Uređujem prijevod o stvarnim događajima s početka 17. stoljeća u Baskiji pa naiđoh na knjigu pod naslovom "Discours exécrable des sorciers" ("Odurna rasprava o vješticama"), francuskog suca Henrija Bogueta. "Djelo" je služilo kao priručnik u progonu vještica, nudeći detaljne upute o tome kako prepoznati vještice i vješce, kako provoditi ispitivanja i voditi sudske procese. Poseban naglasak stavljen je na pronalaženje takozvanih "vražjih biljega" na tijelu optuženika. Zbog svoje popularnosti i utjecaja, rasprava je značajno doprinijela širenju i brutalnosti lova na vještice u Francuskoj i Europi.
Evo nekih izvadaka:
"Što se mene tiče“, zapisao je Boguet, „moje je stajalište da ih se, ako postoji i najmanja naznaka, pogubi, jer njihov je zločin počinjen noću i uvijek potajno te stoga treba postupati s njima na izvanredan način ne pazeći na uobičajeni pravni poredak ni uobičajenu proceduru.“
Ne treba imati sućuti čak ni prema djeci. U članku Članku 63 njegovih uputa "Instructions pour un juge en fait de sorcellerie" ("Upute za suca u slučajevima vještičarenja"), Boguet objašnjava da se vješci i vještice moraju pogubiti već u kolijevci. Odbacuje Bodinovo stajalište da je za mlađe od devet godina bičevanje dovoljno.
"Ja sam suprotna mišljenja", nastavlja Boguet, "i držim da treba pogubiti vještičje dijete u pubertetskoj dobi pa čak i ako je dojenče, ako se u njemu prepozna zloba. Stoga tvrdim da više vrijedi osuditi na smrt vještičju djecu nego ih ostaviti na životu sramoteći Boga i javni interes."
Nicolás Rémy, francuski pravnik, sudac i jedan od najozloglašenijih lovaca na vještice u povijesti, dijelio je to mišljenje: "Neki, pod izlikom mladosti, odbijaju osuditi djecu na smrt. Ali griješe, a to dokazuje s jedne strane okrutnost i monstruoznost koje karakteriziraju tu djecu, a s druge strane činjenica da ne postoji nada da se mogu popraviti."
Ovo jest sablažnjivo, i valja imati na umu da se radi o ljudima koji su uistinu provodili spomenute mjere, jer su stvorene okolnosti i dana im je moć da ih mogu provoditi.
Slično je bilo i, primjerice, tijekom čistki u SSSR-u u doba Staljina, u nacističkoj Njemačkoj, u NDH, tijekom golootočkih i inih montiranih procesa, ili u Kambodži tijekom vlasti Crvenih Kmera... Metode inkvizicijskih tortura su u svim slučajevima iste, fanatizam je isti, masovna histerija je ista, žrtve su demonizirane vjerski, nacionalno, rasno ili klasno, i ubijalo ih se bez diskriminacije po spolu i dobi.
Ako se to dakle događalo u više navrata tijekom zadnjih nekoliko stotina godina, zašto mislite da se ne može ponoviti? I što bi trebalo (u)činiti da se ne ponovi?
„Znaj da je ovaj univerzum upravo onakav kakvim se predstavlja: beskrajan. Nikada ga nemoj, uzdajući se u svoju logičku probavnu snagu, pokušati progutati; budi naprotiv zahvalan, ako umješnim zabijanjem ovog ili onog čvrstog stupa u kaos uspiješ spriječiti da on proguta tebe.“
(Carlyle)
Ipak, lakše je "pokušati progutati univerzum", nego nepojmljivu beskonačnost ljudske gluposti. U izravnom susretu s njom nikakvi čvrsti stupovi ne pomažu.
Oznake: Obrazovanje, Kultura
Sretan Međunarodni dan pismenosti svima koji slave!
Oznake: Obrazovanje, Kultura
Sarajevo 4. rujna 2025.
Poštovani i dragi Miljenko,
Pustio sam da se drugi oglase a sad se želim i ja oglasiti jer stara mudrost kaže: tko šuti, čini se da se slaže. Prvo mi je žao da Ti se to dogodilo i to u Zagrebu gdje već od rata živiš. To se ne bi smjelo nikome dogoditi u Zagrebu niti bilo gdje. Normalno je da ljudi različito misle i ne moraju se slagati, ali granica je da se ne smije pozivati na nasilje. Kako je još stari Voltaire govorio i kad se s tobom ne slažem borit ću se za tvoju slobodu govora i pisanja. Književnici i pisci imaju pravo biti netipični. Tko se ne slaže nek piše argumentirano u čemu se ne slaže, ali ne može zazivati nasilje. Ti si puno doprinio književnoj i opće kulturnoj promociji Hrvatske i Zagreba a i Tvog Sarajeva. Rado se sjećam naših razgovora u ranoj sarajevskoj Bogosloviji i u Napretku.
Treba policija ući u trag autorima tih sramnih i opasnih natpisa i adekvatno ih kazniti. Ne smijemo dopustiti da nasilje dominira naš sadašnji i budući život zastraše i kocka u našem demokratskom životu! Stoga treba stalno biti i promovirati mir, toleranciju i čovjekoljublje!
Želim Ti puno snage i razboritosti.
Uz puno srdačnih pozdrava i najboljih želja
Prof. dr. Franjo Topić
predsjednik Paneuropske unije i počasni predsjednik HKD Napredak
Oznake: Kultura, Obrazovanje
Uređujem jedan prijevod pa nailazim na neke naslove objavljene u 16. stoljeću, a tiču se progona vještica. Ako tema nekoga zanima, evo nekoliko riječi o četiri od više spomenutih knjiga.
S jedne strane, dvojica autora koji su apsolutno uvjereni u svoje konstrukcije, s druge strane, dvojica autora koji su skeptični.
Djelo "De la démonomanie des sorciers" ("O demonomaniji vještaca") napisao je francuski filozof i pravnik Jean Bodin, a objavljeno je 1580. godine. Bodin gorljivo brani ideju da su vještice stvarne i u paktu s vragom te da ih treba nemilosrdno progoniti i kažnjavati smrću. On je bio jedan od najsnažnijih zagovornika lova na vještice u Francuskoj, suprotstavljajući se pritom skeptičnim stavovima poput onih Johannesa Wiera. Bodin je razvio detaljnu teoriju o vještičarstvu, tvrdeći da je svaka sumnja u postojanje vještica uvreda za Boga i da je pravni sustav dužan osigurati njihovo uništenje. Njegovo djelo postalo je izuzetno utjecajan priručnik za suce i inkvizitore diljem Europe, pridonoseći masovnom progonu vještica.
Djelo "Daemonolatreiae libri III" ("Tri knjige o obožavanju demona") napisao je francuski pravnik i lovac na vještice Nicolas Rémy, a objavljena je 1595. godine. Riječ je o jednom od najopsežnijih i najbrutalnijih priručnika za lov na vještice toga razdoblja. Rémy, koji se hvalio da je odgovoran za pogubljenje gotovo 900 ljudi, detaljno opisuje načine na koje se vještice udružuju s vragom, sklapaju sporazume i nanose štetu. Knjiga služi kao praktični vodič za suce i inkvizitore, pružajući im detaljne upute o ispitivanju, mučenju i utvrđivanju krivnje. Daemonolatreiae je imala ogroman utjecaj na masovni progon vještica u Europi, osobito u Francuskoj i Njemačkoj, a Rémyjev nemilosrdan stav i uvjerenje u stvarnost vještičarenja pridonijeli su eskalaciji lova na vještice.
Knjiga "De Praestigiis Daemonum et Incantationibus ac Venificiis" ("O demonskim obmanama, čarolijama i otrovima") djelo je nizozemskoga liječnika Johannesa Wiera objavljeno je 1563. godine. Iako je Wier bio liječnik, ovo djelo se smatra jednim od najvažnijih tekstova u povijesti demonologije i lova na vještice. U njemu Wier zagovara revolucionaran stav za svoje vrijeme: vještice nisu u savezu s vragom, već su žrtve melankolije, psihičkih bolesti i zabluda. Wier je tvrdio da ih se ne bi trebalo spaljivati na lomači, nego liječiti. Njegovo djelo, koje se suprotstavljalo dominantnoj histeriji, kritizirali su zagovornici lova na vještice poput Jeana Bodina.
Djelo "A Dialogue Concerning Witches and Witchcrafts" ("Dijalog o vješticama i vještičarstvu") je rasprava engleskoga propovjednika Georgea Gifforda, objavljena 1593. godine. Gifford je bio skeptičan prema mnogim popularnim vjerovanjima o vješticama, poput vještičjih sabata i letenja. U svojoj knjizi, napisanoj u obliku razgovora, on ne poriče postojanje vještica niti Sotoninu moć, ali tvrdi da su mnoge optužbe neutemeljene i vođene praznovjerjem, a ne stvarnom đavoljom moći. Gifford se fokusira na psihološke i društvene faktore koji dovode do optužbi, ističući da su navodne vještice često siromašne i usamljene žene, a da se optužbe javljaju iz zlobe, sukoba među susjedima ili straha. Njegovo djelo je bilo jedno od rijetkih u tom razdoblju koje je pozivalo na oprez i razboritost pri suđenjima, suprotstavljajući se histeriji lova na vještice koja je prevladavala u to vrijeme.
Uglavnom, ljudi koji su bili za progon vještica najradije bi bili spalili i one koji su cijelu histeriju dovodili u pitanje. I danas postoje ljudi s takvim mentalnim sklopom, slijeva, zdesna, a bome ih ima koji se kriju i na centru.
Oznake: religija, Obrazovanje
Kad pomislimo na Boga, trebao bi znati svatko, zapravo pomislimo na svoju sliku o Bogu – na ideju koju smo oblikovali u tišini vlastitog uma. Sve što o Bogu kažemo, sve što o Bogu mislimo, blijedi pred Njegovom stvarnošću. Jer ono što Bog uistinu jest, daleko je izvan dosega riječi – toliko daleko, da je šutnja istinitija od svakoga govora. Riječi mogu samo jedno: pokazati smjer. One su prst koji pokazuje prema obzoru Misterija, nikada sam Misterij. Zato, ako želimo nazrijeti istinu, moramo biti spremni proširiti granice svojih predodžbi o Bogu. A to je potres koji trese temelje naše stvarnosti. Jer, budimo iskreni, ta stvarnost koju vidimo je naša konstrukcija, tkanje koje smo sami satkali. Način na koji vidimo život je konstrukt sastavljen od našeg odgoja, naših ranih povreda, obiteljskih predaja, obrazovanja koje smo primili, kulturološke i religijske uvjetovanosti. Dakle, vidimo uglavnom jedino ono što možemo ili želimo vidjeti, i ništa drugo. I onda Boga guramo u kalup našeg malog svemira, svemira sagrađenog od naših snova i strahova, svemira čije je središte – naše vlastito Ja.
Prenosim izjavu predsjednika Matice hrvatske.
Zorić je ustvrdio da, “ako se ne slažeš s nekom politikom, bavi se, brate, politikom pa odgovori politički”. “Ako se ne slažeš s nekim književnim ili publicističkim stavom, odgovaraj na taj način, ne na ovaj. Mislim da tu treba apsolutno stati uz književnika. Gospodin Jergović je važan, značajan hrvatski književnik, i treba mu u ovom slučaju dati podršku jer on je to očito osjetio kao osobnu prijetnju, a to nikomu nije ugodno”, dodao je.
Komentirao je Jergovićevu najavu da neće podizati tužbu protiv nepoznatog počinitelja složivši se da bi to bio, kako je rekao, jalov posao, puhanje u vjetar. “Protiv koga da podigne tužbu? To je posao državnih službi koje to trebaju istražiti i sustavno sprječavati da se takvo što ne događa. Ne samo gospodinu Jergoviću, nego bilo kome”, poručio je predsjednik Matice hrvatske Damir Zorić.
Još jedan mrzitelj svega hrvatskoga.
Oznake: Kultura, Književnost
Glavna opasnost afektivne duhovnosti krije se u tome što će postati subjektivizirana; počnemo pretpostavljati kako možemo postići da se duhovna iskustva dogode i nekako ih iskoristiti za zadovoljenje vlastitih narcističkih potreba. Pijetizam je legitiman povijesni duhovni put, ali došao je na loš glas u teološkim krugovima – a do neke mjere i u široj javnosti – upravo zato jer često pada u zamku te vrste subjektivizma. U nekim slučajevima krajnosti njegove afektivnosti i narcizma rezultiraju ozbiljno destruktivnim stavovima poput onoga „svetiji sam od tebe“.
Osnovna opasnost metafizičkog pristupa je gnosticizam, osjećaj da imamo pristup posebnom ezoteričnom znanju koje nam daje prednost pred ostatkom čovječanstva. Istina je da duhovne tradicije doista uključuju neke „posebne“ mudrosti i u daljnjim ćemo raspravama govoriti o nekoliko njih. No kad se te spoznaje upotrebljavaju za osobnu korist, ulazi se u zemlju čarolije, teritorij koji može biti iznimno opasan, za nas i za druge. (G. May, Psihologija volje)
Evo, uz Jergovića i Frljića, još jednog mrzitelja svega hrvatskoga. Neka se zna što takvi govore, i neka umru u patnji!
Dakle, filozof (čuj, filozof!) Boris Buden, trenutno s adresom u Austriji, za DW.
Na danas (ponovno) popularan poklič „ajmo, ajmo, ustaše!“, što on nalazi indikativnim, Buden odgovara pitanjem: „A kamo? U budućnost sigurno ne. Hrvatska nacija nema budućnosti. Izumrijet će do kraja ovog stoljeća. Generacija koja danas arlauče ovaj slogan, među zadnjima je. Znaju sve što je bilo, ali za njih više nitko neće znati.“
Ovaj teoretičar objašnjava zatim da je takvoj vrsti javnosti - prošlost sve što im je preostalo, jedina dimenzija u kojoj još mogu slobodno i suvereno oblikovati svoj život. Sve ostalo je po njemu u tuđim rukama: pitanje rata i mira, socijalne pravde i materijalnog blagostanja, prijetnja klimatske katastrofe i nuklearnog samouništenja.
„O svemu tome ni njih, ni njihovu naciju nitko više ništa ne pita. Ali zato je tu bolja prošlost. Tko to kaže, tko to laže da su ustaše izgubile Drugi svjetski rat? Povijest nikada nije bila hrpa objektivnih činjenica, nego stvarnost našeg aktualnog odnosa prema njoj. To je očigledno“, ukazuje Buden.
Stoga on primjećuje da novodobnim ustašama nisu potrebni ni Jugoslavija niti komunisti da bi potonje svakoga dana, u svakom pogledu, sve više pobjeđivali. „I to s lakoćom, kao kućni ljubimci vlasti, njezini mili pet black boysi koje ona pazi i mazi i čiji je ustašluk za nju samo benigni nestašluk. A tu je i moćno civilno društvo. Ne samo pocrnjela veteranska klijentela, nego i Hrvatska katolička crkva, realno egzistirajući dokaz konačnog trijumfa materijalističkog ateizma. Što će im Bog kad imaju Antu Pavelića, što će im sublimna istina vjere kad imaju nekretnine“, postavlja za kraj pitanje ovaj naš sugovornik.
„Ni državom, ni školom se nisu zasitili, pa sad osvajaju ulice i stadione, koncerte i festivale, seks i rock 'n' roll. Uzvišeni kao dronovi nad Thompsonom. Svugdje ih je, osim u vjeri. Naposljetku, što je 'ajmo, ajmo ustaše!', ako ne sažeti poučak 30 godina duhovne obnove u Hrvata“, zaključuje Boris Buden.
Srećom pa je u Austriji, a ne u Novom Zagrebu.
Kada netko u raspravi nema dovoljno jakih argumenata, često pribjegava retoričkim trikovima, podrugivanju, ismjehivanju, omalovažavanju, zahodskom humoru... umjesto racionalnom obrazlaganju i pristojnom razgovoru. Najčešće se koriste osobni napadi (ad hominem), gdje se ne osporava stav nego se diskreditira osoba, primjerice tvrdnjom da sugovornik „ima problem s drugim spolom“, tj. nema redovite seksualne odnose. Tu se najčešće radi o projekciji; takve "argumente", zna svatko sa srednjoškolskim znanjem iz psihologije, potežu oni koji sami imaju problema s erekcijom. Česta je i psihologizacija, kada se sugovorniku pripisuje frustracija, kompleksi ili "nedojebanost", bez stvarnih dokaza. Uz to, pojavljuje se i etiketiranje (peder, lezba i sl.) te tu quoque, gdje se umjesto odgovora upućuje neargumentirana protuoptužba. Sve ove i slične strategije imaju zajednički cilj – skrenuti pažnju sa suštine rasprave na osobu, umjesto na argumente.
Kada se u raspravi pojave manipulacije umjesto argumenata, korisno je imati spremne smirene i jasne odgovore koji vraćaju fokus na temu. Ako netko iznese osobni napad poput, „Ti to kažeš jer imaš problem sa ženama“, odgovor može biti: „Moj osobni život nije tema, razgovarajmo o argumentima koje sam iznio.“ Na psihologiziranje tipa, „Ti samo projiciraš svoje frustracije“, najbolje je uzvratiti: „Moje emocije nisu dokaz pa predlažem da se držimo činjenica.“ U slučaju seksualiziranog omalovažavanja, npr. „Govoriš tako jer te žene ne žele“, možete reći: „Osobne insinuacije nisu odgovor na moje stavove. Vratimo se temi.“ Ako vas netko pokuša etiketirati, primjerice, „Ti si tipični homoseksualac/feministkinja/mrzitelj-svega-hrvatskoga“, korisno je odgovoriti: „Oznake ne mijenjaju činjenice. Hajde da raspravimo argumente.“
Ako je nečiji odgovor na ovo: Stvari s ekstremizmom i ekstremistima stoje ovako. Kad dovoljno ojača i omasovi, i kad se obračuna s „očitim“ neprijateljima, na red dolaze oni koji su taj ekstremizam neizravno podupirali ili na njega nisu reagirali, jer, iz perspektive ekstremista, sada ni oni nisu dovoljno „nacionalno/ideološki osviješteni“. U srži ekstremizma je ideja „čišćenja“; uvijek je potrebno iznova provjeravati koliko je nečija ljubav prema domovini velika i „čista“, koliko je netko „pravi domoljub“ prema standardima koje postavljaju ekstremisti. U tom smislu, svi oni koji se prave blesavi spram događaja kojima svjedočimo (kojim događajima, pitaju se), koliko sutra mogli bi se naći u situaciji da se i njihova „čistoća“ i domoljublje dovedu u pitanje. Tada će biti prekasno, jer će, makar se i ne slagali sa sve ekstremnijim standardima ekstremista, morati, iz straha i oportunizma, te standarde prihvatiti. Ili… Ekstremizam naposljetku počinje „čistiti“ svoje redove, i obično u toj fazi započinje njegov kolaps, samo što u međuvremenu napravi nemjerljivu štetu zajednici do koje mu je, navodno, stalo, e stari moj, nisi ti pičke u životu vidio, onda je ipak zapravo najpametnije čovjeka pustiti da se valja u svom blatu, i nastaviti sveudilj raditi na dobrobiti svoje Domovine.
Oznake: Kultura, Obrazovanje
| < | rujan, 2025 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery