Paris is always a good idea. (Audrey Hepburn)
Probijajući se obzirno među stotinjak tjelesa što se naguraše pred La Giocondom, zaštićenoj (po svoj prilici neprobojnim) debelim staklom, pao mi je na pamet – kao svakom pravom intelektualcu – esej Waltera Benjamina, Das Kunstwerk im Zeitalter seiner technischen Reproduzierbarkeit. Sjetio sam se naime svih onih njezinih reprodukcijâ što sam ih viđao od najranijeg djetinjstva ama baš kojekuda, i po zagorskim klijetima i na kuhinjskim zidovima pored svetih slika kupljenih na proštenju u Mariji Bistrici ili na Trsatu: plavooki Isus, Mona Lisa i jeleni na pojilu. Iz nekog razloga čovječanstvu se već stoljećima utuvljuje u glavu da je to žena s naaajzagonetnijim osmijehom na svijetu pa se sad prisjećam prizora iz osnovne škole: drugarica M. koja nam u nekoj prigodi – također se zagonetno osmjehujući – prenosi spomenutu mantru. E sad, osmijeh te dame, Lise Gherardini del Giocondo, zaista jest nekako dvosmislen, možda i ponešto ironičan, ima neku naznaku sjetne čulnosti, asocijacije bi se mogle nizati do u nedogled; jedan je povjesničar umjetnosti u njemu čak vidio izraz činjenice da je iskusila sve doživljaje svijeta . Navodno su neki – ako nije riječ o urbanoj legendi – pred slikom izvršili suicid.
Kako bilo, evo me na dva-tri metra od nje, gledam je i, naravno, nema šanse da dok me laktima bodu sa svih strana uronim u duboko razmišljanje, da s njom uđem u intimni dijalog i prepustim joj da djeluje na mene – kako se to već radi kad stojite pred autentičnim umjetničkim djelom. Naprotiv, pažnju mi privlače/odvlače dvije muzejske službenice koje povremeno otvaraju prolaz kako bi se oni što nadiru mogli približiti slici; izrazi njihovih lica odišu umorom i dosadom. Pažnju mi privlače/odvlače i tinejdžeri koji s blesastim grimasama okidaju selfije i šalju ih na fejs. Napokon, duh vremena očituje se ponajbolje u desecima pametnih telefona na čijim zaslonima gledam Leonardovo remek-djelo, bezbroj puta reproducirano i šerano, na načine o kojima Benjamin nije ni sanjao. Blago čistačicama, pomislim, koje se do mile volje mogu u posvemašnjem miru posvetiti kontempliranju nad svakim detaljem originala.
Na platou pored famozne Peijeve staklene piramide, bizaran prizor. Tri ili četiri crna mladića projuriše pored nas – dao bih ruku u vatru – ispod deset sekundi na sto metara, zveckajući na kolutu nanizanim Eiffelovim tornjićima što ih nude turistima za euro-dva. Za njima, još većom brzinom dojuriše dvojica policajaca na rolama, ali, tu je nekoliko stepenica koje su bjeguncima omogućile nedostižnu prednost. Ta igra – gendarmes et voleurs – ponavlja se nekoliko puta tijekom dana, svatko zna da joj nema kraja. Louvre je, inače, obeshrabrujuće golemi mega-muzej (oko 60 000 kvadratnih metara; deseci tisuća izložaka), naročito za putnika-namjernika koji ima na raspolaganju nekoliko sati. Prema nekim procjenama, zainteresiranom posjetitelju trebalo bi kojih pet tjedana da na miru razgleda sve izloženo. Dakle, u tih nekoliko sati obišli smo – prošavši pored Nike sa Samotrake – dvoranu s talijanskom renesansom (slikâ samo tu ima toliko da je to zapravo već iscrpilo moje kapacitete; čovjek se uistinu može predozirati umjetnošću), a potom, manje-više prošetali kroz Levant (tu je najstariji izložak u muzeju, kip muškarca star kojih 9000 godina…), Mezopotamiju (Hamurabijev zakonik…) i Perziju (kapitel s bikovim glavama iz Suze…), usput nailazeći na izloške kulturâ za koje – premda sam relativno upućen u povijest umjetnosti – do sad nisam čuo (zato i putujem, da nešto naučim, je l'). Potom nešto srednjeg vijeka, renesanse, flamanski slikari, neoklasicizam… uglavnom, dobro je psihički se pripremiti – a prisjetio sam se i posjeta njujorškom Metropolitanu – na to da se u malo vremena doista može vidjeti tek djelić uistinu impresivne zbirke umjetninâ. U protivnom, možete pasti u očaj.
Istočno groblje, groblje oca La Chaisea, isusovca i ispovjednika Luja XIV. (nezgodne li dužnosti, ispovijedati Sunce i Državu), na kojem je pokopano nekih milijun pokojnika, posjetio sam po drugi, vjerujem ne i zadnji put u životu. Prijetila je kiša, tmasti sivo-crni oblaci nadvili su se nisko nad Cimetičre du Pčre-Lachaise, i dok smo koračali pored dva ili tri stoljeća starih grobnica, sumornoj atmosferi doprinosili su krici gavranâ što su se baškarili na glavama anđela. Krenuli smo desnom stranom; nedaleko od ulaza trebao se nalaziti grob J. D. Morrisona, ali, nekako me izdala memorija – nije me bilo ovdje 23 godine – pa smo ga našli tek nakon poduljeg traženja. Za razliku od 1991., dvadeset godina nakon Jimove smrti, kad je oko groba bilo vrlo živo, s desecima divnih mladih ljudi – kakav sam i sâm nekad bio – koji su svirali, pili vino i zalijevali njime grobek, usput okolne grobnice ukrašavajući grafitima a la Jim is not dead, he just smells funny, ovaj put gotovo da i nije bilo poklonikâ, tek pokoji poluzainteresirani turist koji obavlja domaću zadaću za taj dan (tu su i Moliere, Proust, Balzac…). Osobno se osjećam tronuto; sjedam na korijen obližnjeg drveta, pored željezne ograde koje ranije nije bilo. Grafiti su uklonjeni, no na grobu ima nešto cvijeća, i dvije ili tri fotografije Kralja guštera. “Expose yourself to your deepest fear; after that, fear has no power, and the fear of freedom shrinks and vanishes. You are free.” Slobodan i već 43 godine sasvim mrtav. Tronut sam jer su prošla dva desetljeća pa sam se – introspektivan kakvog me je dragi Bog dao – zapitao gdje sam bio i što sam radio (kojekuda i koješta). Tronut sam i zbog Jimovog zapažanja, the future is uncertain but the end is always near”. Hja. Ali, nema se vremena za melankoliju. Pariz, La Ville-Lumičre, čeka. Obilazimo još i Chopina; nasuprot njega nečije počivalište zaraslo u travu u kojoj se proteže lijepi crno-bijeli mačak. Napuštam groblje s odlukom da ću sljedeći put ostati dulje. A otići i do Baudelairea, na Cimetičre du Montparnasse.
Ispred crkve Notre-Dame čija je gradnja započela 1163., i trajala sljedećih stotinu i sedamdeset godina (to se zove imati viziju), stotinjak metara dugačak red. Zamišljam kako je morala izgledati ondašnjim Parižanima u potleušama okruženim blatnjavim uličicama. Groteskne figure vodorigâ stoljećima s podrugljivom dosadom motre grad koji se širi, i nijemom nezainteresiranošću za ljudske ispraznosti svjedoče njegovoj povijesti, svim tim carevima i papama i milijunima što su amo dolazili moliti Svevišnjega da blagoslovi njihove planove koji uvijek uključuju mnogo figâ u džepu. Nedjelja je ujutro, misa je u tijeku. Dimenzije crkve fasciniraju; dah mi oduzima južna rozeta iz 13. stoljeća, ta zapadnjačka mandala, s Kristom u sredini. Unatoč tome što je prostor krcat tisućama ljudi, odiše mistikom, u najboljem smislu riječi. Kako bilo, revolucionari za to nisu imali osjećaja: 1793. su je prvo opljačkali, potom je preimenovali u Hram Razuma , a naposljetku pretvorili u vinariju. Prostor je od antiteističkog duha egzorciran 1804., blagodareći Napoleonu. Uglavnom, ne propustiti. I pomoliti se Svevišnjemu, bez fige u džepu.
U međuvremenu, kao dvoje flâneura, lunjamo ulicama St-Germain des-Presa gdje je Sartre raspredao o egzistencijalizmu ( L'enfer, c'est les autres. ), po Latinskoj četvrti gdje su '68. letjele kamčnice uz povike Budimo realni, tražimo nemoguće! (eto nam ga sad), oko Beaubourga (Centre Georges Pompidou), uz Seineu (užitak sam po sebi, uz desetke bouquinistes – još jedna od stoljećima starih pariških institucija – koji prodaju antikvarne knjige i memorabilije (primjerice, plakat za nastup Pink Floyda, French Summer Tour 1974.), pored Eiffelova tornja, šećemo od Sorbonne pa do Pantheona, pa se kasnije od Pigallea (Jean-Baptiste Pigalle, kipar iz 18. st., čovjek veze nema s industrijom seksa) penjemo na Montmartre, brdo na kojem su mučeni kršćani 250. godine, do crkve Svetog Srca Isusovoga gdje netko desetljećima dan i noć moli za grad i svijet… s bezbroj brasserija, kavana, restorana… gosti jedu puževe, žablje krake, školjke i sve ostalo što se može pojesti. Posvuda čaše s vinom. Bon jour, Madame! Cijena 1,4 deci je četiri do pet eura. Dakako, ima i skupljih, ako netko ima istančanije nepce. I, recimo, tradicionalna juha s lukom, devet i pol eura. Bon appétit. Jeste li za desert? Crepes au chocolat, šest eura. Au revoir, Monsieur! Parižani su uglađen svijet, i svi se jedni drugima obraćaju (a to se očekuje i od stranaca!) s mnogo učtivosti i formalizma. Francusku svakodnevicu tako stalno obasjavaju sunčeve zrake konvencionalne ljubaznosti. Ona podiže atmosferu, raspoloženje i društvenu temperaturu, a Francuzima se podrazumijeva poput zraka koji udišu… Te formule valja naučiti čak i ako vam je znanje francuskog uslijed posljednje školske reforme vrlo rudimentarno. Međutim, u tom slučaju morate znati da su Francuzi jezični snobovi. Oni francuski smatraju vrhuncem razvoja jezika te jedinim jezikom kojim se misli mogu istodobno izreći jasno i elegantno, dakle, jedinim jezikom kojim se isplati govoriti.“ (D. Schwanitz)
Povremeno nailazimo na beskućnike koji se vuku pored ulaznih vrata zgrada čije cijene u prvom arondismanu dostižu višemilijunske iznose. (Ili su to možda umjetnici? Netko reče da je Pariz jedini grad na svijetu gdje se umiranje od gladi smatra umjetnošću.) Vuku se i po Elizejskim poljanama uz trgovine s dizajnerskom robom (inače, koga zanima, trenutni hit je Maje; htio sam naručiti ručno rađenu košulju kod Charveta, ali sam se ipak preračunao… cijene se kreću od 350 do 1000 eura). Po gradu viđamo policiju i vojnike s dugim cijevima. Da ne zaboravimo u kakvim vremenima živimo. I mi se jedva vučemo, jer se ne štedimo; u gradu provodimo po dvanaest sati dnevno, prepješačimo u prosjeku dvadesetak kilometara na dan. Inače, bili smo smješteni u jednom od onih funkcionalnih, ali i bezličnih (dakle, jeftinih) hotela, u Nanterreu, i svaki dan smo prolazili kroz šumu nebodera nalik onima iz Matrixa. U nekoliko navrata koristili smo metro; isprva pomalo nevoljko jer su neke stanice nalik mini-labirintima, ali kad sam u trenutku prosvjetljenja shvatio logiku koja se krije iza razgranate podzemno-nadzemne mreže vlakova, vrlo sam opušteno pa čak i s guštom koristio ta brza i pouzdana prometala. Općenit dojam je da je Pariz – uz pretpostavku da imate barem neku pristojnu zaradu – iznimno ugodan grad za život. Ne mislim pritom samo na sve ono što nudi u svakom mogućem smislu, nego je naprosto promišljeno i inteligentno organiziran.
Od muzejâ, kojih ima na desetke, obišli smo i Orsay (ponajprije zbog fantastične zbirke (neo)impresionista – kroz ostale dijelove muzeja samo sam prošetao: intoksikacija umjetnošću nije šuplja priča) i Centar Pompidou, konkretno Musée National d'Art Moderne. Prije obilaska Orsaya, inače nekadašnjeg željezničkog kolodvora – koji je za dlaku izbjegao rušenje 70-ih godina prošlog stoljeća – u muzejskom restoranu drmnuo sam dupli espresso, tu široko rasprostranjenu legalnu drogu pa sam se cijelo vrijeme pred Pissaroovim, Sisleyjevim, Seuratovim, Signacovim, Manetovim, Monetovim itd. slikama ježio koliko su me pucale. Šalu na stranu, da se opet referiram na Benjamina, premda sam mnogo puta vidio reprodukcije većine tih slika, stajati pred originalom neusporedivo je iskustvo; posebice me zapanjilo to na platnima uhvaćeno svjetlo, koje upravo zrači iz okvira. Nema smisla da taksativno nabrajam sliku po sliku; podatke o muzeju lako je pronaći, ali jedno je sigurno: nemojte propustiti. I da, svakako rezervirajte ulaznice unaprijed, on-line. Vrijedi i za ostale muzeje. Trebam li reći zašto?
Moderna umjetnost zanima me još od srednje škole (prve informacije stjecao sam iz sjajne knjige Umjetnost danas (Mladost, 1978.), E. Lucie-Smitha) pa nikako nisam želio propustiti posjet Muzeju moderne umjetnosti smještenom u Centru Georges Pompidou, arhitektonskoj perverziji (Rogers-Piano-Franchini): cijevi za klimatizaciju, vodovodne cijevi, električni vodovi, cijevi za ventilaciju… sve ono što zgrade kriju kao viktorijanske dame gležnjeve ovdje je izvana, svima na uvid. Postav Muzeja je također impresivan: djela od 1905. pa do danas; naročito me zanimalo vidjeti radove stvorene zadnjih dvadeset-trideset godina jer ipak ne pratim toliko recentna kretanja (znate, ono, video koji prikazuje ženu koja nožem po bedru urezuje slova, ili gumene ljubičaste rukavice koje vise u zraku…). Ima svega, je li, to je moderna/postmoderna/altermoderna umjetnost. Ima smisla u kontekstu povijesti umjetnosti i u kontekstu galerije. Dugo sam se – teško mi je objasniti zašto – zadržao ispred Rothkovog djela iz 1964., Untitled. Od naših umjetnika tu su radovi Ivana Meštrovića, Mladena Stilinovića i Davida Maljkovića. Bilo mi je toplo oko srca kad sam ih ugledao.
Inače, izbjegli smo restoran Georges na petom katu. Premda je u vodiču pisalo da je pogled prekrasan , a kuhinja lagana i nadahnuta – crvene torte od rajčica i kozjeg sira, sole meuničre (?), janjetina s pikantnom smjesom od voća i makaronima , i da su pečene kapice s limunom hit , ljubazni muzejski službenik objasnio mi je da je restoran fucking expensive, monsieur .
Merci beaucoup, monsieur.
Post je objavljen 30.08.2014. u 13:46 sati.