Eto nama smaka svijeta. Držite me za riječ: tvrdim da će za cca stotinu godina (plus-minus desetak godina), svih 7 416 145 000 ljudi – uključujući dakako vas i mene – koliko ih trenutno živi na Zemlji, biti mrtvo. Dobar dio od tih gotovo sedam i po milijardi umrijet će i koje desetljeće ranije, neki među njima već i sutra, dapače još danas. Smak svijeta dakle neminovno dolazi, ali za svakog od nas osobno: naša privatna apokalipsa. I to je činjenica. Iz te perspektive, koja se možda čini ponešto neveselom – ali, zapitajmo se, bismo li željeli živjeti vječno, mi koji ne znamo što bi sa sobom ni u obično kišno nedjeljno popodne? – zbivanja oko nas poprimaju neke drugačije obrise. Dovoljno mi je pomisliti, za sto let ni mesa ni čavla ni lesa pa da mi bude mrvicu lakše. Ljudi svjesnost o (vlastitoj) smrti općenito potiskuju, ali katkad im pomisao na nju – što također nisu skloni priznati – na trenutak olakša život; ono: napokon ću se riješiti ove gnjavaže i ovih gnjavatora. Što bi rekao Robert Graves, zbogom svemu tom.
Ima onih koji čitaju moje tekstove već godinama pa znaju da se u njima politikom, napose dnevnom , praktički nikad ne bavim. To ne znači da sam kompletni idiot (u izvornom smislu, dakle, netko posve neupućen u javna, politička događanja, a valjda i inače) pa da je ne pratim barem u onoj mjeri da razaberem tko, koga, gdje, kako i zašto (danas sam nešto neraspoložen: od kad je svijeta i vijeka, malne svatko svakoga gdje god i kako god može, radi osobnog probitka, i tako sve do svoga kraja). Od politike i političara, zarana sam to naslutio, a u međuvremenu se i višestruko uvjerio, ne očekujem mnogo, posebno nekog dobra. Stoga, za komentiranje dnevnopolitičkih zbivanja – čime se danas na društvenim mrežama, a i inače, bave svi, u iluziji da je njihov kafićki ili online komentar ikome važan (dapače, to dopuštenje da se komentira zapravo i jest smišljeno da, dok se narod međusobno lajka i pjeni, oni , koji već jesu u poziciji, rade svoj gorespomenuti posao) te još jedan komentator doista nije potreban – za komentiranje, dakle, jednostavno nemam vremena, jer sam svjestan da sam, ima tome, već prebacio polovicu života pa mi se svaki dan, u svjetlu spomenute apokalipse, nadaje toliko dragocjenim da nastojim proživjeti ga tako da mi ne promakne da su ovog proljeća maslačci intenzivno žuti, da su se lastavice vratile u gnijezdo pored prozora i da mi je svaki udah poklonjen. Svaki udah mi je darovan, ničim ga ne zaslužujem. Kao i vama, kao ni vi.
Stiže smak svijeta, svakom njegov... "U kružnicama kružeći sve širim/Ne čuje više soko poziv sokolara;/Stvari se raspadaju; središte ne drži;/Anarhija se razuzdala svijetom,/Diže se plima zamućena krvlju/I obred nevinosti posvuda se gasi;/Najboljima manjka svako uvjerenje,/Najgori su puni intenzivne strasti..." pjeva Yeats. Ili, Krleža: "Gumbelijum roža/fino diši,/na galgam se bumo/zibali si./Hej, haj, prišel je kraj,/nigdar več nebu dišal nam maj!/Zavijal celu noč stekli je pes,/celu noč pilko nam hoblal je les./Z scalinom nam buju prelejali grob,/v pesje gnojnišče zlopatali drob./Gumbelijum beli mertvečki diši,/z galgah se nigdo povernul ni./Hej, haj, nek cvate maj,/nigdar nas v pekel taj/ne bu nazaj".
Dok tako čekam smrt, ne pratim nijednu seriju na TV; pogledam eventualno Peti dan, taj zabavni talk-show, ili štogod na Trećem programu (ali nipošto onu emisiju o kulturi nedjeljom ujutro). Katkad, dok čekam – osim smaka svijeta – da zakipi voda za juhu pa da ubacim grincajg, prevrtim daljinskim tih nekoliko desetaka programa, i vidim da se tu ništa tjednima/mjesecima/godinama ne mijenja: na nekima vazda krokodili iskaču iz vode, neke hijene trančiraju antilopu, lavovi kopuliraju, ribe se koprcaju u mrežama... na drugima vazda neki kamiondžije, drvosječe, automehaničari... ljudi od dvjesta kila nastoje smršaviti, ili trudnice nastoje dobiti jackpot (hrv. velezgoditak, bankovnicu, glavnjak), na nekima uvijek netko leži u bolnici s onim cjevčicama u nosu i prima infuziju, neki savršeno lijepi mladi ljudi se ljube ili svađaju ili plaču, stalno neke obdukcije, istrage, netko nekoga ubija, siluje, ganja... vazda isti prizori vojnikâ u akciji negdje na Bliskom istoku, na barem jednom programu je vijest o tome da je u napadu bombaša-samoubojice poginulo toliko-i-toliko ljudi... a odmah na sljedećem žiri procjenjuje nastup neke mlade estradne nade. Publika vrišti, automobili lete u zrak, uvijek nešto eksplodira, stalno nekakvi predatori, zombiji, vampiri, vrazi, sotone, gomile specijalnih policajaca koji s dugim cijevima upadaju u nečije stanove, pa one curke što prevrću krpe po dućanima, ili se mijenjaju žene po našim provincijama, u poluožbukanim kućama s hrastovim regalima i kutnim garniturama, s kamenim labudovima na dvorištu... Rasparana crijeva, rasprsnute lubanje ili zelenkasti leš na obdukcijskom stolu, to vam ne gine ako pratite TV. (Ako vas zanima erotika, nema je ni na jednom kanalu. Nema je, zapravo, uopće – živimo u doba pornografije, ne samo seksualne.) Uglavnom, društvo spektakla, red isforsirane zabave, red tisuću i jedne smrti, a između toga pornogr..., htjedoh reći, politika. Visoka, niska, hard, soft, svejedno, uvijek se tu pretjeruje, svi su na Viagri, može se, neki nas već desetljećima... Nakon desetak minuta prebacivanja programa zaključim kako mi je IQ prilično opao jer, ne varajte se, sadržaji koje puštate u svoju svijest neminovno djeluju na vas. Da ne spominjem okove navike.
Elem, dnevno se – iščekujući, katkad tjeskobno, katkad vedro, da prestanem disati – umjesto društvene patologije radije zaokupim nekim sjajnim romanima, poput nedavno pročitanog Slučaja Džem, bugarske spisateljice Vere Mutafčieve, žanrovskog remek-djela, koje potpuno demantira onu omalovažavajuću opasku Stanka Lasića o bugarskoj književnosti u njegovoj polemici – zadnjoj dostojnoj tog naziva – s Igorom Mandićem. Roman o Džem-sultanu, istom onom kojega spominje Andrić u Prokletoj avliji, ulazi u red onih djelâ koja prilježnog čitatelja obogate uvidima u ponore ljudskih duša i nezavidno ljudsko stanje , pružajući mu usto i uživanje u umjetnosti riječi. Zaokuplja me i vrhunska publicistika (trenutno čitam – a pročitao sam ih podosta – meni dosad možda i ponajbolju knjigu vezanu uz razdoblje nacizma, Albert Speer – His Battle With Truth, Gitte Sereny, nažalost neprevedenu; autorica je na njoj radila petnaestak godina, i uistinu doprinosi razumijevanju ne samo faustovsko-erotskog odnosa Speera i Hitlera, nego i posvemašnjoj spoznaji o dijaboličnosti tog režima; svaka suradnja s njim svjedoči o slaboumnosti i kratkovidnosti, ili pak dijaboličnosti onih koji su joj pribjegli, ma bilo to i radi ostvarenja tisućgodišnjeg sna), a čeka me dakako još toliko naslova koje vrijedi pročitati da mi ni tri života ne bi bila dovoljna. Slušam Bacha ili Dead Can Dance, Pachelbelov Kanon u D-duru, takve komade. Čujte, smiruju mi živce. Pokušam tu i tamo uhvatiti vremena i za kakav dobar film koji nije, poput većine filmova danas, namijenjen pretpubertetskom uzrastu, ili za kakav dokumentarac na YouTubeu (primjerice, vjerojatno najbolji ikad snimljen, Samsara, Rona Frickea).
Post je objavljen 22.05.2016. u 15:26 sati.