Komentari

gosponprofesor.blog.hr

Dodaj komentar (24)

Marketing

  • cistiliste

    reci joj da si još bolestan od listanja vraćenih udžbenika:)))

    avatar

    10.10.2008. (20:46)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    A ja pamtim jednu kad smo sirove krumpire prebacivali satima iz ruke u ruku ... a , onda došli na red opisi . Sve s ciljem shvaćanja kako su i djeca kao krumpiri : nalik , a opet posve različiti...
    Osjećala sam se gluplje od gomolja i doživjeh ga jedino u prženim zlatnim komadićima budući već bijah gladna ...
    toliko o licemjerju :))

    Nadoknadit ću propušteno.
    Nisam pročitala sve , ponizno priznajem hahahahah

    avatar

    10.10.2008. (23:10)    -   -   -   -  

  • carevna

    O, ima ih ima, dragi profešure, recimo kod psihologa. Sve ti nešto pametuju i savjetuju ali se drže one "Ne u mojoj kući". Sve više primjećujem da ti je muka od samog radnog ambijenta i "kolegija" a ne toliko do djece. ili će i oni doći na red? A RODITELJI TEK?! ; )

    avatar

    10.10.2008. (23:17)    -   -   -   -  

  • Goran

    E hvala ! Studij je na kraju. Diplomski i to je to. Početak kraja ;) ili kraj početka. He he

    Imao sam i ja sličan doživljaj s našom metodičarkom, ženom koja više računa vodi o svojoj trajnoj, parfemu i tome da izgovara riječi s izrazito napućenim usnicama nego o smislu onoga što govori. Da ne povjeruješ ! Mislim da ta osoba čak i radi u nekoj inspekciji, možda je to čak ista osoba. (Hint: Na ormaru ne miriše jabuka već ....) Prije upisa apsolventure joj ja na predavanju postavim pitanje zašto fakultet upisuje ogroman broj ljudi na smjerove koje tržište rada teško apsorbira? Zašto se ne reduciraju kvote dok se situacija ne dovede u ravnovjesje? Zar im je stalo samo do novaca od upisnina, školarina itd...

    A ona, gospođa mudrost odgovara da uvijek mogu volontirati godinu, dvije dana dok ne nađem stalan posao. I da je bolje biti nezaposlen s diplomom, nego bez nje.
    E tu sam "pukao". Rekao sam joj da smisao obrazovanja, a naročito visokog nije taj da radimo kao humanitarni radnici već da se izborimo za svoje mjesto pod Suncem. I da sam htio biti Majka Tereza ili Albert Schweitzer za to ne bih trebao ići skoro 20 godina u školu.

    He he, kada se toga sjetim uhvati me smijeh. ;)

    avatar

    11.10.2008. (00:01)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    Vitae: ovo s krumpirima... dakle, čak je i mene, koji sam se susreo s doista bedastim stvarima, ostavilo bez riječi. Koja vrhunska kreativnost! :))) Da, bilo bi dobro da sve pročitaš od početka jer se uglavnom nadovezuje...

    avatar

    11.10.2008. (09:58)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    carevna: da, ako pročitaš i neke komentare, objasnio sam da zapravo učenici nikad nisu bili problem. Problem je u sustavu i nepostojanju dovoljno nepropusnih filtera koji bi spriječili da u školama rade ljudi koji u njima ne bi trebali/smjeli raditi. Samo, pitam se, koliko bi ljudi ostalo?

    avatar

    11.10.2008. (10:02)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    Goran: na Zapadu je, posebice u SAD, dosta čest slučaj da mladi stručnjaci volontiraju prije no što će dobiti zaposlenje. Ne da mi se sad objašnjavati kako je do toga došlo, ali mislim da se – ako je ona gospođa to imala na umu – to ne može baš samo tako preslikati na nas.

    Anyway, tebe još hvata smijeh; meni je smijeh u zadnja dva desetljeća nekoliko puta prisjeo. Premda mi se i u prvoj polovici života dogodilo nekoliko traumatičnih stvari, ono što sam doživio u školama u kojima sam radio spada u red visokotraumatizirajućih iskustava. Tek uz neprekidnu mentalnu higijenu i kvalitetnu intelektualnu i duhovnu prehranu nekako sam uspio izaći na kraj s tim. Pa se i dalje mogu/znam smijati. Ne onako kao kad sam bio u tvojim godinama, ali, s obzirom na sve, zadovoljan sam :)

    Preporuka: pred tobom je cijeli radni vijek. Svakako počni proučavati meditativne tehnike, prođi tečaj autogenog treninga, pročitaj štogod o kontemplaciji, raspitaj se o kvalitetnim psihoterapeutima, nađi si grupu za podršku... Trebat će ti. ;)

    avatar

    11.10.2008. (10:16)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    Hej, Socijalist, ostavio sam ti odgovor dolje ispod tvog komentara!

    avatar

    11.10.2008. (10:35)    -   -   -   -  

  • Goran

    Pa da, u nekim homogenijinim državama gdje se vodi računa o interesu državljana shvaćam da volontiranje ima smisla. Ali ovdje u Hrvatskoj, gdje proračunski novac odlazi na kojekakve pijanke i sado-mazo perfidnosti i koja je izrazito heterogena i snažno socijalno stratificirana to je ravno izigravanju mučenika za pravu stvar. Evo, pitam te, pa do kada treba trajati adolescencija mladih ljudi - do 35. godine - kada će dobiti valjda prvu bijednu plaću?
    Ali ima smisla, nakon što prođeš sve to, postaneš prilično rezigniran i nije čudo što su tvoji kolege takvi kakvi jesu.... Eto, samo razmišljam naglas...
    Stvar je u prioritetima, a našoj državi nije prioritet da budemo zdravi i obrazovani.
    Mnogo stvari ne štima, previše stvari ne štima, a još se nitko nije udostojio napisati pa makar politički pamflet ako ne već program. Mladom Marxu i Lenjinu nije bilo ništa lakše, kao niti uostalom ostatku proletarijata. A na što smo mi sada svedeni?

    Uf-- gorčine . ;)

    avatar

    11.10.2008. (11:27)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    A, zima je na pragu ; i tebi ću sačuvati koji kilogram .
    Pratiš li ti krizu svjetskih razmjera hihihih
    krumpir ti može spasiti glavu ahahahah

    Uživaj u danu :-)

    avatar

    11.10.2008. (11:37)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    Ja mislim da je meni žao što mi ti nisi bio profesor, a sad sam već prevelika curka :))
    naime ja sam imala same specijaliste, nisu baš bili dobro nabrijani na predavanje, a ne znam malo love, razvaljeni wc-i, pa da i mene bi frustriralo da kad hoću na wc na poslu, da odem u šupu, sad se pitam ne potječu li svi problemi zapravo iz te iskonske potrebe za olakšanjem???
    Pozdrav i sam se vi čvrsto držite, vi tako rijetka ribo :)) oke i Vitae je poput vas, dakle držite se skupa vas dvoje rijetkih riba :)) evo ovo je za mene doseg danas, ipak sam ja samo bjonda i još nabrijana zbog previše sirupa od islandskog lišaja, neeee, ja nemam problem, sam gripu :))

    avatar

    11.10.2008. (13:25)    -   -   -   -  

  • žnj

    A ja sam odgajatelj po struci. Dakle ona još necjenjenija varijanta odgoja i obrazovanja. Pobjegla sam u druge vode. I sasvim sigurno mogu potvrditi da je stupanj licemjerstva svugdje isti. Ili možda samo ja nemam sreće. Što nije ni bitno, jer ljudi su uvijek ljudi i strašni egomanijaci.

    avatar

    11.10.2008. (13:41)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    vel: tako to ide, što je uloga objektivno bitnija, to si više minoriziran. Ljudi koji (nam) odgajaju djecu su, treba li to isticati, od ključne važnosti za zdrav duh nacije itd. Ali, eto, vidimo kakav nam je status. Sapienti sat.

    avatar

    11.10.2008. (15:26)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    Goran: slažem se s tobom. Inače, kod nas mnogo toga pridonosi produljenoj adolescenciji, od psiholoških čimbenika (pretjerana vezanost uz roditelje, naročito majke), preko medijski poticane infantilizacije (većina medijskih sadržaja je na razini dvanaestogodišnjaka) do čisto ekonomskih faktora. Kad sve to zbrojiš, uz svakovrsnu inu društvenu patologiju, nije jednostavno u ovom društvu doseći psihološko-emocionalnu zrelost, ekonomsku neovisnost i formirati se u samosvjesnu individuu sposobnu za kritičku (samo)refleksiju.

    Da, zato nije čudno da su ljudi oko nas takvi kakvi jesu. Mi smo stvorenja koja (ne)svjesno oponašamo pripadnike svoje vrste, a na žalost, u našem društvu su (medijski itd.) minorizirani oni koji bi mogli biti pozitivan uzor.

    Ipak, sve to nije razlog za očaj. Mislim, KAD vremena nisu bila teška? Svakako treba raščlaniti problem i pogledati istini u oči, ali ne se zadržati samo na grintanju. Što se tiče pamfleta, evo, ja sam pokrenuo blog, vjerujem u individualnu akciju ;). Zadovoljan sam odazivom na postove, a i ovi komentari sve više poprimaju značajke kvalitetnih dijaloga.

    Ako želiš, možeš se javiti na e-mail. Pozdrav!

    avatar

    11.10.2008. (15:43)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    Jao ja se ne mogu prestati smijati na tvom blogu, sad sam ušla u arhivu i pročitala sve u dahu, zbilja dobro nam došao, rijetki su tako duhoviti, pristupačni ljudi, da, čak i u ovim sferama, pišem blog sad će opa biti tri godinice tek :) i vjeruj mi, svakakve ljude sam upoznala, al ti, ma ti si me oduševio, totalno, kao čovjek, profesor, ma kao ljudsko biće :))
    i da haha dakle isti sirup :)) onda mora bit da je i isti grad zg :)))))
    p.s. hah sad vrtim u glavi, ne zbilja tokom svom školovanja nikad nisam imala muškog profu :)
    šteta, sigurno bih umirala od smijeha i s vjerojatno bih puno toga i naučila, ženske profe iz književnosti jeeeeeeeeeeeeeednostavno ne pale u srednoj ( zbilja ne haaah dečki ih nadglasaju, skoro uvijek )
    nego da, brzo ozdravljenje želim :))
    p.s. joooj onaj post o ponedjeljku je genijalan :)) oborio me, s nestrpljenjem čekam nastavak :)

    avatar

    11.10.2008. (15:44)    -   -   -   -  

  • Goran

    Potpisujem.

    Pozdrav!

    avatar

    11.10.2008. (16:27)    -   -   -   -  

  • Smijeh je tražila...

    Uranova pikula je tako dobro i lipo rekla sve šta san ti ja tila reć.
    Baš, baš dobrodošao nam.....:)

    avatar

    11.10.2008. (16:33)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    Uranova pikula, Smijeh, Goran: hvala, dragi moji. Srce mi se raduje!

    avatar

    11.10.2008. (18:20)    -   -   -   -  

  • ludlud

    ;))))

    avatar

    12.10.2008. (00:27)    -   -   -   -  

  • Klasika

    Ja nemam blog i nerado se vako javljam al eto ne mogah odoljeti. Odmah poslije faksa zaposlilo me u školi pa sam bila profesorica skoro dvije i po godine, ne baš prava profesorica više kao predavačica stručnih predmeta, nisam imala razredništvo. Nije mi ni bilo tako loše u školi, dobro sam se slagala s klincima, ali mi je teško padala plaća na razini džeparca, pa otiđoh. Elem, dok sam radila, primjećivala sam krajičkom oka na ogasnoj ploči nekakve pozive na vijeća, odbore, komisije, aktive i pasive ali se nisam obazirala. Prošla tako i godina dana a moji nedolasci ostali nezapaženi. Jednog dana priđe meni pedagoginja, mala ženica moćnog glasa i pita me skoro ljubazno zašto nisam bila na nekom od tih vijećanja u kojemu se odigrala radionica koju je ona vodila. A ja još mlada, zelena, neiskusna i pomalo zatečena kažem kako se nisam u to njeno vijeće još učlanila, tj. da me nitko nije pozvao. Našto je ona načisto poludila. Osjećala sam se ko rotvajlerica kad ju spopadne bijesni pekinezer. I tako stekoh neka iskustva koja ću vam sad podijelit.
    Radionica br. 1. Izvlačimo sličice iz čokoladica Životinjsko carstvo (čokoladu je pojeo netko drugi) i trebamo reći po čemu smo slični a po čemu različiti (sic!) od izvučene životinje i koje osobine ta životinja ima a mi nemamo a željeli bismo imati. Otprilike, da sam tica letila bih oko svijeta, da sam riba... Dvadesetak ljudi, svaki po dvije-tri minute, pa računajte.
    Radionica br. 2. Muvamo se po učionici s papirom zalijepljenim na leđa na koji pozivamo kolege da nešto napišu. Uglavnom manevriramo: ja izbjegavam odbojnog postarijeg kolegu koji i inače voli kolegicama spustiti ruku na rame ili obgrliti struk, muškarci izbjegavaju jedni druge, pedagoginja nas oduševljeno bodri kao da smo u cirkusu. Poanta radionice je da se oduševimo komentarima napisanim na leđima kad jednom skinemo papir. (Kao da prema onome što smo pročitali i sami napisali na leđa drugima nismo mogli pretpostaviti)
    Radionica br. 3. Crtamo cvijet a u njegove latice upisujemo svoje najbolje osobine, najveće uspjehe, želje i sl. Poslije sve to čitamo naglas. Dvadeset ljudi puta šest latica.
    Najviše me je pogađalo to što u školi jedna pedagoginja (koliko ja znam to je jedan od najmanje cijenjenih smjerova na Filozofskom fakultetu) ima ovlast sazvati 20 visokoobrazovanih ljudi i potrošiti im dva sata radnog vremena (oko 2000 kn iz državnog proračuna) na očigledne gluposti. U isto vrijeme se štedi, šta ja znam, na fotokopirnom papiru.

    avatar

    13.10.2008. (13:16)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    Klasika: baš mi je drago da si se javila. Nema razloga da to ne učiniš češće. Vidim da se razumijemo, samo što si ti na vrijeme uspjela uteći :) . Ovome nemam što dodati. Sapienti sat!

    avatar

    13.10.2008. (18:08)    -   -   -   -  

  • Goran

    Uf čovječe, ovo je zaista horor. :(
    Pa ljudi, to mi liči na ustanovu za ljude s posebnim potrebama !

    Sve mi se čini da neću dugo trajati u prosvjeti. Pa koji je smisao tih perverzija? Da pedagogica opravda plaću, postojanje, što? Zar je pedagogica "sveta krava"? Pa dovraga jesu li ti ljudi po zbornicama beskralješnjaci?
    Mislim da nema zakona, statuta koji izričito kaže da se tome mora prisustvovati? Osim ako se jave problemi u nastavi s određenim profesorom?

    Mislim, kakvo "Životinjsko carstvo", krumpiri, hvatanje u vlakić? Šta je to, bizzaro svijet?

    avatar

    13.10.2008. (19:24)    -   -   -   -  

  • gospon profesor

    Goran: a ti si mislio da ja nešto pretjerujem? Hej, čovječe, to je 0,00001 % od ne-vje-ro-jat-nih situacija s kojima se čovjek u školi suočava, i to ponajmanje u razredu, jer djeca su još normalna :)

    Često sam se pitao je li moguće da mi se TO događa. Te tzv. radionice su priča za sebe.

    Koji je smisao tih perverzija? Pitanje za milijun kuna.

    Pedagoginja ima raznih; u mojoj školi je ona, recimo, rijetka osoba s kojom mogu popričati i riješiti kakav problem, iako u zadnje vrijeme i ona polako puca. No, koliko čujem od kolega iz drugih škola, ona je prije iznimka nego pravilo.

    Jesu li ljudi u zbornicama beskralježnjaci? Uglavnom da. Uz pokojeg cinika.

    Inače, možda se tim seansama ne mora prisustvovati. Ali, ako si gledao Let iznad kukavičjeg gnijezda, većina onih pacijenata NIJE morala biti u ustanovi.

    Kopčaš?

    avatar

    13.10.2008. (21:45)    -   -   -   -  

  • Goran

    Upravo to !

    Molim te nemoj me krivo shvatiti, ali ja sam i na fakultetu često imao osjećaj da sam okružen pomalo prikraćenim ljudima. Sve nešto tiho, neartikulirano, bez stava o ičemu - samo jedno beskrajno tupo buljenje u slajdove ili ploču. Bez dizanja tona, bez mimike lice, bez gestikulacije, bez interesa, bez pitanja - bez života. Da nisu disali i na pauzi srkali petparačke kave pomislio bih da sam među zombijima. Znači vegetacija ne prestaje, mijenja se samo stadij.

    Ne znam zašto stari, ali jedna mi se misao već duže vremena provlači kroz glavu.
    Ja svoju kožu neću prodati budzašto! ;)

    Pozdrav!

    avatar

    13.10.2008. (22:17)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...