Užas, užas… mrmljao sam čitajući obimom nevelike zapise za buduće naraštaje Chila Rajchmana, Ja sam posljednji Židov (Fraktura, 2014.), nastale po njegovom bijegu iz Treblinke, jednog od mjestâ na kojima su se ranih četrdesetih godina prošloga vijeka rastvorile paklene dveri pa su nebrojene legije demona opsjele onih tek nešto više od stotinjak poslenika smrti koji su im za to opsjednuće dali svojom slobodnom voljom privolu pa opravdanja za njih nema; stotinjak poslenika koji su se pobrinuli da na nevelikom prostoru logora (400 X 600 metara) pravo iz stočnih vagona, izgladnjeli, žedni, uprljani izmetom i mokraćom, u dim odu stotine tisuća posve običnih ljudskih bića nalik vama i meni.
Užas je frustrirajuće neadekvatan izraz – kao i oni njemu slični: grozota, strahota, strava… – koji ne može obuhvatiti nadrealnu dijaboličnost svakodnevice kakvom je opisuje očevidac koji je uspio – čistim čudom – preživjeti. Spominjanje paklenih dveri je također trivijalna metafora; predodžba pakla je ima tome već nekoliko desetljeća izgubila na snazi jer se s pulpitâ uglavnom preselila u banalne novinske naslove o paklenoj atmosferi na stadionima ili o paklenim vrućinama u kolovozu . Opsjednutost SS-ovaca i njihovih nenjemačkih pomagača vragovima također se može držati jadnom metaforom… jer tko danas vragove uzima zaozbiljno?
Moj se jezik – fond riječi kojima raspolažem i umijeće da ih na odgovarajući način posložim – suočen s opisanim prizorima nŕdaje žalosno ograničenim, nedostatnim da prenese osjećaje što su ih u meni izazvali opisi upravo nezamislivih patnji – tjelesnih, psihičkih, duhovnih – kojima su zatočenici bili izloženi. Rajchmanovi zapisi su obimom neveliki, pisani jednostavnim izrazom, rukom čovjeka mlađeg od trideset godina, koji je naprosto zabilježio što se njemu, u njemu i oko njega tih dvije godine koliko je proveo u logoru događalo. Premda sam dakako pročitao mnoge stranice o nacističkim i staljinističkim stratištima, ima nešto u ovim zabilješkama što me na neki posve nov način potreslo.
Neka do bola ganutljiva neposrednost, intimno prvo lice jednine prezenta, krotka autorska nenametljivost, dirljiva povjerljivost jednog zapravo naivnog, neproračunatog mladića dok opisuje svoju nevjericu nad onim što mu je naređeno činiti:
Skamenjeni smo. Za nekoliko minuta začujemo žalosne krike. Pojavljuju se gole žene. U hodniku im jedan ubojica pokazuje da potrče prema nama. Bez milosti mlati bičem i viče: 'Schneller, schneller, brže, brže!'
Gledam te jadnice i ne mogu vjerovati svojim očima. Svaka sjeda pred jedan kofer. Jedna mlada žena kreće prema meni. Ruke su mi paralizirane, ne mogu pomicati prste. Okreću se prema nama i čekaju da ošišamo njihovu krasnu kosu. Njihov plač para srca.
…
Otvaram šaku koja se trese i šišam kosu te žene i bacam je u kofer. Svi ostali rade isto. Žena ustaje. Vidi se da je omamljena udarcima koje je primila. Pita me kamo sad treba ići i pokazujem joj druga vrata. Jedva da sam se okrenuo kada ispred mene već sjeda druga žena.
…
Jedna za drugom, žrtve sjedaju, a škare šišaju, šišaju neprestance. Plače se, viče se. Žene su većinom potpuno zbunjene. Mi sve gledamo i ne smijemo ništa reći.
…
Među nesretnicama koje sjedaju ispred mene je i jedna prekrasna mlada djevojka koja mi govori: 'Nemojte mi odrezati svu kosu, na što ću sličiti?'
…
I tako prolaze stotine žena u kaosu krikova i suza. Ja postajem automat koji im s glave skida kosu.
…
Rijeka žrtava odjednom staje: plinske komore su pune. Ubojica na vratima plinskih komora najavljuje stanku od pola sata i odlazi.
…
Prolazi pola sata. Jedan od ubojica dolazi najaviti da se rad nastavlja. Vraćamo se na svoja mjesta gdje trebamo primati nove žrtve. Ponovo začujemo krike i plač i ulaze gole žene. Rad se nastavlja. Za sat vremena nestaje cijeli transport. Nekoliko tisuća osoba ubijeno je plinom.
Premda se na ovim stranicama iznova i iznova nailazi na nepojmljive primjere sadizma – a pravu jezu izaziva svijest o pomnoj i pedantnoj unaprijed smišljenoj organizaciji cijele te nekroekonomije (jer, dakako, osim odluke da se židovsko pitanje konačno riješi, industrija smrti imala je jasnu ekonomsku računicu pa se svakoj žrtvi sistematski oduzimalo sve, uključujući i – što je Rajchman također mučno detaljno opisao – zlatne zube) – odabrao sam ovih nekoliko rečenica jer mi je nekako posebno strašno bilo zamisliti poniženje tih djevojaka, žena i starica koje su do jučer sanjale svoje djevojačke snove po srednjoeuropskim provincijskim gradićima, koje su na tržnici u Solunu kupovale ribu za svoju obitelj, ili su u Zagrebu šetale s unucima. Što reći o svireposti tih muškarčina u uniformama koji su kroz prozore zagrijanih baraka, zagrijani schnapsom, podrugljivo komentirali gole žene ostavljene da stoje vani na minus dvadeset? Što reći o zahtjevima potkrijepljenima bičevima da zatočenici pjevaju lijepe pjesme dok čekaju da se nekoliko tisuća ljudi uguši pa da njihove leševe mogu prenijeti do golemih rupa, i tako dan za danom, tjednima i mjesecima… Sve to je naravno poznato, i svima se nama čini da o tome već sve znamo, ali zapravo ne znamo ništa. Ne znamo ništa. Jer je nemoguće znati.
...
Knjiga Ja sam posljednji Židov našla mi se u rukama dok ovih dana gledam prizore iz Gaze. Ginu neki obični ljudi. Žene. Djeca.
Premda su mi oči suhe, duša mi plače.
Užas, užas…
Post je objavljen 01.08.2014. u 19:16 sati.