Zanimljivo je kako ispada da je nekako lakše (da ne kažem slađe) pisati o mračnim stranama (bilo čega: društvene stvarnosti, školstva, bolničkog sustava, situacije u svijetu… da ne spominjem, u posljednjih dvije tisuće godina, do perverzije realistične detaljne opise paklenih muka, naspram pentanja kad treba opisati nebesko blaženstvo); tu kao da smo kreativniji. A to govori nešto i o ljudskoj prirodi, ljudskom stanju, ta naša orijentacija na negativno… Ah, ništa, samo glasno razmišljam, zaboravite.
Zadnji post završio sam rečenicom: A bez toga nema ni smisla. Možda imam nešto izraženiju potrebu za onim nečim što nazivamo prilično općenito smislom. Možda još nisam otupio na nedostatak istog. Možda se ne želim pomiriti s besmislicama i aporijama sustava usred kojega sam se našao.
Iz iskustva znam sljedeće: ovo što sam napisao u četiri zadnja posta ne bih mogao podijeliti s većinom ljudi na poslu. Odnosno, bih, ali uz cijenu da me odignoriraju, ispreskaču, ismiju, nadglasaju, proglase naivcem, umišljenom veličinom, čovjekom koji živi u iluzijama, i tome slično (vidi post Emo-profesor od 5.10.). Kao što rekoh, znam to iz iskustva jer sam – od početka rada u prosvjeti štiteći i njegujući osjećaj i potrebu za smislom – prvih nekoliko godina (donkihotski) pokušavao objasniti nekim kolegama – nakon što sam, sa zaprepaštenjem, shvatio i čuo njihove stavove – da su to djeca (a ne naši ljuti dušmani, ne neka podla stvorenja koja nam žele zagorčiti život), da su u školi baš zato da ih mi nečemu naučimo (a ne zato da se uvijek iznova iščuđavamo kako su bedasti, kako ništa ne znaju, i kako je svaka nova generacija „sve gora“), da svakog od njih treba promatrati kao dragocjenu individuu s nekom jedinstvenom poviješću i s jedinstvenim talentima (a ne gledati ih kao „razred“, „odjeljenje“, „onaj grozni 3 F“ ili jednostavno kao gomilu bučne dječurlije koja gnjavi – što oni, pubertetlije, jesu, ali to spada u opis radnog mjesta). Da smo mi odrasli i da im trebamo pomoći – naša ljudska i profesionalna zadaća – da i oni odrastu (a ne ponašati se kao neka iznenađena i uvrijeđena gospoda povrijeđene taštine). Izjaviti nešto od spomenutoga značilo je, a znači i dalje, čačkati mečku. Zato doživljaje poput ovog koji sam opisivao dijelim tek s nekolicinom kolega (od kojih ne rade svi u istoj školi).
Jedna od konstanti u zbornicama u kojima sam radio je nesposobnost kolektiva, dakle, skupine od toliko i toliko odraslih, akademski obrazovanih građana, da se drži nečega što bi se trebalo naučiti još u vrtiću. Naime, da dok netko govori, ostali pristojno šute i čekaju svoj red. U situaciji kad želite objasniti nešto od gorespomenutog, nešto iole složenije, istodobno će se oglasiti nekoliko osoba, i u nekoliko trenutaka sve će se pretvoriti u nadvikivanje, prepucavanje i zezanciju. Ne znam, meni se čini da, štojaznam, Amerikanci i ostali nikad ne bi otišli na Mjesec da su tako razgovarali i tako se dogovarali. Čini mi, koliko god na prvi pogled djelovalo pretjerano, da je to jedna od stvari koje ovo društvo osuđuju na stagniranje. Do ničega se ne može doći, ništa proanalizirati, ništa zaključiti, u takvoj atmosferi. Što nekima i odgovara. Dakako, u situaciji kad se treba suprotstaviti ravnateljskom zulumu, od sto glasa, glasa čuti nije. (Uzroci i razlozi? Vidi post Prije i Drugdje od 21.10.). U jednoj školi se godinama (da, godinama) neumorno vodila rasprava, na svim (da, na svim) sjednicama Nastavničkog vijeća, treba li učenicima dopustiti da u školi budu u cipelama ili moraju nositi papuče. NISAM MOGAO VJEROVATI. Škola je imala milijun neusporedivo važnijih problema. U nekim se pak školama ljudi bave svojim međusobnim obračunima i podmetanjima. Da, učenici su tu negdje, ali snažan je dojam da su uistinu u drugom planu.
Škola je višeslojna, složena ustanova. Odrasli (barem kronološki gledano) ljudi rade i, često blaženo nesvjesni GOLEME odgovornosti, formiraju novu generaciju građana ove zemlje. Nije sve crno-bijelo. S djecom je katkad, pa i često, doista naporno raditi. Možda ste pročitali, u komentaru što ga je ostavila Klasika, neke od razloga zašto se dio ljudi prepustio malodušju i cinizmu: Pitala sam kolege zašto održavaju satove u kaos, a odgovori su bili: »Njih (djecu) ionako ništa ne zanima, pedagoginja će pregledavati jesmo li popunili formulare, a ne koliko su učenici naučili (za malu plaću ne vrijedi raditi oba posla), nemam energije za drugo, sustav me je iscrpio i obezvoljio, tak je svejedno trudio se ja ili ne trudio i sl, da su pametniji (sic!) bolje bi se ponašali pa bih se onda ja više potrudio«.
Jasno vam je da ne mogu odjednom napisati sve ;). Svaki post je tek djelić velikog mozaika. Premda načelno zagovaram učenike, to ne znači da neke od njih ne bih isključio iz škole. Premda se može činiti da sam vrlo kritičan prema nekim kolegama (hm, i jesam;), to ne znači da zapravo većina u najmanju ruku korektno ne odradi svoj posao, i to ne znači da ne pokušavam razabrati razloge zbog kojih je stanje u prosvjeti takvo kakvo je.
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery