Novi roman Roberta Perišića, Područje bez signala – urnebesni, ironični, brutalni i sentimentalni (post)tranzicijski tour de force – moguće je u jednoj njegovoj narativnoj liniji čitati kao svojevrsni hommage Šoljanovoj Luci (1974.); direktor Grašo i inženjer Despot kao da su se reinkarnirali u direktoru Veberu i inženjeru Sobotki. Ipak, dok je opaki Grašo moćnik u naponu snage pa dezorijentiranog neambicioznog Despota slisti za doručak – u to doba moć partijskih aparatčika još je neupitna – u Području bez signala upravo je obratno: fokusirani Sobotka, s brkovima ŕ la Walesa, na krilima štrajka koji ambiciozno predvodi, ruši starog Vebera (“Izašao je iz tog ureda ugrijan od rakije, hodao po hodnicima poput Edipa, misleći: maknuo sam ga. On, Sobotka, pomeo je starog partijskog drmatora koji se činio vječan, a sve je to učinio, moglo bi se reći, s lakoćom.“). Perišić u sfumatu dočarava atmosferu dekadentnog socijalizma osamdesetih neobično dojmljivo: napukline u sustavu koje je sedamdesetih diskretno naznačio Šoljan pretvaraju se kod njega u otvorene pukotine e da bi devedesetih cijela konstrukcija kolabirala, a na razvalinama postsocijalizma se pojavila živopisna menažerija predatora, hijena i šakala, u bespoštednoj borbi za što bolje startne pozicije u raspodjeli plijena. There will be blood.
I doista, “svi“ su tu: sujetni skorojevići, nouveau riche, nova “zlatna mladež“, amoralni političari, tajkuni s kriminalnim backgroundom, bankari sa sumnjivim kapitalom, opinion-makeri upućeni u haute cuisine, piarovci i urednici na kokainu, šverceri oružjem, war-lordovi, “umproforci“, i, dakako, cijela galerija luzera svake vrste, onih koji se – od Tobolska do gradića N. – nisu snašli, onih koji u balkanskoj igri “zujke“ uvijek dobivaju po ušima, provincijska fauna sitnog zuba, radnička klasa koja se nije domogla raja nego iskupljenje za vlastite zablude i naivnost ište u klasičnim legalnim drogama, u rasponu od žestokog alkohola do žestokog nacionalizma (“Sirotinja je dizala sirotinju u zrak. Sirotinja se svetila sirotinji i sirotinja je postajala još veća sirotinja.“), ili naprosto tavori po besprizornim špelunkama rezignirano čekajući “investitore“ poput poduzetnog dvojca iz Perišićevog imaginarija. Investitori, koji su k tome još i rodijaci, jedan anksiozni melankolik, drugi hedonist i pomalo kolerik, krenuli su još početkom devedesetih, na krilima ono nešto socijalnog kapitala što su ga imali, baviti se poduzetništvom. Prvi je pokušao pošteno pa je propao; drugi je, baveći se švercom oružja, stvorio razgranatu mrežu kontakata pa su obojica odlučila svoj know-how iskoristiti za grandiozni projekt koji bi im trebao donijeti dovoljno love da se mogu povući iz “biznisa“.
Središnja narativna linija – s mnogim digresijama i uspjelim (mikro)portretima protagonista – prati dakle groteskni pokušaj da se sredinom dvijetisućitih, u nekoj zabiti odavno temeljito deindustrijaliziranoj pretvorbenom haračinom, i temeljito devastiranoj ratovima, iznova “pokrene proizvodnja“, da se, štoviše, obnovi samoupravljanje, barem se nekadašnjim trudbenicima tako stvari žele prikazati. Pothvat isprva zamišljen kao beskrupulozna farsa u kojoj se višestruko prevarene trebalo – zašto ne? – prevariti još jednom, razvija se – što zbog preambicioznog plana masterminda cijele operacije, što zbog globalnih igara moći, što zbog istine da srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje – u nekim sasvim neočekivanim smjerovima pa do nekog, makar i virtualnog deus-ex-machina iskupljenja u srcu kapitalističkog raja naposljetku, kao u nekoj bajci, i dolazi.
Autor nas u pojedinim dijelovima romana uvodi i u “srce tame“ pa se krećemo među pripadnicima lokalnih eskadrona smrti, ratnih profitera, silovatelja i ratnih zločinaca, ispreplećući sudbine pojedinih likova na neočekivane, nerijetko crnohumorne načine. Prolupali samoupravljači, obitelji čiji su članovi razasuti po bijelom svijetu, propali brakovi... Perišić oslikava posljedice vajne tranzicije iz zla u gore iz motrišta užih ili širih rascjepâ dušâ potresenih susretima sa zlom u brojnim njegovim ukazanjima, ali nikako ne zaboravlja sve prožeti uvrnutim humorom pa tako svjedočimo bizarnom prizoru u kojem dvojicu na početku spominjanih likova – u novim okolnostima čitavu vječnost udaljenima od onih u kojima smo ih upoznali – zateknemo u ovakvoj situaciji.
“Sobotka tad izvadi kesicu i krene motati, a Veber ga upita: 'Šta ti je to, bogati?' 'Trava , druže direktore', reče Sobotka.“
Važno je, naposljetku, spomenuti i uspješno konstruirane ženske likove – žene su u romanu općenito “jači“ spol i vade kestenje iz vatre – i vješto iznijansirane žensko-muške odnose (Perišić se ne libi indirektno psihologizirati), sa svim njihovim aporijama i pripadajućom sentimentalnom prtljagom.
Robert Perišić ovim ambicioznim romanom, koji se odvija na prostoru od Sibira do Magreba, od Balkana do Londona, uspijeva čitatelja angažirati i intelektualno i emocionalno, tako da se od Područja bez signala teško odvojiti. Vratimo li se na početnu poveznicu sa Šoljanom, i uzmemo li dva romana kao referentne točke, dobivamo široku fresku zbivanja na “ovim prostorima“ u proteklih četrdesetak godina, fresku koju promatramo sa stanovitim gorkim okusom u ustima. Trebalo je biti bolje.
| < | svibanj, 2015 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery