Vijesti su ovih dana više nego loše.
Zapljusnut sam sa svih strana, zapravo već godinama. Crnilo nadire praktički odasvud, i ne prođe ni jedan razgovor, a da ne čujem jadikovke, zgražanja, mrzovolju… ili, što je na neki način još i gore, optimizam bez pokrića. Optimizam iz nepriznatog očaja. Novine: ubojstva na ulicama glavnoga grada, silovanja retardiranih i nezaštićenih, opljačkan narod, makijavelistička politika… Vidim sad kad sam počeo pisati da to uopće nije jednostavno. Naime, nikako ne bih želio da se ovo pretvori u moralizatorsku tiradu i »još više istoga«, što bi rekao Paul Watzlawick. Kad pak zavirim u sebe, opet se nazire mrak kako vreba. »Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim«, da citiram još jednog Pavla, onoga iz Tarza. Nekako mi izgleda da je pogodio srž problema: čak i oni koji bi htjeli činiti dobro nisu to u stanju, barem ne u onoj mjeri u kojoj bi to željeli, ili trebali.
Zašto sam ovo počeo pisati? Zato jer mi se čini da nekako kronično nedostaje tekstova kojima su autori Hrvati, a koji bi ljudima podigli raspoloženje, ili ih motivirali za »dobro« u najširem smislu riječi. Kako radim u školi (što je priča za sebe), primjećujem drastičan pad temeljnog poštovanja učenika prema profesorima, profesora prema profesorima, ravnatelja prema profesorima, roditelja prema profesorima…, što je i u javnosti postalo notornom činjenicom.
Post je objavljen 03.10.2008. u 21:55 sati.