Još malo o stvarnom stanju na terenu. Sljedeći je na redu brat bana pučanina i njegov putopis. Već godinama provodim malu anketu. Naime, tražim da mi učenici napišu što god se mogu sjetiti o Bosni, s jedne, i o Sjedinjenim Državama s druge strane. Uglavnom, nisu bile rijetke generacije koje nisu znale ni to koji je glavni grad »…bližnje ove turske krajine, s priklopljenom sebi Hercegovinom i Turskom Hrvatskom…«. A o Americi… Onda ja mudro primijetim kako se, eto, ništa nije bitno promijenilo posljednjih stoljeće i pol, jer, kako kaže autor: »…naučismo se poznati i Nijemce i Talijane, i Franceze i Engleze bolje neg nas samih…«. Učenici bi do sad već trebali biti snažno motivirani i nestrpljivi da se bolje upoznaju s »Bosnom, bližnjom ovom turskom krajinom«. Obično se netko ovdje naknadno sjeti – djeca se, svemu unatoč, ipak trude – da je Edo Maajka zapravo Bosanac… Pohvalim dotičnog, no, premda bi se razred rado pozabavio interpretacijom albuma No sikiriki, moramo se vratiti (da ne bude zabune, meni osobno zanimljivom) putopisu. I tako. Mislim, razumijete me, teško je danas raditi u školi. Sjećam se jedne, dobro, hajde, ipak ne baš uobičajene situacije, kad se jednoj učenici netko u obitelji objesio, a baš se potrefilo da »obrađujemo« Matijaša Grabancijaša dijaka. Dakle, ima scena u kojoj se opisuje kako je Smolkova žena »pred tremi dnevi obnorela, te se na vrtu na hrušku obesila«, na što se Vuksan retorički zapita: »Zakaj sem pak nakanil vu mojemu vrtu tu istu hrušku vcepiti?« Da stvar bude gora, ubrzo je uslijedio Poeov Gavran, a potom Patnje mladog Werthera i sav romantičarski čemer i svjetska bol. Možda se to vama ne čini naročitim problemom, ali nije mi bilo ugodno baviti se tolikim smrtima, samoubojstvima i ludilom, svom tom visokoestetiziranom crnom kronikom, dok u razredu sjedi djevojka kojoj se netko od ukućana ubio.
Post je objavljen 04.10.2008. u 14:19 sati.