„Znaj da je ovaj univerzum upravo onakav kakvim se predstavlja: beskrajan. Nikada ga nemoj, uzdajući se u svoju logičku probavnu snagu, pokušati progutati; budi naprotiv zahvalan, ako umješnim zabijanjem ovog ili onog čvrstog stupa u kaos uspiješ spriječiti da on proguta tebe.“
(Carlyle)
Ipak, lakše je "pokušati progutati univerzum", nego nepojmljivu beskonačnost ljudske gluposti. U izravnom susretu s njom nikakvi čvrsti stupovi ne pomažu.
Oznake: Obrazovanje, Kultura
Sretan Međunarodni dan pismenosti svima koji slave!
Oznake: Obrazovanje, Kultura
Sarajevo 4. rujna 2025.
Poštovani i dragi Miljenko,
Pustio sam da se drugi oglase a sad se želim i ja oglasiti jer stara mudrost kaže: tko šuti, čini se da se slaže. Prvo mi je žao da Ti se to dogodilo i to u Zagrebu gdje već od rata živiš. To se ne bi smjelo nikome dogoditi u Zagrebu niti bilo gdje. Normalno je da ljudi različito misle i ne moraju se slagati, ali granica je da se ne smije pozivati na nasilje. Kako je još stari Voltaire govorio i kad se s tobom ne slažem borit ću se za tvoju slobodu govora i pisanja. Književnici i pisci imaju pravo biti netipični. Tko se ne slaže nek piše argumentirano u čemu se ne slaže, ali ne može zazivati nasilje. Ti si puno doprinio književnoj i opće kulturnoj promociji Hrvatske i Zagreba a i Tvog Sarajeva. Rado se sjećam naših razgovora u ranoj sarajevskoj Bogosloviji i u Napretku.
Treba policija ući u trag autorima tih sramnih i opasnih natpisa i adekvatno ih kazniti. Ne smijemo dopustiti da nasilje dominira naš sadašnji i budući život zastraše i kocka u našem demokratskom životu! Stoga treba stalno biti i promovirati mir, toleranciju i čovjekoljublje!
Želim Ti puno snage i razboritosti.
Uz puno srdačnih pozdrava i najboljih želja
Prof. dr. Franjo Topić
predsjednik Paneuropske unije i počasni predsjednik HKD Napredak
Oznake: Kultura, Obrazovanje
Uređujem jedan prijevod pa nailazim na neke naslove objavljene u 16. stoljeću, a tiču se progona vještica. Ako tema nekoga zanima, evo nekoliko riječi o četiri od više spomenutih knjiga.
S jedne strane, dvojica autora koji su apsolutno uvjereni u svoje konstrukcije, s druge strane, dvojica autora koji su skeptični.
Djelo "De la démonomanie des sorciers" ("O demonomaniji vještaca") napisao je francuski filozof i pravnik Jean Bodin, a objavljeno je 1580. godine. Bodin gorljivo brani ideju da su vještice stvarne i u paktu s vragom te da ih treba nemilosrdno progoniti i kažnjavati smrću. On je bio jedan od najsnažnijih zagovornika lova na vještice u Francuskoj, suprotstavljajući se pritom skeptičnim stavovima poput onih Johannesa Wiera. Bodin je razvio detaljnu teoriju o vještičarstvu, tvrdeći da je svaka sumnja u postojanje vještica uvreda za Boga i da je pravni sustav dužan osigurati njihovo uništenje. Njegovo djelo postalo je izuzetno utjecajan priručnik za suce i inkvizitore diljem Europe, pridonoseći masovnom progonu vještica.
Djelo "Daemonolatreiae libri III" ("Tri knjige o obožavanju demona") napisao je francuski pravnik i lovac na vještice Nicolas Rémy, a objavljena je 1595. godine. Riječ je o jednom od najopsežnijih i najbrutalnijih priručnika za lov na vještice toga razdoblja. Rémy, koji se hvalio da je odgovoran za pogubljenje gotovo 900 ljudi, detaljno opisuje načine na koje se vještice udružuju s vragom, sklapaju sporazume i nanose štetu. Knjiga služi kao praktični vodič za suce i inkvizitore, pružajući im detaljne upute o ispitivanju, mučenju i utvrđivanju krivnje. Daemonolatreiae je imala ogroman utjecaj na masovni progon vještica u Europi, osobito u Francuskoj i Njemačkoj, a Rémyjev nemilosrdan stav i uvjerenje u stvarnost vještičarenja pridonijeli su eskalaciji lova na vještice.
Knjiga "De Praestigiis Daemonum et Incantationibus ac Venificiis" ("O demonskim obmanama, čarolijama i otrovima") djelo je nizozemskoga liječnika Johannesa Wiera objavljeno je 1563. godine. Iako je Wier bio liječnik, ovo djelo se smatra jednim od najvažnijih tekstova u povijesti demonologije i lova na vještice. U njemu Wier zagovara revolucionaran stav za svoje vrijeme: vještice nisu u savezu s vragom, već su žrtve melankolije, psihičkih bolesti i zabluda. Wier je tvrdio da ih se ne bi trebalo spaljivati na lomači, nego liječiti. Njegovo djelo, koje se suprotstavljalo dominantnoj histeriji, kritizirali su zagovornici lova na vještice poput Jeana Bodina.
Djelo "A Dialogue Concerning Witches and Witchcrafts" ("Dijalog o vješticama i vještičarstvu") je rasprava engleskoga propovjednika Georgea Gifforda, objavljena 1593. godine. Gifford je bio skeptičan prema mnogim popularnim vjerovanjima o vješticama, poput vještičjih sabata i letenja. U svojoj knjizi, napisanoj u obliku razgovora, on ne poriče postojanje vještica niti Sotoninu moć, ali tvrdi da su mnoge optužbe neutemeljene i vođene praznovjerjem, a ne stvarnom đavoljom moći. Gifford se fokusira na psihološke i društvene faktore koji dovode do optužbi, ističući da su navodne vještice često siromašne i usamljene žene, a da se optužbe javljaju iz zlobe, sukoba među susjedima ili straha. Njegovo djelo je bilo jedno od rijetkih u tom razdoblju koje je pozivalo na oprez i razboritost pri suđenjima, suprotstavljajući se histeriji lova na vještice koja je prevladavala u to vrijeme.
Uglavnom, ljudi koji su bili za progon vještica najradije bi bili spalili i one koji su cijelu histeriju dovodili u pitanje. I danas postoje ljudi s takvim mentalnim sklopom, slijeva, zdesna, a bome ih ima koji se kriju i na centru.
Oznake: religija, Obrazovanje
Kada netko u raspravi nema dovoljno jakih argumenata, često pribjegava retoričkim trikovima, podrugivanju, ismjehivanju, omalovažavanju, zahodskom humoru... umjesto racionalnom obrazlaganju i pristojnom razgovoru. Najčešće se koriste osobni napadi (ad hominem), gdje se ne osporava stav nego se diskreditira osoba, primjerice tvrdnjom da sugovornik „ima problem s drugim spolom“, tj. nema redovite seksualne odnose. Tu se najčešće radi o projekciji; takve "argumente", zna svatko sa srednjoškolskim znanjem iz psihologije, potežu oni koji sami imaju problema s erekcijom. Česta je i psihologizacija, kada se sugovorniku pripisuje frustracija, kompleksi ili "nedojebanost", bez stvarnih dokaza. Uz to, pojavljuje se i etiketiranje (peder, lezba i sl.) te tu quoque, gdje se umjesto odgovora upućuje neargumentirana protuoptužba. Sve ove i slične strategije imaju zajednički cilj – skrenuti pažnju sa suštine rasprave na osobu, umjesto na argumente.
Kada se u raspravi pojave manipulacije umjesto argumenata, korisno je imati spremne smirene i jasne odgovore koji vraćaju fokus na temu. Ako netko iznese osobni napad poput, „Ti to kažeš jer imaš problem sa ženama“, odgovor može biti: „Moj osobni život nije tema, razgovarajmo o argumentima koje sam iznio.“ Na psihologiziranje tipa, „Ti samo projiciraš svoje frustracije“, najbolje je uzvratiti: „Moje emocije nisu dokaz pa predlažem da se držimo činjenica.“ U slučaju seksualiziranog omalovažavanja, npr. „Govoriš tako jer te žene ne žele“, možete reći: „Osobne insinuacije nisu odgovor na moje stavove. Vratimo se temi.“ Ako vas netko pokuša etiketirati, primjerice, „Ti si tipični homoseksualac/feministkinja/mrzitelj-svega-hrvatskoga“, korisno je odgovoriti: „Oznake ne mijenjaju činjenice. Hajde da raspravimo argumente.“
Ako je nečiji odgovor na ovo: Stvari s ekstremizmom i ekstremistima stoje ovako. Kad dovoljno ojača i omasovi, i kad se obračuna s „očitim“ neprijateljima, na red dolaze oni koji su taj ekstremizam neizravno podupirali ili na njega nisu reagirali, jer, iz perspektive ekstremista, sada ni oni nisu dovoljno „nacionalno/ideološki osviješteni“. U srži ekstremizma je ideja „čišćenja“; uvijek je potrebno iznova provjeravati koliko je nečija ljubav prema domovini velika i „čista“, koliko je netko „pravi domoljub“ prema standardima koje postavljaju ekstremisti. U tom smislu, svi oni koji se prave blesavi spram događaja kojima svjedočimo (kojim događajima, pitaju se), koliko sutra mogli bi se naći u situaciji da se i njihova „čistoća“ i domoljublje dovedu u pitanje. Tada će biti prekasno, jer će, makar se i ne slagali sa sve ekstremnijim standardima ekstremista, morati, iz straha i oportunizma, te standarde prihvatiti. Ili… Ekstremizam naposljetku počinje „čistiti“ svoje redove, i obično u toj fazi započinje njegov kolaps, samo što u međuvremenu napravi nemjerljivu štetu zajednici do koje mu je, navodno, stalo, e stari moj, nisi ti pičke u životu vidio, onda je ipak zapravo najpametnije čovjeka pustiti da se valja u svom blatu, i nastaviti sveudilj raditi na dobrobiti svoje Domovine.
Oznake: Kultura, Obrazovanje
Postoje pojedinci i skupine u društvu koji pokazuju snažnu sklonost prema antiintelektualizmu, zazirući od dubokog promišljanja, elokvencije i kompleksnosti. Umjesto da se upuštaju u složene rasprave i razmatraju nijanse, takvi pojedinci često pribjegavaju prostačkom i pojednostavljenom izražavanju. Njihov otpor prema intelektualizmu proizlazi iz različitih razloga. Ponekad je to strah od onoga što ne razumiju, osjećaj inferiornosti pred obrazovanijim sugovornicima ili jednostavno prezir prema onome što smatraju "elitizmom".
Ovo pojednostavljivanje i opiranje dubljim temama mogu imati značajne posljedice na društvo, stvarajući polarizaciju, potičući predrasude i sprječavajući napredak. Na taj način, umjesto da se prihvati bogatstvo znanja i raznolikost mišljenja, prednost se daje plitkim, a često i vulgarnim "rješenjima" i "objašnjenjima". U takvom okruženju, javni diskurs se svodi na populističke parole i jeftine dosjetke, dok se kritičko razmišljanje i nijansirana argumentacija gube u buci. Ljudi postaju sve skloniji povjerovati u jednostavne laži prije nego u složene istine, što dodatno produbljuje jaz između onih koji traže znanje i onih koji ga odbacuju. Prostačenje i vulgarnost postaju oružje za namjerno srozavanje debate, služeći kao štit od zahtjeva za logičkom argumentacijom. Psovka zamjenjuje razlog, a sirovi humor postaje sredstvo za diskvalifikaciju neistomišljenika, stvarajući klimu u kojoj je intelektualna iskrenost slabost, a sirova snaga riječi jedina valuta.
Oznake: Kultura, Obrazovanje, politika
Prevladavajuća razina kolektivne svijesti u suvremenom društvu uvelike korespondira s onim što Piaget naziva predoperativnim stadijem kognitivnog razvoja – fazom u kojoj dominira egocentričnost, nedostatak apstraktnog mišljenja i ograničena sposobnost sagledavanja šireg konteksta. Analogno tome, na moralnoj razini društvo često ne nadilazi konvencionalne obrasce, pri čemu odgovornost ostaje heteronomna, vezana uz vanjski autoritet, a ne integrirana u autonomni etos. Takva struktura svijesti sprječava uspostavljanje stabilnih, postkonvencionalnih sustava koji bi mogli jamčiti koherentnost u složenom globalnom okruženju.
Ovaj fenomen nije izoliran na razini pojedinačnih zajednica; uočavamo ga i na planetarnoj skali. Umjesto progresije prema univerzalističkoj etici i diskurzivnoj racionalnosti, svjedočimo regresiji prema partikularističkim oblicima identiteta koji podsjećaju na plemensku organizaciju. Teorija spiralne dinamike to opisuje kao oscilaciju između tradicionalno-hijerarhijskih i modernističko-ambicioznih vrijednosnih sustava, uz povremene recidive u impulzivne, prema moći orijentirane strukture svijesti. Kada se globalna nestabilnost intenzivira, lako se otvara prostor za još arhaičnije obrasce – ono što poznajemo kao predracionalne moduse, a što povijesno prepoznajemo u logici horde. Na toj razini normativnost se doživljava kao prijetnja slobodi nagona, što Girard prepoznaje kao dinamiku mimetičkog nasilja, gdje nestanak čvrstih normi otvara prostor eskalaciji sukoba i žrtvenim mehanizmima.
Ovakva regresija ima dalekosežne implikacije za politiku i tehnologiju. Umjesto da digitalna infrastruktura djeluje kao katalizator integrativnih vrijednosti, ona u praksi često amplificira tribalizam putem algoritamskih filtara i afektivnog angažmana. Tehnologija, umjesto da ubrza tranziciju prema višim razinama svijesti, često paradoksalno omogućuje masovno repliciranje arhaičnih obrazaca u digitalnom prostoru. Politika, suočena s time, oscilira između tehnokratskog upravljanja i populističkog apeliranja na plemenske instinkte, čime se zatvara krug regresije.
Ako kolektivna svijest ostane zarobljena u ovim nižim razinama, suočit ćemo se s paradoksom visoke tehnološke sofisticiranosti i niske etičke zrelosti – stanjem koje povijesno nikada nije postojalo u takvom intenzitetu. Upravo zato ključno pitanje 21. stoljeća nije tehnološki napredak sam po sebi, nego razvoj svijesti sposoban da integrira kompleksnost bez povratka u logiku horde.
Oznake: Kultura, politika, Obrazovanje
| < | rujan, 2025 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery