Jutro je, ponedjeljak, prije početka prvog sata. Debela magluština, jesen. Pristižu oni koji pripremaju mladi naraštaj za Europsku Uniju. Scena me uvijek podsjeti na onaj Monthy Pythonov skeč u kojem ribice u akvariju s ljudskim licima pozdravljaju jedna drugu.
»Dobro jutro.«
»Dobro jutro.«
»Dobro jutro.«
Kolega iz matematike pred penziju koju čeka s mješavinom olakšanja i užasa. Sredovječna kolegica iz biologije s tamnim kolobarima oko očiju, trza se na zvuk zvona. Kolega iz fizike, u sivom odijelu, sivoga lica, s remenom stegnutim u razini dijafragme, rezigniran da ga je teško gledati, tupo zuri preda se. Radijatori mlaki, domar je još za šankom obližnjeg kafića prikladnog imena Hik. Ulazi kolega Saborski Zastupnik. Zovem ga tako jer, u zbornici barem jednom tjedno, a na sjednicama Nastavničkog vijeća svaki put, ničim izazvan krene držati vatrene govore o tome kako trebamo izaći na ulice, kako smo taoci pravobraniteljice za dječja prava, kako se u njegovo vrijeme znalo tko je gazda u razredu, kako radimo za crkavicu i tome slično. Prirodno je nadareni demagog i sve bi bilo u redu da mu škola ne služi kao paravan jer predaje stručne predmete, a bavi se privatnim biznisom pa mu učenici na praksi odrađuju dio posla. Za ocjenu. Kad bi se sudilo prema mečki parkiranoj u školskom dvorištu, čovjek bi pomislio da u prosvjeti cvatu ruže. Samo nam podiže prosjek. Za njim ulazi Najglasnija Žena Na Svijetu. Kolegica iz tjelesnog. Kad govori normalno, to je zapravo glasno. A rijetko govori normalno. U pravilu izbezumljeno viče. I ona je prilično tanka sa živcima, ali na drugačiji način nego kolegica iz biologije. Zapravo ne znam točno što joj je, ali nakon što sam joj jednom rekao da je dobro razumijem i da ne mora vikati, počela je tako zijati da mi više nikada nije palo na um komentirati njezine glasovne sposobnosti. Ignorirala me dva tjedna nakon tog incidenta, i uglavnom nastavila s probijanjem naših bubnjića. Uvijek s pomalo perverznim zadovoljstvom promatram zbunjenost na licima novopridošlih kolegica ili kolega kad po prvi put dožive to akustičko krštenje. Pogledam mladca ili mladicu u oči pogledom dobrodošlice. »Pakao, to su drugi«. Zatim mlada kolegica iz povijesti koja svaki, naglašavam, svaki dan dođe u novoj odjeći. Jako voli onakve čizme kakve je nosio Mačak u čizmama, one mušketirske, ma divota jedna. I tako, dođe u crnim tajicama i tim čizmama, a preko tajica neka pripijena ružičasta majica i crna kožna jakna sa zakovicama i resicama. Pomislim kako bi bilo da se neki suludi modni kreator dosjeti da dodatno ponizi žene širom svijeta i u novu kolekciju ubaci i mač. Pa drugi dan eto nje u nekoj svijetloplavoj čipkastoj košulji s volanima i malim tamnoplavim lubanjama. Lubanjama. »To je sad jako moderno u Americi!« I takva ide u razred. Za održavanje reda na satu stvarno bi joj trebao mač.
Post je objavljen 08.10.2008. u 10:53 sati.