Srednjoškolski profesor.
Kako je to nekad gordo zvučalo.
A danas? Ja sam, da prostite, srednjoškolski profesor… Svojedobno sam doživio sljedeću situaciju. Na jesenskom velesajmu naišao sam na štand American Expressa i, onako, ne sluteći zla, poluzainteresirano posegnuo za brošurom o uvjetima dobivanja kartice. Čovjek s druge strane poslovno mi se obratio, počeo mi objašnjavati o čemu je riječ, sve dok me nije pitao gdje radim… »U srednjoj školi«, odgovorih mu bezazleno. Kao da ga je nešto ubolo. »Profesor?« upitao je strogo, odjednom izgubivši manire. Nije čekao odgovor. »E pa, ništa od toga.« Gotovo da mi je otrgnuo brošuru iz ruku. Budući da sam negdje u to doba, polovicom devedesetih, tek bio počeo raditi, pun entuzijazma zbog akademske titule u suverenoj mi domovini, nisam još shvaćao da je društveni status prosvjetnih radnika ozbiljno narušen. No, kad su onomad zaredali štrajkovi, predvođeni karizmatičnom ženom u ručno štrikanim prslucima, brzo sam zbrojio dva i dva. Ah, kakvi su to slavni dani bili! Prizori su to o kakvima se priča unucima dok vani prši sniježak… U dugim kolonama, poniženi i uvrijeđeni, ali uzdignuta čela, dostojanstveno smo koračali od Doma sportova pa do Banskih dvora, tražeći da nam se nešto da. Što da nam se da? Pa, recimo, plaća barem kao vozaču tramvaja.
Post je objavljen 06.10.2008. u 10:10 sati.