Kada netko u raspravi nema dovoljno jakih argumenata, često pribjegava retoričkim trikovima, podrugivanju, ismjehivanju, omalovažavanju, zahodskom humoru... umjesto racionalnom obrazlaganju i pristojnom razgovoru. Najčešće se koriste osobni napadi (ad hominem), gdje se ne osporava stav nego se diskreditira osoba, primjerice tvrdnjom da sugovornik „ima problem s drugim spolom“, tj. nema redovite seksualne odnose. Tu se najčešće radi o projekciji; takve "argumente", zna svatko sa srednjoškolskim znanjem iz psihologije, potežu oni koji sami imaju problema s erekcijom. Česta je i psihologizacija, kada se sugovorniku pripisuje frustracija, kompleksi ili "nedojebanost", bez stvarnih dokaza. Uz to, pojavljuje se i etiketiranje (peder, lezba i sl.) te tu quoque, gdje se umjesto odgovora upućuje neargumentirana protuoptužba. Sve ove i slične strategije imaju zajednički cilj – skrenuti pažnju sa suštine rasprave na osobu, umjesto na argumente.
Kada se u raspravi pojave manipulacije umjesto argumenata, korisno je imati spremne smirene i jasne odgovore koji vraćaju fokus na temu. Ako netko iznese osobni napad poput, „Ti to kažeš jer imaš problem sa ženama“, odgovor može biti: „Moj osobni život nije tema, razgovarajmo o argumentima koje sam iznio.“ Na psihologiziranje tipa, „Ti samo projiciraš svoje frustracije“, najbolje je uzvratiti: „Moje emocije nisu dokaz pa predlažem da se držimo činjenica.“ U slučaju seksualiziranog omalovažavanja, npr. „Govoriš tako jer te žene ne žele“, možete reći: „Osobne insinuacije nisu odgovor na moje stavove. Vratimo se temi.“ Ako vas netko pokuša etiketirati, primjerice, „Ti si tipični homoseksualac/feministkinja/mrzitelj-svega-hrvatskoga“, korisno je odgovoriti: „Oznake ne mijenjaju činjenice. Hajde da raspravimo argumente.“
Ako je nečiji odgovor na ovo: Stvari s ekstremizmom i ekstremistima stoje ovako. Kad dovoljno ojača i omasovi, i kad se obračuna s „očitim“ neprijateljima, na red dolaze oni koji su taj ekstremizam neizravno podupirali ili na njega nisu reagirali, jer, iz perspektive ekstremista, sada ni oni nisu dovoljno „nacionalno/ideološki osviješteni“. U srži ekstremizma je ideja „čišćenja“; uvijek je potrebno iznova provjeravati koliko je nečija ljubav prema domovini velika i „čista“, koliko je netko „pravi domoljub“ prema standardima koje postavljaju ekstremisti. U tom smislu, svi oni koji se prave blesavi spram događaja kojima svjedočimo (kojim događajima, pitaju se), koliko sutra mogli bi se naći u situaciji da se i njihova „čistoća“ i domoljublje dovedu u pitanje. Tada će biti prekasno, jer će, makar se i ne slagali sa sve ekstremnijim standardima ekstremista, morati, iz straha i oportunizma, te standarde prihvatiti. Ili… Ekstremizam naposljetku počinje „čistiti“ svoje redove, i obično u toj fazi započinje njegov kolaps, samo što u međuvremenu napravi nemjerljivu štetu zajednici do koje mu je, navodno, stalo, e stari moj, nisi ti pičke u životu vidio, onda je ipak zapravo najpametnije čovjeka pustiti da se valja u svom blatu, i nastaviti sveudilj raditi na dobrobiti svoje Domovine.
Post je objavljen 28.08.2025. u 12:24 sati.