Novi roman Michela Houellebecqa, Pokoravanje (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2015.), posudio sam dan-dva prije briselskih eksplozija. Dovršio sam ga na Uskrs, čitajući, među ostalim, ispovijest jednog od likova, markantnog, rafiniranog Belgijanca Roberta Redigera, visokopozicioniranog pariškog sveučilišnog profesora i političara, koji opisuje kako je, u bljesku nadahnuća, 30. ožujka 2013., spoznao da je Europa – kršćanska, demokratska, ljevičarska, liberalna – već odavno izvršila samoubojstvo; u mladosti se, zgađen liberalizmom, bio okrenuo vjeri svojih predaka, katoličanstvu, kao student je pristupio identitetskom pokretu , držeći se pritom ipak – mudro, za razliku od nekih – podalje od njegovih fašistoidnih manifestacija, a nakon svog uvida, upravo je na Uskrs otišao do jednog briselskog imama e da bi se na Uskrsni ponedjeljak, pred svjedocima, preobratio na islam. Njegova ispovijest upućena je glavnom liku, Françoisu, također sveučilišnom profesoru – u tom trenutku bez angažmana, jer je, s obzirom na nova pravila, poslan s četrdeset i četiri godine u mirovinu – kojega pokušava privoljeti da se, kao poznati stručnjak za Huysmansa, vrati na Sorbonu. Jedini uvjet je da, kao što su to učinili svi oni koji su željeli ostati na sveučilištu, prihvati islam. Razgovor – s referencama na Nietzschea, Guenona, Priču o O. (vrhunac sreće je u pokoravanju), uz posve eksplicitno Redigerovo nastojanje da uvjeri sugovornika u superiornost islama – se vodi u njegovoj raskošnoj kući u jednom od elitnih pariških kvartova, a François je do tog trenutka upoznao dvije domaćinove supruge, četrdesetogodišnju Maliku i petnaestogodišnju Aďchu.
Houellebecq je u formi. Pokoravanje je pitka provokativna satirična distopija – radnja se odvija u bliskoj budućnosti – natopljena veoma suptilnom ironijom, ispripovijedana iz perspektive tipično uelbekovski pesimističnog, rezigniranog, deprimiranog, atomiziranog i deziluzioniranog sredovječnog intelektualca-mizantropa. Premda kontemplira o samoubojstvu, zbog čega nije ni očajan ni bogzna kako tužan , i prepun je cinizma, i premda nam svako toliko, poput šamara, podastre brutalne istine o ljudskom stanju, odnosu među spolovima, roditeljstvu, starenju (rastavljene roditelje godinama ne posjećuje, i oni, dakako, umiru, što nam pripovjedač saopćava mersoovski ravnodušno) ili boleštinama (detaljno nas informira o simptomima dishidroze koja mu je zahvatila stopala, i na koju se nadovezala mikoza; kad se bolest povukla pred terapijom – to je taj uelbekovski naturalistički humor – maltene odmah su je smijenili izrazito žestoki napadi hemeroida ), on zapravo ipak ne živi bez životnih radosti: godinama spava sa studenticama (primjerice, s dvadesetdvogodišnjom Myriam, Židovkom, koja zbog dolaska Muslimanskog bratstva na vlast u Francuskoj emigrira s roditeljima u Izrael), razgovara s kolegama o književnosti i umjetnosti općenito, povremeno surfa po porno-stranicama (uglavnom YouPorn), plaća – u pauzama između studentica – prostitutke (opisi seksa su, tipično, detačirano tehnički, neveseli, svatko tko je čitao Houellebecqa zna što može očekivati: nula erotike, maksimum eksplicitnosti), voli dobra vina (Cahors, Sauternes, Mersault...), alkohol općenito (zapravo pije kao smuk), i sireve (Cabecou Perigord...)...
U biti nezainteresiran za politiku, prati, uz podgrijani japanski ili indijski fast-food, izbore – u romanu se inače spominju, podrugljivo, i neki sadašnji francuski političari, poput Hollandea (koji izaziva smijeh među novinarima kada sebe okarakterizira kao posljednju utvrdu državnog poretka) ili Marine Le Pen (koja je živahna i svježe isfenirana sve više nalikovala na Angelu Merkel, pri čemu je išla čak dotle da šije stvari po istom kroju ) – François dakle prati izbore na kojima Socijalisti Manuela Vallsa – upravo zato da spriječe uspjeh Nacionalne fronte – koaliraju s Muslimanskim bratstvom, strankom koju predvodi karizmatični, ali ne i fanatični, Mohammed Ben Abbes, političar od formata, slatkorječiv, čovjek s vizijom – do kraja romana Europskoj uniji pristupaju Maroko, Turska, Tunis, Alžir itd. – sušta suprotnost impotentnim i bljedunjavim suparnicima. Ben Abbes postaje predsjednik, i ozračje se u zemlji postupno počinje mijenjati. Promjene zahvaćaju ponajprije odgojno-obrazovni sustav (odatle Françoisovo umirovljenje i drastično smanjenje ulaganja u obrazovanje), medije, modu..., a potom i ekonomsku (žene se povlače s tržišta rada pa nezaposlenost naglo opada; zemlja je zatrpana petrodolarima prijateljskih zaljevskih zemalja...). Houellebecqova subverzija jest u tome što u svojoj fikciji (podsjećam: fikciji) ne prikazuje islamizaciju Francuske kao nasilan čin; ne, sve je zapravo legitimno, i promjene – poput poligamije ili obraćenja državnih službenika na islam – se uvode praktički bez ikakvog pažnje vrijednog otpora, sve je nekako normalno i logično, sve ima svoje racionalno objašnjenje. Pisac – i u tome je ovaj roman pamfletistički – sugerira da je Francuska/Europa – sekularna, laička, ateizirana – beznadno trula i da je neminovno da islam, kao dinamična religija koja ima planetarne ambicije, pobijedi. Houellebecq ulaže sve svoje spisateljsko umijeće da čitatelju prenese upravo taj dojam neminovnosti takvog razvoja situacije, da ga dovede pred svršen čin. Da ga zastraši.
Suočen s takvim razvojem situacije, nakon nemuštih pokušaja da se sabere u najstarijem kršćanskom samostanu na Zapadu (i opet uelbekovski humor: taksist koji ga vozi do samostana priča mu o poznatom američkom glumcu kojega je nedavno vozio na retreat; po svemu sudeći, riječ je o Bradu Pittu), nakon još natapanja alkoholom i promišljanja o baštini – filozofskoj, umjetničkoj, religijskoj – Zapada, nakon još poneke seksualne eskapade, François, nakon razgovora s Redigerom, donosi jedinu razboritu odluku.
Houellebecq – našoj široj javnosti poznat ne po tome što ga se mnogo čita – sebe opisuje kao nihilista, reakcionara, cinika, besramnog ženomrsca i lošeg pisca, dajući time do znanja da ga teško možete uvrijediti, napisao je solidan, aktualan roman kojega neki kritičari stavljaju uz bok 1984. i Vrlom novom svijetu. To možda zvuči pretjerano, no svakako je vrijedan čitanja, posebice u svjetlu recentnih događaja. Mogu se čuti prigovori o njegovoj islamofobiji. No, moguće da je islamofobija u očima promatrača/čitatelja. Ja ga doživljavam/čitam kao (auto)ironičnog autora vještog u poigravanju stereotipima i predrasudama, majstora samopromocije koji će u tu svrhu izjavljivati da se divi Staljinu , ili će napisati roman poput ovoga u kojem cjelokupnu francusku elitu pa i cijelo društvo prikazuje kao oportunističke slabiće spremne na pokoravanje.
Posljednji roman (ovaj kojeg spominješ) nisam čitala. Sliči na njega, po tvom opisu. Kakav ti se čini prijevod?
odmak • 28.03.2016. u 15:07
@ odmak: s prijevodom nisam zadovoljan.
gospon profesor • 28.03.2016. u 17:28
Bez da se opredjeljujem glede teme knjige i kvalitete njezina autora, citirat ću što je M. Jergović, u današnjoj kolumni "Subotnja matineja" izašloj u J.L., napisao o autoru knjige, vjerojtano nakon što je knjigu pročitao.
Kako bi oni, osim u bolesnoj mašti jednoga rđavog romanopisca kakav je Michel Houellebecq, mogli vjersko-ideološki dekodirati i podčiniti golemu kršćansku većinu? U Europi, govori strahom od islama već sasvim izbezumljeni Alain Finkielkraut, postoje već čitavi gradovi s muslimanskom većinom. Zašto bi to bio problem? I u čemu bi se “problem” današnje Europe s muslimanima mogao razlikovati od “problema” neke prethodne Europe sa Židovima?
semper_contra • 28.03.2016. u 18:21
hvala na osvrtu... moram nadoknaditi propušteno... :)
Dinaja • 28.03.2016. u 18:54
Nisam upoznat s tim romanima niti ne kanim čitati, ali prema ovom sižeu što si tu napisao čini mi se da je to prilično inteligentno-provokativna stvar!
Iako prividno različite sve dekadencije teže se objedinjavati i nadopunjavati zato je pred Europom sad opasnost. Niti lijevo-liberalno-sekularno-ireligiozne, ni desno-konzervativno-kršćansko-identitaške zbunjole nisu ništa drugo nego potencijalni regruti bilo za otvorenu pokornost islamizmu, bilo za blisku suradnju s islamistima (po starom principu alfa psa jer islamizam u korelaciji s dvije prije navedene paradigme definitivno predstavlja alfa psa).
Pametni ljudi trebaju se stoga već sada na svaki način postepeno distancirati i biti spremni kako fizički tako i ideološki se obraniti od propagandizma bilo prvih, bilo drugih ili trećih (jer jednoga dalekog dana kad se energije sviju dekadencija iscrpe trebat će netko opet graditi budućnost na smislenim temeljima)
Ostali će se plesti i dalje po matricama "liberalizma" vs "vjere predaka" vs islamizma vs youporna, vina, sireva i prostitutki a počet će promišljati možda o pravim stvarima tek kad ih nešto žestoko opali po glavi, ali samo možda i samo rijetki.
jelen • 28.03.2016. u 19:42
@ semper contra: da, čitao sam jergovićevu kolumnu; čak sam ga mislio spomenuti. no, ponajprije, svatko bi trebao sam pročitati roman pa donositi sudove. potom, jergović svakako može misliti/pisati što želi, no po meni, kao što sam i napisao, houellebacqova 'islamofobija' možda je u očima (ponekog) njegovog čitatelja, a ne u samom njegovom romanu. ja je, naime, tamo ne vidim/osjećam. u svom tekstu sam debelo podcrtao da roman čitam kao satiru natopljenu ironijom. na koncu, houellebacqa kao pisca cijene kritičari širom svijeta, nije baš da ga smatraju 'rđavim piscem'.
@ jelen: "Pametni ljudi trebaju se stoga već sada na svaki način postepeno distancirati i biti spremni kako fizički tako i ideološki se obraniti od propagandizma bilo prvih, bilo drugih ili trećih (jer jednoga dalekog dana kad se energije sviju dekadencija iscrpe trebat će netko opet graditi budućnost na smislenim temeljima)."
slažem se.
gospon profesor • 28.03.2016. u 19:53
Evo popis knjiga koje sam do sada pročitao od HOUELLBECQ-a
Mogućnost otoka
Elementarne čestice
Širenje područja borbe
Platforma
Lanzarote i drugi tekstovi
Karte i teritorij
Iz toga proizalzi da o tom piscu nemam loše mišljenje. Jergovićev ulomak iz kolumne citirao sam isključivo kao primjer da netko ima i drugačije mišljenje o tom djelu nego što ga imaš ti. A i to se desilo slučajno, jer sam, prije tvog posta, upravo pročitao tu kolumnu
Naravno da ću, ako ću ga pročitati, o romanu imati svoje mišljenje neovisno hoće li ono biti bliže tvojem, Jergovićevom ili pak sasvim drugačije.
Što se pak same teme tiče, izbjeglica, sukoba njihovih kultura s kulturama zemalja u koje dolaze, posljedicama koje bi starosjedioci Europe mogli imati zbog njihovog dolaska, iskreno priznajem da nisam sam sa sobom na čistu što je dobro a što loše.
U razmišljanju na tu temu na kraju uvijek nađem izlaz, koji je u neku ruku ipak oportun, da su se i mnogi današnji narodi i stanovnici Europe doselili na taj kontinet iz raznih područja i pri tome često uništili ili promijenili kulture koje su tu prije njih opstojale ili pak se s njima saživili. Pa zašto tako ne bi bilo ponovo u nekoj bližoj ili daljnjoj budućnosti.
semper_contra • 28.03.2016. u 21:25
@ semper contra: oprosti ako sam bio pomalo netaktičan, sve je u redu. jergović svakako ima neke svoje razloge zašto h-becqa naziva 'rđavim piscem'. što se tiče imigranata, zadnjih deset tisuća godina ljudska vrsta se selila po planetu amo-tamo, ne vidim to kao neki veliki problem. za stotinjak godina, de facto svih sedam milijardi ljudi koji trenutno žive na planetu bit će mrtvi. dakle, sve ovisi o perspektivi.
gospon profesor • 28.03.2016. u 22:49
Potaknuo si me da posudim knjigu u biblioteci te je pročitam. Do sad sam čitala od ovog autora Elementarne čestice i Širenje područja borbe, i bila oduševljena pročitanim.Slagali se ili ne sa određenim stavovima autora, mora se priznati da je vrhunski književnik koji te prikuje za knjigu od početka do kraja.
Lou Salome • 29.03.2016. u 11:26
Mogu dobit link na tu kolumnu Miljenka Jergovića ?
Jednostavno ne vjerujem da je nazvao Houellebecqa rđavim piscem!?
Moguće da to u kontekstu drugačije zvuči, naime, da neki drugi ljudi koji se s njim ne slažu drže Houellebecqa rđavim piscem !?
Morao bih pročitati kolumnu...
Sad mi dolazi na red ta knjiga od Houellebecqa, ostale sam pročitao.
Sve su mi dobre, leže mi.
DOBAR, LOŠ, ŠTRACA • 29.03.2016. u 14:21
čitao sam Mogućnost otoka, a siguran sam da je i u ovoj knjizi vješto razotkrio većinu bolnih mjesta ove civilizacije... pripovjedački, tematski, analitički - to je nesumnjivo majstor pisanja...
zanimljivo je i ovo sa rđavošću i Jergovićem... prije ili kasnije priča se svede na "mi" i oni" iz jednostavnog razloga što - koliko god želio biti svoj, za one druge bit ćeš "njihov" ako nisi s njima... a kada počnu praštati bombe i geleri, oni neće pitati čije je meso njihovo a čije nije...
je li ta perspektiva povratka u plemensku borbu ona koja stoji pred zapadnim svijetom, ili će se zbiti nešto drugo, s manje bola i krvi... ostaje vidjeti... :)
j. • 29.03.2016. u 22:02
@ Lou: točno tako.
@ DOBAR...: pa evo, semper ti je gore citirao taj dio, a i ja sam ga pročitao u novinama... i ne, nije izvađeno iz konteksta. on je za jergovića rđav pisac s bolesnom maštom.
@ j.: za razotkrivanje bolnih mjesta trebaš pročitati 'elementarne čestice'...
gospon profesor • 30.03.2016. u 09:21
Pa dobro, jel' mogu dobiti neki link na cijeli tekst, ja ga ne mogu pronaći...
Želim pročitati cijeli tekst i sam se uvjeriti u Jergovićevo viđenje dotičnog pisca. Dok to ne napravim smatrati ću ovaj odlomak Jergovićevom ironijom na mišljenja nekih ljudi o Houellebecqu...
Svaka čast svima, ali vjerujem samo svojoj glavi i svojim očima, sorry.
DOBAR, LOŠ, ŠTRACA • 30.03.2016. u 15:36
@ DOBAR: evo: http://www.jergovic.com/sumnjivo-lice/idomeni-summit-buduce-europe/
i daj mi, molim te, reci, čemu toliko čuđenje nad tom jergovićevom opaskom?
gospon profesor • 30.03.2016. u 15:54
ma nije čuđenje, već je ja tumačim drugačije, čini mi se da se Jergović izruguje s onima koji misle da je Houellebecq rđav pisac bolesne mašte...
Ali, kažem, da bih se u to uvjerio moram pročitati kompletan tekst.
Hvala.
Evo, pročitao sam.
Bio si u pravu nije mi pomoglo. Sad bih još trebao pročitati knjigu, možda mi onda bude jasnije. A možda i ne bude.
Cijenim i Jergovića i Houellebecqa, samo što sam od Jergovića pročitao dvije knjige, a od Houellebecqa sve osim zadnje, koju sam nedavno započeo.
Kad počnem čitati Houellebecq-ove knjige uvijek ih dovršim, Jergovićeve samo u dva slučaja.
Mislim da je bolesna mašta zapravo kompliment za pisca, svakako ne rđavog. Rđavom piscu i dlaka smeta.
DOBAR, LOŠ, ŠTRACA • 30.03.2016. u 18:15
@ DOBAR: možda su razlozi jergoviće opaske izvanknjiževne prirode.
gospon profesor • 31.03.2016. u 09:23
Da, slažem se. Tako nekako sam i ja zaključio.
DOBAR, LOŠ, ŠTRACA • 31.03.2016. u 13:56
| < | ožujak, 2016 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery