Kad pomislimo na Boga, trebao bi znati svatko, zapravo pomislimo na svoju sliku o Bogu – na ideju koju smo oblikovali u tišini vlastitog uma. Sve što o Bogu kažemo, sve što o Bogu mislimo, blijedi pred Njegovom stvarnošću. Jer ono što Bog uistinu jest, daleko je izvan dosega riječi – toliko daleko, da je šutnja istinitija od svakoga govora. Riječi mogu samo jedno: pokazati smjer. One su prst koji pokazuje prema obzoru Misterija, nikada sam Misterij. Zato, ako želimo nazrijeti istinu, moramo biti spremni proširiti granice svojih predodžbi o Bogu. A to je potres koji trese temelje naše stvarnosti. Jer, budimo iskreni, ta stvarnost koju vidimo je naša konstrukcija, tkanje koje smo sami satkali. Način na koji vidimo život je konstrukt sastavljen od našeg odgoja, naših ranih povreda, obiteljskih predaja, obrazovanja koje smo primili, kulturološke i religijske uvjetovanosti. Dakle, vidimo uglavnom jedino ono što možemo ili želimo vidjeti, i ništa drugo. I onda Boga guramo u kalup našeg malog svemira, svemira sagrađenog od naših snova i strahova, svemira čije je središte – naše vlastito Ja.
Post je objavljen 01.09.2025. u 11:15 sati.