Vrlo brzo nakon što sam se zaposlio u srednjoj školi shvatio sam da je to mjesto na kojem malo tko uistinu želi biti. Škola je nešto poput zatvora poluotvorenog tipa, kaznionice s mekim režimom, a nerijetko se može prispodobiti i s ustanovama za ljude s posebnim potrebama, kako je to u jednom svom komentaru napisao Goran. Uglavnom, škola spada u one ustanove u kojima su ljudi manje-više jedino zato što moraju biti. Djeca zato jer ih na to primoravaju roditelji, a profesori zato jer su se uvalili i nemaju izbora. Jer, svatko zna da su SVI koji su za to imali i najmanju šansu, odmaglili iz prosvjete.
Kako i ne bi.
Jer, tko će pristati – ako baš nije stjeran uza zid – na to da ga maltretira stotinu do stotinu i pedeset izdosađenih tinejdžera svakoga dana, pet dana tjedno, devet mjeseci u godini? Oduzmite prosvjetaru ferije i osudili ste ga na Jankomir. Ili Mirogoj. Tko će pristati – ako mu o tome baš ne ovisi goli život – da mu za vratom dašću ljutiti roditelji? Tko će pristati – ako nije mazohist – na ravnateljski sadizam? Da, možda sam preoštar. Nije valjda baš tako! Da, nije. Ima i tinejdžera koji profesore ne maltretiraju nego ignoriraju. Postoje i roditelji koji nisu ljutiti nego bijesni. A ima i ravnatelja koji nisu sadisti nego manično-depresivni tipovi i paranoici. I dalje sam oštar? U redu, u redu. Doista, ima i djece koja su slomljena, zlostavljana i odbačena. Ima i roditelja koji su bez posla, bez nade i volje za životom. I ravnatelja koji znaju svoj posao. Kojima vrhunac brige o instituciji nije lupanje šakom po stolu i hvatanje pušača iza školske zgrade. Koji nisu ravnatelji iz mutnih edipalnih poriva i hlepnje za moći. Koji nisu u stanju gledati čovjek u oči i bezočno mu lagati. Koji ne upravljaju po načelu divide et impera. Koji pozdrave kad ih sretneš na hodniku. Kojima ne bi, u nekoj zemlji u kojoj postoje jasno definirana pravila, bilo zabranjeno da se djeci približe na stotinu metara. Ima, dakle, i takvih ravnatelja koji se za učenike ne zalažu deklarativno, u skladu s nekom svojom internom računicom, nego im je do dobrobiti hrvatske mladeži doista stalo. Takvih ravnatelja zasigurno ima, nadam se iskreno da su u većini, no, ja nisam bio te sreće da naletim na takve. Jedan moj ravnatelj je u ratno doba dolazio u školu s revolverom zadjenutim za remen iz meni nejasnih razloga jer smo od najbliže linije fronte bili udaljeni preko stotinjak kilometara. Ravnateljica sljedeće škole u kojoj sam radio voljela bi sjesti u krilo, kako mladom kapelanu, tako i ostalim kolegama – mene je iz nekog razloga izbjegavala – a prilikom primanja u radni odnos novog djelatnika, obavezno pitanje glasilo bi: »Hoćete li plesati sa mnom na školskim domjencima?« Pritom je bilo posve jasno kako odgovor na to pitanje uvelike utječe na sudbinu pitanog. Tu je i ravnatelj koji je u nekoliko godina s trećinom zaposlenih dogurao do suda, a onda je u maestralnom finalu, prebacivši veći dio svojih kreditnih obaveza na leđa jamaca, jednostavno otišao iz prosvjete.
Koliko znam, vodi noćni klub Veliki odmor.
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
darko.milosichr@gmail.com
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery