji smo mogli. Znate, novac ne raste na drveću.«
Posvemašnje nerazumijevanje. Jesu li ludi? Ne, barem ne na način na koji to obično zamišljamo. Ljudi poput njih savršeno funkcioniraju u sistemu. Ima ih u svim slojevima društva, neki su roditelji (vaših, vi koji radite u školi) uznemirenih i problematičnih učenika. Mogu čak biti veoma uspješni u svojoj karijeri. Ipak, njihovi najbliži obično duboko trpe, do te mjere da si oduzimaju život.
Oprostit ćete mi što u navedenom slučaju ipak nije baš sve istinito. Naime, premda je sam događaj istinit, nije istina da se to dogodilo mom kolegi, nego se radi o slučaju opisanom u knjizi Ljudi laži – nada u izlječenje zla u ljudima (V.B.Z., Zagreb, 1999.), američkog psihijatra M. Scotta Pecka. Parafrazirao sam ga ne bi li vam dočarao i ne baš tako rijetke slične slučajeve s kojima se prosvjetni djelatnici u našim školama uistinu susreću. Roditelji poput ovih ovdje opisanih postoje; iz razgovora koje sam vodio s pedagozima i onim rijetkim školskim psiholozima, saznao sam za, u osnovi, iste slučajeve.
Još jedan djelić mozaika: što mislite, kako se osjećamo mi u školama kad mediji prenose vijesti o još jednom školskom masakru u Finskoj ili Njemačkoj? Kako se osjećamo kad znamo koliko je po kućama naših učenika skrivenog oružja? Kako smo se osjećali kad je u Varaždinu učenik ubio profesora, ili onaj djed u Sesvetama učiteljicu, ili kad je srednjoškolac šipkom razbio profesorici glavu? Kako se osjećamo kad znamo da učenici znaju, da svi znaju da nam je plaća ispod državnog prosjeka i niža od plaće vozača tramvaja? Kako se osjećamo kad doživimo da iz Ministarstva ne dopuštaju da se iz škole isključi učenika koji je cipelario mlađeg učenika? A što da ga je ubio? Bilo bi, s tim u vezi, zanimljivo vidjeti koliko je učenika u Hrvatskoj isključeno iz škole zbog nasilja, tj. koliko škola ih je, na temelju odluke Nastavničkog vijeća, pokušalo isključiti, i koliko puta je to Ministarstvo spriječilo.
Kao što ste mogli zaključiti, stalo mi je do učenika, valja na svaki mogući način spriječiti da se u školama zaposle ljudi kojima u školi nije mjesto. S druge strane, valja, a činim to i ovim blogom, neprestano tražiti da se zaštiti i adekvatno nagradi one kojima u školi mjesto jest.
P.S. Domaća zadaća: nabaviti i pročitati knjigu Ljudi laži. Eseje slati na e-mail gentlenes@gmail.com. ;)
PP. S. Vezano uz odnos građana Hrvatske prema oružju prenosim tekst D. Krnića iz Slobodne Dalmacije:
Građani Splita su do zuba naoružani. Prema dostupnim podacima, u Splitu su registrirana 9744 komada oružja duge i kratke cijevi, s tim da više od polovice, točnije 5265 komada, čine puške. Broj neprijavljenog, ilegalnog oružja, u PU splitsko-dalmatinskoj neslužbeno procjenjuju do tri puta više - čak 30 tisuća komada.
Riječ je, uglavnom, o arsenalu različitih tipova pištolja, jurišnih pušaka i ručnih bombi koje su po okončanju Domovinskog rata ravno s bojišta završile u splitskim stanovima. Ako se malo poigramo brojevima i uzmemo u obzir činjenicu od gotovo 10 tisuća komada evidentiranog oružja i procjenu od 30 tisuća onog neregistriranog, dolazi se do zabrinjavajućeg zaključka kako je u gradu 40 tisuća komada cijevi.
Ajmo još malo, Split ima 180 tisuća stanovnika, pa bi naša “igrajuća” računica govorila da je svaki četvrti ili peti stanovnik Splita naoružan. Krenemo li još dalje, zaključit ćemo u šali da prosječno svaka obitelj posjeduje vatreno oružje, jer se obično u narodu računa da obitelj broji četiri člana. Pretjerujemo?! Vjerojatno, no na valu okrutnih likvidacija i nasilja na ulicama diljem Hrvatske i s obzirom na utvrđeni broj komada oružja - priča nije baš ugodna.
Najviše oružja, 4030 komada, registirirano je za potrebe samoobrane, 4476 za lov, a za sport samo 138 komada. Međutim, kako kažu u PU splitsko-dalmatinskoj, problem je neprijavljeno oružje i njegovi vlasnici, jer dozvole za posjedovanje oružja ionako ne traže osobe sklone kriminalnim rabotama. Što Spličani uglavnom kupuju kada su poluatomatski pištolji u pitanju? Čini se da daju prednost domaćem HS 2000, karlovačkoga “HS produkta”.
Cijena ovog pištolja koji nose i pripadnici američkog FBI-a iznosi 4200 kuna. Na drugo mjesto smjestila se nešto skuplja češka zbrojovka koja se može kupiti za 4500 kuna. Od pušaka, najpopularnije su poluautomatske lovačke puške marke beretta s rasponom cijena od sedam do 12 tisuća kuna, te ruske sačmarice od pet do 15 tisuća kuna.
Zanimljivo je kako ispada da je nekako lakše (da ne kažem slađe) pisati o mračnim stranama (bilo čega: društvene stvarnosti, školstva, bolničkog sustava, situacije u svijetu… da ne spominjem, u posljednjih dvije tisuće godina, do perverzije realistične detaljne opise paklenih muka, naspram pentanja kad treba opisati nebesko blaženstvo); tu kao da smo kreativniji. A to govori nešto i o ljudskoj prirodi, ljudskom stanju, ta naša orijentacija na negativno… Ah, ništa, samo glasno razmišljam, zaboravite.
Zadnji post završio sam rečenicom: A bez toga nema ni smisla. Možda imam nešto izraženiju potrebu za onim nečim što nazivamo prilično općenito smislom. Možda još nisam otupio na nedostatak istog. Možda se ne želim pomiriti s besmislicama i aporijama sustava usred kojega sam se našao.
Iz iskustva znam sljedeće: ovo što sam napisao u četiri zadnja posta ne bih mogao podijeliti s većinom ljudi na poslu. Odnosno, bih, ali uz cijenu da me odignoriraju, ispreskaču, ismiju, nadglasaju, proglase naivcem, umišljenom veličinom, čovjekom koji živi u iluzijama, i tome slično (vidi post Emo-profesor od 5.10.). Kao što rekoh, znam to iz iskustva jer sam – od početka rada u prosvjeti štiteći i njegujući osjećaj i potrebu za smislom – prvih nekoliko godina (donkihotski) pokušavao objasniti nekim kolegama – nakon što sam, sa zaprepaštenjem, shvatio i čuo njihove stavove – da su to djeca (a ne naši ljuti dušmani, ne neka podla stvorenja koja nam žele zagorčiti život), da su u školi baš zato da ih mi nečemu naučimo (a ne zato da se uvijek iznova iščuđavamo kako su bedasti, kako ništa ne znaju, i kako je svaka nova generacija „sve gora“), da svakog od njih treba promatrati kao dragocjenu individuu s nekom jedinstvenom poviješću i s jedinstvenim talentima (a ne gledati ih kao „razred“, „odjeljenje“, „onaj grozni 3 F“ ili jednostavno kao gomilu bučne dječurlije koja gnjavi – što oni, pubertetlije, jesu, ali to spada u opis radnog mjesta). Da smo mi odrasli i da im trebamo pomoći – naša ljudska i profesionalna zadaća – da i oni odrastu (a ne ponašati se kao neka iznenađena i uvrijeđena gospoda povrijeđene taštine). Izjaviti nešto od spomenutoga značilo je, a znači i dalje, čačkati mečku. Zato doživljaje poput ovog koji sam opisivao dijelim tek s nekolicinom kolega (od kojih ne rade svi u istoj školi).
Jedna od konstanti u zbornicama u kojima sam radio je nesposobnost kolektiva, dakle, skupine od toliko i toliko odraslih, akademski obrazovanih građana, da se drži nečega što bi se trebalo naučiti još u vrtiću. Naime, da dok netko govori, ostali pristojno šute i čekaju svoj red. U situaciji kad želite objasniti nešto od gorespomenutog, nešto iole složenije, istodobno će se oglasiti nekoliko osoba, i u nekoliko trenutaka sve će se pretvoriti u nadvikivanje, prepucavanje i zezanciju. Ne znam, meni se čini da, štojaznam, Amerikanci i ostali nikad ne bi otišli na Mjesec da su tako razgovarali i tako se dogovarali. Čini mi, koliko god na prvi pogled djelovalo pretjerano, da je to jedna od stvari koje ovo društvo osuđuju na stagniranje. Do ničega se ne može doći, ništa proanalizirati, ništa zaključiti, u takvoj atmosferi. Što nekima i odgovara. Dakako, u situaciji kad se treba suprotstaviti ravnateljskom zulumu, od sto glasa, glasa čuti nije. (Uzroci i razlozi? Vidi post Prije i Drugdje od 21.10.). U jednoj školi se godinama (da, godinama) neumorno vodila rasprava, na svim (da, na svim) sjednicama Nastavničkog vijeća, treba li učenicima dopustiti da u školi budu u cipelama ili moraju nositi papuče. NISAM MOGAO VJEROVATI. Škola je imala milijun neusporedivo važnijih problema. U nekim se pak školama ljudi bave svojim međusobnim obračunima i podmetanjima. Da, učenici su tu negdje, ali snažan je dojam da su uistinu u drugom planu.
Škola je višeslojna, složena ustanova. Odrasli (barem kronološki gledano) ljudi rade i, često blaženo nesvjesni GOLEME odgovornosti, formiraju novu generaciju građana ove zemlje. Nije sve crno-bijelo. S djecom je katkad, pa i često, doista naporno raditi. Možda ste pročitali, u komentaru što ga je ostavila Klasika, neke od razloga zašto se dio ljudi prepustio malodušju i cinizmu: Pitala sam kolege zašto održavaju satove u kaos, a odgovori su bili: »Njih (djecu) ionako ništa ne zanima, pedagoginja će pregledavati jesmo li popunili formulare, a ne koliko su učenici naučili (za malu plaću ne vrijedi raditi oba posla), nemam energije za drugo, sustav me je iscrpio i obezvoljio, tak je svejedno trudio se ja ili ne trudio i sl, da su pametniji (sic!) bolje bi se ponašali pa bih se onda ja više potrudio«.
Jasno vam je da ne mogu odjednom napisati sve ;). Svaki post je tek djelić velikog mozaika. Premda načelno zagovaram učenike, to ne znači da neke od njih ne bih isključio iz škole. Premda se može činiti da sam vrlo kritičan prema nekim kolegama (hm, i jesam;), to ne znači da zapravo većina u najmanju ruku korektno ne odradi svoj posao, i to ne znači da ne pokušavam razabrati razloge zbog kojih je stanje u prosvjeti takvo kakvo je.
Ma, gledajte, nije mi namjera ništa mistificirati, barem ne previše ;). Zapravo bih rekao da već naslućujete o čemu se radi.
Govoriti učenicima, vlastitoj djeci, bilo kome… tako da te se čuje znači biti istinski prisutan. To nije nekakva „istočnjačka“ kvaziduhovna formula nego nešto vrlo konkretno. Znamo kako govori i kakav dojam na nas ostavlja osoba kojoj zapravo nije stalo do nas, koja samo odrađuje posao. Znamo sve o ironiji i cinizmu, više ne znamo kako se izraziti bez sugeriranja nekakve meta razine. Biti istinski prisutan je stanje svijesti (ili, ako hoćete, duha) u kojem ste i vi i osobe oko vas svjesnije sebe i drugih, svjesnije situacije i onoga što se događa. To ima veze s usredotočenošću, s fokusiranjem pažnje, s bivanjem ovdje i sada. U osnovi, riječ je o nečem toliko jednostavnom i temeljnom da je (upravo zato?) današnjem čovjeku – zarobljenom u vrzinom kolu društva spektakla – kompliciranije od, štojaznam, teorije relativnosti.
Osim toga, kad dođem u razred koji me ignorira, jasno mi je da su sve njih ignorirali tijekom školovanja, a možda ih odrasli u njihovom životu općenito ignoriraju. Sjedim tako ispred njih, katkad ostane nešto vremena na kraju sata, mogli bismo popričati, ali, ako to sam ne iniciram, jednostavno zaborave da sam s njima.
Kako ih, dakle, odgajam? Ne mogu od riječi do riječi reproducirati o čemu govorim i kako, ali, osnovna pretpostavka je da sam prisutan. Osjetim se (inspiracija i to, sjećate se?) dovoljno snažnim da se probijem kroz njihove otpore, dovoljno spremnim da eskiviram sve neizbježne verbalne ispade (nemojte se zavaravati, znaju biti gadni). Sjednem na klupu, ili negdje među njih (efekt jednak onome kad glumac prekorači rampu), i govorim – i to prirodnim, a nikako ne onim, sjećate ga se, povišenim, unjkavim, iritantnim „profesionalnim“ glasom dosadnog profe – govorim zapravo neke elementarne stvari o tome gdje smo, tko sam ja njima, tko su oni meni, što ovdje radimo, zašto smo sada tu, kako se trebamo odnositi jedni prema drugima, i kako bi naši susreti (ne „satovi“) trebali izgledati. Govorim im posve otvoreno, ljudski, ne skrivajući se iza maske neranjivosti, i svjestan sam da me odjednom vide i čuju, da smo tu, zajedno... Često imam dojam kako su zapravo jako zapušteni, razapeti i ostavljeni na vjetrometini između dvaju životnih razdoblja, dojam da se njima godinama nitko nije doista bavio, dojam da su prepušteni sebi tko zna od kad… Hranjeni medijskim otpatcima i fast foodom. I sva ta njihova grubost i odbojnost je jedini patetični štit što ga imaju pred hladnim i nezainteresiranim svijetom koji ih okružuje i koji im šalje poruku da su loši i da od njih nikad neće biti ništa, štit kojim čak uspiju zavarati i zastrašiti površnog promatrača…
I tako, dogodi se neki susret na emotivnoj razini, na nesvjesnoj razini, mogao bih to sad konceptualizirati ovako ili onako… nešto se dogodi, nešto se pojavi u učionici, lica omekšaju, riječi postanu tiše i ljubaznije, i onda počnem naslućivati što se misli pod tim da biti učitelj nije profesija i „posao“ nego poziv.
Uglavnom, takav sat obično predstavlja prekretnicu; nakon njega se radi drugačije, moj boravak u razredu više se ne ignorira, počnu me, štoviše veselo, pozdravljati i na hodniku… Odjednom sam primijećen, osjećam se, ono, živ! :)
Svakog dana nahrupimo u tu zgradu, provedemo pola dana u njoj, navodno zajedno, ali susreta, istinskih susreta – u bezglavoj jurnjavi za… čime?... ispunjavanjem plana i programa? realizacijom HNOS-a? – gotovo da i nema.
A bez toga nema ni smisla.
Ponajprije, pozvao bih sve čitatelje da, osim samih postova, nikako ne propuste (pro)čitati i komentare. Naime, oni već neko vrijeme svojom brojnošću i kvalitetom zaslužuju svekoliku pažnju. Osim toga, s obzirom na to da neki čitatelji ostavljaju komentare i ispod starih postova, kome se da… Budući da se toga dosta nakupilo, ispričavam se ako slučajno ne uočim neki od takvih komentara. Možda bi, u tom smislu, bilo bolje i stari post komentirati ispod najnovijega… Ne znam kakva je blogetika u tom smislu? No, vratimo se na posao ;)
Što znači kad kažem da učenike pustim da „rade što žele“?
To svakako ne znači da na satu ne vlada neki minimum reda. Ako pažljivo pratite razvoj događaja, i ako ste čitali od početka, pretpostavit ćete da se tu mora kriti štogod drugoga. Sjetit ćete se da sam im na početku nedvosmisleno objasnio da ih poštujem, itd., i da u najmanju ruku očekujem da i oni poštuju mene, itd. E sad, što pod tim podrazumijevam neki razredi shvate prije, neki kasnije. Ovaj o kojemu je riječ, recimo, nije shvatio prije.
Dakle, nakon uvodnog obraćanja neko vrijeme pustim da stvari idu svojim tijekom, snimam situaciju, procjenjujem težinu slučaja…(koleg(ic)ama koji imaju slabije živce preporučam da ne čitaju dalje; u protivnom se ograđujem od bilo kakve odgovornosti ;). Pustim ih da budu onakvi kakvi su naučili biti nakon desetak godina školovanja; puštam ih da ne paze, da ne obraćaju pažnju na ono što im govorim, da manje-više glasno brbljaju, da komentiraju stvari koje nemaju veze s nastavom, i tome slično. To nema veze s anarhijom nego s pedagogijom. (Sad se već neki možda pitaju kako još nisam dobio otkaz. Hmm…) I ima veze s mojim višegodišnjim iskustvom. Kao što rekoh, duboko se ne slažem s pristupom više istoga (prodikanja, prijetnji, vikanja, dijeljenja jedinica… općenito, demonstriranja moći – iako postoje situacije, ali sad nije riječ o tome) i u principu ga – osim rekreativno – ne primjenjujem, jer su na nj, nakon desetak godina školovanja, učenici uglavnom otupjeli, tako da ćete, želite li takvim pristupom polučiti ikakav učinak, morati zaista glasno, doista, svaki sljedeći put sve glasnije i glasnije vikati i prijetiti, dijeliti sve više jedinica, i tako sebe još prije kraja polugodišta dovesti u slijepu ulicu. Ćorsokak. No win situaciju. Ne moram objašnjavati zašto. Budete li pak uistinu revni, navući ćete na vrat pedagoginju, ravnatelja, roditelje s PTSP-om, a možda i dječju pravobraniteljicu… Takva su vremena, djeca imaju prava. Profesori moraju biti bezazleni kao golubovi i lukavi kao zmije. U tom duhu, ja primjenjujem manje istoga ;). Osim toga, rezultati više istog pristupa su mršavi, u svakom pogledu. Možete eventualno očekivati bezazleno pitanje tipa a vi ste danas nešto živčani? Nakon čega ćete, jasno, stvarno poživčaniti. I tu je kraj priče (i početak kraja vašeg zdravlja, braka, sposobnosti da svjedočite na sudu, itd.).
Dakle, radim ja svoj posao, pričam o baroku, tu i tamo ih mirno zamolim da se malo stišaju, pročita se tekst (Nemoj, nemoj, mâ Ljubice/ bistrom viru virovati/u kom rajsko tvoje lice/općiš često ogledati...), zabilježi se na ploči što je bitno, podijele se zadaci… Ja sam svoju obrazovnu zadaću obavio. Ali, hej, škola je, kako ono ide, odgojno-obrazovna ustanova! Što je s odgojnom zadaćom?
E, tu je kvaka. U ovom sam postu (djelomice!) objasnio zašto, po meni, učenici danas u školama uglavnom ignoriraju ono što im profesori govore. Većina profesora školovala se i odgajana je u drugim vremenima, u kojima su vrijedile drugačije vrijednosti (premda je rušenje autoriteta započelo, kako već za koga, ’68., ’45. ili ’918. ili 1789.). Reagiraju uglavnom refleksno, po nekim usađenim obrascima, i ne-pre-kid-no su frustrirani što to ne donosi rezultata. U prethodnom postu sam pisao o tajanstvenom nadahnuću neke pedagoške muze, anđela zaduženog za prosvjetare, sokratovskog daemona… Čekam, dakle, taj čas. Čekam inspiraciju. I ona uvijek dođe, premda nikad ne znam kad će točno… Dugogodišnje iskustvo me naučilo da imam povjerenja.
Obično dođem na taj sat bez ikakve posebne namjere da ih odgajam.
I onda mi dođe, i počnem ih odgajati. Okidač za to obično bude neka posebno blesava primjedba, posebno glasan komentar…
Ali o tome drugom prilikom ;).
P.S. Svakako pročitajte niže među komentarima Dodatak!
Zašto ja pozdravim njih? Pa zato da barem netko nekoga pozdravi, da održim neki krhki privid reda. Pozdravim ih i radi njih i radi sebe. A u sebi izgovorim i riječ blagoslova (i radi njih i radi sebe ;). (Onima kojima je prva asocijacija na riječ blagoslov inkvizicija, konkvistadorski genocid i kapelan koji ih je pipkao na vjeronauku duboko se ispričavam; riječ blagoslov koristim u posve izvaninstitucionalnom, fundamentalnom smislu: nekome se blago obratiti, blago ga osloviti, dakle, ne arogantno, bahato, iz pozicije moći itd. Blagoslov je nešto arhetipsko, ritualno, nešto što seže tko zna koliko u prošlost, nešto što mi pomogne da u razred uđem budan, if you know what I mean.)
Nisam im jednom objasnio kako bi trebao izgledati ulazak u razred. Odmah na početku godine dao sam do znanja (bez i najmanje namjere da ih time izmanipuliram – osjetili bi to! Nemojte to, dakle, govoriti ako iza svojih riječi doista ne stojite.) da ih poštujem, da svakoga od njih smatram vrijednim ljudskim bićem, da su dijelovi gradiva možda dosadni, ali da to – stjecajem okolnosti – moramo odraditi itd., itd. Kad sam sljedeći put došao na sat, vidio sam da im se moje riječi baš i nisu urezale u pamćenje. Dug je bio njihov marš kroz institucije, desetak godina dug, dovoljno da ignoriraju svakoga tko stoji ispred ploče… Pustio sam da sljedećih sati rade što žele, manje-više. (Sad se nekim mojim kolegama ili roditeljima diže kosa na glavi:). Ne, nisam ih počeo tupiti, vikati na njih, vrijeđati ih, nisam primjenjivao potpuno neučinkovit pristup „još više istoga“ (prijetnji, popovanja, moraliziranja…), nisam ponavljao ono što su već milijun puta čuli, i na što su posve oguglali. Čekao sam – ma koliko to ezoterično ili naivno nekome zvučalo – pravi čas, trenutak inspiracije, blink!, situaciju u kojoj se na neobjašnjiv način isprepletu – u pravim omjerima – moja frustriranost, nadahnuće i, valjda, iskrena briga za svakoga od njih, s njihovom spremnošću da zaista čuju ono što im govorim. Iskustvo me poučilo da treba čekati takav neki trenutak, znati ga prepoznati i iskoristiti. To su onda one situacije kojih se u životu čovjek sjeća, znate o čemu govorim.
I tako, strpljivo sam čekao taj trenutak kad me nešto, božemiprosti, obuzme, nakon čega punih četrdeset i pet minuta govorim usredotočeno, riječima koje dolaze iz mene, ali kao da nisu i od mene, naime, izgovaram riječi koje ti tinejdžeri odbojnog izgleda i ponašanja, napokon čuju, izgovaram ih na način koji djeluje na njih tako da šute, gledaju i slušaju. Teško mi je opisati o čemu je točno riječ, što se točno događa, kakva se atmosfera stvori u razredu i kako… Prvi dio sata obično reagiraju kao i inače, krevelje se, dovikuju, ignoriraju, ali, budući da ja ne odustajem, potaknut tajanstvenim nadahnućem, budući da se obraćam – znam, zvuči patetično – njihovim srcima (a to zapravo znači da im govorim iskreno, da se pred njima otvorim, postanem – drš'te se dobro! - ranjiv…), malo pomalo počnu jedni druge utišavati udarcima pod rebra, u stilu, Hej, nešto se događa, ovo vrijedi čuti, ovdje ima nešto za mene…
Ali o tome drugom prilikom ;).
P.S. Religijski orijentirani ljudi prepoznat će u takvoj situaciji utjecaj Duha; sekularno formirani zaključit će da je to rezultat dugogodišnjeg iskustva, urođenog talenta, čitanja psihološke i pedagoške literature i promišljanja odgojno-obrazovne problematike. Ovo potonje objašnjenje je racionalno i posve prihvatljivo; ipak, riječi inspiracija i nadahnuće imaju veze s dahom, dakle, u fundamentalnom smislu, s Duhom… Tema za sebe, volim digresije. ;)
Prilazim učinioci preskačući tjelesa, muška i ženska, izvaljena poput tuljana na hladnom podu školskog hodnika. Cure golih leđa, izloženih bubrega, s piercingom na pupku, sjede bez ičega pod stražnjicama, riskirajući upale mjehura i tko zna što sve ne, znat će blogerice.
Da, upozorim ih da to „nije zdravo“, svako toliko, i na licu mjesta, i u razredu, čak koji put pozovem neku od njih pa joj onako, sugestibilno, objasnim zašto to nije dobro, sjediti ili ležati na golom betonu. U ovih desetak godina od kad je neki zlonamjerni „kreator“ „lansirao“ modu golih leđa i trbuha, nisam primijetio da moja, u osnovi, očinska briga (ne znam ni sam objasniti zašto mi je važno da sačuvaju zdravlje) ima ma i najmanjeg učinka. Mladi danas „ne slušaju“. Možda bih mogao pokušati izderavati se; rezultati bi bili isti, a ja bih ostao bez glasa. Dobro, u redu, možda se neka od tih cura katkad i sjeti da bi mogla sjesti na torbu, ili, što ja znam, na Čitanku, ali ima ih toliko, i stalno pristižu nove generacije, tako da nema šanse sve ih upozoriti da ne sjede na podu. A to je tek milijunti djelić onoga što biste, kao profesor u školi, trebali postići. Možda bi tu trebalo ići na zabranu, ali tko će je provesti u djelo i kako? Oglasna knjiga: Od danas je zabranjeno ležati i sjediti na podu… Ignorirali bi to, znam pouzdano. Kao što ignoriraju zabranu pušenja u školskom dvorištu, recimo.
Dolazim do vrata; par kod kojega je teško razabrati tko je kojega spola, a oboje pripadaju emo supkulturi, strasno se ljubi. Pričekam koliko treba da me primijete i otključavam učionicu. (Često, premda najčešće petkom popodne, učenici urliču, zavijaju i vrište dok prolazim pored njih, pri čemu zamišljam da sam kakav antropolog koji istražuje egzotična urođenička društva. Što u nekom smislu i nije daleko od istine, ako ste čitali Goldingovo roman Gospodar muha. Zašto zamišljam da sam antropolog u subsaharskoj Africi? Pa da ne poludim. Pomaže mi još i zamišljanje da sam psihijatar, naročito u zbornici. Prisjećam se scena iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda, sjećate se onih grupnih terapija.) Otključam, dakle, učionicu, uđem u razred i stanem za katedru. Učenici ulaze. Riječ je o razredu, drugom, koji sam dobio ove godine. Jedan je to od onih razreda o kojima se u zbornici govori za zgražanjem, ljutnjom i odbojnošću. Da, divlji su. Izgledaju ružno, kaotično i šokantno. Istetovirani, izbušenih usana, jezika, ušiju i ne zanima me čega još, s odgovarajućim frizurama, u majicama s likom Marilyna Mansona, u majicama s natpisima FUCK YOU!, s bodljikavim ogrlicama oko vrata i zapešća, APSOLUTNO nezainteresirani za nastavu, ulaze u učionicu poput goblina, i dalje urliču, zavijaju i vrište kao i maloprije na hodniku. Brzo sam odustao od očekivanja da će me pozdraviti; zato ja pozdravim njih.
Tako izgleda prolazak hodnikom, tako izgleda početak sata, svakoga dana.
Gradivo koje „obrađujem“ u tom razredu je, trenutno, barok. Recimo, pjesmu Ivana Bunića Vučića, Nemoj, nemoj, mâ Ljubice.
Ali, o tome drugom prilikom ;).
Svaka čast prijevodu Biblije Staroga i Novoga zavjeta (urednici B. Duda i Jure Kaštelan, 1. i 2. izdanje izdala je Stvarnost, Zagreb, 1968.), ali nedavno sam pročitao knjigu Andrea Chouraquia (tko zna kako se to čita, molim da mi javi), Deset zapovijedi danas (Konzor, Zagreb, 2005.). Ispada da je prevođenje tricky business. Primjerice, saznao sam da je ime Jahve (JHVH), Adonaja, Elohima… prevedeno s desetak različitih imena, uz riječ „Bog“, imenima koja su zapravo izvedenice iz vlastitih (iz biblijske perspektive) poganskih tradicija koje da nemaju ništa zajedničkog s prvotnim smislom Imena. Tako prijevod, umjesto da kulture približi, među njima stvara zidove. No, dobro, nešto drugo mi se učinilo značajnim. Naime, u našim Biblijama Deset zapovijedi zvuči strogo, imperativno, ono, prave zapovijedi krutog nekog bliskoistočnog Suverena. S druge strane, navodno su originali više brigom prožete, krajnje dobronamjerno intonirane besjede, kako kaže autor, deset besjeda za upućivanje u život i znanje, gotovo bismo mogli reći molbe što ih Stvoritelj upućuje svojim dezorijentiranim stvorenjima. Koga zanima kako navodno doista glase, a u prijevodu Jadranke Brnčić i Krune Pranjića, neka pročitaju knjigu. Ja sam si pak, crv ljudski, uzeo slobodu, računajući na benevolentnu narav Svevišnjega, da ih „prevedem“ na jezik razumljiv prosječnom suvremenom Hrvatu sa srednjom stručnom spremom. Nije mi namjera nikoga sablažnjavati, kao što je to u svoje doba činio Isus (Isus sablažnjavao?! O, itekako!), ali upozoravam da bi se izvjestan tip vjernika mogao osjetiti povrijeđenim. Neka mi oproste i pomole se za mene.
Kako bi, dakle, mogle glasiti Zapovijedi danas? Let's try!
1. Ja sam Bog tvoj (ovdje bi, strogo govoreći, trebalo napisati Adonaj/JHVH, Elohim, ali zbog uvriježenosti itd. pisat ću „Bog“, op. g.p.), i to što sam označen imenicom muškog roda ne znači da sam muško. Ja nemam spola i nepojmljivo sam drugačiji od tebe – u ovom času nema smisla da ti objašnjavam kako. Lijepo ti kažem da sam ja zapravo jedan i jedini baš onako pravi Bog – sve ostalo čemu bi se ti mogao pokloniti – moć, novac, slava, ili čak drugi ljudi poput tebe – prolazno je i na dulje staze isprazno. Ako samo malo razmisliš, shvatit ćeš to i sam. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
2. Ja sam, ponavljam ti to da si utuviš u glavu, nepojmljivo drugačiji od tebe i ičega što možeš zamisliti. Strogo govoreći, ja čak niti ne postojim, u svakom slučaju – u ovom času nema smisla da ti objašnjavam kako – ne onako kao što ti postojiš. Zato te lijepo molim da me, bez obzira na umjetničke talente koje sam ti dao, ne prikazuješ kao starca s bradom, niti kao slona u ružičastim dimijama, niti kao išta što vidiš oko sebe ili možeš u svojoj glavi zamisliti, jer ja tako ne izgledam. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
3. Prečesto spominjanje moga Imena, onako bez pravog razloga, išlo bi mi – kad bi ih imao – na živce. Ako bi tebe netko spominjao bez pravog razloga, tek toliko da izrazi frustraciju, ili kao poštapalicu, ili čak da ispadne kako mu je jako stalo do tebe, više desetaka puta dnevno, i tebi bi to išlo na živce, a možda bi te i rastužilo. Zato te lijepo molim da me ne spominješ ako za to nemaš baš neki stvarno dobar razlog. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
4. Možeš se ubijati od posla cijeli tjedan, ali to ti nije baš pametno jer ćeš prilično brzo kolabirati, navući boleštine i život ti neće biti ugodan. Prerano ćeš, prije vremena umrijeti. Budući da sam se i ja sedmog dana odmarao, vjeruj mi, i tebi je bolje da jedan dan u tjednu ne posvetiš niti sekunde poslu što ga inače obavljaš. Ako ga ne voliš, jasno je zašto je to dobro za tebe. Ako ga voliš, bolje ćeš ga obavljati nakon predaha. Dobro je da jedan dan provedeš samo s obitelji, prijateljima i u prirodi. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
5. Tvoji roditelji su, vjeruj mi, napravili najbolje što su znali, jer njih su povrijedili njihovi roditelji, a njih njihovi, da ne nabrajam dalje. Zašto je to tako, objašnjeno ti je na drugom mjestu. Uglavnom, tvoji roditelji jednostavno zaslužuju – nakon što si iskalio svoju ljutnju i bijes što te, iako nesavršeni, nisu odgojili tako da ti budeš savršen i savršeno sretan – zaslužuju, dakle, barem minimum respekta, jer su tvoji roditelji, i drugih nemaš. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
6. Sve u svemu, najvrednije što čovjek ima je goli život. Ako već nisi odlučio zanemariti moju prvu uputu za dobar život i znanje, uputu da se uz mene, koji sam transcendentan, ne priklanjaš novcu i moći pa ti je ljudski život postao bezvrijedan, znat ćeš da je lišiti svoga bližnjega ili sebe najvrednijega što ima – gologa života – gnjusno djelo, i nemoj se čuditi ako te proguta mrak. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
7. Tvoj bračni drug je, jednako kao i ti, tajanstveno i neshvatljivo biće. Cijelu vječnost ćeš ga moći upoznavati i uvijek ćeš se iznova čuditi. Zato ti je dosta jedan bračni drug, i, premda trava uvijek izgleda zelenija u susjednom dvorištu, lijepo ti kažem da ti je dosta jedan bračni drug. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
8. Nisi više malo dijete i možeš shvatiti da ti ne treba skoro ništa od onoga što imaju neki tvoji bližnji. Do onoga što ti treba možeš doći i sam, na posve legalan način. I opet, ako nisi odlučio zanemariti moju prvu uputu, shvatit ćeš da je vrijednost stvari krajnje relativna i da je njihovo zgrtanje u perspektivi skore smrti i suočavanja sa svojim riječima, djelima i vječnošću te sa mnom duboko tragikomično. Zato ti lijepo kažem da uopće niti ne razmišljaš o stvarima koje si je kupio tvoj bližnji. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
9. Lažno svjedočiti je ružno. I opet, nisi više malo dijete pa da lažeš o svom bližnjem pred drugim svojim bližnjem, i da lažeš svom bližnjem u oči. To je kao da sebi lažeš, što nitko pametan ne bi radio, lagao samom sebi pa nemoj ni ti. Lijepo ti kažem da ne lažeš, to je ružno. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
10. Dakle, uopće nemoj ni razmišljati, jer to je prvi korak prema propasti, o zgodnom bračnom drugu svoga bližnjega, o njegovom Volvu, o njegovom stanu u urbanoj vili, o njegovom bankovnom računu, o njegovoj vikendici na moru, i uopće o bilo čemu, ponavljam, bilo čemu što si je priskrbio tvoj bližnji. To je njegovo, a ne tvoje. On ima, a ti nemaš jer si još nisi priskrbio. Ako baš odlučiš ignorirati moju prvu i osmu uputu, imat ćeš i ti te stvari, ali lijepo ti kažem da te one same neće učiniti sretnim, nećeš se zbog njih trajno osjećati bolje. Vjeruj mi da je tako, jer mi je do tebe stalo!
I sad, budući da znam unaprijed – u ovom času nema smisla da ti objašnjavam kako – da me nećeš poslušati, već sam unaprijed smislio kako da tebe i takve kao ti, koji ćete kršiti i zanemarivati sve ove savjete i upute, ipak nekako spasim od vas samih i ne dopustim – jer mi je do tebe i takvih kao ti stalo – da propadnete.
Eto, da ne bi netko rekao da nije znao ;).
Koliko ima smisla pisati o prosvjeti i o potrebi da joj se vrati mjesto u društvu koje zaslužuje u doba kad Zagreb sve više sliči glavnom gradu kakve južnoameričke državice?
Ima, naravno.
Nitko nije rekao da će biti lako, nitko nam nije obećao život bez boli. Stoga, nema mjesta panici, malodušju i očaju.
Da se nadovežem na komentare objavljene ispod prethodnog posta jednim Tolkienovim citatom: Nije na nama gospodariti svim plimama svijeta, nego napraviti koliko je do nas i pripomoći u onim godinama u koje smo postavljeni, iskorjenjujući zlo na poznatim nam poljima, kako bi oni koji žive nakon nas mogli imati čistu zemlju za obrađivanje. Kakvo će oni vrijeme imati, nije na nama da određujemo.
U ponedjeljak sam u kinu Europa pogledao film Die Welle (Val), njemačkog redatelja Dennisa Gansela. Budući da je film vezan uz rad u školi, likovi su učenici i profesor(i), a sam scenarij temelji se na istinitom (zabrinjavajućem) događaju, poželio sam napisati nešto o tome.
Prepričat ću ukratko sam događaj.
Godine 1967. u Palo Altu, u srcu demokratskog liberalnog Zapada, Kaliforniji, usred summer of love zanosa, moj kolega Ron Jones iz Cubberley High School odlučio je provesti zanimljiv projekt/eksperiment. Naime, učenicima nije bilo jasno kako su Nijemci dopustili uspon nacizma, djelujući suprotno vlastitim duboko usađenim etičkim načelima. Učitelj je predložio da bi mogli pokušati organizirati razred u skladu s društvenim „vrijednostima“ nacističke Njemačke.
Započeo je s time što je od učenika tražio da sjede uspravnih leđa i da mu se, kad ih prozove, u stavu mirno obrate s »Gospodine Jones«. Vidjevši da su se zainteresirali, sljedećeg dana je uveo specifičan pozdrav, predložio im je nošenje simbola i na ploči je napisao tri krilatice: Snaga kroz disciplinu, Snaga kroz zajedništvo, Snaga kroz akciju. Sugerirao je učenicima (sve u svrhu eksperimenta) da su sada pokret, pokret pod imenom Val. Premda su učenici manje ili više rogoborili i zezali se, već tijekom drugog dana (!) eksperimenta uočili su „pozitivne“ strane Vala: svi su postali jednaki, nema odgovornosti jer više ne moraju donositi individualne odluke, imaju zajedničku viziju (krilatice!), imaju vođu (profesor)… Nešto se u grupi dogodilo. Nešto ih je ponijelo. Nakon nastave počeli su se ponašati upravo kao entuzijastični članovi nekog pokreta, već sljedećeg dana počeli su vrbovati ostale učenike u školi da im se pridruže!
Jedna učenica ipak je ostala trijezna, naslutivši da se stvar možda otima kontroli. Njezinim kolegama su se doista počeli pridruživati i učenici iz drugih razreda, čak su se počeli događati i fizički napadi na one koji su odbijali pridružiti se. U školskom listu je napala Val, no zbog toga se sukobila s mladićem s kojim je hodala. Fizički ju je napao jer se odbila priključiti (sve se to zbivalo dva-tri dana od početka eksperimenta).
Profesor je nakon razgovora s nekim učenicima i kolegama shvatio da Val munjevito poprima obrise nečeg prijetećeg i odlučio je prekinuti eksperiment. No, odlučio je to napraviti u stilu. Poslao je poruku da se svi „članovi“ Vala sastanu u jednoj dvorani gdje će zajedno pogledati televizijski prijenos govora vođe međunarodnog pokreta i gdje će organizirati Stranku. Učenici su skup organizirali po uzoru na nacistička okupljanja, došli su sa zastavama i trakama na ramenima s utisnutim simbolom „pokreta“. (Sve to se dogodilo, nije prošlo ni tjedan dana.)
Uslijedio je antiklimaks: obrativši se učenicima, Jones im je rekao da ne postoji nikakav međunarodni pokret Val, da nema vođe, a kad bi ga i bilo, bio bi to netko poput – Adolfa Hitlera. Pogledaju li sebe i oko sebe, shvatit će kako su se nacisti dokopali vlasti. Šokirani i zbunjeni, učenici su jedan za drugim počeli bacati zastave i ambleme i izlaziti iz dvorane.
Inače, film je iznimno upečatljiv jer se radnja događa u sadašnjem vremenu. Imao sam pred očima svoje učenike. U Njemačkim je školama ušao u obavezan školski program, dakle, svi ga učenici moraju vidjeti.
Bi li ga trebalo uvesti i u naš školski program?
Odgajani smo da trpimo.
Odgajani smo da izbjegavamo otvorenu konfrontaciju, da se ne suprotstavljamo (ni lažnim) autoritetima. Duboko je to u nas usađeno, duboko. Kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu. Postavit ću hipotezu o dvije razine.
Prva je kolektivna razina.
Bacimo pogled na zajedničku prošlost. Narod smo koji je stoljećima bio podređen stranoj vlasti, nekim dalekim otuđenim centrima moći. Koliko je u hrvatskoj povijesti bilo otvorenih, organiziranih pobuna protiv nepravde i zuluma vlastodržaca? Premda ih je vjerojatno bilo više, na pamet mi padaju samo dvije uistinu poznate, obje iz, hm, 16. stoljeća: pobuna pučana na Hvaru, Hvarska buna Matija Ivanića od 1510.-1514., i velika Seljačka buna iz 1573. godine.
Obje te pobune ugušene su u krvi; naročito su okrutne bile represalije nad Zagorcima.
Kad se pitamo zašto nismo u stanju u nekoj zbornici okupiti desetak ljudi (a riječ je o najobrazovanijim i, barem bi tako trebalo biti, najosvještenijim članovima zajednice) i dogovoriti s njima kako se organizirano, otvoreno suprotstaviti ravnateljskom zulumćarenju, onda valja tragati za razlozima. Po meni, oni su duboki, čak – da upotrijebim stručni termin – transgeneracijski. Drugim riječima, prenose se iz naraštaja u naraštaj. Ne znam točno koji su to mehanizmi, kolektivno nesvjesno, zajednički duh, što li, ali nacionalne traume se prenose.
Od kad radim, slušam kolege u zbornicama kako se praktički neprestance, iz dana u dan, uvijek s novim elanom, puni žara, beskrajno žale, žale, žale i žale. Jadikuju, jamraju, prigovaraju, cendraju, kukaju, kukaju i kukaju. Gotovo istim riječima, istom intonacijom, kao u nekom poluhipnotiziranom stanju… Na svaki pokušaj da se to jadikovanje pretoči u nekakvo, bilo kakvo, djelovanje, na tren zastanu, a onda nastave, i tako iz godine u godinu. U stanju su s nevjerojatno puno emocija komentirati što im je ravnatelj rekao ili napravio, ali kad mu se treba otvoreno suprotstaviti, pretvaraju se u vrlo poslušne djelatnike. Bilo kakva ideja o tome da se nešto zajedno napravi je krajnje riskantna po inicijatora jer nisam jednom doživio da se netko izloži i nastrada. Novopridošli to brzo shvate i prihvate kao standard. Jer, i oni su Hrvati.
A Hrvati se, rekli smo, rijetko otvoreno bune.
Nakon što je skršena velika seljačka buna, represalije su bile toliko strašne da ljudima nije palo na pamet sljedećih četiristo i kusur godina da se otvoreno bune (osim, hajde, nešto malo ’71.). Stvar se prepričavala iz generacije u generaciju. Razvio se, u povijesnim okolnostima u kakvima su naši preci živjeli, određeni mentalni sklop, psihološki profil genijalno opisan u Baladama Petrice Kerempuha. Otprilike, brundat ćemo do besvijesti sebi u bradu, cendrat ćemo jedni drugima, bit ćemo cinični i sarkastični, ali otvoreno se buniti više nećemo. Preopasno je. Ako se i pobunimo, bit će to s figom u džepu, tako da vlasti znaju da ne mislimo ozbiljno.
Druga razina je individualna.
Ravnateljska pozicija je pozicija autoriteta, a prvi autoritet su nam bili roditelji. Roditelji su nam – osim što su nas od malih nogu zastrašivali svim mogućim baucima, tipa, odnijet će te Cigani, milicajci, Krampus, baba Luca,… AKO NE BUDEŠ DOBAR (a to znači: ako me ne budeš slušao i napravio bez propitkivanja ono što ti kažem da napraviš) – velikodušno prenijeli i svoje strahove od autoriteta. Naučili smo da se možemo do mile volje žaliti u krugu obitelji, susjeda, rodbine i prijatelja, ali razborito, mirno i samosvjesno se suprotstaviti nekom nadređenom (učiteljici, liječniku, velečasnom, poslovođi, ravnatelju…), e to ni za živu glavu.
Zato to većina ljudi ne zna.
Većina ljudi zna trpjeti, povući se, a zatim se žaliti. Nismo naučili staloženo razmotriti situaciju, vidjeti što se dade učiniti, dogovoriti neki plan i zatim ga provesti. Već me godinama, desetljećima zapanjuje činjenica kako dvadeset ili trideset odraslih akademski obrazovanih ljudi zapravo ne zna razgovarati, nego svi jedni drugima upadaju u riječ, po nekoliko ljudi vrlo glasno govori istovremeno, i tako to izgleda praktički pod svakim odmorom, često i na tzv. stručnim skupovima. Ali, ne i na sjednicama. Tada uglavnom, kad je gusto, svi šute, ili, katkad, prave sprdačinu od kakve intelektualno zahtjevnije teme. A prisustvovao sam i stvarno odvratnim situacijama u kojima su ravnatelji istinski maltretirali pojedince, a nitko se, pa ni (zemljo, otvori se!) ja, nije suprotstavio.
Zašto?
Zbog straha. Mlad si, tek si došao, ne razumiješ. Bojiš se. Iz konformizma. Baš te briga, samo da nisi ti. Racionalizacija. Nije moj problem. Koji su mi planovi za danas? I td. Prepoznajete li se?
Puno je tu stvari u igri, mnogo razina, cijela studija bi se mogla napisati. Od bioloških (ponašanje sisavaca u čoporu, alfa mužjaci, submisivnost ženki i slabijih mužjaka itd.), preko psiholoških (neosviještene i neizliječene traume, duboko usađeni strahovi, emocionalna ne(do)zrelost itd.), antropoloških (od ponašanja primata, preko proučavanja socijalnih mreža, društvenog ponašanja, procesa socijalizacije itd.) do socioloških aspekata (hrvatsko društvo nekad i danas). Za vjernike, neizostavni su i duhovni aspekti (površno ili nikakvo življenje vjere itd.).
Želim samo ukazati na to da stvari nisu jednodimenzionalne i da uzroke određenih ponašanja katkad valja tražiti Prije i Drugdje.
Eto, čitam maloprije na ludludovom blogu (za one rijetke koji ne znaju, ludlud.blog.hr) da je perjanica našeg književnog establishmenta, Snjegoljub Vatromah Smičiklaski, dobio Nobela za svoj roman, kronisteriju (kronološku histeriju), Prokleti mostovi, prokleti ljudi, prokleta krv. E, neka, neka, što bi rekli u Čobanskom glasniku.
Eto, isplatilo se napisati prije toga onaj šezdeset i jedan roman. Kad svojim učenicima kažem da je on jedan od naših najplodnijih pisaca, počnu se cerekati. Ali što mogu, to je taj izraz, piše i u onim navodno informativnim tekstićima prije navodno reprezentativnog ulomka/odlomka (metodičari & co se još dogovaraju (poput nas na stručnom aktivu, remember?) koji je izraz bolji).
Evo jednog takvog info teksta o Smičiklaskom, iz čitanke za trogodišnji smjer (ograda: info tekstovi su dosadni pa tko voli...):
Snjegoljub Vatromah Smičiklaski (1919 – )
Istaknuti je hrvatski književnik, pjesnik, pripovjedač, esejist, putopisac, kritičar, dramatičar, scenarist i koscenarist, romanopisac i kroničar. Bavio se i prevođenjem s engleskog, ruskog i litavskog.
Rođen je u Ublima na otoku Lastovu. Pučku školu pohađao je u Lastovu, na rodnom mu otoku. U Dubrovniku je započeo klasičnu gimnaziju, a završio je nije jer se obitelj preselila u Zagreb. U Zagrebu je završio realku. Studirao je na prirodoslovnom i pravoslovnom fakultetu. Tijekom rata radio je kao kotarski pristav II. vrste u Krapini i Karlovcu, ali je poznato da je (pod nikad dostatno razjašnjenim okolnostima) kontaktirao s partizanima. Nakon 1945. i kratkog mandata saborskog zastupnika povlači se iz aktivnog političkog života i do danas djeluje kao slobodni umjetnik. Objavljivati je počeo još prije II. svjetskog rata u Hrvatskim zvonima pod pseudonimom Mirko Feliks Rodbinski, mahom ditirambe i himnično intonirane pseudoklasične enkomije, po uzoru na Bakhilida (primjerice, Zagrebačke prozodije). Tijekom rata izašla mu je jedna, do 1991. prešućivana oda Ocu domovine naše. Pedesetih godina, nakon kratkog nametnutog mu koketiranja sa socijalističkim realizmom (zbirka pjesama Drugarska se pjesma ori), priključuje se nakratko krugu književnika mlađeg naraštaja okupljenog oko časopisa Kvadrati. Započinje pisati svoj prvi roman prožet egzistencijalističkom tjeskobom, Uzbrdica. Njime započinje niz od šezdeset romana (vidi popis ispod fotografije), čime se ubraja u red naših najplodnijih (sic!, g.p.) pisaca. Član je Društva hrvatskih književnika (1956.), HAZU (1971.). Živi i radi u Zagrebu.
I tako (uzdah), budući da je u pitanju ipak jedan Nobel, a Smičiklaski koji je zaista je golema (cca 120 kila žive vage) pojava naše uljudbe, po kratkom postupku će dobiti još prostora u čitankama, ovaj put za četvrti razred. Bit će to još jedan doprinos stvaranju još jedne generacije mladih ljudi koji će, ponajviše zbog promašenog popisa lektirnih naslova, odbaciti čitanje knjiga kao čisti gubitak vremena. A to je već tema za poseban post: analiza lektirnih naslova.
Jedva čekam Pola ure kulture i intervju sa Smičiklaskim!
Kako stvari stoje, komentari su sve u svemu, počeli kvantitetom (pa i kvalitetom;) nadilaziti same postove. Nisam se tome nadao, ali svakako mi je drago. Neću sad ponavljati sve ono što sam napisao kao komentar na komentare - pročitajte ako niste - no, htio bih podvući da je u cijeloj priči oko problema u prosvjeti zanemarena važna komponenta: psihološki čimbenici.
Recimo, u postu Veliki odmor tek sam ovlaš nabacio skice portreta ljudi kakvi uspijevaju u ovoj državi doći na položaj ravnatelja škola (koje bi trebale biti među najvažnijim institucijama iz poznatih razloga, da ne nabrajam). Nisam spomenuo ni deset posto patologije kojoj sam svjedočio zadnjih godina, a već su mi neki spočitnuli "negativnost". Problem je u tome što smo skloni misliti/vjerovati da su svi ljudi oko nas manje više "normalni", ili barem normalni na naš način. Većina ljudi to i je. Ali nipošto ne svi. Ponavljam: nipošto ne svi. To znači da postoje ljudi koji su u psihološkom smislu (na primjer, na razini sposobnosti empatičnosti) toliko zakržljali da se nikako ne uklapaju u prosjek. S druge strane, imaju recimo iznadprosječno razvijenu ambicioznost. Ukratko, emocionalni bogalji koji se - zbog nepostojećih mehanizama selekcije - dokopaju pozicija moći/vlasti u instituciji koja bi po definiciji trebala okupljati intelektualnu kremu društva, ljude koji uvelike utječu na mlade u formativnim godinama. Svjedočio sam nevjerojatno destruktivnim plodovima pozicioniranja takvih ljudi na ravnateljska mjesta; nevjerojatno negativno utječu na ozračje u kolektivu i među učenicima. Evo jednog citata koji sam pronašao na internetu, a prilično dobro opisuje o kakvom se psihološkom profilu radi:
Oni su, upozoravaju stručnjaci, svuda oko nas, napreduju na račun drugih, maltretiraju kolege. Skloni su izljevima bijesa, manipulacijama, arogantni su, bezobzirni, nestrpljivi i nepouzdani. Redovno za vlastite neuspjehe krive druge, a glavne su im osobine da nemaju savjesti niti bilo kakvog suosjećanja prema drugim ljudima. (cijeli tekst: http://www.mobbing.hr/m_mobing/press/iskon.htm)
Krajnje je naivno očekivati da je s takvim tipom ljudi lako i jednostavno izaći na kraj. U jednoj školi je pedagoginja na posao dolazila pod apaurinima. U drugoj je pedagoginja odrađivala 90% ravnateljičinog posla, u trećoj je našla krpa zakrpu (e, tamo je bilo žestoko! :)...
Taj tip ljudi je iznimno lukav, i koristi se svim mogućim tehnikama manipulacije. Izvanredno uspijevaju (upravo zato jer većina ne sluti s kime ima posla) posvađati ljude u kolektivu. Obično su na nekoj razini vrlo inteligentni, ili se, u slučaju da se radi o maloj sredini, u nedostatku socijalnih vještina i/ili emocionalne inteligencije, oslanjaju na utjecaj koju njihova obitelj u tom kraju ima. I tome slično.
Ovo možda doista nije ugodna tema: nitko se baš neće osjećati veselo pri pomisli da mu je šef neka vrsta psihopata. Ali, kako ćemo se moći zaštititi, i kao pojedinci, i kao društvo, od destruktivnosti takvih pojedinaca, ako ih ne naučimo prepoznati i ako ne stvorimo filtere koji će spriječiti da se dokopaju moći/vlasti?
Daj takvoj osobi obitelj, supružnik i djeca će teško patiti. Dajte joj kolektiv, najbolji ljudi će pobjeći, labilniji će emocionalno trpjeti i psihički stradati, a neki će pak osjetiti da su dobili zeleno svjetlo za iskazivanje vlastite mračne strane. Dajte joj državu, uskoro ćete imati koncentracijske logore.
Prenegativan sam? Welcome to the desert of the real, što bi rekao Morpheus.
Svakako mi nije namjera mračnim postovima otjerati drage čitatelje: namjera mi je što je moguće realističnije opisati vlastita iskustva i - u nadi protiv svake nade - stvoriti pretpostavke da se u ovoj državi, na razini Ministarstva prosvjete, uvedu, recimo, obavezna sofisticirana psihološka testiranja (za buduće ravnatelje pa i nastavnike) kojima se može barem naslutiti psihopatske crte ličnosti. Šteta koju takvi ljudi čine društvu (našoj djeci) je golema.
Svaka čast društvenom aktivizmu a la Kazimir. Stajao sam sučelice policijskim štitovima od pleksiglasa. Ali, kao što je u jednom starom filmu rekao Šova, ako se grane drveta suše, mora da s korijenjem nešto nije u redu.
Vrlo brzo nakon što sam se zaposlio u srednjoj školi shvatio sam da je to mjesto na kojem malo tko uistinu želi biti. Škola je nešto poput zatvora poluotvorenog tipa, kaznionice s mekim režimom, a nerijetko se može prispodobiti i s ustanovama za ljude s posebnim potrebama, kako je to u jednom svom komentaru napisao Goran. Uglavnom, škola spada u one ustanove u kojima su ljudi manje-više jedino zato što moraju biti. Djeca zato jer ih na to primoravaju roditelji, a profesori zato jer su se uvalili i nemaju izbora. Jer, svatko zna da su SVI koji su za to imali i najmanju šansu, odmaglili iz prosvjete.
Kako i ne bi.
Jer, tko će pristati – ako baš nije stjeran uza zid – na to da ga maltretira stotinu do stotinu i pedeset izdosađenih tinejdžera svakoga dana, pet dana tjedno, devet mjeseci u godini? Oduzmite prosvjetaru ferije i osudili ste ga na Jankomir. Ili Mirogoj. Tko će pristati – ako mu o tome baš ne ovisi goli život – da mu za vratom dašću ljutiti roditelji? Tko će pristati – ako nije mazohist – na ravnateljski sadizam? Da, možda sam preoštar. Nije valjda baš tako! Da, nije. Ima i tinejdžera koji profesore ne maltretiraju nego ignoriraju. Postoje i roditelji koji nisu ljutiti nego bijesni. A ima i ravnatelja koji nisu sadisti nego manično-depresivni tipovi i paranoici. I dalje sam oštar? U redu, u redu. Doista, ima i djece koja su slomljena, zlostavljana i odbačena. Ima i roditelja koji su bez posla, bez nade i volje za životom. I ravnatelja koji znaju svoj posao. Kojima vrhunac brige o instituciji nije lupanje šakom po stolu i hvatanje pušača iza školske zgrade. Koji nisu ravnatelji iz mutnih edipalnih poriva i hlepnje za moći. Koji nisu u stanju gledati čovjek u oči i bezočno mu lagati. Koji ne upravljaju po načelu divide et impera. Koji pozdrave kad ih sretneš na hodniku. Kojima ne bi, u nekoj zemlji u kojoj postoje jasno definirana pravila, bilo zabranjeno da se djeci približe na stotinu metara. Ima, dakle, i takvih ravnatelja koji se za učenike ne zalažu deklarativno, u skladu s nekom svojom internom računicom, nego im je do dobrobiti hrvatske mladeži doista stalo. Takvih ravnatelja zasigurno ima, nadam se iskreno da su u većini, no, ja nisam bio te sreće da naletim na takve. Jedan moj ravnatelj je u ratno doba dolazio u školu s revolverom zadjenutim za remen iz meni nejasnih razloga jer smo od najbliže linije fronte bili udaljeni preko stotinjak kilometara. Ravnateljica sljedeće škole u kojoj sam radio voljela bi sjesti u krilo, kako mladom kapelanu, tako i ostalim kolegama – mene je iz nekog razloga izbjegavala – a prilikom primanja u radni odnos novog djelatnika, obavezno pitanje glasilo bi: »Hoćete li plesati sa mnom na školskim domjencima?« Pritom je bilo posve jasno kako odgovor na to pitanje uvelike utječe na sudbinu pitanog. Tu je i ravnatelj koji je u nekoliko godina s trećinom zaposlenih dogurao do suda, a onda je u maestralnom finalu, prebacivši veći dio svojih kreditnih obaveza na leđa jamaca, jednostavno otišao iz prosvjete.
Koliko znam, vodi noćni klub Veliki odmor.
Škola u kojoj sam jedno vrijeme radio bila je smještena u tvorničkom krugu. Kako to, u tvorničkom krugu? Pa tako, lijepo.
Evo kako je to izgledalo.
Ispod prozora, na dva metra od školske zgrade, svakodnevno tutnje kamioni-tegljači s prikolicom. Svakodnevno se čuju psovke radnikâ, slanje u onu stvar, pas mater i tome slično. Sjedim ja tako u razredu, i baš da ću započeti recitirati Vidrićev Pejzaž I., znate ono, U travi se žute cvjetovi / I zuje zlaćane pčele… kadli, eto ti ga, stigao kamion. Vozač iskoči iz kabine i ostavi makinu upaljenu. Ništa, uzdahnem u sebi, i podignem ton: ZA SJENATIM ONIM STABLIMA / KRUPNI SE OBLACI BIJELE… Razred je okrenut na južnu stranu, grašci znoja pojavljuju mi se na čelu. I NEBO SE PLAVI VISOKO / KUD NEČUJNO LASTE PLOVE… »Za kol'ko je gablec?«, prolomi se krik iz tvorničkog dvorišta. Ionako slabašna, koncentracija učenika nestaje, da citiram Gundulića, ko na ognju vosak, dim na vitru, snijeg na suncu… uglavnom, sat je propao, to je već bjelodano. Ni prvi ni zadnji. Hladnokrvni profesionalac kakav jesam, pravim se da ništa ne primjećujem. »Brže malo, momci, s tim balama«, podvikuje poslovođa, »prvo posao, onda marenda!« Sad se već i učenici sve aktivnije uključuju u zbivanja na dvorištu. »Profesoreeee, jesteee čuuuliiii?« viču. Da čuo! POD BRIJEGOM IZ CRVENIH KROVOVA / PODNEVNO ZVONO ZOVE… Ne dam se.
Sunce me zasljepljuje.
Znoj.
Krici.
Komešanje u razredu.
Ne smijem prestati krasnosloviti! I DALJE IZA TIH KROVOVA… »…materinu, jesam rek'o da paziš, jesam ti rek'o da paziš, KONJU jedan!« ZLATNO SE POLJE STERE… »Ma šefe, to je Milan, Milan je, nisam ja!« VALOVITO, MIRNO I SPOKOJNO… »Stoko jedna, marš, ništa od gableca!« I S HUMA SE K HUMU (progutam slinu) VERE…(derem se ja). Prema metodičkim uputama svih relevantnih metodičkih gurua, sad bi morala uslijediti tzv. emotivna stanka tijekom koje bi učenici trebali duboko u sebi proživljavati… nešto… jer su, eto, netom bili izloženi dubokom umjetničkom doživljaju. Hm.
Podižem svoje umorne oči, a u razredu, a riječ je o trećem razredu, nitko mi ne izgleda kao da nešto duboko proživljava. Cijeli red do prozora gleda dramu koju se odvija na tvorničkom dvorištu. Šteta što ne radimo uvod u dramsku umjetnost, sad bih odmah iskoristio zornu metodu: »Evo, djeco, prisustvujemo jednoj sceni…«. Ostatak razreda ili čačka po mobitelima ispod klupe, ili nešto međusobno komentiraju. Uglavnom, nisam ih uspio motivirati na početku sata zanimljivom pričom o tome kako je Vidrić znao postaviti boju uz boju, boju nasuprot boji ili pomiješati boje s iznijansiranim slikarskim umijećem i s redovitom nakanom da ne budu samo slika vanjskog raspoloženja nego i nemjerljivih duševnih stanja (Pandžić-Kekez, Književnost 3, str 21.). A spomenuo sam im i to da je završio u Vrapču (za čitatelje iz Splita, to je ka psihijatrija na Firulama), na što je jedan mangup izlanuo: »Kaj i on?«, aludirajući na Kovačića kojega smo nedavno „obrađivali“.
Na dvorištu se, uz brujanje kamiona i psovački polilog koji ne jenjava, pojavio i viljuškar. S dubokim neshvaćanjem stanja uma odgovornih ljudi koji su prije četrdesetak godina odlučili da izgrade školu uz tvornicu (ili je bilo obratno?), hinjenim mirom pozivam učenike da obrate pažnju, sat traje, molim vas…
Da vam je šesnaest, sedamnaest godina, i da se nalazite u toj situaciji, bi li vas zainteresirala pitanja ispod pjesme? Biste li zaista ŽELJELI odgovoriti na njih?
• Gdje se nalazi taj krajolik? (U pjesnikovoj glavi?)
• Kakvo je pjesnikovo raspoloženje? (Radosno, ali i malo tužnjikavo.)
• Izdvojite vizualne i auditivne motive. (Zašto?) Protumačite iznimnu skladnost boja i zvukova. (Hm…)
• Koja je svrha trotočja na kraju pjesme? (Pitanje za milijun kuna.)
Na posljednje pitanje, ja, profesor književnosti s dugogodišnjim stažem, NE ZNAM odgovoriti. Ne znam zašto je Vidrić, u nekom svom predpsihotičnom raspoloženju, stavio tri točkice na kraju strofe.
Mislim da to nitko ne zna.
O čemu se raspravlja na stručnom aktivu?
Dok u CERN-u hvataju Higgsov bozon, dok sonde s Marsa šalju fotografije ljupkih crvenkastih pejzaža, dok Ameri postavljaju rakete po Češkoj, dok smo na korak do Umjetne Inteligencije i komercijalnih letova u svemir, a možda i do globalne katastrofe koja će nas zbrisati s lica Zemlje, pitanje o kojem se na stručnom aktivu profesora hrvatskog jezika raspravlja dobrih uru vremena glasi: hoćemo li imati tri, četiri ili pet elemenata ocjenjivanja? Od nas petnaestak prisutnih, desetak rezignirano šuti, a ostatak s puno emocija raspravlja. Ne bi to samo po sebi ni bilo nešto loše. Treba postaviti određene standarde. Ali! Razmišljam o tome kako se posljednjih dvadesetak godina o dotičnom problemu razglabalo na isti način već tko zna koliko puta. Isprva sam čak i sudjelovao. Broj elemenata se nekoliko puta mijenjao. Nakon ove posljednje debate pao je dogovor da budu tri elementa: književnost, jezik, izražavanje. Razmišljam i o tome kako se mi koji se bavimo književnošću zapravo bavimo graničnim situacijama, erosom i thanatosom, cijela književnost natopljena je seksom, krvlju i smrću, ekstazama i ludilom, dotičemo samu srž… i to trebamo podijeliti s našom mladunčadi. No, na stručnim aktivima ne raspravljamo o tome, božesačuvaj! Pitanje svih pitanja je broj elemenata ocjenjivanja. Ili varijacija na temu. Treba li na popisu lektire zadržati pripovijetku Mile Budaka Opanci dida Vidurine? Treba li dati prednost Rikardu Jorgovaniću ili Franji Cirakiju? Je li Mali od foguna uistinu reprezentativan tekst Vikotra Cara Emina? Jednom prigodom voditeljica aktiva predložila je da pozovemo gosta predavača. Bilo je to u razdoblju FAK-a, pisali su se sočni tekstovi… Predložio sam da pozovemo Krunu Lokotara, da čujemo nešto o recentnim zbivanjima u domaćoj produkciji… Za Lokotara nitko od prisutnih nije čuo. Nakon kratkog vijećanja, pala je odluka: pozvat će se sveučilišni profesor, stručnjak za tzv. noviju hrvatsku književnost, onu od Preporoda naovamo. Govorit će nam o ženskim likovima u romanima hrvatskih realista. Poanta: ne, ne želimo čuti što se novo događa u matičnoj književnosti.
Želimo svježe vijesti iz 19. stoljeća.
Neki dan stigao mi je u Inbox pozornosti vrijedan e-mail. Kako sam ovdje s nekima (Socijalist, Goran...) načeo raspravu o problemima u društvu i o mogućim pravcima njihova rješavanja, odlučio sam ga staviti na blog da ga pročita što više ljudi (a koliko se da zaključiti iz uvodnog teksta, to je želja i pošiljaoca e-maila). Evo ga, dakle, integralno:
Pozdrav svima!
S obzirom na činjenicu da internetom kruži gomila tzv. zabavnih sadržaja, a vremena su više nego ozbiljna, šaljem vam na uvid deset točaka koje bi trebale poslužiti kao Platforma i poticaj na razmišljanje i djelovanje. Ukoliko ih procijenite vrijednima, pošaljite ih svojim prijateljima.
Hvala.
1. »Smisao« nije prisutan ni u jednoj stvari samoj po sebi, štoviše, ni u jednoj organizaciji ni bilo kakvom utjecaju, nema ga ni u svemiru kao cjelini; može biti zajamčen jedino ondje gdje razumom obdareno biće između važnih mogućnosti koje se pred njim rasprostiru bira ono djelovanje koje se pokaže kao poželjnije (krivo je ako izabire samo radi sebe samoga ili radi skupine ljudi, a ispravno je ako je izbor u suglasju s ostalim biofilnim tendencijama koje pridonose održanju i ujedinjenju čovječanstva) - oboje je neophodno povremeno provjeravati i ispravljati.
2. U životu pojedinca i cijelih civilizacija uvijek se mogu pojaviti i duboko uprisutnjivati pogreške, ali ako su otkrivane i ispravljane, takav život može biti smislen, dakako, ne samo ispravljanjem pogrešaka nego i nastojanjem oko nekakvih pozitivnih vrijednosti.
3. »Sretan« život nije uvijek istovjetan sa smislenim. »Sreća« je cilj ispodprosječnih, neobdarenih, glupih ljudi; istinsko blaženstvo čovjeka (zadovoljstvo, zadovoljstina itd.) nastaje samo povremeno kao popratna pojava određene smislene aktivnosti.
4. Čovjek nije i nikada ne može biti »gospodarom prirode« ni ostalih bića, on im je prije brat; može opstati jedino u harmoniji s njima i u borbi za njihov opstanak.
5. Golemi gospodarsko-tehnički rast karakterističan za tzv. zapadnu civilizaciju ni izdaleka nije dovoljan ni za blagostanje ni za minimalne moralne pretpostavke, a tim više ni za samoodržanje čovječanstva; štoviše, danas su se pojavile i prijetnje brze globalne smrti: a) nuklearne, b) ekološke,
c) populacijske, d) epidemijske, e) narkomanske; bitka protiv njih danas čini velik dio nastojanja oko smisla i samoga života; ona sama po sebi nije dovoljna; riječ je o duhovnim i kulturnim vrijednostima u čije će se ime bitka i voditi, a bez moralnog preporoda sve je uzaludno.
6. Sve što je duhovno, kulturno i univerzalno (svojim pozitivnim postignućima) jest - makar toga danas i ne bili svjesni - saveznikom u boju protiv nestanka i u boju za »smisao«.
7. Svi vjerski smjerovi također - makar se danas izvanjski razlikuju u toliko pojedinosti - ipak imaju dovoljno toga zajedničkog (npr. molitvu) da su sposobni otpočeti s »planetarnim dijalogom« u kojem neće odmah biti riječi, a ne moze ni biti, o prevladavanju različitosti, nego samo o uzajamnom razumijevanju i suradnji u ljubavi i miru... »Historizirajuci detalji« mogu ovdje i ondje biti različiti, ali doživljaji su jednaki.
8. Bez produbljivanja individualne ljudske nutrine (razuma, osjećaja i, osobito, volje) i najveći povijesni pomaci će se pokvariti, odnosno preokrenuti u svoju suprotnost.
9. Filozofija koja je nastala u vrijeme početaka specijalnih znanosti kao očitovanje snage da se među njima pronađe određena zajednička mudrost kao protuteža (jer za takvo što mit više nije bio dovoljan), nerijetko je znala pasti u narcisoidni kult apstrakcije i ezoterijske nepristupačnosti, a danas se između nje i znanosti često nalazi neprekoračiva provalija na štetu obiju; filozofija se mora vratiti na to da bude stvar svakoga zdravog inteligentnog čovjeka, kakva je i bila tijekom cijeloga starog vijeka.
10. U našoj su se »zapadnoj civilizaciji« tijekom dugih stoljeća ukotvile neke sklonosti i tradicije, i to tako duboko da ih držimo samorazumljivima, a njihovu suprotnost nemogućom. Na kraju nam, ipak, te sklonost štete, a mogu se promijeniti. Riječ je o jednostavno krivim i zavodljivim samorazumljivostima«:
a) Sve što otkrije, znanost mora dati čovječanstvu na raspolaganje.
b) Sve sto je proizvesti moguće, proizvesti se i mora, i staviti na slobodno tržište. (Ta dva mišljenja uzimaju se kao samorazumljiva, a vode u propast.)
c) Središnja razina na kojoj se odvija život je razina potrošnje, zabave i prometa.
d) Iz svake poteskoće - pa i najstrašnije - prije ili kasnije nekako ćemo se izvući. (Jedno od najopasnijih praznovjerja ljudske obijesti.)
e) Premda nismo rasisti, ipak smo nešto više od ljudi drugih kontinenata. (To je duboko usađeno mišljenje cijeloga niza inače plemenitih ljudi Zapada. Bitka protiv toga bit će teška. Najprije ćemo time ovladati ako osnažimo uvjerenje da što je netko bogatiji, moćniji i obrazovaniji, to bi veću odgovornost trebao osjećati.)
f) Znanost je u načelu moralno besprijekorna; prije svega medicina (premda počinje biti prijetnja samoj egzistenciji čovječanstva tako što spasava genski manjkave jedinke koje će nastaviti rasti i rađati potomstvo - sve do globalne propasti.)
g) Naš brak se gotovo uvijek gradi na osnovi izbijanja žestokog erotskog osjećaja i strasti. (Stoga se stanje naglo pogoršava. Istočne civilizacije koje brak grade na dogovoru, prijateljstvu i poštovanju, uspijevaju bolje i tamo obitelj nije u rasulu.)
h) Djeca se u svemu moraju podrediti odraslima. (U biti, djeca, jer nisu opterećena karijerom, položajem, moći, novčanim interesom, mnoge stvari vide bolje od odraslih.)
i) S današnjim »patrijarhatom« (»muškom civilizacijom«) sve je u redu. (U biti, feminizam je tijekom 20. stoljeća počinio cijeli niz pogresaka, od kojih je osnovna samo poimanje feminizma kao snage za »izjednacavanje s muškarcima«. Ženska psiha je u stvarnosti veoma različita i upravo je nužno, ako čovječanstvo ne želi zaglaviti u svim svojim uspjesima, povećati aktivnost ženske različitosti.)
j) Porazna većina ljudi navodno je slaba i bespomoćna. (Istina je suprotna: ona se samo čini slabom, jer se udomaćila u jeftinom položaju onoga tko je bespomoćan. U stvarnosti je nužno sebi postavljati visoke, vrtoglave ciljeve i pritom sačuvati smjernost djece Božje.)
Sa živcima stojimo loše.
Vraćam se u mislima na početak školske godine. Kako se osjećam? Pa – loše. Osjećam nelagodu raspršenu po tijelu, s naglaskom na područje oko solarnog pleksusa. Osjećam da ne želim ponovno vidjeti ista lica koja će izgovarati iste rečenice na isti način, i tako već skoro dvadesetak godina. Sutradan je tzv. stručni aktiv na kojem bismo trebali usklađivati stavove o tome kako provjeravati znanje tijekom godine. Katkad svrati i tzv. Savjetnica, nekoliko ih se promijenilo u ova dva desetljeća. Sjećam se jedne, iz doba tzv. duhovne obnove nacije. Asketska pojava, u duhu vremena. »Pazite«, rekla nam je, »iz Ministarstva vam mogu poslati inšpekciju!« Inšpekciju. Druga nam je prepričavala kako je bila na nekom seminaru, negdje u Njemačkoj, na kojem su se profaći valjali po podu u okviru neke radionice, s ciljem da se opuste i izbace iz sebe negativnu energiju. »Vidite«, rekla je ta žena – a rijetko sam u životu vidio nekoga tko toliko afektira i toliko je nespontan u ponašanju – žena koja je govorila i držala se poput lutke, »tako bismo i mi trebali. Zašto su ljudi ovdje tako zakočeni?« postavila je retoričko pitanje. Sjedili smo ukočeno stisnuti u majušnom prostoru školske knjižnice i osjećali se užasno glupo. Pogledavali smo se ispod oka i zamišljali prizor u kojem se valjamo po podu. Nas dvojica kolega i desetak kolegica, starijih u kostimićima i mlađih, posve zbunjenih… »Budite spontani!« glasila je poruka. Kvadratura kruga. Valjda rijetko gdje ima toliko licemjerja i dvostrukih kriterija i ambivalencije koliko iza školskih vrata.
»Jebe se tebi«, kaže mi prijatelj, »ti imaš praznike. »Lako vama prosvjetarima«, odmahuje rukom susjeda, »vi imate praznike«. »Pa imate tri mjeseca praznika, što bi vi htjeli?« ljuti se penzioner s kojim katkad odigram partiju šaha u parku. Praznici. Uvijek kad se mi iz prosvjete nešto požalimo, guraju nam pod nos praznike. Pa, hajde da jednom zauvijek nešto raščistimo. Ponajprije, NEMAMO tri mjeseca praznika. Nakon što djeca odu, imamo gomile obaveza, o kojima će biti još govora. Naročito razrednici. Ja sam službeno imao ovog ljeta 27 dana godišnjeg odmora. Drugo, probajte ljudima koji rade u školi skratiti praznike pa će ih uskoro dvije trećine dobiti slom živaca, a jedna trećina će dati otkaz. I općenito, kad bi se Ministarstvo odvažilo podvrgnuti SVE prosvjetne djelatnike psihološkom testiranju, ne znam, ne znam… Mi svake godine idemo kod liječnice koja nam presluša pluća i pregleda ruke, i to je, manje-više to, nikakva pitanja o tome kako stojimo sa živcima.
A kako stojimo sa živcima?
Nedavno sam naišao na pjesmu nepoznatog talijanskog pjesnika iz 14. stoljeća koja me toliko razgalila da ću je rado podijeliti s vama.
GIZDAVA GOSPO
Gizdava gospo, vi ste uzdah moj!
Kada vas vidim, žar me kida vrući;
iz polja, s posla, vraćajuć se kući
ko luđak idem vičuć oja oj.
Trčim i trčim, pustivši volove
i kad ne radim, moje misli plove
za vama što ste dičnija od zlata,
ko potočnica miljem ste bogata,
ko cvijet brnistre okrunjena sjajem.
Ako vam, gospo, sve to srce dira,
s prozora vašeg pogledajte na me,
a ja vam, evo, za uzdarje dajem:
svinjčetu vašem punu korpu žira,
teletu vašem punu korpu slame.
A vama, gospo duše umiljate,
vama donosim košaru salate.
:)
Jutro je, ponedjeljak, prije početka prvog sata. Debela magluština, jesen. Pristižu oni koji pripremaju mladi naraštaj za Europsku Uniju. Scena me uvijek podsjeti na onaj Monthy Pythonov skeč u kojem ribice u akvariju s ljudskim licima pozdravljaju jedna drugu.
»Dobro jutro.«
»Dobro jutro.«
»Dobro jutro.«
Kolega iz matematike pred penziju koju čeka s mješavinom olakšanja i užasa. Sredovječna kolegica iz biologije s tamnim kolobarima oko očiju, trza se na zvuk zvona. Kolega iz fizike, u sivom odijelu, sivoga lica, s remenom stegnutim u razini dijafragme, rezigniran da ga je teško gledati, tupo zuri preda se. Radijatori mlaki, domar je još za šankom obližnjeg kafića prikladnog imena Hik. Ulazi kolega Saborski Zastupnik. Zovem ga tako jer, u zbornici barem jednom tjedno, a na sjednicama Nastavničkog vijeća svaki put, ničim izazvan krene držati vatrene govore o tome kako trebamo izaći na ulice, kako smo taoci pravobraniteljice za dječja prava, kako se u njegovo vrijeme znalo tko je gazda u razredu, kako radimo za crkavicu i tome slično. Prirodno je nadareni demagog i sve bi bilo u redu da mu škola ne služi kao paravan jer predaje stručne predmete, a bavi se privatnim biznisom pa mu učenici na praksi odrađuju dio posla. Za ocjenu. Kad bi se sudilo prema mečki parkiranoj u školskom dvorištu, čovjek bi pomislio da u prosvjeti cvatu ruže. Samo nam podiže prosjek. Za njim ulazi Najglasnija Žena Na Svijetu. Kolegica iz tjelesnog. Kad govori normalno, to je zapravo glasno. A rijetko govori normalno. U pravilu izbezumljeno viče. I ona je prilično tanka sa živcima, ali na drugačiji način nego kolegica iz biologije. Zapravo ne znam točno što joj je, ali nakon što sam joj jednom rekao da je dobro razumijem i da ne mora vikati, počela je tako zijati da mi više nikada nije palo na um komentirati njezine glasovne sposobnosti. Ignorirala me dva tjedna nakon tog incidenta, i uglavnom nastavila s probijanjem naših bubnjića. Uvijek s pomalo perverznim zadovoljstvom promatram zbunjenost na licima novopridošlih kolegica ili kolega kad po prvi put dožive to akustičko krštenje. Pogledam mladca ili mladicu u oči pogledom dobrodošlice. »Pakao, to su drugi«. Zatim mlada kolegica iz povijesti koja svaki, naglašavam, svaki dan dođe u novoj odjeći. Jako voli onakve čizme kakve je nosio Mačak u čizmama, one mušketirske, ma divota jedna. I tako, dođe u crnim tajicama i tim čizmama, a preko tajica neka pripijena ružičasta majica i crna kožna jakna sa zakovicama i resicama. Pomislim kako bi bilo da se neki suludi modni kreator dosjeti da dodatno ponizi žene širom svijeta i u novu kolekciju ubaci i mač. Pa drugi dan eto nje u nekoj svijetloplavoj čipkastoj košulji s volanima i malim tamnoplavim lubanjama. Lubanjama. »To je sad jako moderno u Americi!« I takva ide u razred. Za održavanje reda na satu stvarno bi joj trebao mač.
Nakon jučerašnjeg događaja koji sam morao komentirati, vraćam se svojoj primarnoj misiji ;), insajderskoj analizi prosvjetnog sustava. Slijedi jedan "historijski" post, prisjećanje na devedesete.
Moja prva ministrica bila je Vesna, sve u svemu, distingvirana dama. Nje se gotovo i ne sjećam.
A onda je došla Ljilja i ušla u legendu. Poslala je nekakav »naputak« koji je vrvio pravopisnim pogreškama, danima se o tome raspravljalo, što po medijima, što u zbornicama. I općenito o tome što je željela reći. Nekako je to uvijek bilo upitno.
Pa smo potom na kiši na Markovom trgu vikali »Matešu na kišu«, pa smo zaskočili automobil s onim, kako se ono zvao, eto, ne mogu mu se ni imena sjetiti, koliko je dojmljiv bio. Sjećam se da smo nalegli na auto, kolegice su ga pritisnule prsima, opasno smo ga zaljuljali i tražili da izađe. Nije izašao. Stvarno, kako se ono zvao… Nešto sa g, p, l… E, da! Pugelnik! Pugelnik nam je dao pugelnicu, da, da… Pugelnica.
Nakon ministra Pugelnika došao je ministar Strugar. I otišao.
A sjećam se i prizora koji kao da se odigrao ’68. u pariškoj Latinskoj četvrti ili na Vaclavskim Namestima, a ne krajem devedesetih u Ćirilometodskoj ulici u našem svračjem zakutku. Bijaše sunčan dan, kao stvoren za suočavanje sa specijalcima uvježbanima za razbijanje demonstranata. Zamislite prizor: hrvatske učiteljice, u košuljama sa cvjetnim uzorcima, s boršama, u cipelama s potpeticama, brutalno su nasrtale na dvometraše u plavim odorama koji su se s rukama na pendrecima posakrivali iza štitova od pleksiglasa… Dobro, malo sam se, kao neiživljeni šezdesetosmaš, zanio. Zapravo smo i taj put bili krenuli prema Markovom trgu, ali u međuvremenu je donesena nekakva uredba o zabrani okupljanja ispred Banskih dvora i Sabora, tako nešto, i stvarno, u svim prilaznim ulicama stajali su redovi policajaca, doduše bez štitova, ali s pendrecima. Za svaki slučaj, ako koja profa izgubi kontrolu… Do bliskog susreta je uistinu i došlo, profesorice su došle do svojih donedavnih učenika, koji su se, bolesnim sklopom okolnosti, našli u poziciji da oni dijele lekcije. Ne znam, nekima je možda bilo i pomalo neugodno, gledali su nekud u daljinu. Neke su se kolegice čak i obratile mladićima u plavom, no oni su se samo smješkali. Ali puštali nisu… A sada nas već u drugom mandatu kojega nije uspio izbjeći, uveseljava ministar koji, ono, stvarno nešto radi. Iz perspektive ureda na Trgu burze situacija izgleda ružičasto. Te HNOS, te Bolonja, te kontinuirano povećanje plaća u prosvjeti (tj., utrka s inflacijom).
U isto vrijeme, negdje u provinciji…
Potaknut današnjim zlodjelom, a i Euklidovim komentarom o ljubaznoj policiji, nalazim za shodno citirati kraći tekst češkog filozofa Milana Machovca (posve neopravdano nepoznatog na našim prostorima). Naime, i moji se nazori polako mijenjaju, u svjetlu (bolje rečeno, u mraku) tmurne svakodnevice. Orwellovski gledano, iza parola o ljudskim pravima, izgleda, krije se something completely different. Što? Nazovite to kako želite. Evo teksta:
»Gotovo da i nije moguće predočiti čišći i idealniji izraz humanosti od onoga u kojem se spaja ideal "nenasilnoga otpora", s "putem traženja istine", kako je to propovijedao i svojim vlastitim životom svjedočio Gandhi. Pa ipak, ne-ubijanje i ne-prolijevanje krvi, kako su to učili Isus ili Gandhi, mogu se posredovanjem opisane ljudske vještine f e t i š i z i r a t i u štošta djelomično i tako završiti na stranputici. Kada npr. danas (prerano!) cijeli niz europskih država ukida smrtnu kaznu čak i za plaćene ubojice (dok se kod ubojica druge vrste obično može pronaći nešto olakšavajuće, kao što je trenutačna poremećenost, podložnost strasti trenutka itd.), kada seksualne ubojice "za dobro vladanje" za nekoliko godina puštaju na slobodu (da bi oni opet ubili, odnosno zlostavljali novu ženu ili dijete), onda ispada kao da je sama humanost poludjela, dok "humanitarci" koji tako postupaju iz tobože plemenitih motiva više misle na to po kojoj se cijeni slično nenasilje može prodati kao argument u europskoj politici. (Zanimljivo je da europske države, koje se tijekom posljednjih godina toliko majmuniraju po Americi, u toj stvari Ameriku ne uzimaju kao uzor.) "Humanost" u shvaćanju današnjih pravnika razlikuje se od Gandhija valjda isto kao što se razlikuje duša jednog birokrata od duše jednog sveca... Naše "humano sudstvo" mari više za dobrobit počinitelja negoli žrtve: klasičan je to primjer fetišizacije ideala koji je izvorno bio neupitno plemenit... Sveukupan sustav suvremenog prava je dvojben: počiva na načelima "kazne", "odmazde", "izdržavanja" – odnosno na njihovom oprostu. "Osveta je Gospodinova" – mi se nikad ne smijemo stavljati u položaj boga ni okoga koji kažnjava ili oprašta. Poznat je slučaj Masaryka – uz Gandhija valjda najplemenitijeg čovjeka 20. stoljeća, premda je kao filozof bio za ukidanje smrtne kazne, kao predsjednik susreo se s nekim tako potresnim slučajevima da nije iskoristio pravo da udijeli pomilovanje, da bi na kraju rekao da je "smrtna kazna u skladu s priznavanjem metafizičke vrijednosti svakoga ljudskog života". Jedini realni put je, dakako, stoljećima prisutan put odgoja za humanost. Nama je upravo žurba – umjesto strpljivog rada – postala presudna stranputica, među ostalim, baš zato što danas većina zakonodavaca i pravnika ne vjeruje ni u kakvu metafizičku vrijednost života. Stvaran smisao pravednosti nije "kazna", nego zaštita ljudi od izopačenih bića.«
Dakle, kakva je kazna primjerena za osobu koja je danas ispucala dva metka u glavu bespomoćne (i zapravo posve nedužne) mlade žene? Ili za onoga tko je toj osobi za to platio? Dičimo se da smo zemlja u kojoj ne postoji smrtna kazna (ukinuta je prerano, rekao bi Machovec), ali kako onda zaštititi ljude od takovih stvorenja?
Valja nam temeljito promišljati stvarnost, jer na opasnoj smo stranputici.
Što se događa s našom malom Republikom?
Prije nekoliko sati netko tko je prodao dušu nečastivom ispalio je dva metka u glavu jednog Božjeg stvorenja i prekinuo nepojmljivo složene procese koji su se u toj glavi zbivali.
Neovisno o svim mogućim društvenim, političkim itd. konotacijama, pomisao da je netko u ovaj sunčani blagi dan ujutro ustao, popio kavu, doručkovao, i usput planirao odvratno umorstvo, pomisao na to me... obeshrabruje. Čemu služe riječi dok se "razgovara" metcima?
Ipak, prikupljam svu duševnu i duhovnu snagu koja je u meni i odupirem se obeshrabrenosti i naznakama očajanja.
Najmračnije i najhladnije je prije svitanja.
Srednjoškolski profesor.
Kako je to nekad gordo zvučalo.
A danas? Ja sam, da prostite, srednjoškolski profesor… Svojedobno sam doživio sljedeću situaciju. Na jesenskom velesajmu naišao sam na štand American Expressa i, onako, ne sluteći zla, poluzainteresirano posegnuo za brošurom o uvjetima dobivanja kartice. Čovjek s druge strane poslovno mi se obratio, počeo mi objašnjavati o čemu je riječ, sve dok me nije pitao gdje radim… »U srednjoj školi«, odgovorih mu bezazleno. Kao da ga je nešto ubolo. »Profesor?« upitao je strogo, odjednom izgubivši manire. Nije čekao odgovor. »E pa, ništa od toga.« Gotovo da mi je otrgnuo brošuru iz ruku. Budući da sam negdje u to doba, polovicom devedesetih, tek bio počeo raditi, pun entuzijazma zbog akademske titule u suverenoj mi domovini, nisam još shvaćao da je društveni status prosvjetnih radnika ozbiljno narušen. No, kad su onomad zaredali štrajkovi, predvođeni karizmatičnom ženom u ručno štrikanim prslucima, brzo sam zbrojio dva i dva. Ah, kakvi su to slavni dani bili! Prizori su to o kakvima se priča unucima dok vani prši sniježak… U dugim kolonama, poniženi i uvrijeđeni, ali uzdignuta čela, dostojanstveno smo koračali od Doma sportova pa do Banskih dvora, tražeći da nam se nešto da. Što da nam se da? Pa, recimo, plaća barem kao vozaču tramvaja.
Da, ja sam, drš’te se dobro, senzibilan. Prikrivam tu, danas sramotnu, činjenicu svoje naravi koliko god mogu, da nekoga ne uznemirim, ili – gore po mene – natjeram na smijeh. Uglavnom se branim šutnjom.
Otkrit ću vam tajnu.
U školama rade čak i neki ljudi kojima je stalo do učenika. Do djece. Pazite, kvaka je u tome da im je doista stalo do učenika. Ne deklarativno, ne formalno, ne prigodničarski, ne zato što se to podrazumijeva u ovoj struci. Samo da znate, uopće se ne podrazumijeva. Ako sam igdje naišao na načelno pozitivan, a zapravo pritajeno kompetitivno-neprijateljski, manje-više pasivno-agresivni odnos spram djece, onda je to upravo škola, tzv. odgojno-obrazovna ustanova. Institucije smrde, tako je to. Pokušajte zagovarati učenike, i jamačno će vas promatrati s podozrenjem, ako ne i otvoreno napasti. Tko? Pa kolege! Metaforički govoreći, osjećat ćete se poput čovjeka koji brani crnce među Klanovcima, eto. Brutalno iskreno. Nemojte mi samo reći da ste iznenađeni. Premda vjerojatno jeste. Prosječan građanin o školstvu razmišlja valjda jedino ako ima školarca u kući. Nedavno sam tako bio na jednom dječjem rođendanu na kojem se našlo i sijedih glava. Između odojka i torte, a nakon što se u času nadahnuća zapjevalo U boj, u boj! uz klapu s CD-a, spotaknuli su se i o mene pa me priupitali što mislim, hoće li se sad i stanje u sudstvu tako fino srediti kao što je sređena prosvjeta… Malo je reći da sam bio osupnut tolikom ignorancijom, no kako sam ipak svjestan utjecaja medija na formiranje stavova, iznio sam nekoliko egzaktnih činjenica iz škole u kojoj radim, poput, primjerice, one da nemamo toaletnog papira u nužnicima. Vrli muževi, do tad puni onog optimizma bez pokrića s početka, u nevjerici su vrtjeli glavama: »Pa kako… A ministar…«
Još malo o stvarnom stanju na terenu. Sljedeći je na redu brat bana pučanina i njegov putopis. Već godinama provodim malu anketu. Naime, tražim da mi učenici napišu što god se mogu sjetiti o Bosni, s jedne, i o Sjedinjenim Državama s druge strane. Uglavnom, nisu bile rijetke generacije koje nisu znale ni to koji je glavni grad »…bližnje ove turske krajine, s priklopljenom sebi Hercegovinom i Turskom Hrvatskom…«. A o Americi… Onda ja mudro primijetim kako se, eto, ništa nije bitno promijenilo posljednjih stoljeće i pol, jer, kako kaže autor: »…naučismo se poznati i Nijemce i Talijane, i Franceze i Engleze bolje neg nas samih…«. Učenici bi do sad već trebali biti snažno motivirani i nestrpljivi da se bolje upoznaju s »Bosnom, bližnjom ovom turskom krajinom«. Obično se netko ovdje naknadno sjeti – djeca se, svemu unatoč, ipak trude – da je Edo Maajka zapravo Bosanac… Pohvalim dotičnog, no, premda bi se razred rado pozabavio interpretacijom albuma No sikiriki, moramo se vratiti (da ne bude zabune, meni osobno zanimljivom) putopisu. I tako. Mislim, razumijete me, teško je danas raditi u školi. Sjećam se jedne, dobro, hajde, ipak ne baš uobičajene situacije, kad se jednoj učenici netko u obitelji objesio, a baš se potrefilo da »obrađujemo« Matijaša Grabancijaša dijaka. Dakle, ima scena u kojoj se opisuje kako je Smolkova žena »pred tremi dnevi obnorela, te se na vrtu na hrušku obesila«, na što se Vuksan retorički zapita: »Zakaj sem pak nakanil vu mojemu vrtu tu istu hrušku vcepiti?« Da stvar bude gora, ubrzo je uslijedio Poeov Gavran, a potom Patnje mladog Werthera i sav romantičarski čemer i svjetska bol. Možda se to vama ne čini naročitim problemom, ali nije mi bilo ugodno baviti se tolikim smrtima, samoubojstvima i ludilom, svom tom visokoestetiziranom crnom kronikom, dok u razredu sjedi djevojka kojoj se netko od ukućana ubio.
Djela koja »po programu« obrađujem nikako mi ne idu u prilog.
Zamislite, primjerice, sljedeći prizor. Sunčano jutro. Dolazim u školu. Osjećam sasvim bezrazložan, ničim potaknut zanos. Znate, ono, dolazite pred mlade ljude i želite im prenijeti znanje, ljepotu, vjeru u život itd. (Usput budi rečeno, zanos koji je, nakon dvadesetak godina u obrazovnom sustavu praktički posve splasnuo – eto još malo crnila…) Dakle, ulazim poletno u razred, sve je okupano jutarnjom svježinom i svjetlošću, skupina šesnaestogodišnjakinja nekako je vedra i kao da očekuje od mene nešto što će ih dodatno oraspoložiti. No, avaj, na redu je odlomak uvaženog klasika iz pretprošlog stoljeća. Nema vrdanja. To je »po programu«, ja sam profesor književnosti, one su učenice, to je remekdjelo i stvar se mora obaviti. Budući da već iz iskustva znam kakva će biti reakcija, unaprijed se ograđujem izjavama o važnosti djela i što već ide uz to. Stavimo na trenutak po strani činjenicu da smo u dvadeset i prvom stoljeću, da đaci imaju podočnjake od surfanja Mrežom, ili su prošlog vikenda nazočili lezbo-sado-mazo partyju u mjesnom disco klubu. Škola ionako djeluje kao da je bliže devetnaestom. Kako, dakle, turski zulumćari muče crnogorsku raju? Vode ih privezanu za konjske repove. Dok ih tako prikupljaju, dotični aga vježba bacanje koplja pa, budući da mu se konj spotaknuo, pogodi džilitom (tj. kopljem bez vrška) u glavu svog vojnika ter mu izbije oko. Nakon toga, je li, pomahnita, jer je sramota da takav junak promaši cilj. Naređuje da se zarobljenike vuče uokolo po kamenjaru. Potom pomahnita još jače i traži da ih se muči, redom: noževima, palom (?), ognjem, kolcem, uljem vrelijem… (Sjećate se gdje se nalazim? Razred, šesnaestogodišnjakinje, sunčano jutro…?). No, odlomak – mudro izabran kao predložak na kojem će učenici drugog razreda upoznati majstorsko djelo nacionalne književnosti, a usput saznati i ponešto o psihopatološkoj dinamici – još nije gotov. Četa napada turski tabor. Tko je prvi nadrapao? Safer, onaj isti kojemu je aga nehotice izbio oko. Tu se obično svi nasmiju: što ti je peh… A rekao bih i da koriste priliku da se opuste nakon uživljavanja u radnju. Srećom, pao je i perverzni aga: »…ne znaš tko ga svali/Al’ tu blizu Mirko puške pali…«. E, tu se cure opet nasmiju, jer se simpatični školski domar zove Mirko. A dobrodošlo je opet skrenuti misli. Ulomak završava naznakom općeg klanja, prsa o prsa.
Nakon tzv. interpretativnog čitanja, kojim sam pokušao dočarati svu dramatičnost i grozotu skupljanja harača, s nelagodom bacim pogled na okupljenu mladost. Što reći? Sve vam je jasno. Sad su one na redu. Zadatak pod prvom točkom glasi: Zašto se IV. pjevanje… naziva Harač? (Hm…) Opišite način skupljanja harača. Itd. Da ne duljim. (Što se tiče novijih generacija, nekako mi se čini da nije problem u opisu mučenja, budući da su svi učenici uglavnom pasionirani gledatelji horora pa im je ovo zapravo banalno.)
Vijesti su ovih dana više nego loše.
Zapljusnut sam sa svih strana, zapravo već godinama. Crnilo nadire praktički odasvud, i ne prođe ni jedan razgovor, a da ne čujem jadikovke, zgražanja, mrzovolju… ili, što je na neki način još i gore, optimizam bez pokrića. Optimizam iz nepriznatog očaja. Novine: ubojstva na ulicama glavnoga grada, silovanja retardiranih i nezaštićenih, opljačkan narod, makijavelistička politika… Vidim sad kad sam počeo pisati da to uopće nije jednostavno. Naime, nikako ne bih želio da se ovo pretvori u moralizatorsku tiradu i »još više istoga«, što bi rekao Paul Watzlawick. Kad pak zavirim u sebe, opet se nazire mrak kako vreba. »Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim«, da citiram još jednog Pavla, onoga iz Tarza. Nekako mi izgleda da je pogodio srž problema: čak i oni koji bi htjeli činiti dobro nisu to u stanju, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi to željeli, ili trebali.
Zašto sam ovo počeo pisati? Zato jer mi se čini da nekako kronično nedostaje tekstova kojima su autori Hrvati, a koji bi ljudima podigli raspoloženje, ili ih motivirali za »dobro« u najširem smislu riječi. Kako radim u školi (što je priča za sebe), primjećujem drastičan pad temeljnog poštovanja učenika prema profesorima, profesora prema profesorima, ravnatelja prema profesorima, roditelja prema profesorima…, što je i u javnosti postalo notornom činjenicom.
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery