Uređujem prijevod o stvarnim događajima s početka 17. stoljeća u Baskiji pa naiđoh na knjigu pod naslovom "Discours exécrable des sorciers" ("Odurna rasprava o vješticama"), francuskog suca Henrija Bogueta. "Djelo" je služilo kao priručnik u progonu vještica, nudeći detaljne upute o tome kako prepoznati vještice i vješce, kako provoditi ispitivanja i voditi sudske procese. Poseban naglasak stavljen je na pronalaženje takozvanih "vražjih biljega" na tijelu optuženika. Zbog svoje popularnosti i utjecaja, rasprava je značajno doprinijela širenju i brutalnosti lova na vještice u Francuskoj i Europi.
Evo nekih izvadaka:
"Što se mene tiče“, zapisao je Boguet, „moje je stajalište da ih se, ako postoji i najmanja naznaka, pogubi, jer njihov je zločin počinjen noću i uvijek potajno te stoga treba postupati s njima na izvanredan način ne pazeći na uobičajeni pravni poredak ni uobičajenu proceduru.“
Ne treba imati sućuti čak ni prema djeci. U članku Članku 63 njegovih uputa "Instructions pour un juge en fait de sorcellerie" ("Upute za suca u slučajevima vještičarenja"), Boguet objašnjava da se vješci i vještice moraju pogubiti već u kolijevci. Odbacuje Bodinovo stajalište da je za mlađe od devet godina bičevanje dovoljno.
"Ja sam suprotna mišljenja", nastavlja Boguet, "i držim da treba pogubiti vještičje dijete u pubertetskoj dobi pa čak i ako je dojenče, ako se u njemu prepozna zloba. Stoga tvrdim da više vrijedi osuditi na smrt vještičju djecu nego ih ostaviti na životu sramoteći Boga i javni interes."
Nicolás Rémy, francuski pravnik, sudac i jedan od najozloglašenijih lovaca na vještice u povijesti, dijelio je to mišljenje: "Neki, pod izlikom mladosti, odbijaju osuditi djecu na smrt. Ali griješe, a to dokazuje s jedne strane okrutnost i monstruoznost koje karakteriziraju tu djecu, a s druge strane činjenica da ne postoji nada da se mogu popraviti."
Ovo jest sablažnjivo, i valja imati na umu da se radi o ljudima koji su uistinu provodili spomenute mjere, jer su stvorene okolnosti i dana im je moć da ih mogu provoditi.
Slično je bilo i, primjerice, tijekom čistki u SSSR-u u doba Staljina, u nacističkoj Njemačkoj, u NDH, tijekom golootočkih i inih montiranih procesa, ili u Kambodži tijekom vlasti Crvenih Kmera... Metode inkvizicijskih tortura su u svim slučajevima iste, fanatizam je isti, masovna histerija je ista, žrtve su demonizirane vjerski, nacionalno, rasno ili klasno, i ubijalo ih se bez diskriminacije po spolu i dobi.
Ako se to dakle događalo u više navrata tijekom zadnjih nekoliko stotina godina, zašto mislite da se ne može ponoviti? I što bi trebalo (u)činiti da se ne ponovi?
Evo, uz Jergovića i Frljića, još jednog mrzitelja svega hrvatskoga. Neka se zna što takvi govore, i neka umru u patnji!
Dakle, filozof (čuj, filozof!) Boris Buden, trenutno s adresom u Austriji, za DW.
Na danas (ponovno) popularan poklič „ajmo, ajmo, ustaše!“, što on nalazi indikativnim, Buden odgovara pitanjem: „A kamo? U budućnost sigurno ne. Hrvatska nacija nema budućnosti. Izumrijet će do kraja ovog stoljeća. Generacija koja danas arlauče ovaj slogan, među zadnjima je. Znaju sve što je bilo, ali za njih više nitko neće znati.“
Ovaj teoretičar objašnjava zatim da je takvoj vrsti javnosti - prošlost sve što im je preostalo, jedina dimenzija u kojoj još mogu slobodno i suvereno oblikovati svoj život. Sve ostalo je po njemu u tuđim rukama: pitanje rata i mira, socijalne pravde i materijalnog blagostanja, prijetnja klimatske katastrofe i nuklearnog samouništenja.
„O svemu tome ni njih, ni njihovu naciju nitko više ništa ne pita. Ali zato je tu bolja prošlost. Tko to kaže, tko to laže da su ustaše izgubile Drugi svjetski rat? Povijest nikada nije bila hrpa objektivnih činjenica, nego stvarnost našeg aktualnog odnosa prema njoj. To je očigledno“, ukazuje Buden.
Stoga on primjećuje da novodobnim ustašama nisu potrebni ni Jugoslavija niti komunisti da bi potonje svakoga dana, u svakom pogledu, sve više pobjeđivali. „I to s lakoćom, kao kućni ljubimci vlasti, njezini mili pet black boysi koje ona pazi i mazi i čiji je ustašluk za nju samo benigni nestašluk. A tu je i moćno civilno društvo. Ne samo pocrnjela veteranska klijentela, nego i Hrvatska katolička crkva, realno egzistirajući dokaz konačnog trijumfa materijalističkog ateizma. Što će im Bog kad imaju Antu Pavelića, što će im sublimna istina vjere kad imaju nekretnine“, postavlja za kraj pitanje ovaj naš sugovornik.
„Ni državom, ni školom se nisu zasitili, pa sad osvajaju ulice i stadione, koncerte i festivale, seks i rock 'n' roll. Uzvišeni kao dronovi nad Thompsonom. Svugdje ih je, osim u vjeri. Naposljetku, što je 'ajmo, ajmo ustaše!', ako ne sažeti poučak 30 godina duhovne obnove u Hrvata“, zaključuje Boris Buden.
Srećom pa je u Austriji, a ne u Novom Zagrebu.
Postoje pojedinci i skupine u društvu koji pokazuju snažnu sklonost prema antiintelektualizmu, zazirući od dubokog promišljanja, elokvencije i kompleksnosti. Umjesto da se upuštaju u složene rasprave i razmatraju nijanse, takvi pojedinci često pribjegavaju prostačkom i pojednostavljenom izražavanju. Njihov otpor prema intelektualizmu proizlazi iz različitih razloga. Ponekad je to strah od onoga što ne razumiju, osjećaj inferiornosti pred obrazovanijim sugovornicima ili jednostavno prezir prema onome što smatraju "elitizmom".
Ovo pojednostavljivanje i opiranje dubljim temama mogu imati značajne posljedice na društvo, stvarajući polarizaciju, potičući predrasude i sprječavajući napredak. Na taj način, umjesto da se prihvati bogatstvo znanja i raznolikost mišljenja, prednost se daje plitkim, a često i vulgarnim "rješenjima" i "objašnjenjima". U takvom okruženju, javni diskurs se svodi na populističke parole i jeftine dosjetke, dok se kritičko razmišljanje i nijansirana argumentacija gube u buci. Ljudi postaju sve skloniji povjerovati u jednostavne laži prije nego u složene istine, što dodatno produbljuje jaz između onih koji traže znanje i onih koji ga odbacuju. Prostačenje i vulgarnost postaju oružje za namjerno srozavanje debate, služeći kao štit od zahtjeva za logičkom argumentacijom. Psovka zamjenjuje razlog, a sirovi humor postaje sredstvo za diskvalifikaciju neistomišljenika, stvarajući klimu u kojoj je intelektualna iskrenost slabost, a sirova snaga riječi jedina valuta.
Oznake: Kultura, Obrazovanje, politika
Prevladavajuća razina kolektivne svijesti u suvremenom društvu uvelike korespondira s onim što Piaget naziva predoperativnim stadijem kognitivnog razvoja – fazom u kojoj dominira egocentričnost, nedostatak apstraktnog mišljenja i ograničena sposobnost sagledavanja šireg konteksta. Analogno tome, na moralnoj razini društvo često ne nadilazi konvencionalne obrasce, pri čemu odgovornost ostaje heteronomna, vezana uz vanjski autoritet, a ne integrirana u autonomni etos. Takva struktura svijesti sprječava uspostavljanje stabilnih, postkonvencionalnih sustava koji bi mogli jamčiti koherentnost u složenom globalnom okruženju.
Ovaj fenomen nije izoliran na razini pojedinačnih zajednica; uočavamo ga i na planetarnoj skali. Umjesto progresije prema univerzalističkoj etici i diskurzivnoj racionalnosti, svjedočimo regresiji prema partikularističkim oblicima identiteta koji podsjećaju na plemensku organizaciju. Teorija spiralne dinamike to opisuje kao oscilaciju između tradicionalno-hijerarhijskih i modernističko-ambicioznih vrijednosnih sustava, uz povremene recidive u impulzivne, prema moći orijentirane strukture svijesti. Kada se globalna nestabilnost intenzivira, lako se otvara prostor za još arhaičnije obrasce – ono što poznajemo kao predracionalne moduse, a što povijesno prepoznajemo u logici horde. Na toj razini normativnost se doživljava kao prijetnja slobodi nagona, što Girard prepoznaje kao dinamiku mimetičkog nasilja, gdje nestanak čvrstih normi otvara prostor eskalaciji sukoba i žrtvenim mehanizmima.
Ovakva regresija ima dalekosežne implikacije za politiku i tehnologiju. Umjesto da digitalna infrastruktura djeluje kao katalizator integrativnih vrijednosti, ona u praksi često amplificira tribalizam putem algoritamskih filtara i afektivnog angažmana. Tehnologija, umjesto da ubrza tranziciju prema višim razinama svijesti, često paradoksalno omogućuje masovno repliciranje arhaičnih obrazaca u digitalnom prostoru. Politika, suočena s time, oscilira između tehnokratskog upravljanja i populističkog apeliranja na plemenske instinkte, čime se zatvara krug regresije.
Ako kolektivna svijest ostane zarobljena u ovim nižim razinama, suočit ćemo se s paradoksom visoke tehnološke sofisticiranosti i niske etičke zrelosti – stanjem koje povijesno nikada nije postojalo u takvom intenzitetu. Upravo zato ključno pitanje 21. stoljeća nije tehnološki napredak sam po sebi, nego razvoj svijesti sposoban da integrira kompleksnost bez povratka u logiku horde.
Oznake: Kultura, politika, Obrazovanje
"Opća militarizacija europskih društava najgluplja je moguća zajednička strategija veličanstvene zajednice nacija stvorene, podsjetimo, za mir. Lobisti industrije oružja u sprezi s trenutačno dominantnim političkim opcijama stopostotno uspješno plasiraju politički narativ u kojem se oružje izjednačava s temeljnim vrijednostima te predstavlja kao nužni alat obrane europskih liberalnih demokracija. Radi se, naravno, o sramotnoj militarističkoj laži", piše u Jutarnjem listu kolumnist G. Drljača, glasom vapijućega u pustinji, i dodaje, između ostalog i ovo: "Militarizacija EU proces je koji se već počinje otimati bilo kakvoj suvisloj političkoj kontroli... Količine oružja koje se planiraju proizvoditi potpuno su sumanute; primjerene za opći, svjetski rat... Proizvodnja alata za ubijanje forsira se svugdje."
Proizvođači i trgovci oružjem su u trajnoj morbidnoj orgazmičkoj groznici, pridružuju im se političari, većina medija i mase na plemenskom nivou svijesti spremne, kad im se da znak, prihvatiti poziv na međusobno klanje. Svjedočimo još jednom sumraku pameti, nalik onome prije cca 85 godina.
Eventualno bi nam Bog mogao pomoći kad Ga uglavnom ne bismo doživljavali kao svog plemenskog idola; s obzirom da svako pleme misli da je "bog" na njegovoj strani, potreban je samo "casus beli" pa da se na ratni poklič poglavice i plemenskih vračeva i šamana krene u krvavu kupku.
Ne, Bog Otac, Sin i Duh Sveti, i Djevica Marija, i općinstvo svetih i svi anđeli i arkanđeli NISU na "našoj strani". Kraljica Hrvata je i Kraljica Srba, Kongoanaca, Francuza i Bugara, Pigmeja i Albanaca... U redu: BOG I HRVATI. Ali i: Bog i Srbi. Bog i Rusi. Bog i Norvežani. Bog i Kinezi. Bog i Aboridžini. Bog i Nepalci. Bog i Filipinci. Bog i Bosanci. Bog i Iranci. Bog i Paragvajci... Bog i Darko, Marko, Petar, Marica i Barica. Bog i mački, peseki, voleki i osleki, pčelice i kravice, muhe i buhe... Bog i leptoni i muoni, kvarkovi i bozoni... Bog i Mliječna staza, Andromeda i Magellanovi oblaci... Bog i Bog.
Što se naoružanja tiče, samo naprijed. Poslovna prilika ne smije se propustiti. Zašto ne bi i naši dronovi neko ljudsko biće raznijeli na komadiće.
Što se mene tiče, moji su literarni uzori Don Quijote, knez Miškin, Candide..., i ljudi poput Dietricha Bonhoeffera, Franza Jägerstättera ili Sophie Scholl, koji mi sada prvi padaju na pamet. Oni su autentični sveci i mučenici. Sve racionalizacije koje ljudi konstruiraju kako bi sebi i drugima opravdali proizvodnju i upotrebu oružja su, u usporedbi sa životom i smrću tih ljudi, meni sablazan.
Oznake: politika, religija, militarizacija
„Na masovnim zabavama i koncertima današnji mladi se pričešćuju, ispovijedaju, iskupljuju i uživaju u (...) intenzivnom i elementarnom stanju samozaborava. (…) Ne postoji učinkovitiji oblik razonode i zabave od potpirivanja (...) strasti običnih smrtnika.“
Mario Vargas Llosa, Civilizacija spektakla
Oznake: društvo, Kultura, politika
"Ono što se dogodilo 5. srpnja 2025. na zagrebačkom Hipodromu najveća je kolektivna deluzija Hrvata u povijesti. I najveći poraz kršćanske vjere, njezine simbolike i etike još od izmišljene krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju”, napisao je bosanski franjevac Franjo Ninić uz fotografiju na kojoj citira pokojnog Tomislava Šagi-Bunića, jednog od intelektualno najutjecajnijih teologa u Hrvatskoj u 20. st.
“Šagi-Bunić prstom upire u praksu pridijevanja nacionalnim vrednotama transcendentalne vrijednosti preuzete od kršćanstva, što može dovesti i u povijesti je dovelo, do velikih narodnih i vjerskih problema: nacionalna vrednota (…) budući da joj se pridaje transcendentalna vrijednost, koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizama koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragikom, pa čak katastrofom."
Ali naravno, što je glas jednog franjevca i jednog teologa naspram glasa pola milijuna ljudi.
Oznake: društvo, religija, politika
ZLO se može perfidno predstaviti kao DOBRO i uvući se u institucije poput Crkve i u društvo u cjelini kroz sofisticirane oblike manipulacije i prikrivanja, koji često uključuju sljedeće mehanizme:
• Prikrivanje iza plemenitih ciljeva.
Zlo se često predstavlja kao sredstvo za postizanje viših, pozitivnih ciljeva, poput „zajedništva“, „zaštite zajednice“, „zaštite identiteta i vjere“, čime zamagljuje svoju stvarnu zloćudnost.
• Instrumentalizacija jezika i vrijednosti.
Koristeći retoriku ljubavi, pravde, mira, tolerancije i slobode, Zlo se maskira kao dio moralnog i društvenog Dobra, pa ga ljudi lakše prihvaćaju bez kritičke analize.
• Normalizacija postupnim koracima.
Perfidno Zlo se uvlači malim, naizgled bezazlenim kompromisima koji s vremenom postaju općeprihvaćeni standardi, čime se mijenja percepcija i granice prihvatljivog ponašanja.
• Korištenje autoriteta i institucija.
Kada Zlo zauzme pozicije moći unutar institucija, poput Crkve ili državnih tijela, ono stječe legitimitet i može širiti svoje djelovanje pod okriljem službene vlasti.
• Diskreditacija i marginalizacija kritičara.
Glasovi upozorenja često bivaju obesmišljeni, prikazani kao netolerantni ili neinformirani, čime se sprječava njihovo djelovanje i oslabljuje otpor Zlu.
• Manipulacija kolektivnim osjećajima i potrebama.
Zlo se može prikazati kao odgovor na strahove, nesigurnosti i društvene probleme, nudeći lažna rješenja koja prividno donose sigurnost ili napredak, ali u stvarnosti štete društvenom tkivu.
Spomenutim metodama Zlo se uvlači u srž društvenih i vjerskih institucija, skrivajući se iza privida Dobra, i koristi se povjerenjem i autoritetom kako bi opstalo i širilo svoj utjecaj.
Budnost, kritička svijest, poznavanje činjenica i jasni moralni kriteriji nužni su za prepoznavanje i suprotstavljanje takvoj perfidnosti.
Što bi rekao Brodski: „Ustrojstvo života takvo je da onome što smatramo Zlim dopušta sveprisutnost, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što se Zlo često pojavljuje pod maskom Dobra. Nikad ga nećete vidjeti kako prelazi vaš prag i predstavlja se: 'Bok! Ja sam Zlo'.“
I ovo:
„Mudro bi stoga bilo sve vaše ideje o dobrome podvrgnuti što pomnijem ispitivanju, pročešljati cijelu vašu garderobu, kako biste vidjeli koja odjeća pristaje ovom strancu. To se, naravno, može pretvoriti u stalno zanimanje, a što bi bilo dobro. Iznenadili biste se koliko stvari koje smatrate svojima, i dobrima, bez ikakve prepravke divno stoji vašem neprijatelju. Možda se čak počnete pitati nije li on vaša slika u ogledalu, jer je najzanimljivija stvar u vezi sa Zlom upravo njegova posvemašnja ljudskost. Ništa se ne može iskrenuti i nositi naopačke tako lako kao nečija predodžba o društvenoj pravdi, građanskoj savjesti, boljoj budućnosti, itd. Blago rečeno. Jedan od najsigurnijih znakova za uzbunu broj je onih koji dijele vaše mišljenje, i to ne toliko što jednodušnost ima sposobnost degeneracije u uniformnost, koliko zbog – u velikim brojkama implicitne – vjerojatnosti da je plemenitost osjećaja naprosto krivotvorena.“
Oznake: religija, politika, društvo
| < | rujan, 2025 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery