Uređujem prijevod o stvarnim događajima s početka 17. stoljeća u Baskiji pa naiđoh na knjigu pod naslovom "Discours exécrable des sorciers" ("Odurna rasprava o vješticama"), francuskog suca Henrija Bogueta. "Djelo" je služilo kao priručnik u progonu vještica, nudeći detaljne upute o tome kako prepoznati vještice i vješce, kako provoditi ispitivanja i voditi sudske procese. Poseban naglasak stavljen je na pronalaženje takozvanih "vražjih biljega" na tijelu optuženika. Zbog svoje popularnosti i utjecaja, rasprava je značajno doprinijela širenju i brutalnosti lova na vještice u Francuskoj i Europi.
Evo nekih izvadaka:
"Što se mene tiče“, zapisao je Boguet, „moje je stajalište da ih se, ako postoji i najmanja naznaka, pogubi, jer njihov je zločin počinjen noću i uvijek potajno te stoga treba postupati s njima na izvanredan način ne pazeći na uobičajeni pravni poredak ni uobičajenu proceduru.“
Ne treba imati sućuti čak ni prema djeci. U članku Članku 63 njegovih uputa "Instructions pour un juge en fait de sorcellerie" ("Upute za suca u slučajevima vještičarenja"), Boguet objašnjava da se vješci i vještice moraju pogubiti već u kolijevci. Odbacuje Bodinovo stajalište da je za mlađe od devet godina bičevanje dovoljno.
"Ja sam suprotna mišljenja", nastavlja Boguet, "i držim da treba pogubiti vještičje dijete u pubertetskoj dobi pa čak i ako je dojenče, ako se u njemu prepozna zloba. Stoga tvrdim da više vrijedi osuditi na smrt vještičju djecu nego ih ostaviti na životu sramoteći Boga i javni interes."
Nicolás Rémy, francuski pravnik, sudac i jedan od najozloglašenijih lovaca na vještice u povijesti, dijelio je to mišljenje: "Neki, pod izlikom mladosti, odbijaju osuditi djecu na smrt. Ali griješe, a to dokazuje s jedne strane okrutnost i monstruoznost koje karakteriziraju tu djecu, a s druge strane činjenica da ne postoji nada da se mogu popraviti."
Ovo jest sablažnjivo, i valja imati na umu da se radi o ljudima koji su uistinu provodili spomenute mjere, jer su stvorene okolnosti i dana im je moć da ih mogu provoditi.
Slično je bilo i, primjerice, tijekom čistki u SSSR-u u doba Staljina, u nacističkoj Njemačkoj, u NDH, tijekom golootočkih i inih montiranih procesa, ili u Kambodži tijekom vlasti Crvenih Kmera... Metode inkvizicijskih tortura su u svim slučajevima iste, fanatizam je isti, masovna histerija je ista, žrtve su demonizirane vjerski, nacionalno, rasno ili klasno, i ubijalo ih se bez diskriminacije po spolu i dobi.
Ako se to dakle događalo u više navrata tijekom zadnjih nekoliko stotina godina, zašto mislite da se ne može ponoviti? I što bi trebalo (u)činiti da se ne ponovi?
Uređujem jedan prijevod pa nailazim na neke naslove objavljene u 16. stoljeću, a tiču se progona vještica. Ako tema nekoga zanima, evo nekoliko riječi o četiri od više spomenutih knjiga.
S jedne strane, dvojica autora koji su apsolutno uvjereni u svoje konstrukcije, s druge strane, dvojica autora koji su skeptični.
Djelo "De la démonomanie des sorciers" ("O demonomaniji vještaca") napisao je francuski filozof i pravnik Jean Bodin, a objavljeno je 1580. godine. Bodin gorljivo brani ideju da su vještice stvarne i u paktu s vragom te da ih treba nemilosrdno progoniti i kažnjavati smrću. On je bio jedan od najsnažnijih zagovornika lova na vještice u Francuskoj, suprotstavljajući se pritom skeptičnim stavovima poput onih Johannesa Wiera. Bodin je razvio detaljnu teoriju o vještičarstvu, tvrdeći da je svaka sumnja u postojanje vještica uvreda za Boga i da je pravni sustav dužan osigurati njihovo uništenje. Njegovo djelo postalo je izuzetno utjecajan priručnik za suce i inkvizitore diljem Europe, pridonoseći masovnom progonu vještica.
Djelo "Daemonolatreiae libri III" ("Tri knjige o obožavanju demona") napisao je francuski pravnik i lovac na vještice Nicolas Rémy, a objavljena je 1595. godine. Riječ je o jednom od najopsežnijih i najbrutalnijih priručnika za lov na vještice toga razdoblja. Rémy, koji se hvalio da je odgovoran za pogubljenje gotovo 900 ljudi, detaljno opisuje načine na koje se vještice udružuju s vragom, sklapaju sporazume i nanose štetu. Knjiga služi kao praktični vodič za suce i inkvizitore, pružajući im detaljne upute o ispitivanju, mučenju i utvrđivanju krivnje. Daemonolatreiae je imala ogroman utjecaj na masovni progon vještica u Europi, osobito u Francuskoj i Njemačkoj, a Rémyjev nemilosrdan stav i uvjerenje u stvarnost vještičarenja pridonijeli su eskalaciji lova na vještice.
Knjiga "De Praestigiis Daemonum et Incantationibus ac Venificiis" ("O demonskim obmanama, čarolijama i otrovima") djelo je nizozemskoga liječnika Johannesa Wiera objavljeno je 1563. godine. Iako je Wier bio liječnik, ovo djelo se smatra jednim od najvažnijih tekstova u povijesti demonologije i lova na vještice. U njemu Wier zagovara revolucionaran stav za svoje vrijeme: vještice nisu u savezu s vragom, već su žrtve melankolije, psihičkih bolesti i zabluda. Wier je tvrdio da ih se ne bi trebalo spaljivati na lomači, nego liječiti. Njegovo djelo, koje se suprotstavljalo dominantnoj histeriji, kritizirali su zagovornici lova na vještice poput Jeana Bodina.
Djelo "A Dialogue Concerning Witches and Witchcrafts" ("Dijalog o vješticama i vještičarstvu") je rasprava engleskoga propovjednika Georgea Gifforda, objavljena 1593. godine. Gifford je bio skeptičan prema mnogim popularnim vjerovanjima o vješticama, poput vještičjih sabata i letenja. U svojoj knjizi, napisanoj u obliku razgovora, on ne poriče postojanje vještica niti Sotoninu moć, ali tvrdi da su mnoge optužbe neutemeljene i vođene praznovjerjem, a ne stvarnom đavoljom moći. Gifford se fokusira na psihološke i društvene faktore koji dovode do optužbi, ističući da su navodne vještice često siromašne i usamljene žene, a da se optužbe javljaju iz zlobe, sukoba među susjedima ili straha. Njegovo djelo je bilo jedno od rijetkih u tom razdoblju koje je pozivalo na oprez i razboritost pri suđenjima, suprotstavljajući se histeriji lova na vještice koja je prevladavala u to vrijeme.
Uglavnom, ljudi koji su bili za progon vještica najradije bi bili spalili i one koji su cijelu histeriju dovodili u pitanje. I danas postoje ljudi s takvim mentalnim sklopom, slijeva, zdesna, a bome ih ima koji se kriju i na centru.
Oznake: religija, Obrazovanje
Kad pomislimo na Boga, trebao bi znati svatko, zapravo pomislimo na svoju sliku o Bogu – na ideju koju smo oblikovali u tišini vlastitog uma. Sve što o Bogu kažemo, sve što o Bogu mislimo, blijedi pred Njegovom stvarnošću. Jer ono što Bog uistinu jest, daleko je izvan dosega riječi – toliko daleko, da je šutnja istinitija od svakoga govora. Riječi mogu samo jedno: pokazati smjer. One su prst koji pokazuje prema obzoru Misterija, nikada sam Misterij. Zato, ako želimo nazrijeti istinu, moramo biti spremni proširiti granice svojih predodžbi o Bogu. A to je potres koji trese temelje naše stvarnosti. Jer, budimo iskreni, ta stvarnost koju vidimo je naša konstrukcija, tkanje koje smo sami satkali. Način na koji vidimo život je konstrukt sastavljen od našeg odgoja, naših ranih povreda, obiteljskih predaja, obrazovanja koje smo primili, kulturološke i religijske uvjetovanosti. Dakle, vidimo uglavnom jedino ono što možemo ili želimo vidjeti, i ništa drugo. I onda Boga guramo u kalup našeg malog svemira, svemira sagrađenog od naših snova i strahova, svemira čije je središte – naše vlastito Ja.
Glavna opasnost afektivne duhovnosti krije se u tome što će postati subjektivizirana; počnemo pretpostavljati kako možemo postići da se duhovna iskustva dogode i nekako ih iskoristiti za zadovoljenje vlastitih narcističkih potreba. Pijetizam je legitiman povijesni duhovni put, ali došao je na loš glas u teološkim krugovima – a do neke mjere i u široj javnosti – upravo zato jer često pada u zamku te vrste subjektivizma. U nekim slučajevima krajnosti njegove afektivnosti i narcizma rezultiraju ozbiljno destruktivnim stavovima poput onoga „svetiji sam od tebe“.
Osnovna opasnost metafizičkog pristupa je gnosticizam, osjećaj da imamo pristup posebnom ezoteričnom znanju koje nam daje prednost pred ostatkom čovječanstva. Istina je da duhovne tradicije doista uključuju neke „posebne“ mudrosti i u daljnjim ćemo raspravama govoriti o nekoliko njih. No kad se te spoznaje upotrebljavaju za osobnu korist, ulazi se u zemlju čarolije, teritorij koji može biti iznimno opasan, za nas i za druge. (G. May, Psihologija volje)
"Opća militarizacija europskih društava najgluplja je moguća zajednička strategija veličanstvene zajednice nacija stvorene, podsjetimo, za mir. Lobisti industrije oružja u sprezi s trenutačno dominantnim političkim opcijama stopostotno uspješno plasiraju politički narativ u kojem se oružje izjednačava s temeljnim vrijednostima te predstavlja kao nužni alat obrane europskih liberalnih demokracija. Radi se, naravno, o sramotnoj militarističkoj laži", piše u Jutarnjem listu kolumnist G. Drljača, glasom vapijućega u pustinji, i dodaje, između ostalog i ovo: "Militarizacija EU proces je koji se već počinje otimati bilo kakvoj suvisloj političkoj kontroli... Količine oružja koje se planiraju proizvoditi potpuno su sumanute; primjerene za opći, svjetski rat... Proizvodnja alata za ubijanje forsira se svugdje."
Proizvođači i trgovci oružjem su u trajnoj morbidnoj orgazmičkoj groznici, pridružuju im se političari, većina medija i mase na plemenskom nivou svijesti spremne, kad im se da znak, prihvatiti poziv na međusobno klanje. Svjedočimo još jednom sumraku pameti, nalik onome prije cca 85 godina.
Eventualno bi nam Bog mogao pomoći kad Ga uglavnom ne bismo doživljavali kao svog plemenskog idola; s obzirom da svako pleme misli da je "bog" na njegovoj strani, potreban je samo "casus beli" pa da se na ratni poklič poglavice i plemenskih vračeva i šamana krene u krvavu kupku.
Ne, Bog Otac, Sin i Duh Sveti, i Djevica Marija, i općinstvo svetih i svi anđeli i arkanđeli NISU na "našoj strani". Kraljica Hrvata je i Kraljica Srba, Kongoanaca, Francuza i Bugara, Pigmeja i Albanaca... U redu: BOG I HRVATI. Ali i: Bog i Srbi. Bog i Rusi. Bog i Norvežani. Bog i Kinezi. Bog i Aboridžini. Bog i Nepalci. Bog i Filipinci. Bog i Bosanci. Bog i Iranci. Bog i Paragvajci... Bog i Darko, Marko, Petar, Marica i Barica. Bog i mački, peseki, voleki i osleki, pčelice i kravice, muhe i buhe... Bog i leptoni i muoni, kvarkovi i bozoni... Bog i Mliječna staza, Andromeda i Magellanovi oblaci... Bog i Bog.
Što se naoružanja tiče, samo naprijed. Poslovna prilika ne smije se propustiti. Zašto ne bi i naši dronovi neko ljudsko biće raznijeli na komadiće.
Što se mene tiče, moji su literarni uzori Don Quijote, knez Miškin, Candide..., i ljudi poput Dietricha Bonhoeffera, Franza Jägerstättera ili Sophie Scholl, koji mi sada prvi padaju na pamet. Oni su autentični sveci i mučenici. Sve racionalizacije koje ljudi konstruiraju kako bi sebi i drugima opravdali proizvodnju i upotrebu oružja su, u usporedbi sa životom i smrću tih ljudi, meni sablazan.
Oznake: politika, religija, militarizacija
"Ono što se dogodilo 5. srpnja 2025. na zagrebačkom Hipodromu najveća je kolektivna deluzija Hrvata u povijesti. I najveći poraz kršćanske vjere, njezine simbolike i etike još od izmišljene krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju”, napisao je bosanski franjevac Franjo Ninić uz fotografiju na kojoj citira pokojnog Tomislava Šagi-Bunića, jednog od intelektualno najutjecajnijih teologa u Hrvatskoj u 20. st.
“Šagi-Bunić prstom upire u praksu pridijevanja nacionalnim vrednotama transcendentalne vrijednosti preuzete od kršćanstva, što može dovesti i u povijesti je dovelo, do velikih narodnih i vjerskih problema: nacionalna vrednota (…) budući da joj se pridaje transcendentalna vrijednost, koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizama koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragikom, pa čak katastrofom."
Ali naravno, što je glas jednog franjevca i jednog teologa naspram glasa pola milijuna ljudi.
Oznake: društvo, religija, politika
ZLO se može perfidno predstaviti kao DOBRO i uvući se u institucije poput Crkve i u društvo u cjelini kroz sofisticirane oblike manipulacije i prikrivanja, koji često uključuju sljedeće mehanizme:
• Prikrivanje iza plemenitih ciljeva.
Zlo se često predstavlja kao sredstvo za postizanje viših, pozitivnih ciljeva, poput „zajedništva“, „zaštite zajednice“, „zaštite identiteta i vjere“, čime zamagljuje svoju stvarnu zloćudnost.
• Instrumentalizacija jezika i vrijednosti.
Koristeći retoriku ljubavi, pravde, mira, tolerancije i slobode, Zlo se maskira kao dio moralnog i društvenog Dobra, pa ga ljudi lakše prihvaćaju bez kritičke analize.
• Normalizacija postupnim koracima.
Perfidno Zlo se uvlači malim, naizgled bezazlenim kompromisima koji s vremenom postaju općeprihvaćeni standardi, čime se mijenja percepcija i granice prihvatljivog ponašanja.
• Korištenje autoriteta i institucija.
Kada Zlo zauzme pozicije moći unutar institucija, poput Crkve ili državnih tijela, ono stječe legitimitet i može širiti svoje djelovanje pod okriljem službene vlasti.
• Diskreditacija i marginalizacija kritičara.
Glasovi upozorenja često bivaju obesmišljeni, prikazani kao netolerantni ili neinformirani, čime se sprječava njihovo djelovanje i oslabljuje otpor Zlu.
• Manipulacija kolektivnim osjećajima i potrebama.
Zlo se može prikazati kao odgovor na strahove, nesigurnosti i društvene probleme, nudeći lažna rješenja koja prividno donose sigurnost ili napredak, ali u stvarnosti štete društvenom tkivu.
Spomenutim metodama Zlo se uvlači u srž društvenih i vjerskih institucija, skrivajući se iza privida Dobra, i koristi se povjerenjem i autoritetom kako bi opstalo i širilo svoj utjecaj.
Budnost, kritička svijest, poznavanje činjenica i jasni moralni kriteriji nužni su za prepoznavanje i suprotstavljanje takvoj perfidnosti.
Što bi rekao Brodski: „Ustrojstvo života takvo je da onome što smatramo Zlim dopušta sveprisutnost, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se Zlo često pojavljuje pod maskom Dobra. Nikad ga nećete vidjeti kako prelazi vaš prag i predstavlja se: 'Bok! Ja sam Zlo'.“
I ovo:
„Mudro bi stoga bilo sve vaše ideje o dobrome podvrgnuti što pomnijem ispitivanju, pročešljati cijelu vašu garderobu, kako biste vidjeli koja odjeća pristaje ovom strancu. To se, naravno, može pretvoriti u stalno zanimanje, a što bi bilo dobro. Iznenadili biste se koliko stvari koje smatrate svojima, i dobrima, bez ikakve prepravke divno stoji vašem neprijatelju. Možda se čak počnete pitati nije li on vaša slika u ogledalu, jer je najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predodžba o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. Blago rečeno. Jedan od najsigurnijih znakova za uzbunu broj je onih koji dijele vaše mišljenje, i to ne toliko što jednodušnost ima sposobnost degeneracije u uniformnost, koliko zbog – u velikim brojkama implicitne – vjerojatnosti da je plemenitost osjećaja naprosto krivotvorena.“
Oznake: religija, politika, društvo
| < | rujan, 2025 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery