gospon profesor

subota, 30.08.2014.

Pariška razglednica

Paris is always a good idea. (Audrey Hepburn)

Probijajući se obzirno među stotinjak tjelesa što se naguraše pred La Giocondom, zaštićenoj (po svoj prilici neprobojnim) debelim staklom, pao mi je na pamet – kao svakom pravom intelektualcu – esej Waltera Benjamina, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit. Sjetio sam se naime svih onih njezinih reprodukcijâ što sam ih viđao od najranijeg djetinjstva ama baš kojekuda, i po zagorskim klijetima i na kuhinjskim zidovima pored svetih slika kupljenih na proštenju u Mariji Bistrici ili na Trsatu: plavooki Isus, Mona Lisa i jeleni na pojilu. Iz nekog razloga čovječanstvu se već stoljećima utuvljuje u glavu da je to žena s naaajzagonetnijim osmijehom na svijetu pa se sad prisjećam prizora iz osnovne škole: drugarica M. koja nam u nekoj prigodi – također se zagonetno osmjehujući – prenosi spomenutu mantru. E sad, osmijeh te dame, Lise Gherardini del Giocondo, zaista jest nekako dvosmislen, možda i ponešto ironičan, ima neku naznaku sjetne čulnosti, asocijacije bi se mogle nizati do u nedogled; jedan je povjesničar umjetnosti u njemu čak vidio izraz činjenice da je iskusila sve doživljaje svijeta. Navodno su neki – ako nije riječ o urbanoj legendi – pred slikom izvršili suicid.

Kako bilo, evo me na dva-tri metra od nje, gledam je i, naravno, nema šanse da dok me laktima bodu sa svih strana uronim u duboko razmišljanje, da s njom uđem u intimni dijalog i prepustim joj da djeluje na mene – kako se to već radi kad stojite pred autentičnim umjetničkim djelom. Naprotiv, pažnju mi privlače/odvlače dvije muzejske službenice koje povremeno otvaraju prolaz kako bi se oni što nadiru mogli približiti slici; izrazi njihovih lica odišu umorom i dosadom. Pažnju mi privlače/odvlače i tinejdžeri koji s blesastim grimasama okidaju selfije i šalju ih na fejs. Napokon, duh vremena očituje se ponajbolje u desecima pametnih telefona na čijim zaslonima gledam Leonardovo remek-djelo, bezbroj puta reproducirano i šerano, na načine o kojima Benjamin nije ni sanjao. Blago čistačicama, pomislim, koje se do mile volje mogu u posvemašnjem miru posvetiti kontempliranju nad svakim detaljem originala.

Na platou pored famozne Peijeve staklene piramide, bizaran prizor. Tri ili četiri crna mladića projuriše pored nas – dao bih ruku u vatru – ispod deset sekundi na sto metara, zveckajući na kolutu nanizanim Eiffelovim tornjićima što ih nude turistima za euro-dva. Za njima, još većom brzinom dojuriše dvojica policajaca na rolama, ali, tu je nekoliko stepenica koje su bjeguncima omogućile nedostižnu prednost. Ta igra – gendarmes et voleurs – ponavlja se nekoliko puta tijekom dana, svatko zna da joj nema kraja. Louvre je, inače, obeshrabrujuće golemi mega-muzej (oko 60 000 kvadratnih metara; deseci tisuća izložaka), naročito za putnika-namjernika koji ima na raspolaganju nekoliko sati. Prema nekim procjenama, zainteresiranom posjetitelju trebalo bi kojih pet tjedana da na miru razgleda sve izloženo. Dakle, u tih nekoliko sati obišli smo – prošavši pored Nike sa Samotrake – dvoranu s talijanskom renesansom (slikâ samo tu ima toliko da je to zapravo već iscrpilo moje kapacitete; čovjek se uistinu može predozirati umjetnošću), a potom, manje-više prošetali kroz Levant (tu je najstariji izložak u muzeju, kip muškarca star kojih 9000 godina…), Mezopotamiju (Hamurabijev zakonik…) i Perziju (kapitel s bikovim glavama iz Suze…), usput nailazeći na izloške kulturâ za koje – premda sam relativno upućen u povijest umjetnosti – do sad nisam čuo (zato i putujem, da nešto naučim, je l'). Potom nešto srednjeg vijeka, renesanse, flamanski slikari, neoklasicizam… uglavnom, dobro je psihički se pripremiti – a prisjetio sam se i posjeta njujorškom Metropolitanu – na to da se u malo vremena doista može vidjeti tek djelić uistinu impresivne zbirke umjetninâ. U protivnom, možete pasti u očaj.

Istočno groblje, groblje oca La Chaisea, isusovca i ispovjednika Luja XIV. (nezgodne li dužnosti, ispovijedati Sunce i Državu), na kojem je pokopano nekih milijun pokojnika, posjetio sam po drugi, vjerujem ne i zadnji put u životu. Prijetila je kiša, tmasti sivo-crni oblaci nadvili su se nisko nad Cimetičre du Pčre-Lachaise, i dok smo koračali pored dva ili tri stoljeća starih grobnica, sumornoj atmosferi doprinosili su krici gavranâ što su se baškarili na glavama anđela. Krenuli smo desnom stranom; nedaleko od ulaza trebao se nalaziti grob J. D. Morrisona, ali, nekako me izdala memorija – nije me bilo ovdje 23 godine – pa smo ga našli tek nakon poduljeg traženja. Za razliku od 1991., dvadeset godina nakon Jimove smrti, kad je oko groba bilo vrlo živo, s desecima divnih mladih ljudi – kakav sam i sâm nekad bio – koji su svirali, pili vino i zalijevali njime grobek, usput okolne grobnice ukrašavajući grafitima a la Jim is not dead, he just smells funny, ovaj put gotovo da i nije bilo poklonikâ, tek pokoji poluzainteresirani turist koji obavlja domaću zadaću za taj dan (tu su i Moliere, Proust, Balzac…). Osobno se osjećam tronuto; sjedam na korijen obližnjeg drveta, pored željezne ograde koje ranije nije bilo. Grafiti su uklonjeni, no na grobu ima nešto cvijeća, i dvije ili tri fotografije Kralja guštera. “Expose yourself to your deepest fear; after that, fear has no power, and the fear of freedom shrinks and vanishes. You are free.” Slobodan i već 43 godine sasvim mrtav. Tronut sam jer su prošla dva desetljeća pa sam se – introspektivan kakvog me je dragi Bog dao – zapitao gdje sam bio i što sam radio (kojekuda i koješta). Tronut sam i zbog Jimovog zapažanja, the future is uncertain but the end is always near”. Hja. Ali, nema se vremena za melankoliju. Pariz, La Ville-Lumičre, čeka. Obilazimo još i Chopina; nasuprot njega nečije počivalište zaraslo u travu u kojoj se proteže lijepi crno-bijeli mačak. Napuštam groblje s odlukom da ću sljedeći put ostati dulje. A otići i do Baudelairea, na Cimetičre du Montparnasse.

Ispred crkve Notre-Dame čija je gradnja započela 1163., i trajala sljedećih stotinu i sedamdeset godina (to se zove imati viziju), stotinjak metara dugačak red. Zamišljam kako je morala izgledati ondašnjim Parižanima u potleušama okruženim blatnjavim uličicama. Groteskne figure vodorigâ stoljećima s podrugljivom dosadom motre grad koji se širi, i nijemom nezainteresiranošću za ljudske ispraznosti svjedoče njegovoj povijesti, svim tim carevima i papama i milijunima što su amo dolazili moliti Svevišnjega da blagoslovi njihove planove koji uvijek uključuju mnogo figâ u džepu. Nedjelja je ujutro, misa je u tijeku. Dimenzije crkve fasciniraju; dah mi oduzima južna rozeta iz 13. stoljeća, ta zapadnjačka mandala, s Kristom u sredini. Unatoč tome što je prostor krcat tisućama ljudi, odiše mistikom, u najboljem smislu riječi. Kako bilo, revolucionari za to nisu imali osjećaja: 1793. su je prvo opljačkali, potom je preimenovali u Hram Razuma, a naposljetku pretvorili u vinariju. Prostor je od antiteističkog duha egzorciran 1804., blagodareći Napoleonu. Uglavnom, ne propustiti. I pomoliti se Svevišnjemu, bez fige u džepu.

U međuvremenu, kao dvoje flâneura, lunjamo ulicama St-Germain des-Presa gdje je Sartre raspredao o egzistencijalizmu (L'enfer, c'est les autres.), po Latinskoj četvrti gdje su '68. letjele kamčnice uz povike Budimo realni, tražimo nemoguće! (eto nam ga sad), oko Beaubourga (Centre Georges Pompidou), uz Seineu (užitak sam po sebi, uz desetke bouquinistes – još jedna od stoljećima starih pariških institucija – koji prodaju antikvarne knjige i memorabilije (primjerice, plakat za nastup Pink Floyda, French Summer Tour 1974.), pored Eiffelova tornja, šećemo od Sorbonne pa do Pantheona, pa se kasnije od Pigallea (Jean-Baptiste Pigalle, kipar iz 18. st., čovjek veze nema s industrijom seksa) penjemo na Montmartre, brdo na kojem su mučeni kršćani 250. godine, do crkve Svetog Srca Isusovoga gdje netko desetljećima dan i noć moli za grad i svijet… s bezbroj brasserija, kavana, restorana… gosti jedu puževe, žablje krake, školjke i sve ostalo što se može pojesti. Posvuda čaše s vinom. Bon jour, Madame! Cijena 1,4 deci je četiri do pet eura. Dakako, ima i skupljih, ako netko ima istančanije nepce. I, recimo, tradicionalna juha s lukom, devet i pol eura. Bon appétit. Jeste li za desert? Crepes au chocolat, šest eura. Au revoir, Monsieur! Parižani su uglađen svijet, i svi se jedni drugima obraćaju (a to se očekuje i od stranaca!) s mnogo učtivosti i formalizma. Francusku svakodnevicu tako stalno obasjavaju sunčeve zrake konvencionalne ljubaznosti. Ona podiže atmosferu, raspoloženje i društvenu temperaturu, a Francuzima se podrazumijeva poput zraka koji udišu… Te formule valja naučiti čak i ako vam je znanje francuskog uslijed posljednje školske reforme vrlo rudimentarno. Međutim, u tom slučaju morate znati da su Francuzi jezični snobovi. Oni francuski smatraju vrhuncem razvoja jezika te jedinim jezikom kojim se misli mogu istodobno izreći jasno i elegantno, dakle, jedinim jezikom kojim se isplati govoriti.“ (D. Schwanitz)

Povremeno nailazimo na beskućnike koji se vuku pored ulaznih vrata zgrada čije cijene u prvom arondismanu dostižu višemilijunske iznose. (Ili su to možda umjetnici? Netko reče da je Pariz jedini grad na svijetu gdje se umiranje od gladi smatra umjetnošću.) Vuku se i po Elizejskim poljanama uz trgovine s dizajnerskom robom (inače, koga zanima, trenutni hit je Maje; htio sam naručiti ručno rađenu košulju kod Charveta, ali sam se ipak preračunao… cijene se kreću od 350 do 1000 eura). Po gradu viđamo policiju i vojnike s dugim cijevima. Da ne zaboravimo u kakvim vremenima živimo. I mi se jedva vučemo, jer se ne štedimo; u gradu provodimo po dvanaest sati dnevno, prepješačimo u prosjeku dvadesetak kilometara na dan. Inače, bili smo smješteni u jednom od onih funkcionalnih, ali i bezličnih (dakle, jeftinih) hotela, u Nanterreu, i svaki dan smo prolazili kroz šumu nebodera nalik onima iz Matrixa. U nekoliko navrata koristili smo metro; isprva pomalo nevoljko jer su neke stanice nalik mini-labirintima, ali kad sam u trenutku prosvjetljenja shvatio logiku koja se krije iza razgranate podzemno-nadzemne mreže vlakova, vrlo sam opušteno pa čak i s guštom koristio ta brza i pouzdana prometala. Općenit dojam je da je Pariz – uz pretpostavku da imate barem neku pristojnu zaradu – iznimno ugodan grad za život. Ne mislim pritom samo na sve ono što nudi u svakom mogućem smislu, nego je naprosto promišljeno i inteligentno organiziran.

Od muzejâ, kojih ima na desetke, obišli smo i Orsay (ponajprije zbog fantastične zbirke (neo)impresionista – kroz ostale dijelove muzeja samo sam prošetao: intoksikacija umjetnošću nije šuplja priča) i Centar Pompidou, konkretno Musée National d'Art Moderne. Prije obilaska Orsaya, inače nekadašnjeg željezničkog kolodvora – koji je za dlaku izbjegao rušenje 70-ih godina prošlog stoljeća – u muzejskom restoranu drmnuo sam dupli espresso, tu široko rasprostranjenu legalnu drogu pa sam se cijelo vrijeme pred Pissaroovim, Sisleyjevim, Seuratovim, Signacovim, Manetovim, Monetovim itd. slikama ježio koliko su me pucale. Šalu na stranu, da se opet referiram na Benjamina, premda sam mnogo puta vidio reprodukcije većine tih slika, stajati pred originalom neusporedivo je iskustvo; posebice me zapanjilo to na platnima uhvaćeno svjetlo, koje upravo zrači iz okvira. Nema smisla da taksativno nabrajam sliku po sliku; podatke o muzeju lako je pronaći, ali jedno je sigurno: nemojte propustiti. I da, svakako rezervirajte ulaznice unaprijed, on-line. Vrijedi i za ostale muzeje. Trebam li reći zašto?

Moderna umjetnost zanima me još od srednje škole (prve informacije stjecao sam iz sjajne knjige Umjetnost danas (Mladost, 1978.), E. Lucie-Smitha) pa nikako nisam želio propustiti posjet Muzeju moderne umjetnosti smještenom u Centru Georges Pompidou, arhitektonskoj perverziji (Rogers-Piano-Franchini): cijevi za klimatizaciju, vodovodne cijevi, električni vodovi, cijevi za ventilaciju… sve ono što zgrade kriju kao viktorijanske dame gležnjeve ovdje je izvana, svima na uvid. Postav Muzeja je također impresivan: djela od 1905. pa do danas; naročito me zanimalo vidjeti radove stvorene zadnjih dvadeset-trideset godina jer ipak ne pratim toliko recentna kretanja (znate, ono, video koji prikazuje ženu koja nožem po bedru urezuje slova, ili gumene ljubičaste rukavice koje vise u zraku…). Ima svega, je li, to je moderna/postmoderna/altermoderna umjetnost. Ima smisla u kontekstu povijesti umjetnosti i u kontekstu galerije. Dugo sam se – teško mi je objasniti zašto – zadržao ispred Rothkovog djela iz 1964., Untitled. Od naših umjetnika tu su radovi Ivana Meštrovića, Mladena Stilinovića i Davida Maljkovića. Bilo mi je toplo oko srca kad sam ih ugledao.

Inače, izbjegli smo restoran Georges na petom katu. Premda je u vodiču pisalo da je pogled prekrasan, a kuhinja lagana i nadahnuta – crvene torte od rajčica i kozjeg sira, sole meuničre (?), janjetina s pikantnom smjesom od voća i makaronima, i da su pečene kapice s limunom hit, ljubazni muzejski službenik objasnio mi je da je restoran fucking expensive, monsieur.

Merci beaucoup, monsieur.

30.08.2014. u 13:46 • 7 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.08.2014.

O čemu sanja Putin?

Katkad mi iz čista mira dođe da se zapitam što je baš sad, u ovom času, s nekom poznatom osobom. Ili, kakve snove sanja? Što će danas ručati? Recimo, što ovog časa radi papa Franjo? (OK, moli se, vjerojatno – po naputku Pavla iz Tarza treba moliti bez prestanka – ali tko zna za što: planet je bremenit problemima. Ili možda čita, recimo, Thomasa Pikettyja (danas svi čitaju Pikettyja)? Šeće s prethodnim Vikarom Kristovim po starim vatikanskim vrtovima? Ili je od umora na klecalu zadrijemao?) Ili – što je noćas sanjao Vladimir Putin? (…stotine, tisuće ruskih plavih mačića, posvuda u Kremlju… A u njegovom uredu za radnim stolom starica okrutna izgleda – prava baba Jaga koje se u djetinjstvu jako plašio – gleda ga ravno u oči.) Vladimir Vladimirovič budi se posve zbunjen. Da je čitao Junga, zabrinuo bi se. (Hm, da je čitao Junga, možda ne bi bio to što jest?) Ne znam odakle mi to, ali moji najbliži već su navikli da ih, ničim izazvane, pitam: Tko zna što je jutros doručkovao Patrijarh moskovski i sve Rusije, Kiril I.?“

U tome nema ničeg nepriličnog; takva mi se pitanja posve spontano jave, malo se zabavljam mogućim odgovorima – svaki bedak ima svoje veselje – pa krenem za svojim poslom. Poigravam se na tren mišlju da je Michelle jutros natjerala Baracka da do kraja pojede rižine krekere (O, yes, dear! You're gonna eat all this…) koje – što ona zna – inače mrzi, ali ih guta every damn morning radi mira u Bijeloj kući, a da je Angela danas poželjela Grünkohleintopf. Dok završava razgovor s Hollandeom (koji u trenirci vozi kućni bicikl), već se veseli što će uskoro sjesti za stol (…und einen Becher Bier…, zapjevuši u sebi). S mračnom ironijom padne mi na pamet da je neki dan glasnogovornik Hamasa na brzinu pojeo lepinju s falafelom prije no što će dati izjavu za CNN o novim desetcima poginulih, baš kao što ju je pojeo i glasnogovornik izraelske vlade, nakon davanja izjave o razlozima vojne intervencije. Obojici su okusni pupoljci na jeziku s jednakim užitkom reagirali. Svatko voli falafel. I oni koje ubijaju i oni koji ubijaju.

Znam da, kad god mi padne na pamet, Žižek čita Hegela, Geert Wilders Kur'an, ali za Kim Jong-una nikako ne mogu biti siguran što radi. On je općenito velika zagonetka. Možda sanja snove – blagodareći kolektivnom nesvjesnom – dostojne velikih vizionara a la Albert Speer, ili pak književnikâ – recimo, grad nalik onome što ga u Naboru u vremenu opisuje Madeleine L'Engle: Pod njima se prostirao grad koji je čitav bio složen pod oštrim pravim kutovima. Kuće u predgrađu sve su bile potpuno jednake – male, četvrtaste, zeleno obojane kutije. Svaka je imala mali, pravokutni travnjak s pravocrtnim gredicama nezanimljivog cvijeća… Pred svakom kućom igrala su se djeca. Kad bi konopac za preskakivanje udario u tlo, lopta bi također. Kad bi konopac bio iznad glave djeteta koje skače, dijete s loptom bi uhvatilo loptu. Konopci dolje. Lopte dolje. Stalno iznova. Gore. Dolje. Sve u ritmu. Sve jednako. Kao i kuće. Kao i staze. Kao i cvijeće.

Uh, misli Jong-un stežući plahtu, ovo je nešto… Grašci znoja mu orose čelo od uzbuđenja… Jesenti, pomisli, pa spram ovoga su ovi naši sletovi čisti kaos! Posmicat ću cijelu tu izdajničku garnituru!

Zatim su se na svim kućama istodobno otvorila vrata kroz koja su izašle žene poput niza od papira izrezanih lutki. Haljine su im bile različitih boja, ali ostavljale su dojam jednakosti. Svaka je žena zastala na stubištu pred ulazom. Svaka je pljesnula. Svako dijete s loptom uhvatilo je loptu. Svako dijete s konopcem smotalo je konopac. Svako se dijete okrenulo i ušlo u kuću. Vrata su škljocnula zatvorivši se za njima.

E, TO se zove disciplinirano stanovništvo! Pa ti nemoj obraćati pažnju na snove, dašće sladostrasno.

Razmišljam katkad o svim tim vrhunski obrazovanim, inteligentnim i, valjda – ma što to značilo – normalnim ljudima što ih cijeli svijet gleda na zaslonima, koji su u mladosti voljeli sve što vole mladi, a i sada nam preko medija daju do znanja da vole košarku, nogomet, ili čašu piva, bordoška vina ili dobar boršč, da vole humus i da brinu o tome da podanici – dok skapaju od gladi – nose udobnu obuću... Daju nam do znanja da čitaju i dalje zanimljive i vrijedne knjige, da su filmofili, filantropi, da im je stalo do opstanka tigrova i da su ekološki osviješteni…, da su okruženi savjetnicima, sve redom isto takvim obrazovanim i pametnim ljudima… riječju, sve sam gô humanist... pa svejedno gledamo kako su transmisijom i logikom vlasti na nižim razinama moći neki među njima uzrokom da brojni drugi muškarci, žene i djeca – jednako zainteresirani da uživaju u ukusnoj špundri, kokoši s galuškama, humusu ili maqlubi; ljudi koji jednako tako sanjaju, ako im tenkovske granate dopuštaju da usnu – dakle, da brojna druga ljudska bića doslovce gube glave, ili samo ostaju bez krova nad njima.

Transmisija i logika vladanja, uvijek zapravo makijevalistička, uvijek zapravo manipulativna, omogućuje onima koji odlučuju, održavaju i pokreću mehanizme ratnih strojeva da uživaju u više nego dobrom životu, dok one koji su izravno uključeni u sukobe, kao vojnici, ili su, što je češći slučaj, tzv. kolateralne žrtve – u svojim kućama, u školama i bolnicama – ta logika lišava žitka i imetka.

To se kroz povijest neprestance ponavlja, a ponavlja se i danas, upravo sada, vidimo u vijestima. Prilično sam rezigniran zbog toga, i mrak mi pada na oči kad promatram koliko je ljude – cijele skupine ili narode – zastrašujuće lako, razmjerno jednostavno, uvijek istim repertoarom slaboumnih fraza i jeftinim retoričkim smicalicama, okrenuti jedne protiv drugih, a za račun malobrojnih trećih.

Hja.

Što, dakle, sanja Vladimir Vladimirovič, a što doručkuje Barack Hussein?

14.08.2014. u 18:03 • 6 KomentaraPrint#

petak, 01.08.2014.

Ja sam posljednji Židov

Užas, užas… mrmljao sam čitajući obimom nevelike zapise za buduće naraštaje Chila Rajchmana, Ja sam posljednji Židov (Fraktura, 2014.), nastale po njegovom bijegu iz Treblinke, jednog od mjestâ na kojima su se ranih četrdesetih godina prošloga vijeka rastvorile paklene dveri pa su nebrojene legije demona opsjele onih tek nešto više od stotinjak poslenika smrti koji su im za to opsjednuće dali svojom slobodnom voljom privolu pa opravdanja za njih nema; stotinjak poslenika koji su se pobrinuli da na nevelikom prostoru logora (400 X 600 metara) pravo iz stočnih vagona, izgladnjeli, žedni, uprljani izmetom i mokraćom, u dim odu stotine tisuća posve običnih ljudskih bića nalik vama i meni.

Užas je frustrirajuće neadekvatan izraz – kao i oni njemu slični: grozota, strahota, strava… – koji ne može obuhvatiti nadrealnu dijaboličnost svakodnevice kakvom je opisuje očevidac koji je uspio – čistim čudom – preživjeti. Spominjanje paklenih dveri je također trivijalna metafora; predodžba pakla je ima tome već nekoliko desetljeća izgubila na snazi jer se s pulpitâ uglavnom preselila u banalne novinske naslove o paklenoj atmosferi na stadionima ili o paklenim vrućinama u kolovozu. Opsjednutost SS-ovaca i njihovih nenjemačkih pomagača vragovima također se može držati jadnom metaforom… jer tko danas vragove uzima zaozbiljno?

Moj se jezik – fond riječi kojima raspolažem i umijeće da ih na odgovarajući način posložim – suočen s opisanim prizorima nŕdaje žalosno ograničenim, nedostatnim da prenese osjećaje što su ih u meni izazvali opisi upravo nezamislivih patnji – tjelesnih, psihičkih, duhovnih – kojima su zatočenici bili izloženi. Rajchmanovi zapisi su obimom neveliki, pisani jednostavnim izrazom, rukom čovjeka mlađeg od trideset godina, koji je naprosto zabilježio što se njemu, u njemu i oko njega tih dvije godine koliko je proveo u logoru događalo. Premda sam dakako pročitao mnoge stranice o nacističkim i staljinističkim stratištima, ima nešto u ovim zabilješkama što me na neki posve nov način potreslo.

Neka do bola ganutljiva neposrednost, intimno prvo lice jednine prezenta, krotka autorska nenametljivost, dirljiva povjerljivost jednog zapravo naivnog, neproračunatog mladića dok opisuje svoju nevjericu nad onim što mu je naređeno činiti:

Skamenjeni smo. Za nekoliko minuta začujemo žalosne krike. Pojavljuju se gole žene. U hodniku im jedan ubojica pokazuje da potrče prema nama. Bez milosti mlati bičem i viče: 'Schneller, schneller, brže, brže!'
Gledam te jadnice i ne mogu vjerovati svojim očima. Svaka sjeda pred jedan kofer. Jedna mlada žena kreće prema meni. Ruke su mi paralizirane, ne mogu pomicati prste. Okreću se prema nama i čekaju da ošišamo njihovu krasnu kosu. Njihov plač para srca.

Otvaram šaku koja se trese i šišam kosu te žene i bacam je u kofer. Svi ostali rade isto. Žena ustaje. Vidi se da je omamljena udarcima koje je primila. Pita me kamo sad treba ići i pokazujem joj druga vrata. Jedva da sam se okrenuo kada ispred mene već sjeda druga žena.

Jedna za drugom, žrtve sjedaju, a škare šišaju, šišaju neprestance. Plače se, viče se. Žene su većinom potpuno zbunjene. Mi sve gledamo i ne smijemo ništa reći.

Među nesretnicama koje sjedaju ispred mene je i jedna prekrasna mlada djevojka koja mi govori: 'Nemojte mi odrezati svu kosu, na što ću sličiti?'

I tako prolaze stotine žena u kaosu krikova i suza. Ja postajem automat koji im s glave skida kosu.

Rijeka žrtava odjednom staje: plinske komore su pune. Ubojica na vratima plinskih komora najavljuje stanku od pola sata i odlazi.

Prolazi pola sata. Jedan od ubojica dolazi najaviti da se rad nastavlja. Vraćamo se na svoja mjesta gdje trebamo primati nove žrtve. Ponovo začujemo krike i plač i ulaze gole žene. Rad se nastavlja. Za sat vremena nestaje cijeli transport. Nekoliko tisuća osoba ubijeno je plinom.


Premda se na ovim stranicama iznova i iznova nailazi na nepojmljive primjere sadizma – a pravu jezu izaziva svijest o pomnoj i pedantnoj unaprijed smišljenoj organizaciji cijele te nekroekonomije (jer, dakako, osim odluke da se židovsko pitanje konačno riješi, industrija smrti imala je jasnu ekonomsku računicu pa se svakoj žrtvi sistematski oduzimalo sve, uključujući i – što je Rajchman također mučno detaljno opisao – zlatne zube) – odabrao sam ovih nekoliko rečenica jer mi je nekako posebno strašno bilo zamisliti poniženje tih djevojaka, žena i starica koje su do jučer sanjale svoje djevojačke snove po srednjoeuropskim provincijskim gradićima, koje su na tržnici u Solunu kupovale ribu za svoju obitelj, ili su u Zagrebu šetale s unucima. Što reći o svireposti tih muškarčina u uniformama koji su kroz prozore zagrijanih baraka, zagrijani schnapsom, podrugljivo komentirali gole žene ostavljene da stoje vani na minus dvadeset? Što reći o zahtjevima potkrijepljenima bičevima da zatočenici pjevaju lijepe pjesme dok čekaju da se nekoliko tisuća ljudi uguši pa da njihove leševe mogu prenijeti do golemih rupa, i tako dan za danom, tjednima i mjesecima… Sve to je naravno poznato, i svima se nama čini da o tome već sve znamo, ali zapravo ne znamo ništa. Ne znamo ništa. Jer je nemoguće znati.

...

Knjiga Ja sam posljednji Židov našla mi se u rukama dok ovih dana gledam prizore iz Gaze. Ginu neki obični ljudi. Žene. Djeca.

Premda su mi oči suhe, duša mi plače.

Užas, užas…

01.08.2014. u 19:16 • 11 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< kolovoz, 2014 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2024 (3)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga



Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@