Potaknut današnjim zlodjelom, a i Euklidovim komentarom o ljubaznoj policiji, nalazim za shodno citirati kraći tekst češkog filozofa Milana Machovca (posve neopravdano nepoznatog na našim prostorima). Naime, i moji se nazori polako mijenjaju, u svjetlu (bolje rečeno, u mraku) tmurne svakodnevice. Orwellovski gledano, iza parola o ljudskim pravima, izgleda, krije se something completely different. Što? Nazovite to kako želite. Evo teksta:
»Gotovo da i nije moguće predočiti čišći i idealniji izraz humanosti od onoga u kojem se spaja ideal "nenasilnoga otpora", s "putem traženja istine", kako je to propovijedao i svojim vlastitim životom svjedočio Gandhi. Pa ipak, ne-ubijanje i ne-prolijevanje krvi, kako su to učili Isus ili Gandhi, mogu se posredovanjem opisane ljudske vještine f e t i š i z i r a t i u štošta djelomično i tako završiti na stranputici. Kada npr. danas (prerano!) cijeli niz europskih država ukida smrtnu kaznu čak i za plaćene ubojice (dok se kod ubojica druge vrste obično može pronaći nešto olakšavajuće, kao što je trenutačna poremećenost, podložnost strasti trenutka itd.), kada seksualne ubojice "za dobro vladanje" za nekoliko godina puštaju na slobodu (da bi oni opet ubili, odnosno zlostavljali novu ženu ili dijete), onda ispada kao da je sama humanost poludjela, dok "humanitarci" koji tako postupaju iz tobože plemenitih motiva više misle na to po kojoj se cijeni slično nenasilje može prodati kao argument u europskoj politici. (Zanimljivo je da europske države, koje se tijekom posljednjih godina toliko majmuniraju po Americi, u toj stvari Ameriku ne uzimaju kao uzor.) "Humanost" u shvaćanju današnjih pravnika razlikuje se od Gandhija valjda isto kao što se razlikuje duša jednog birokrata od duše jednog sveca... Naše "humano sudstvo" mari više za dobrobit počinitelja negoli žrtve: klasičan je to primjer fetišizacije ideala koji je izvorno bio neupitno plemenit... Sveukupan sustav suvremenog prava je dvojben: počiva na načelima "kazne", "odmazde", "izdržavanja" – odnosno na njihovom oprostu. "Osveta je Gospodinova" – mi se nikad ne smijemo stavljati u položaj boga ni okoga koji kažnjava ili oprašta. Poznat je slučaj Masaryka – uz Gandhija valjda najplemenitijeg čovjeka 20. stoljeća, premda je kao filozof bio za ukidanje smrtne kazne, kao predsjednik susreo se s nekim tako potresnim slučajevima da nije iskoristio pravo da udijeli pomilovanje, da bi na kraju rekao da je "smrtna kazna u skladu s priznavanjem metafizičke vrijednosti svakoga ljudskog života". Jedini realni put je, dakako, stoljećima prisutan put odgoja za humanost. Nama je upravo žurba – umjesto strpljivog rada – postala presudna stranputica, među ostalim, baš zato što danas većina zakonodavaca i pravnika ne vjeruje ni u kakvu metafizičku vrijednost života. Stvaran smisao pravednosti nije "kazna", nego zaštita ljudi od izopačenih bića.«
Dakle, kakva je kazna primjerena za osobu koja je danas ispucala dva metka u glavu bespomoćne (i zapravo posve nedužne) mlade žene? Ili za onoga tko je toj osobi za to platio? Dičimo se da smo zemlja u kojoj ne postoji smrtna kazna (ukinuta je prerano, rekao bi Machovec), ali kako onda zaštititi ljude od takovih stvorenja?
Valja nam temeljito promišljati stvarnost, jer na opasnoj smo stranputici.
Post je objavljen 06.10.2008. u 18:51 sati.