Sa živcima stojimo loše.
Vraćam se u mislima na početak školske godine. Kako se osjećam? Pa – loše. Osjećam nelagodu raspršenu po tijelu, s naglaskom na područje oko solarnog pleksusa. Osjećam da ne želim ponovno vidjeti ista lica koja će izgovarati iste rečenice na isti način, i tako već skoro dvadesetak godina. Sutradan je tzv. stručni aktiv na kojem bismo trebali usklađivati stavove o tome kako provjeravati znanje tijekom godine. Katkad svrati i tzv. Savjetnica, nekoliko ih se promijenilo u ova dva desetljeća. Sjećam se jedne, iz doba tzv. duhovne obnove nacije. Asketska pojava, u duhu vremena. »Pazite«, rekla nam je, »iz Ministarstva vam mogu poslati inšpekciju!« Inšpekciju. Druga nam je prepričavala kako je bila na nekom seminaru, negdje u Njemačkoj, na kojem su se profaći valjali po podu u okviru neke radionice, s ciljem da se opuste i izbace iz sebe negativnu energiju. »Vidite«, rekla je ta žena – a rijetko sam u životu vidio nekoga tko toliko afektira i toliko je nespontan u ponašanju – žena koja je govorila i držala se poput lutke, »tako bismo i mi trebali. Zašto su ljudi ovdje tako zakočeni?« postavila je retoričko pitanje. Sjedili smo ukočeno stisnuti u majušnom prostoru školske knjižnice i osjećali se užasno glupo. Pogledavali smo se ispod oka i zamišljali prizor u kojem se valjamo po podu. Nas dvojica kolega i desetak kolegica, starijih u kostimićima i mlađih, posve zbunjenih… »Budite spontani!« glasila je poruka. Kvadratura kruga. Valjda rijetko gdje ima toliko licemjerja i dvostrukih kriterija i ambivalencije koliko iza školskih vrata.
Post je objavljen 10.10.2008. u 19:08 sati.