Gitta Sereny provela je desetke sati razgovarajući s arhitektom Albertom Speerom, Hitlerovim pouzdanikom, i s Franzom Stanglom, zapovjednikom Treblinke. Na temelju tih razgovora, objavila je dvije knjige: Albert Speer, His Battle With Truth (Albert Speer, njegova bitka s istinom), i Into That Darkness, From Mercy Killing to Mass Murder, od kojih je potonja nedavno izašla u hrvatskom prijevodu pod naslovom Treblinka: put u tamu. Razgovarala je tjednima i s Mary Bell, ženom koja je, 1968., kao jedanaestogodišnjakinja, ubila dvojicu dječaka, trogodišnjaka i četverogodišnjaka, zbog čega je – predstavljana u medijima kao dijabolično zlo sjeme – bila osuđena na doživotni zatvor, o čemu je Sereny također napisala knjigu, Cries Unheard (Nečujni vapaji). Ljudska bića poput ovih netom spomenutih malotko bi poželio kao sugovornike; većina ljudi, pretpostavljam, osjetila bi neku vrstu instinktivne odbojnosti spram same pomisli da se uopće približi nekome za koga se zna da je, poput Stangla, osobno organizirao i nadgledao proces – dobio je i službeno priznanje kao najbolji komandant koncentracijskih logora u Poljskoj – ubijanja stotina tisuća ljudi.
Sereny je, kao novinarka The Daily Telegrapha, prisustvovala suđenjima nacističkim ratnim zločincima u Njemačkoj tijekom šezdesetih godina, i zaključila da iz golih činjenica i eventualnih suhoparnih priznanja čovjek naposljetku ipak ne može dobiti odgovor na to što je te ljude učinilo sposobnim da učine to što su učinili (iz intervjua The New York Timesu) pa je – nezadovoljna zaključkom o banalnosti zla – odlučila s nekima od njih razgovarati na način koji u stanovitoj mjeri evocira psihoanalitičke seanse, na način koji je uključivao stvaranje određene bliskosti s ispitanicima, za što je, zaključujemo, potrebno imati, osim nekih temeljnih talenata, i specifične duševne kapacitete koje rijetki među nama posjeduju. Kad je o motivima riječ, osim neke bazične ljudske znatiželje da se nešto – u spomenutim slučajevima, zločini – shvati, Sereny je u spomenutom intervjuu izjavila sljedeće: Poput svih mojih vršnjaka širom Zapadnog svijeta, bili oni Židovi ili kršćani, bila sam duboko pogođena onim što se dogodilo u Njemačkoj. Bila je to najgora vrsta neljudskosti, nešto u potpunosti pogrešno, a čega smo svi mi bili dio. Zbog tih događaja, izgubili smo dio ljudskosti. Izgubili smo moralni dio sebe samih, i nekako ga moramo zadobiti natrag. Možda je ovo čime se bavim moj način da to učinim . Teško je, u današnje doba, do kraja shvatiti ovu izjavu.
Baviti se fenomenom zla po svoj prilici nije nimalo bezopasno; no, možda je jednako opasno ne baviti se njime; ne, dakako, u smislu morbidnog voajerizma ili pervertiranog medijskog senzacionalizma, nego u smislu osobne i društvene profilakse, i eventualnih katarzičnih učinaka toga bavljenja, u smislu osvješćivanja psiholoških i društvenih mehanizama i stjecaja okolnosti koji mogu pridonijeti tome da se sasvim prosječni, čak u nekom smislu i prostodušni ljudi poput pristojnog, urednog obiteljskog čovjeka iz austrijske provincije, nalik tolikim našim susjedima što stanuju tu pored nas, malo pomalo preobraze u izvršitelje monstruoznih zlo-djela. U slučaju Mary Bell, koju su tabloidi histerično – kako to samo tabloidi znaju – prozivali opakom psihopatkinjom i rođenom ubojicom , radilo se o posljedicama već počinjenog zla: djevojčica-ubojica odrastala je uz majku prostitutku koja se pred njom, drogirana ili ne, upuštala u sadomazohističke seksualne odnose s klijentima, uključujući u više navrata i kćer, majku koja ju je, zapravo, mrzila. (Čovjek se zapita, kakvo je bilo njezino djetinjstvo?) Ne govorim o tome da je potrebno razviti empatiju spram zločin(ac)a; uostalom, usprkos stanovitoj bliskosti koju je Gitta Sereny uspostavila s ljudima – jer unatoč svemu, i dalje su to bili ljudi, a ne demoni – koje je dubinski intervjuirala, bliskosti koja joj je, kako je rekla, bila potrebna da od njih dobije osobne informacije koje su uvelike pridonijele razumijevanju njihovih postupaka i odluka –dakle, usprkos u osnovi ljudskom odnosu spram Speera, Stangla i Bell, Sereny je zadržala onu vrstu nužne distance – emocionalne, psihološke pa i duhovne – potrebne da trijezno i racionalno sagleda sugovornike, i da im, štoviše – poput najvještijih, i rijetkih, ispovjednika ili psihijatara – pomogne da i oni sami sebe preispitaju i, možda, možda u nekoj mjeri postanu spremniji prihvatiti – istinski spoznati – svoju odgovornost za počinjeno zlo.
Ona, naime, ni u jednom trenutku ni na koji način ne umanjuje upravo čudovišne razmjere zločina počinjenih u Sobiboru ili Treblinki; dapače, premda sam pročitao priličan broj knjiga na temu holokausta, opisi poput onih koje donosi u svojoj knjizi (a u njoj se nalaze i njezini intervjui s preživjelim logorašima, kao i s njihovim čuvarima) izazvali su u meni šok i nevjericu. Sereny se ne bavi nikakvim racionalizacijama niti bilo što relativizira; ona naprotiv minuciozno, akribično, savjesno – upravo: pošteno – iznosi činjenice, i očigledno je njezino nastojanje da ne izostavi nijednu relevantnu informaciju, jer njezini motivi nisu ideološke, nego – sjeća li se danas itko što to znači? – humanističke naravi. Njoj je naprosto – sjeća li se danas itko što to znači? – stalo do, možda je pretenciozno reći, istine, ali u najmanju je ruku uložila enormnu energiju u to da razgrne neistine.
U knjizi Treblinka: put u tamu nije riječ samo o zbivanjima u logoru niti je to tek portret njegovog zapovjednika – premda bi već to dostajalo da bude vrijedna čitanja. Autorica je, osim s njim, razgovarala i s njegovom suprugom, šogoricom i kćeri, s esesovcima koji su s njime sudjelovali u Programu eutanazije, s preživjelim logorašima, s Poljacima koji su opsluživali logor, kao i s pojedincima upućenima u mrežu tajnih putova bijega koju su nakon rata organizirali krugovi u Vatikanu (spominje se i monsinjor Krunoslav Draganović), a posebice se skrupulozno bavi ulogom tadašnjeg pape, Pija XII., koju nastoji osvijetliti kroz razgovore s ljudima poput o. Burckhardta Schneidera, vođe tima isusovačkih povjesničara koji su radili na objavljivanju Actes et documents du Saint-Sičge relatifs ŕ la période de la Seconde Guerre Mondiale (Djela i dokumenti Svete stolice u vezi s Drugim svjetskim ratom), ili poput Kazimierza Papéea, poljskog veleposlanika pri Svetoj stolici od 1939. do 1948. godine.
Kao što rekoh, baviti se fenomenom zla po svoj prilici nije nimalo bezopasno. Aldous Huxley, u svom djelu The Devils of Loudon (Đavoli Loudona), napisao je: Posljedice pretjerano postojane i intenzivne koncentriranosti na zlo uvijek su pogubne. Oni koji vode križarski rat ne za Boga u sebi, nego protiv đavola u drugima – oh, kad bi ovoga barem bili svjesni mnogi i premnogi političari, propovjednici, karizmatici i čistunci – nikad ne uspiju u nakani da svijet učine boljim, nego ga ostavljaju ili onakvoga kakav je bio, ili ponekad čak i u zamjetljivo gorem stanju no što je bio prije početka križarske vojne. Misleći prvenstveno na zlo, skloni smo, ma koliko naše namjere bile izvrsne, stvoriti prilike da se ono očituje . Rekao bih da je ovaj tekst Gitti Sereny bio poznat, jer iz zaključaka do kojih dolazi u svojim knjigama, iz onoga što se dade zaključiti u intervjuima što ih je dala, iz dojma što ga ostavlja na snimkama koje se mogu pogledati na http://www.webofstories.com/play/gitta.sereny/1 odaje dojam osobe koja je izuzetno pozitivna, uravnotežena, trijezna i stabilna. Uostalom, evo što je na tu temu, s istančanim smislom za humor što nerijetko nedostaje spomenutim križarima, izjavila u intervjuu za časopis The Scotsman, u dobi od osamdeset godina: Znam da je to teško povjerovati, ali ja sam zaista, u izvornom smislu te riječi, veoma vedra osoba. Vrlo sam optimistična. Glede svijeta. Glede ljudi. Vjerujem da je većina ljudi dobra .
Pisane u tom duhu, njezine knjige, ma koliko se mračnim događajima i tamnim ponorima duše bavile, ma koliko nas do srži potresle, nakon čitanja ne ostavljaju čitatelja u nihilističkom raspoloženju, nego ga potiču na duboku refleksiju, sebe i zajednice u kojoj živi. Potiču ga da istinski i u cijelosti preuzme odgovornost za sebe i svoje postupke, i da spozna, riječima Gitte Sereny, našu međuovisnost i odgovornost što ju imamo jedni za druge . Ne bismo li zadobili dio izgubljene ljudskosti.
Oznake: zlo, psihologija, intervju
Nedavno objavljena opsežna monografija Night Divides the Day: by The Doors predstavlja detaljnu i sveobuhvatnu analizu glazbe kultne rock grupe. Umjesto da se fokusira na senzacionalističke aspekte života Jima Morrisona, knjiga se usredotočuje prvenstveno na ono što je bendu donijelo besmrtnost: njihovu glazbu.
Autor kronološki prati razvoj njihove karijere, album po album, pjesmu po pjesmu, pritom ulazeći duboko u tekstove, glazbenu strukturu i kontekst vremena u kojem je glazba nastajala. Raspravlja o inovativnom spoju bluesa, psihodelije, jazza i poezije kojim je bend stvorio svoj prepoznatljivi zvuk. Posebnu pažnju autor posvećuje doprinosu svakog od članova – Rayu Manzareku, Robbyju Kriegeru i Johnu Densmoreu – pokazujući da The Doors nisu bili samo Morrison, već prava glazbena cjelina.
Knjiga također istražuje recepciju skupine kroz desetljeća, analizirajući kako su njihova djela doživljena u vrijeme izdavanja te kako se njihovo nasljeđe razvijalo i mijenjalo kroz vrijeme. Uz to, autor koristi brojne izvore, intervjue i kritike kako bi pružio što potpuniji uvid.
Mali kuriozitet: već na početku Predgovora spominje se Hrvatska.
FOREWORD
Krist Novoselic
In 1979, I was 14 years old and discovering a lot of music. Eight years after The Doors effectively ended, I was part of a new generation of fans.
In 1980, my parents sent me to live with relatives in Croatia, which was then part of Yugoslavia. Zadar is an ancient city on the Adriatic Sea. While I was there, I continued to discover new music – Yugo-Rock bands and a lot of sounds coming from London at the time.
There was an older cohort in town, fanatically into The Doors. I did not associate with these people, mostly because they smoked hash, and that was out of my league. These were the kind of dedicated people who could make the pilgrimage to Paris and visit the grave of Jim Morrison. In fact, for many years there was a Morrison bust on the trashed grave that had been sculpted by a Yugoslavian fan. Just as it all of a sudden appeared, the tribute bust eventually vanished.
Monografija Night Divides the Day izvrstan je izbor za sve istinske ljubitelje grupe The Doors, ali i za one koje zanima ozbiljna glazbena analiza. Riječ je o knjizi koja poštuje glazbeni genij benda i nudi dublje razumijevanje njihove umjetnosti, daleko od klišeja i mitova. Grupa je osnovana prije ravno šezdeset godina.
Oznake: The Doors, glazba, monografija
„Na masovnim zabavama i koncertima današnji mladi se pričešćuju, ispovijedaju, iskupljuju i uživaju u (...) intenzivnom i elementarnom stanju samozaborava. (…) Ne postoji učinkovitiji oblik razonode i zabave od potpirivanja (...) strasti običnih smrtnika.“
Mario Vargas Llosa, Civilizacija spektakla
Oznake: društvo, Kultura, politika
"Ono što se dogodilo 5. srpnja 2025. na zagrebačkom Hipodromu najveća je kolektivna deluzija Hrvata u povijesti. I najveći poraz kršćanske vjere, njezine simbolike i etike još od izmišljene krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju”, napisao je bosanski franjevac Franjo Ninić uz fotografiju na kojoj citira pokojnog Tomislava Šagi-Bunića, jednog od intelektualno najutjecajnijih teologa u Hrvatskoj u 20. st.
“Šagi-Bunić prstom upire u praksu pridijevanja nacionalnim vrednotama transcendentalne vrijednosti preuzete od kršćanstva, što može dovesti i u povijesti je dovelo, do velikih narodnih i vjerskih problema: nacionalna vrednota (…) budući da joj se pridaje transcendentalna vrijednost, koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizama koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragikom, pa čak katastrofom."
Ali naravno, što je glas jednog franjevca i jednog teologa naspram glasa pola milijuna ljudi.
Oznake: društvo, religija, politika
ZLO se može perfidno predstaviti kao DOBRO i uvući se u institucije poput Crkve i u društvo u cjelini kroz sofisticirane oblike manipulacije i prikrivanja, koji često uključuju sljedeće mehanizme:
• Prikrivanje iza plemenitih ciljeva.
Zlo se često predstavlja kao sredstvo za postizanje viših, pozitivnih ciljeva, poput „zajedništva“, „zaštite zajednice“, „zaštite identiteta i vjere“, čime zamagljuje svoju stvarnu zloćudnost.
• Instrumentalizacija jezika i vrijednosti.
Koristeći retoriku ljubavi, pravde, mira, tolerancije i slobode, Zlo se maskira kao dio moralnog i društvenog Dobra, pa ga ljudi lakše prihvaćaju bez kritičke analize.
• Normalizacija postupnim koracima.
Perfidno Zlo se uvlači malim, naizgled bezazlenim kompromisima koji s vremenom postaju općeprihvaćeni standardi, čime se mijenja percepcija i granice prihvatljivog ponašanja.
• Korištenje autoriteta i institucija.
Kada Zlo zauzme pozicije moći unutar institucija, poput Crkve ili državnih tijela, ono stječe legitimitet i može širiti svoje djelovanje pod okriljem službene vlasti.
• Diskreditacija i marginalizacija kritičara.
Glasovi upozorenja često bivaju obesmišljeni, prikazani kao netolerantni ili neinformirani, čime se sprječava njihovo djelovanje i oslabljuje otpor Zlu.
• Manipulacija kolektivnim osjećajima i potrebama.
Zlo se može prikazati kao odgovor na strahove, nesigurnosti i društvene probleme, nudeći lažna rješenja koja prividno donose sigurnost ili napredak, ali u stvarnosti štete društvenom tkivu.
Spomenutim metodama Zlo se uvlači u srž društvenih i vjerskih institucija, skrivajući se iza privida Dobra, i koristi se povjerenjem i autoritetom kako bi opstalo i širilo svoj utjecaj.
Budnost, kritička svijest, poznavanje činjenica i jasni moralni kriteriji nužni su za prepoznavanje i suprotstavljanje takvoj perfidnosti.
Što bi rekao Brodski: „Ustrojstvo života takvo je da onome što smatramo Zlim dopušta sveprisutnost, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se Zlo često pojavljuje pod maskom Dobra. Nikad ga nećete vidjeti kako prelazi vaš prag i predstavlja se: 'Bok! Ja sam Zlo'.“
I ovo:
„Mudro bi stoga bilo sve vaše ideje o dobrome podvrgnuti što pomnijem ispitivanju, pročešljati cijelu vašu garderobu, kako biste vidjeli koja odjeća pristaje ovom strancu. To se, naravno, može pretvoriti u stalno zanimanje, a što bi bilo dobro. Iznenadili biste se koliko stvari koje smatrate svojima, i dobrima, bez ikakve prepravke divno stoji vašem neprijatelju. Možda se čak počnete pitati nije li on vaša slika u ogledalu, jer je najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predodžba o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. Blago rečeno. Jedan od najsigurnijih znakova za uzbunu broj je onih koji dijele vaše mišljenje, i to ne toliko što jednodušnost ima sposobnost degeneracije u uniformnost, koliko zbog – u velikim brojkama implicitne – vjerojatnosti da je plemenitost osjećaja naprosto krivotvorena.“
Oznake: religija, politika, društvo
| < | srpanj, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery