Prevladavajuća razina kolektivne svijesti u suvremenom društvu uvelike korespondira s onim što Piaget naziva predoperativnim stadijem kognitivnog razvoja – fazom u kojoj dominira egocentričnost, nedostatak apstraktnog mišljenja i ograničena sposobnost sagledavanja šireg konteksta. Analogno tome, na moralnoj razini društvo često ne nadilazi konvencionalne obrasce, pri čemu odgovornost ostaje heteronomna, vezana uz vanjski autoritet, a ne integrirana u autonomni etos. Takva struktura svijesti sprječava uspostavljanje stabilnih, postkonvencionalnih sustava koji bi mogli jamčiti koherentnost u složenom globalnom okruženju.
Ovaj fenomen nije izoliran na razini pojedinačnih zajednica; uočavamo ga i na planetarnoj skali. Umjesto progresije prema univerzalističkoj etici i diskurzivnoj racionalnosti, svjedočimo regresiji prema partikularističkim oblicima identiteta koji podsjećaju na plemensku organizaciju. Teorija spiralne dinamike to opisuje kao oscilaciju između tradicionalno-hijerarhijskih i modernističko-ambicioznih vrijednosnih sustava, uz povremene recidive u impulzivne, prema moći orijentirane strukture svijesti. Kada se globalna nestabilnost intenzivira, lako se otvara prostor za još arhaičnije obrasce – ono što poznajemo kao predracionalne moduse, a što povijesno prepoznajemo u logici horde. Na toj razini normativnost se doživljava kao prijetnja slobodi nagona, što Girard prepoznaje kao dinamiku mimetičkog nasilja, gdje nestanak čvrstih normi otvara prostor eskalaciji sukoba i žrtvenim mehanizmima.
Ovakva regresija ima dalekosežne implikacije za politiku i tehnologiju. Umjesto da digitalna infrastruktura djeluje kao katalizator integrativnih vrijednosti, ona u praksi često amplificira tribalizam putem algoritamskih filtara i afektivnog angažmana. Tehnologija, umjesto da ubrza tranziciju prema višim razinama svijesti, često paradoksalno omogućuje masovno repliciranje arhaičnih obrazaca u digitalnom prostoru. Politika, suočena s time, oscilira između tehnokratskog upravljanja i populističkog apeliranja na plemenske instinkte, čime se zatvara krug regresije.
Ako kolektivna svijest ostane zarobljena u ovim nižim razinama, suočit ćemo se s paradoksom visoke tehnološke sofisticiranosti i niske etičke zrelosti – stanjem koje povijesno nikada nije postojalo u takvom intenzitetu. Upravo zato ključno pitanje 21. stoljeća nije tehnološki napredak sam po sebi, nego razvoj svijesti sposoban da integrira kompleksnost bez povratka u logiku horde.
Post je objavljen 26.08.2025. u 21:29 sati.