gospon profesor
petak, 27.05.2016.
Obavezna lektira
...ali u Francuskoj.
nedjelja, 22.05.2016.
Stiže smak svijeta
Eto nama smaka svijeta. Držite me za riječ: tvrdim da će za cca stotinu godina (plus-minus desetak godina), svih 7 416 145 000 ljudi – uključujući dakako vas i mene – koliko ih trenutno živi na Zemlji, biti mrtvo. Dobar dio od tih gotovo sedam i po milijardi umrijet će i koje desetljeće ranije, neki među njima već i sutra, dapače još danas. Smak svijeta dakle neminovno dolazi, ali za svakog od nas osobno: naša privatna apokalipsa. I to je činjenica. Iz te perspektive, koja se možda čini ponešto neveselom – ali, zapitajmo se, bismo li željeli živjeti vječno, mi koji ne znamo što bi sa sobom ni u obično kišno nedjeljno popodne? – zbivanja oko nas poprimaju neke drugačije obrise. Dovoljno mi je pomisliti, za sto let ni mesa ni čavla ni lesa pa da mi bude mrvicu lakše. Ljudi svjesnost o (vlastitoj) smrti općenito potiskuju, ali katkad im pomisao na nju – što također nisu skloni priznati – na trenutak olakša život; ono: napokon ću se riješiti ove gnjavaže i ovih gnjavatora. Što bi rekao Robert Graves, zbogom svemu tom.
Ima onih koji čitaju moje tekstove već godinama pa znaju da se u njima politikom, napose dnevnom , praktički nikad ne bavim. To ne znači da sam kompletni idiot (u izvornom smislu, dakle, netko posve neupućen u javna, politička događanja, a valjda i inače) pa da je ne pratim barem u onoj mjeri da razaberem tko, koga, gdje, kako i zašto (danas sam nešto neraspoložen: od kad je svijeta i vijeka, malne svatko svakoga gdje god i kako god može, radi osobnog probitka, i tako sve do svoga kraja). Od politike i političara, zarana sam to naslutio, a u međuvremenu se i višestruko uvjerio, ne očekujem mnogo, posebno nekog dobra. Stoga, za komentiranje dnevnopolitičkih zbivanja – čime se danas na društvenim mrežama, a i inače, bave svi, u iluziji da je njihov kafićki ili online komentar ikome važan (dapače, to dopuštenje da se komentira zapravo i jest smišljeno da, dok se narod međusobno lajka i pjeni, oni , koji već jesu u poziciji, rade svoj gorespomenuti posao) te još jedan komentator doista nije potreban – za komentiranje, dakle, jednostavno nemam vremena, jer sam svjestan da sam, ima tome, već prebacio polovicu života pa mi se svaki dan, u svjetlu spomenute apokalipse, nadaje toliko dragocjenim da nastojim proživjeti ga tako da mi ne promakne da su ovog proljeća maslačci intenzivno žuti, da su se lastavice vratile u gnijezdo pored prozora i da mi je svaki udah poklonjen. Svaki udah mi je darovan, ničim ga ne zaslužujem. Kao i vama, kao ni vi.
Stiže smak svijeta, svakom njegov... "U kružnicama kružeći sve širim/Ne čuje više soko poziv sokolara;/Stvari se raspadaju; središte ne drži;/Anarhija se razuzdala svijetom,/Diže se plima zamućena krvlju/I obred nevinosti posvuda se gasi;/Najboljima manjka svako uvjerenje,/Najgori su puni intenzivne strasti..." pjeva Yeats. Ili, Krleža: "Gumbelijum roža/fino diši,/na galgam se bumo/zibali si./Hej, haj, prišel je kraj,/nigdar več nebu dišal nam maj!/Zavijal celu noč stekli je pes,/celu noč pilko nam hoblal je les./Z scalinom nam buju prelejali grob,/v pesje gnojnišče zlopatali drob./Gumbelijum beli mertvečki diši,/z galgah se nigdo povernul ni./Hej, haj, nek cvate maj,/nigdar nas v pekel taj/ne bu nazaj".
Dok tako čekam smrt, ne pratim nijednu seriju na TV; pogledam eventualno Peti dan, taj zabavni talk-show, ili štogod na Trećem programu (ali nipošto onu emisiju o kulturi nedjeljom ujutro). Katkad, dok čekam – osim smaka svijeta – da zakipi voda za juhu pa da ubacim grincajg, prevrtim daljinskim tih nekoliko desetaka programa, i vidim da se tu ništa tjednima/mjesecima/godinama ne mijenja: na nekima vazda krokodili iskaču iz vode, neke hijene trančiraju antilopu, lavovi kopuliraju, ribe se koprcaju u mrežama... na drugima vazda neki kamiondžije, drvosječe, automehaničari... ljudi od dvjesta kila nastoje smršaviti, ili trudnice nastoje dobiti jackpot (hrv. velezgoditak, bankovnicu, glavnjak), na nekima uvijek netko leži u bolnici s onim cjevčicama u nosu i prima infuziju, neki savršeno lijepi mladi ljudi se ljube ili svađaju ili plaču, stalno neke obdukcije, istrage, netko nekoga ubija, siluje, ganja... vazda isti prizori vojnikâ u akciji negdje na Bliskom istoku, na barem jednom programu je vijest o tome da je u napadu bombaša-samoubojice poginulo toliko-i-toliko ljudi... a odmah na sljedećem žiri procjenjuje nastup neke mlade estradne nade. Publika vrišti, automobili lete u zrak, uvijek nešto eksplodira, stalno nekakvi predatori, zombiji, vampiri, vrazi, sotone, gomile specijalnih policajaca koji s dugim cijevima upadaju u nečije stanove, pa one curke što prevrću krpe po dućanima, ili se mijenjaju žene po našim provincijama, u poluožbukanim kućama s hrastovim regalima i kutnim garniturama, s kamenim labudovima na dvorištu... Rasparana crijeva, rasprsnute lubanje ili zelenkasti leš na obdukcijskom stolu, to vam ne gine ako pratite TV. (Ako vas zanima erotika, nema je ni na jednom kanalu. Nema je, zapravo, uopće – živimo u doba pornografije, ne samo seksualne.) Uglavnom, društvo spektakla, red isforsirane zabave, red tisuću i jedne smrti, a između toga pornogr..., htjedoh reći, politika. Visoka, niska, hard, soft, svejedno, uvijek se tu pretjeruje, svi su na Viagri, može se, neki nas već desetljećima... Nakon desetak minuta prebacivanja programa zaključim kako mi je IQ prilično opao jer, ne varajte se, sadržaji koje puštate u svoju svijest neminovno djeluju na vas. Da ne spominjem okove navike.
Elem, dnevno se – iščekujući, katkad tjeskobno, katkad vedro, da prestanem disati – umjesto društvene patologije radije zaokupim nekim sjajnim romanima, poput nedavno pročitanog Slučaja Džem, bugarske spisateljice Vere Mutafčieve, žanrovskog remek-djela, koje potpuno demantira onu omalovažavajuću opasku Stanka Lasića o bugarskoj književnosti u njegovoj polemici – zadnjoj dostojnoj tog naziva – s Igorom Mandićem. Roman o Džem-sultanu, istom onom kojega spominje Andrić u Prokletoj avliji, ulazi u red onih djelâ koja prilježnog čitatelja obogate uvidima u ponore ljudskih duša i nezavidno ljudsko stanje , pružajući mu usto i uživanje u umjetnosti riječi. Zaokuplja me i vrhunska publicistika (trenutno čitam – a pročitao sam ih podosta – meni dosad možda i ponajbolju knjigu vezanu uz razdoblje nacizma, Albert Speer – His Battle With Truth, Gitte Sereny, nažalost neprevedenu; autorica je na njoj radila petnaestak godina, i uistinu doprinosi razumijevanju ne samo faustovsko-erotskog odnosa Speera i Hitlera, nego i posvemašnjoj spoznaji o dijaboličnosti tog režima; svaka suradnja s njim svjedoči o slaboumnosti i kratkovidnosti, ili pak dijaboličnosti onih koji su joj pribjegli, ma bilo to i radi ostvarenja tisućgodišnjeg sna), a čeka me dakako još toliko naslova koje vrijedi pročitati da mi ni tri života ne bi bila dovoljna. Slušam Bacha ili Dead Can Dance, Pachelbelov Kanon u D-duru, takve komade. Čujte, smiruju mi živce. Pokušam tu i tamo uhvatiti vremena i za kakav dobar film koji nije, poput većine filmova danas, namijenjen pretpubertetskom uzrastu, ili za kakav dokumentarac na YouTubeu (primjerice, vjerojatno najbolji ikad snimljen, Samsara, Rona Frickea).
ponedjeljak, 16.05.2016.
Dno bez dna
Zacijelo poznajete nekoga tko će, kad se primjerice pojavi na poslu, bez obzira na to kakva je meteorološka situacija tog jutra, ma bio i najvedriji proljetni dan, ničim izazvan iznervirano zaključiti kako je vani užasno , ili da je vrijeme katastrofa . Takvi ljudi (koji općenito svoja čemerna duševna stanja projiciraju na što god i koga god ne bi li si makar malo olakšali) vole koristiti spomenute izraze, koriste ih zapravo kompulzivno, a poštapalice su im – jer su previše pristojni da bi psovali ili prostačili, a imaju se, eto, potrebu izraziti – i pojmovi poput užas , "šokantno , jezivo , strava , grozno , ja ću poludjeti , horor , stravično , i, dakako, dno dna . Valja spomenuti da ih koriste opisujući u osnovi benigne situacije, koje možda mogu, ako je netko posebice osjetljiv, izazvati blagu iritaciju, ali su zapravo miljama daleko od ičega toliko tragičnog ili neugodnog da bi zahtijevalo, npr., upotrebu riječi – spomenimo još jednu koju naročito vole koristiti stanoviti portali – brutalno (usput, lat. brutus: težak, glup).
Nerijetko se, kad čujem svoje bližnje, čak i one posve dobronamjerne (jer smo skloni oponašanju pa olako prihvaćamo onakav način govora za koji procijenimo da je najrašireniji), kako se, ne razmišljajući, bezobzirno razbacuju izrazima koji se nekada nisu koristili ni u crnoj kronici, a danas su neobično frekventni i u svakodnevnoj komunikaciji i u medijima, nerijetko se, dakle, pitam, a što će reći, za kojim će riječima posegnuti kad (im) se, božesačuvaj, dogodi nešto uistinu bolno, ružno ili nešto što uistinu dovodi u pitanje nečiju egzistenciju. Jer, ako je katastrofa što vam konobar nije uz kavu donio i čašu vode, ili je za vas čekanje u redu ispred kakvog šaltera stravično iskustvo, onda za ljude čija se iskustva doista mogu nazvati strašnima i za stvarno katastrofalne situacije više nema odgovarajućih pojmova kojima bismo ih dočarali.
A takvih iskustava, i takvih situacija oko nas, na nesreću, ima nemali broj, i čak i ako ih nazivamo pravim imenom ili im pridodajemo gore spomenute imenice i atribute, više ne uspijevamo izraziti svu njihovu strahotnost upravo zbog toga što su te imenice i ti atributi postali zloporabom toliko ispražnjeni od izvornog značenja da više ne znače ništa, ili ne znače mnogo. Ako jednakim izrazima komentiramo prometni zastoj u kojemu smo zaglavili i vijest da je u prometnoj nesreći poginulo četvero mlađih punoljetnika, oduzimamo potonjem događaju onoliko od njegove stvarne i nepojamne tragičnosti koliko stvarno nepostojeće tragičnosti pridodajemo onom prvom. Posljedice su gore no što se na prvi pogled možda čini.
U zadnje pak vrijeme primijetio sam da podosta naših građana/građanki u svojim komentarima na društvenim mrežama piše kako smo dotakli dno dna . Da je bilo društvenih mreža prije petnaest (ili koliko već, svejedno) godina, prilično sam siguran da bi pisali to isto, ali posve je jasno, barem meni, da nipošto nismo dotakli dno , i da dno niti ne postoji, jer (pro)padati se može skoro pa unedogled. Dno u ovom smislu nema dna. Stvar je u tome da se ljudima čini kako se neke stvari podrazumijevaju, da smo dosegli neke civilizacijske standarde koji su neupitni, pa se onda čude i konsternirani su kad se dogodi da neki političari lažu, kradu i da su spremni rođenu mater (domovinu) prodati za neku sitnu paru (e da bi mogli, što? kupiti si skupo odijelo i jesti po skupim restoranima). Ovo što se u nas događa jest (pro)padanje, a ne doticanje dna dna .
Što će preostati, koje riječi, onome tko je uvjeren da smo na dnu , i da gore ne može biti, ako netko nekome u ovoj Republici, za početak, razbije nos zbog nečega što se dogodilo prije sedamdeset i kusur godina? Siguran sam da bi mnogi, da se to, božesačuvaj, dogodi, događaj opisali pojmovima poput jezivo , strava , grozno , stravično , i, dakako, dno dna , ali, budući da su ti pojmovi, uslijed inflacije, uslijed njihovog neprekidnog korištenja tamo gdje im nije mjesto, devalvirali, prazno će odjekivati virtualnim prostorima, i šuplje će odzvanjati po kafićima i domovima Lijepe naše do koje nam je, navodno, jako stalo. Ali, avaj!, ni razbijeni nos, hrvatski nos razbijen hrvatskom šakom (a i nos i šaka mogu biti i drugih nacionalnosti, kombinirajte), ne predstavlja doticanje dna , jer na putu prema dolje može se nekome razbiti i glava, a naposljetku, zašto jednostavno nekoga ne upucati kad mu se već na drugačiji način, dakle najgorim mogućim vrijeđanjem – pa živimo u demokraciji, ne? – kakvim se međusobno častimo na internetu, ne može objasniti (premda besjedimo istim milozvučnim materinjim jezikom) da je u krivu. Zašto stati i na tome, zašto sada, kad smo napokon svoji na svome, suvereni, neovisni pa nam više nitko drugi ne može biti kriv, zašto sada ne pokazati cijelom svijetu koliko smo zaista kultiviran narod pa se ne pohvatati za guše, dok napokon... dok napokon što?
Mislim, zaboga, kakvo crno/crveno dno dna ?! Civilizacija je tek tanka glazura ispod koje drijemaju zvijeri, zvijeri i demoni koje (i) svojim nepromišljenim riječima budimo, dozivamo i zazivamo, kao da se nismo i u osobnom životu i tijekom (nedavne) povijesti uvjerili da riječi potiču na djela, i kao da (nedavna) povijest nije prepuna uistinu stravičnih, jezivih i groznih krvoprolića.
U bezdan se, Hrvatice i Hrvati, i svi građani Republike Hrvatske, može propadati jako, jako dugo.