Uređujem prijevod o stvarnim događajima s početka 17. stoljeća u Baskiji pa naiđoh na knjigu pod naslovom "Discours exécrable des sorciers" ("Odurna rasprava o vješticama"), francuskog suca Henrija Bogueta. "Djelo" je služilo kao priručnik u progonu vještica, nudeći detaljne upute o tome kako prepoznati vještice i vješce, kako provoditi ispitivanja i voditi sudske procese. Poseban naglasak stavljen je na pronalaženje takozvanih "vražjih biljega" na tijelu optuženika. Zbog svoje popularnosti i utjecaja, rasprava je značajno doprinijela širenju i brutalnosti lova na vještice u Francuskoj i Europi.
Evo nekih izvadaka:
"Što se mene tiče“, zapisao je Boguet, „moje je stajalište da ih se, ako postoji i najmanja naznaka, pogubi, jer njihov je zločin počinjen noću i uvijek potajno te stoga treba postupati s njima na izvanredan način ne pazeći na uobičajeni pravni poredak ni uobičajenu proceduru.“
Ne treba imati sućuti čak ni prema djeci. U članku Članku 63 njegovih uputa "Instructions pour un juge en fait de sorcellerie" ("Upute za suca u slučajevima vještičarenja"), Boguet objašnjava da se vješci i vještice moraju pogubiti već u kolijevci. Odbacuje Bodinovo stajalište da je za mlađe od devet godina bičevanje dovoljno.
"Ja sam suprotna mišljenja", nastavlja Boguet, "i držim da treba pogubiti vještičje dijete u pubertetskoj dobi pa čak i ako je dojenče, ako se u njemu prepozna zloba. Stoga tvrdim da više vrijedi osuditi na smrt vještičju djecu nego ih ostaviti na životu sramoteći Boga i javni interes."
Nicolás Rémy, francuski pravnik, sudac i jedan od najozloglašenijih lovaca na vještice u povijesti, dijelio je to mišljenje: "Neki, pod izlikom mladosti, odbijaju osuditi djecu na smrt. Ali griješe, a to dokazuje s jedne strane okrutnost i monstruoznost koje karakteriziraju tu djecu, a s druge strane činjenica da ne postoji nada da se mogu popraviti."
Ovo jest sablažnjivo, i valja imati na umu da se radi o ljudima koji su uistinu provodili spomenute mjere, jer su stvorene okolnosti i dana im je moć da ih mogu provoditi.
Slično je bilo i, primjerice, tijekom čistki u SSSR-u u doba Staljina, u nacističkoj Njemačkoj, u NDH, tijekom golootočkih i inih montiranih procesa, ili u Kambodži tijekom vlasti Crvenih Kmera... Metode inkvizicijskih tortura su u svim slučajevima iste, fanatizam je isti, masovna histerija je ista, žrtve su demonizirane vjerski, nacionalno, rasno ili klasno, i ubijalo ih se bez diskriminacije po spolu i dobi.
Ako se to dakle događalo u više navrata tijekom zadnjih nekoliko stotina godina, zašto mislite da se ne može ponoviti? I što bi trebalo (u)činiti da se ne ponovi?
Post je objavljen 19.09.2025. u 13:00 sati.