Priča mi nedavno poznanik – fin, pristojan mlađi čovjek kojega bi, da već nije oženjen, svaka majka poželjela za zeta – inače doktor znanosti, upućen u otajstva struke kojom se bavi, priča mi, dakle, kako ga na poslu kinji njegov nadređeni, čovo u kasnim pedesetim, koji po svoj prilici ne zna ni naslove svjetskih časopisa u kojima mlađi kolega objavljuje stručne članke, a nekmoli da ih je u životu makar prelistao.
Situacija odnekle poznata, svako toliko čitam o nekim takvim mladim ljudima koji su silne škole posvršavali i znaju sve o kosegregaciji ili mikrosatelitnoj nestabilnosti, otkrića u CERN-u nisu za njih neproničan misterij niti đavolska posla, a Angewandte Chemie International Edition im je na nahtkasnu. Još su k tome i simpatični, vedri, puni elana i spremni bez fige u džepu dati na poslu sve od sebe.
Badava, po procjeni onih koji piju kavicu dnevno barem dvadeset puta, a efektivno radno vrijeme nije im ni pet minuta, onih koje su, dok su još bili u nježnim godinama, pozapošljavali barbe, ujaci i amidže – i sami na odgovorna mjesta instalirani jer su bili "na liniji", premda se u struku kojom se poduzeće bavi razumiju k'o magarac u kantar – onih koji instinktivno nanjuše opasnost po svoj na jedvite jade sklepani imidž "kompetentnih stručnjaka", onih koji su u stanju fotelju braniti do zadnje kapljice krvi, a iz ureda ih ne bi mogao istjerati ni odred komandosa – po procjeni, dakle, tih štetočina i blefera, sposobnih jedino za to da osmišljavaju nove i nove obrasce, i nove i nove načine maltretiranja podređenih, gorespomenuti mladi znanstvenici s IQ preko 120 nisu mjerodavni da bi, primjerice, predavali biologiju u osnovnoj školi, ili da bi ih se makar cijenilo u timu koji radi na novom projektu u poznatoj domaćoj firmi, što je slučaj mog poznanika s početka teksta.
Ne, njihova je karijera u rukama nekih arogantnih, subinteligentnih, slaboumnih gospodskih kastora, što žmirkaju važno dok blazirano prevrću potvrde nečijeg dugogodišnjeg rada i nečije bogomdane pameti; njihov potencijalno golem doprinos društvu – vama i meni – uspješno sabotiraju one i oni čiji je stvaran doprinos ovom društvu ekvivalentan ništici. Udruženi s drugim takvim ništicama s kojima marendaju tračajući odsutne kolege/ice, zabrinuto osmišljavaju strategiju i kuju planove kako izbjeći zapošljavanje bezveznjaka postdiplomca koji ima onaj čudni sjaj u očima što ih plaši.
Ili, poput čove koji dnevice omalovažava stručnost mog poznanika, svoje rupe u znanju prikrivaju nadređenim položajem i pukom činjenicom da imaju dvadesetak godina više pa im ne pada na pamet poslušati balavca koji se koliko jučer ispilio iz jaja, a sad bi već da ga uvažavaju kao mladog stručnjaka čije članke citiraju u nekom tamo MIT Technology Reviewu. Kaj god!
Ti mladi čudaci koji bi, ako se već uspiju zaposliti, samo radili i radili – ama nema posao noge pa da pobjegne! – najčešće ipak nisu dovoljno inteligentni da razaberu sve one suptilne nijanse u uredskim međuljudskim odnosima, nedostaju im one specifične socijalne vještine u kojima su starije kolege/ice pravi maheri, i točno znaju što podrazumijeva koji pogled, što znači poluosmijeh, što blago podignuta lijeva obrva, a što kad šef pogleda gore desno. Ne zanima ih koliko crno pod noktom tko s kim ostaje u kancelariji i nakon radnog vremena, i to ne zato da bi dotjerao nacrte. Nikako da shvate da je obilat gablec glavni smisao dolaska na posao, i da je pitanje svih pitanja gdje kupiti dobre češnjofke. Skloni praktičnom odijevanju, ne gube vrijeme na komentiranje nečije nove garderobe. Ne ide im u glavu da je važnije ono što se na unaprijed koreografiranim sastancima – važne odluke ionako se donose na važnim mjestima – ne kaže, nego ono što se izgovori. Ne obraćaju pažnju na znakovita nakašljavanja, gurkanja, podgurkivanja, bockanja laktovima, ezoteričnu internu zafrkanciju, a naročito im je nevažno ono što je zapravo užasno važno: neobično kompleksna, upravo okultna priroda odnosâ uprave poduzeća s vlastima na lokalnoj i županijskoj razini te s onima u ministarstvu.
Ono što se njima – mladim naivcima – čini kao usko grlo u procesu proizvodnje, prepreka koju naprosto treba zaobići, trivijalan problem koji grupa visokoobrazovanih ljudi, makar i prosječne inteligencije, može riješiti u pet minuta racionalnog razgovora, pokaže se kao neprobojna enigma naspram koje je njihov najteži ispit na FER-u, PMF-u ili gdje su već briljirali poslovični mačji kašalj. Nesposobni su razabrati kolika je čija politička specifična težina i s kolikom količinom socijalnog kapitala raspolažu njihovi novi kolege/ice, jer su usredotočeni na to da sve znanje i energiju ulažu u meritum stvari: besprijekorno obavljanje posla za koji su plaćeni.
Nije lako imati takve likove u radnom okruženju. Postavljaju pitanja. Nepotrebna, neugodna, uznemirujuća, često i ne baš pametna pitanja na koja je odgovor jednostavan: zato jer mi ovdje tako radimo.
Srećom ih je lako poklopiti; nisu inicirani. Nude prijedloge kako bi se neki posao moglo brže, kvalitetnije i efikasnije odraditi, a posve su nesvjesni iznimno delikatne situacije na relaciji šef odjela Kurić – tajnica Mirjana – gospođa Ćulibrk.
Upućeni su u numeričku analizu i enantioselektivnu kromatografiju ˛-aminoalkohola, ali nikako da shvate da za promaknuće treba biti u pravo vrijeme na pravom mjestu s pravim ljudima, i to dovoljno često i dovoljno dugo da te prepoznaju kao "svoga". A u tome su nepogrešivi i ne može ih se prevariti, jer jedni druge prepoznaju po mirisu, sitnoj mimici i dogovorenim lozinkama.
Moj mladi poznanik zna da svoj posao kvalitetno obavlja, prati najnovija svjetska stručna dostignuća, svjestan je da njegov nadređeni nije mjerodavan da ga procjenjuje jer jednostavno nije upućen, naprosto ne zna, pojma o pojmu nema, ali je konstelacija snaga takva da ima prilično malo manevarskog prostora.
Osim što sam mu pružio prijateljsku podršku, i slabu utjehu da je to što mu se događa opće mjesto, nešto što je većina nas prošla u nekoj fazi karijere, predložio sam mu po meni jedino moguće rješenje (osim onoga da ode u Irsku), naime, da se neumorno usavršava dalje, da se trudi svaki posao maksimalno dobro odraditi, da izbjegava konfliktne situacije, da se po potrebi spusti na šefovu razinu... i tako sljedećih desetak godina, dok šef ne ode u penziju. Izdrži, rekoh mu, očeličit ćeš pa ćeš jednog dana biti podrška nekom svom mladom prijatelju.
Ako se u međuvremenu nešto ne promijeni.
Ufff, kirurski precizan presjek :-( preduboko je kod nas ukorijenjen stav "podoban, a ne sposoban" ....A podobna sposobnost najlakse se stjece upravo na tim dugackim gablecima po kafanama gdje "pametan" svijet razgovara o poslu:-(
dnevnikJR • 29.07.2015. u 16:33
Uf ti mladi, ne daju nama starcima živjeti. Sve ih treba poslati van iz zemlje da odahnemo...
I tako ode znanje, budućnost, nada jedne zemlje i ko zna kad ili nikada će se vratiti...
mecabg • 30.07.2015. u 09:25
Omalovažavanje mladih, sposobnih, kvalitetnih i inteligentnih obrana je onih koji su zasjeli i svoju pozu ne žele mijenjati. Ne zamjeram mladima što odlaze. Domovina im ne daje mogućnost da se dokažu i da joj pomognu da izađe iz tunela.
Mela • 30.07.2015. u 12:19
Ja sam imao sličan problem kao mladi suradnik s podjednakim karakteristikama kao i tvoj poznanik ali moj nadređeni je bio dobro obrazovan i s iskustvom rada u svjetskim laboratorijima. Nije me trpio jer sam govorio što sam mislio. Otišao sam ja i još nekoliko drugih mladih ljudi sličnih meni. Istine radi, šef je u međuvremenu sa grupom suradnika napravio izum koji je još dugo godina nakon mog odlaska održavao firmu na životu. Komplicirane su to stvari, medjuljudski odnosi. Tvoja priča je jedan ekstrem pa se lako ispriča u crno-bijeloj tehnici.
Nestašni crni mačak • 31.07.2015. u 08:30
hvala @ svima na komentarima; @ nestašni crni mačak, moja priča ne ide za stopostotnom faktografskom preciznošću – licentia poetica – i namjera joj je ukazati na fenomen kao takav. ona je sastavljena od svega onoga što slušam godinama, i treba je čitati kao prikaz prevladavajućeg stanja duha.
gospon profesor • 31.07.2015. u 14:28
Ne bu išlo! Kad njegov šef ode u penžijun na njegovo mjesto neće doći tvoj prijatelj, pametan ali ipak nešto stariji, već opet jedan sličan njegovom bivšem šefu. Zašto? Zato što se šefovi delegiraju iz političkih kvota pojedinih stranaka. I nije to na ovim područjima ništa novo.
semper_contra • 04.09.2015. u 19:20
| < | srpanj, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery