gospon profesor
petak, 27.05.2016.
Obavezna lektira
...ali u Francuskoj.
Možda bi nama tolerantna rasprava pomogla u odabiru nekih vrijednosti...Što kažete, gos'n profesor ?
Kunigunda • 27.05.2016. u 13:34
@ Anabonny: pa, ne bi odmogla. Ali, bojim se da ovu knjigu koju držim u ruci nije pročitalo 90 posto ljudi u Vladi ili Saboru.
gospon profesor • 27.05.2016. u 14:36
nnnda, samo bi se prije toga trebalo otići u purgatorij i s kože i misli ostrugati određene taloge stereotipija, nakalemljenih "općepriznatih" samostojećih i samodržaćih stavova etc. teška misija, zahtijeva fleksibilnost uma i adekvatnu dozu osjećajnosti, znanje razlučivanja bitnog od nebitnog i još nekoliko komunikacijskih vještina. gleč, oni čitaju volteirea. bar neki. čitamo li mi gundulića, držića, hektorovića, šenou makar?
stara teta • 27.05.2016. u 14:40
@ stara teta: kroz purgatorij prolazimo godinama, i još ćemo godinama. Glede navedenih pisaca, mislim da njih čita (manji) dio studenata kroatistike dok sprema ispit, a valjda su ih nekad pročitali i njihovi profesori. No, s obzirom na istupe nekih među njima u zadnje vrijeme, uzalud. Također, Voltaire je bitan zbog nečeg drugog, o čemu spomenuti ne govore tako eksplicitno i nedvosmisleno kao on u ovoj knjižici koju držim u ruci.
gospon profesor • 27.05.2016. u 14:50
ako ništa drugo, ostao mi je u lijepom sjećanju ne samo zbog filozofskih tema, nego i zbog pikavog humora kojim se rugao ondašnjim navadama ondašnjih celeba, hohštaplera i umišljenih veličina. samo što je onda bila jasnija stališka struktura. (omg, napisala sam krivo, očito me reuma gadno vudrila po finoj motorici, -ai-, da, da.) samo, netolerancija u bilo kojem vidu učvršćuje vlastite stavove. zato da bi se njihov "vlasnik" osjećao "ispravnije", stabilnije, pravocrtnije od mnogih sličnih pravednika. osjećaj pripadnosti čoporu. ooh, kako to zvuči umirujuće!
mislim da ću potražiti tu knjižicu u knjižnici. nemam je doma.:(
a trebalo bi da je imaju mnogi kojima ne pada ni na pamet da o tomu uopće misle. mislim, oni koji misle da su njihove misli neprikosnovene.stara teta • 27.05.2016. u 15:05
U gradskoj knjižnici našao sam ove podatke:
Naslov: Rasprava o toleranciji : povodom smrti Jeana Calasa (1763) / [Francois-Marie Arouet de] Voltaire ; [prijevod s francuskog i bilješke Bosiljka Brlečić]
Impresum: Zagreb : Školske novine, 1990. ([Zagreb] : "Zagreb")
Radi li se o istom djelu?. Unio u popis za čitanje.semper_contra • 31.05.2016. u 23:49
@ semper contra: da, to je to djelo.
gospon profesor • 05.06.2016. u 10:35
nedjelja, 22.05.2016.
Stiže smak svijeta
Eto nama smaka svijeta. Držite me za riječ: tvrdim da će za cca stotinu godina (plus-minus desetak godina), svih 7 416 145 000 ljudi – uključujući dakako vas i mene – koliko ih trenutno živi na Zemlji, biti mrtvo. Dobar dio od tih gotovo sedam i po milijardi umrijet će i koje desetljeće ranije, neki među njima već i sutra, dapače još danas. Smak svijeta dakle neminovno dolazi, ali za svakog od nas osobno: naša privatna apokalipsa. I to je činjenica. Iz te perspektive, koja se možda čini ponešto neveselom – ali, zapitajmo se, bismo li željeli živjeti vječno, mi koji ne znamo što bi sa sobom ni u obično kišno nedjeljno popodne? – zbivanja oko nas poprimaju neke drugačije obrise. Dovoljno mi je pomisliti, za sto let ni mesa ni čavla ni lesa pa da mi bude mrvicu lakše. Ljudi svjesnost o (vlastitoj) smrti općenito potiskuju, ali katkad im pomisao na nju – što također nisu skloni priznati – na trenutak olakša život; ono: napokon ću se riješiti ove gnjavaže i ovih gnjavatora. Što bi rekao Robert Graves, zbogom svemu tom.
Ima onih koji čitaju moje tekstove već godinama pa znaju da se u njima politikom, napose dnevnom , praktički nikad ne bavim. To ne znači da sam kompletni idiot (u izvornom smislu, dakle, netko posve neupućen u javna, politička događanja, a valjda i inače) pa da je ne pratim barem u onoj mjeri da razaberem tko, koga, gdje, kako i zašto (danas sam nešto neraspoložen: od kad je svijeta i vijeka, malne svatko svakoga gdje god i kako god može, radi osobnog probitka, i tako sve do svoga kraja). Od politike i političara, zarana sam to naslutio, a u međuvremenu se i višestruko uvjerio, ne očekujem mnogo, posebno nekog dobra. Stoga, za komentiranje dnevnopolitičkih zbivanja – čime se danas na društvenim mrežama, a i inače, bave svi, u iluziji da je njihov kafićki ili online komentar ikome važan (dapače, to dopuštenje da se komentira zapravo i jest smišljeno da, dok se narod međusobno lajka i pjeni, oni , koji već jesu u poziciji, rade svoj gorespomenuti posao) te još jedan komentator doista nije potreban – za komentiranje, dakle, jednostavno nemam vremena, jer sam svjestan da sam, ima tome, već prebacio polovicu života pa mi se svaki dan, u svjetlu spomenute apokalipse, nadaje toliko dragocjenim da nastojim proživjeti ga tako da mi ne promakne da su ovog proljeća maslačci intenzivno žuti, da su se lastavice vratile u gnijezdo pored prozora i da mi je svaki udah poklonjen. Svaki udah mi je darovan, ničim ga ne zaslužujem. Kao i vama, kao ni vi.
Stiže smak svijeta, svakom njegov... "U kružnicama kružeći sve širim/Ne čuje više soko poziv sokolara;/Stvari se raspadaju; središte ne drži;/Anarhija se razuzdala svijetom,/Diže se plima zamućena krvlju/I obred nevinosti posvuda se gasi;/Najboljima manjka svako uvjerenje,/Najgori su puni intenzivne strasti..." pjeva Yeats. Ili, Krleža: "Gumbelijum roža/fino diši,/na galgam se bumo/zibali si./Hej, haj, prišel je kraj,/nigdar več nebu dišal nam maj!/Zavijal celu noč stekli je pes,/celu noč pilko nam hoblal je les./Z scalinom nam buju prelejali grob,/v pesje gnojnišče zlopatali drob./Gumbelijum beli mertvečki diši,/z galgah se nigdo povernul ni./Hej, haj, nek cvate maj,/nigdar nas v pekel taj/ne bu nazaj".
Dok tako čekam smrt, ne pratim nijednu seriju na TV; pogledam eventualno Peti dan, taj zabavni talk-show, ili štogod na Trećem programu (ali nipošto onu emisiju o kulturi nedjeljom ujutro). Katkad, dok čekam – osim smaka svijeta – da zakipi voda za juhu pa da ubacim grincajg, prevrtim daljinskim tih nekoliko desetaka programa, i vidim da se tu ništa tjednima/mjesecima/godinama ne mijenja: na nekima vazda krokodili iskaču iz vode, neke hijene trančiraju antilopu, lavovi kopuliraju, ribe se koprcaju u mrežama... na drugima vazda neki kamiondžije, drvosječe, automehaničari... ljudi od dvjesta kila nastoje smršaviti, ili trudnice nastoje dobiti jackpot (hrv. velezgoditak, bankovnicu, glavnjak), na nekima uvijek netko leži u bolnici s onim cjevčicama u nosu i prima infuziju, neki savršeno lijepi mladi ljudi se ljube ili svađaju ili plaču, stalno neke obdukcije, istrage, netko nekoga ubija, siluje, ganja... vazda isti prizori vojnikâ u akciji negdje na Bliskom istoku, na barem jednom programu je vijest o tome da je u napadu bombaša-samoubojice poginulo toliko-i-toliko ljudi... a odmah na sljedećem žiri procjenjuje nastup neke mlade estradne nade. Publika vrišti, automobili lete u zrak, uvijek nešto eksplodira, stalno nekakvi predatori, zombiji, vampiri, vrazi, sotone, gomile specijalnih policajaca koji s dugim cijevima upadaju u nečije stanove, pa one curke što prevrću krpe po dućanima, ili se mijenjaju žene po našim provincijama, u poluožbukanim kućama s hrastovim regalima i kutnim garniturama, s kamenim labudovima na dvorištu... Rasparana crijeva, rasprsnute lubanje ili zelenkasti leš na obdukcijskom stolu, to vam ne gine ako pratite TV. (Ako vas zanima erotika, nema je ni na jednom kanalu. Nema je, zapravo, uopće – živimo u doba pornografije, ne samo seksualne.) Uglavnom, društvo spektakla, red isforsirane zabave, red tisuću i jedne smrti, a između toga pornogr..., htjedoh reći, politika. Visoka, niska, hard, soft, svejedno, uvijek se tu pretjeruje, svi su na Viagri, može se, neki nas već desetljećima... Nakon desetak minuta prebacivanja programa zaključim kako mi je IQ prilično opao jer, ne varajte se, sadržaji koje puštate u svoju svijest neminovno djeluju na vas. Da ne spominjem okove navike.
Elem, dnevno se – iščekujući, katkad tjeskobno, katkad vedro, da prestanem disati – umjesto društvene patologije radije zaokupim nekim sjajnim romanima, poput nedavno pročitanog Slučaja Džem, bugarske spisateljice Vere Mutafčieve, žanrovskog remek-djela, koje potpuno demantira onu omalovažavajuću opasku Stanka Lasića o bugarskoj književnosti u njegovoj polemici – zadnjoj dostojnoj tog naziva – s Igorom Mandićem. Roman o Džem-sultanu, istom onom kojega spominje Andrić u Prokletoj avliji, ulazi u red onih djelâ koja prilježnog čitatelja obogate uvidima u ponore ljudskih duša i nezavidno ljudsko stanje , pružajući mu usto i uživanje u umjetnosti riječi. Zaokuplja me i vrhunska publicistika (trenutno čitam – a pročitao sam ih podosta – meni dosad možda i ponajbolju knjigu vezanu uz razdoblje nacizma, Albert Speer – His Battle With Truth, Gitte Sereny, nažalost neprevedenu; autorica je na njoj radila petnaestak godina, i uistinu doprinosi razumijevanju ne samo faustovsko-erotskog odnosa Speera i Hitlera, nego i posvemašnjoj spoznaji o dijaboličnosti tog režima; svaka suradnja s njim svjedoči o slaboumnosti i kratkovidnosti, ili pak dijaboličnosti onih koji su joj pribjegli, ma bilo to i radi ostvarenja tisućgodišnjeg sna), a čeka me dakako još toliko naslova koje vrijedi pročitati da mi ni tri života ne bi bila dovoljna. Slušam Bacha ili Dead Can Dance, Pachelbelov Kanon u D-duru, takve komade. Čujte, smiruju mi živce. Pokušam tu i tamo uhvatiti vremena i za kakav dobar film koji nije, poput većine filmova danas, namijenjen pretpubertetskom uzrastu, ili za kakav dokumentarac na YouTubeu (primjerice, vjerojatno najbolji ikad snimljen, Samsara, Rona Frickea).
Čekam da dođe na torrent najnoviji film Kena Loacha Ja, David Blake, kojeg je Jurica Pavičić pretprošle subote u Jutarnjem vrlo sugestivno dočarao javljanjem iz Haaga, pardon, Cannesa. :) Ako nisi čitao Pavičićev tekst, ponešto iz njega sam fotkao za prvi post na ovom mom novom blogu pa toplo preporučujem. :) Trenutačni Peti dan mi je daleko najdosadnija emisija na televizijama u svijetu i šire. :) Onaj prvi, s Mandićem, Makovićem i Zidićem, bio mi je vrlo zanimljiv, a i onaj sa Srećkom Horvatom, no ovaj posljednji u meni izaziva žmarce akutne dosade i prije nego itko od njih išta progovori. :) Neobičan ti je ovaj post, pun ljetne arkadijske kontemplativnosti. :) Rekao bi čovjek da ga piše neki novi, moderniji Krleža za vrijeme neke nove NDH, gledajući kako da utopi vrijeme petogodišnjeg "godišnjeg odmora na neodređeno vrijeme" (znaš već da ga je Bela uzdržavala za vrijeme rata, a on je pisao o djetinjstvu i sličnim neodređenostima). :)) Što se tiče smrti, mene najviše brine mogućnost reinkarnacije. Zar ću u idućem životu ponovno morati čitati Tolstoja, Dostojevskog, Balzaka, Prousta, ovoga, onoga, SVE ISPOČETKA?! I dokle tako?! :)) Nego, kad će više taj odmetnik @Dirli Darla svratit malo u Zagreb pa da konačno odemo svi skupa u neku tamo Tkalču na hladno ljetno pivo? :)) Pozlit će mi od tolikih smajlića; ostaj mi dobro i do čitanja...
Mariano Aureliano • 22.05.2016. u 16:14
@ Mariano: :) hvala na duhovitom i kao i uvijek zanimljivom komentaru! Glede 'Petog dana', pa čuj... u nedostatku ičeg iole boljeg... A što se tiče prve postave, Mandić je u međuvremenu postao sjena sjene onoga što je nekoć bio; Maković je nestao iz javnosti, a Zidićevi stavovi su mi poznati pa me i ne zanimaju (pre)više. Usporedba s Krležom blještavi je mamac za moju taštinu, ali ipak, hvala, neću ga progutati... ;) Pivo, prvom prilikom!
gospon profesor • 22.05.2016. u 17:01
da su ovog proljeća maslačci intenzivno žuti, da su se lastavice vratile u gnijezdo pored prozora i da mi je svaki udah poklonjen
pa kad bi baš bilo tako katastrofično, ne bi bilo važno ni da su maslačci intenzivno žuti, ni da su se lastavice vratile u gnijezdo.. oni će to činiti i za sto godina, uvijek na isti način... baš kao što nije važno onda ni čitati balzaca, dostojevskog i krležu, jer s čovjekom umire i njegova svijest, pa tko će i znati da je taj išta i pročitao.. a i čitanjem knjiga, zapravo tuđih izmišljotina i tuđih maštanja, uskraćuješ sebi svoje maštanje i svoj život. čitajući knjigu izgubiš dan-dva-tri i ne primijetivši da u to vrijeme nisi živio u sebi, već u tuđoj knjizi.. na takav način razmišljajući, uistinu sve postaje besmisleno, osim crne kraljice u tkalči. zato ti predlažem da ne čekaš, već što prije odeš s marianom na pivo, jer te tamo čeka najnoviji izvještaj iz londona uživo :)) nećeš požaliti :)lion queen • 22.05.2016. u 18:03
Ne znam. kupala sam se danas prvi put ove godine. Nemoguća ljepota. Sve brige nestale s prvim zaronom. Ne znam što se od nas hoće u ovom svijetu? Zašto je svaki novorođeni čovjek toliko važan. Možda se preko svakog od nas čeka neka obavijest, neki uvid koji On, bez obzira ne svemoć, ne može dokučiti.
Ja sam prva na redu, ali još mi je daleko misao o smrti.
Iako, ti ne pišeš o strahu, nego više o uzaludnosti i ponavljanima – sve to jest, ali... i danas još me veseli ponavljanje kad je vrhunska izvedba, pa makar se radilo samo o prirodi. I umu, također. On se još razvija.
To je to očekivanje. Ta znatiželja za buduće.odmak • 22.05.2016. u 20:09
Sjetilo me Rimbauda i ove njegove (izguglao u ovom prijevodu, ne znam čijem, ali meni za ovu priliku sasvim dobro zvuči, čak gotovo pa isto kako je zvučalo jednome koji je jednom imao sedamnaest :),
eto – skroman prilog, za grckati uz pivu (p.s., nije nepoznato, jel'da, kako ja mislim da nitko ne zna čitavu istinu, baš nitko, do pjesnika?)
pozdrav!
Majski barjaci
…
Izlazim. Umreću na mahovini
Ako me rani sjajni zrak.
Strpljiv biti, dosadu znati
Mnogo je lako. Glup je moj jad.
Neka me potresno leto veže
U svojih srećnih kola spreg.
Neka, Prirodo, dugo kroz tebe
- Manje sitan i samotan – mrem.
…j. • 22.05.2016. u 20:13
hmmmdaaa. jednom bih ipak možda i posjetila nemruth dag. bilo bi zacijelo ljekovito po duševni mir. a možda bi me i potaklo na neke nove stvari.
stara teta • 22.05.2016. u 21:16
Neki ljudi čitaju u slobodno vrijeme, neki se seksaju kad god mogu i s kim god mogu, neki mole ili meditiraju po cijele dane, neki opet na fitness ili na jogu idu, neki putuju...
Glavno da ima izbora.
Ne bih baš da čitanje bude strogo nametnuto baš svima.
Ja bih smak svijeta najradije dočekala u svom krevetu.marionetta • 23.05.2016. u 12:43
užas! a opet, nije tako strašno, svijest ostaje i nakon smrti, a to što nije osobno moja i što se ne sjeća staroga mene, jebi ga, ne može čovjek tražiti sve. uostalom, i sad me već malo ima u odnosu na (navodnog) mene otprije 30 godina. više me brinu smakovi bez kraja koji se gomilaju: smrti drugih, sjećanja koja gubim (na događaje, osobe, knjige). a tu je i pakao socijalne stvarnosti. dobro, maslačci pomažu, priznajem, a tek laste...
pametni zub • 23.05.2016. u 18:19
@ lion queen: ovo o čitanju kao gubitku vremena, s tim se nikako ne bih složio... poanta je naći vremena i za pivo u tkalči :)
@ odmak: um (i duh) se i dalje razvijaju, to je bitno. možda će taj razvoj trajati u vijeke vjekova.
@ j.: i tebi je, vidim, pivo na umu :)
@ stara teta: i angkor wat treba vidjeti. i piramide, makar one u visokom.
@ marionetta: nipošto ne namećem čitanje kao panaceju; samo pišem o tome kako se ja nosim s ovim svijetom oko sebe.
@ pametni zub: e, kume, evo i tebe napokon...
inače, svima isprike za odgođene odgovore, poslovni put, i puno posla ovih dana...gospon profesor • 25.05.2016. u 09:15
ponedjeljak, 16.05.2016.
Dno bez dna
Zacijelo poznajete nekoga tko će, kad se primjerice pojavi na poslu, bez obzira na to kakva je meteorološka situacija tog jutra, ma bio i najvedriji proljetni dan, ničim izazvan iznervirano zaključiti kako je vani užasno , ili da je vrijeme katastrofa . Takvi ljudi (koji općenito svoja čemerna duševna stanja projiciraju na što god i koga god ne bi li si makar malo olakšali) vole koristiti spomenute izraze, koriste ih zapravo kompulzivno, a poštapalice su im – jer su previše pristojni da bi psovali ili prostačili, a imaju se, eto, potrebu izraziti – i pojmovi poput užas , "šokantno , jezivo , strava , grozno , ja ću poludjeti , horor , stravično , i, dakako, dno dna . Valja spomenuti da ih koriste opisujući u osnovi benigne situacije, koje možda mogu, ako je netko posebice osjetljiv, izazvati blagu iritaciju, ali su zapravo miljama daleko od ičega toliko tragičnog ili neugodnog da bi zahtijevalo, npr., upotrebu riječi – spomenimo još jednu koju naročito vole koristiti stanoviti portali – brutalno (usput, lat. brutus: težak, glup).
Nerijetko se, kad čujem svoje bližnje, čak i one posve dobronamjerne (jer smo skloni oponašanju pa olako prihvaćamo onakav način govora za koji procijenimo da je najrašireniji), kako se, ne razmišljajući, bezobzirno razbacuju izrazima koji se nekada nisu koristili ni u crnoj kronici, a danas su neobično frekventni i u svakodnevnoj komunikaciji i u medijima, nerijetko se, dakle, pitam, a što će reći, za kojim će riječima posegnuti kad (im) se, božesačuvaj, dogodi nešto uistinu bolno, ružno ili nešto što uistinu dovodi u pitanje nečiju egzistenciju. Jer, ako je katastrofa što vam konobar nije uz kavu donio i čašu vode, ili je za vas čekanje u redu ispred kakvog šaltera stravično iskustvo, onda za ljude čija se iskustva doista mogu nazvati strašnima i za stvarno katastrofalne situacije više nema odgovarajućih pojmova kojima bismo ih dočarali.
A takvih iskustava, i takvih situacija oko nas, na nesreću, ima nemali broj, i čak i ako ih nazivamo pravim imenom ili im pridodajemo gore spomenute imenice i atribute, više ne uspijevamo izraziti svu njihovu strahotnost upravo zbog toga što su te imenice i ti atributi postali zloporabom toliko ispražnjeni od izvornog značenja da više ne znače ništa, ili ne znače mnogo. Ako jednakim izrazima komentiramo prometni zastoj u kojemu smo zaglavili i vijest da je u prometnoj nesreći poginulo četvero mlađih punoljetnika, oduzimamo potonjem događaju onoliko od njegove stvarne i nepojamne tragičnosti koliko stvarno nepostojeće tragičnosti pridodajemo onom prvom. Posljedice su gore no što se na prvi pogled možda čini.
U zadnje pak vrijeme primijetio sam da podosta naših građana/građanki u svojim komentarima na društvenim mrežama piše kako smo dotakli dno dna . Da je bilo društvenih mreža prije petnaest (ili koliko već, svejedno) godina, prilično sam siguran da bi pisali to isto, ali posve je jasno, barem meni, da nipošto nismo dotakli dno , i da dno niti ne postoji, jer (pro)padati se može skoro pa unedogled. Dno u ovom smislu nema dna. Stvar je u tome da se ljudima čini kako se neke stvari podrazumijevaju, da smo dosegli neke civilizacijske standarde koji su neupitni, pa se onda čude i konsternirani su kad se dogodi da neki političari lažu, kradu i da su spremni rođenu mater (domovinu) prodati za neku sitnu paru (e da bi mogli, što? kupiti si skupo odijelo i jesti po skupim restoranima). Ovo što se u nas događa jest (pro)padanje, a ne doticanje dna dna .
Što će preostati, koje riječi, onome tko je uvjeren da smo na dnu , i da gore ne može biti, ako netko nekome u ovoj Republici, za početak, razbije nos zbog nečega što se dogodilo prije sedamdeset i kusur godina? Siguran sam da bi mnogi, da se to, božesačuvaj, dogodi, događaj opisali pojmovima poput jezivo , strava , grozno , stravično , i, dakako, dno dna , ali, budući da su ti pojmovi, uslijed inflacije, uslijed njihovog neprekidnog korištenja tamo gdje im nije mjesto, devalvirali, prazno će odjekivati virtualnim prostorima, i šuplje će odzvanjati po kafićima i domovima Lijepe naše do koje nam je, navodno, jako stalo. Ali, avaj!, ni razbijeni nos, hrvatski nos razbijen hrvatskom šakom (a i nos i šaka mogu biti i drugih nacionalnosti, kombinirajte), ne predstavlja doticanje dna , jer na putu prema dolje može se nekome razbiti i glava, a naposljetku, zašto jednostavno nekoga ne upucati kad mu se već na drugačiji način, dakle najgorim mogućim vrijeđanjem – pa živimo u demokraciji, ne? – kakvim se međusobno častimo na internetu, ne može objasniti (premda besjedimo istim milozvučnim materinjim jezikom) da je u krivu. Zašto stati i na tome, zašto sada, kad smo napokon svoji na svome, suvereni, neovisni pa nam više nitko drugi ne može biti kriv, zašto sada ne pokazati cijelom svijetu koliko smo zaista kultiviran narod pa se ne pohvatati za guše, dok napokon... dok napokon što?
Mislim, zaboga, kakvo crno/crveno dno dna ?! Civilizacija je tek tanka glazura ispod koje drijemaju zvijeri, zvijeri i demoni koje (i) svojim nepromišljenim riječima budimo, dozivamo i zazivamo, kao da se nismo i u osobnom životu i tijekom (nedavne) povijesti uvjerili da riječi potiču na djela, i kao da (nedavna) povijest nije prepuna uistinu stravičnih, jezivih i groznih krvoprolića.
U bezdan se, Hrvatice i Hrvati, i svi građani Republike Hrvatske, može propadati jako, jako dugo.
Sjećam se jedne rečenice o opisu mladih ljudi koju sam negdje davno pročitao, ide nekako u ovom smjeru: djeca su u naše vrijeme bila kulturnija, pristojnija, poslušnija. Danas ne poštuju ni roditelje, ni starije općenito, besramna su itd... Po tonu teksta moglo bi se zaključiti da je takav govor nastao ovih dana, ali autor (kojeg se ne sjećam) ga je napisao negdje u vrijeme ranog rimskog carstva. Ljudima se uvijek čini kako su stvari bilo znatno drugačije kad su oni bili mladi. A crnjaci od komentara po mrežama i izvan njih su potpuno u skladu s crnjacima s kojima nas obasipaju privatne i javne televizije. Je li to normalno da se praktički svaka serija bavi istraživanjem ubojstava, zločina i sličnih stvari? Ali baš svaka? Ljudi očito upijaju ono što vide oko sebe, pa to što upiju dirigira i njihovo ponašanje. Posljedica toga je da imamo previše napornih klonova, a premalo originalnih, sretnih ljudi.
Mogli bismo, za potrebe tvoje teme, izokrenuti Krležu i reći npr: Nigdar ni tak bilo, da ne bi moglo gore biti.izvorni život • 17.05.2016. u 06:33
Duboko vjerujem da nam se to padanje kroz generacije urezalo u gene grbave. Da se sad spreg sila i promijeni, ne bismo znali s time... Iako, slutim buduće naslovnice, "Mi Rvati prolet'li kroz Crnu rupu!" ... i eto svjetla na kraju tunela ...
Shelly Kelly • 17.05.2016. u 08:58
@ izvorni život: pa i ja to često spomenem, da je "svijet" oduvijek propadao pa eto nikako da propadne. glede utjecaja medija, slažem se, svakako šire crnilo pod krinkom "zabave". no, moj je tekst nastao potaknut nekim sasvim našim, lokalnim problemima, i doista, moglo bi se u tom smislu parafrazirati krležu.
@ Shelly Kelly: naravno, ako nismo nestali od stoljeća sedmog...gospon profesor • 17.05.2016. u 09:16
Mir Tebi!
"Tko o čemu?, većina o posljedicama!"
Vlastodršcima odgovara ona: "Što gore - to bolje!", te im više "koristi" terorista nego mirotvorac.
Pojam: "Dno dna" zamagljuje pogled na poijmano!
Pod pojmom dnom dna predmnijevam talionicu duha (pročišćenje).
Kada će to biti to nitko nee zna ali tada se odvaja "zlato od troske".
Čekajte i ja ću sa vama čekati!
Čekajući mjenjajmo sebe ako hoćemo da promijenimo cio svijet!
Svaku sreću mir i dobro svim ljudima dobre volje ali isto tako i onima manje dobre volje da se udobrovolje!, hn. :)hajjnezir • 17.05.2016. u 09:48
Zadnjih nekoliko rečenica govori o solidnom životnom iskustvu. Isto tako i o zdravom razumu. Često u razgovoru spomenem, "kako bi to izgledalo da nestane 3 dana struje? U gradu?" I većina nema pojma da to znači, bez bankomata, mobitela, tekuće vode, kanalizacije...svega. I još luđe, ne shvaćaju da to nije ŠBB KBB teza, nego nešto što se događalo prije samo 20-ak godina ovdje i u susjedstvu.
Prelako prihvaćamo tehnologiju, još lakše zaboravljamo ono što nam se ne sviđa i skloni smo do boli, mitomanijama o vremenima koja su davno prošla, i čije su se povijesti napisale već nekoliko puta u smjenama pobjednika.
Nitko ne kaže kako "slavni hrvatski kraljevi" nisu imali staklene prozore, ne priča kako su jedino nožem kidali meso, i zapravo bili rijetki mesojedi, a sve oko njih je smrdilo više nego na bilo kojem selu...a "moćne vojske" su brojale koliko i najmanji kotar u nekom gradu. Ali se zato trtlja od stoljeća sedmog....borgman • 17.05.2016. u 11:58
Komentar cinika:
„…onda za ljude čija se iskustva doista mogu nazvati strašnim i za stvarno katastrofalne situacije više nema odgovarajućih pojmova kojima bi smo ih dočarali.“
Ma kako nema; pa bio je to fantastičan požar (mislim na ovaj posljednji u Kaliforniji), pa zar ga nije veličanstveno opalio po njušci, kako mu je majstorki prebio nogu, zar mu nije srčano zario nož u trbuh, kako mu je elegantno prerezao vrat jednim potezom. Ili mislite da se takvi izrazi ne koriste za opisivanje nečeg takvog?
Što se tiče izraza dno dna, meni u tome ne smeta toliko dno koliko dna. Ja bih rekao dno septičke jame. Nekako mi to slikovitije zvuči.
A moglo bi se za to dno dna naći i nešto poput ovog: Ljudski rod evolucijski je vrhunac s kojeg će se survati u ponor kojeg je sam stvorio.semper_contra • 17.05.2016. u 14:41
Odličan post.
Mene ljuti kada oni, kojima je govorenje profesija, primjerice glumcima i glumicama, koriste pred novinarskim mikrofonima riječi poput "užasno", kada žele pojačati dojam da je nešto bilo dobro ili lijepo. Naši glumci i glumice koriste se fondom od cca 50 riječi, kada treba nešto reći u kameru, a imali su prilike na pozornici naučiti predivne tekstove najpoznatijih hrvatskih i svjetskih književnika. No njih ništa od toga ne zanima, valjda čim siđu sa scene, zaborave sve što su tamo govorili i u normalnom životu govore poput neukih i neobrazovanih ljudi. Kad poslušaš neki intervju s jednom glumicom, kao da si poslušao sve glumice hrvatskog glumišta. Sve koriste iste šatro-izraze. To mi nikako nije jasno. Mislim da je nekad bilo potpuno drukčije.lion queen • 17.05.2016. u 16:37
tvoji su postovi poslovično inspirativni, pa sam "komentar" zalijepio kod sebe...
pozdrav, i najte kaj zameriti :)j. • 17.05.2016. u 21:30