Ponajprije, pozvao bih sve čitatelje da, osim samih postova, nikako ne propuste (pro)čitati i komentare. Naime, oni već neko vrijeme svojom brojnošću i kvalitetom zaslužuju svekoliku pažnju. Osim toga, s obzirom na to da neki čitatelji ostavljaju komentare i ispod starih postova, kome se da… Budući da se toga dosta nakupilo, ispričavam se ako slučajno ne uočim neki od takvih komentara. Možda bi, u tom smislu, bilo bolje i stari post komentirati ispod najnovijega… Ne znam kakva je blogetika u tom smislu? No, vratimo se na posao ;)
Što znači kad kažem da učenike pustim da „rade što žele“?
To svakako ne znači da na satu ne vlada neki minimum reda. Ako pažljivo pratite razvoj događaja, i ako ste čitali od početka, pretpostavit ćete da se tu mora kriti štogod drugoga. Sjetit ćete se da sam im na početku nedvosmisleno objasnio da ih poštujem, itd., i da u najmanju ruku očekujem da i oni poštuju mene, itd. E sad, što pod tim podrazumijevam neki razredi shvate prije, neki kasnije. Ovaj o kojemu je riječ, recimo, nije shvatio prije.
Dakle, nakon uvodnog obraćanja neko vrijeme pustim da stvari idu svojim tijekom, snimam situaciju, procjenjujem težinu slučaja…(koleg(ic)ama koji imaju slabije živce preporučam da ne čitaju dalje; u protivnom se ograđujem od bilo kakve odgovornosti ;). Pustim ih da budu onakvi kakvi su naučili biti nakon desetak godina školovanja; puštam ih da ne paze, da ne obraćaju pažnju na ono što im govorim, da manje-više glasno brbljaju, da komentiraju stvari koje nemaju veze s nastavom, i tome slično. To nema veze s anarhijom nego s pedagogijom. (Sad se već neki možda pitaju kako još nisam dobio otkaz. Hmm…) I ima veze s mojim višegodišnjim iskustvom. Kao što rekoh, duboko se ne slažem s pristupom više istoga (prodikanja, prijetnji, vikanja, dijeljenja jedinica… općenito, demonstriranja moći – iako postoje situacije, ali sad nije riječ o tome) i u principu ga – osim rekreativno – ne primjenjujem, jer su na nj, nakon desetak godina školovanja, učenici uglavnom otupjeli, tako da ćete, želite li takvim pristupom polučiti ikakav učinak, morati zaista glasno, doista, svaki sljedeći put sve glasnije i glasnije vikati i prijetiti, dijeliti sve više jedinica, i tako sebe još prije kraja polugodišta dovesti u slijepu ulicu. Ćorsokak. No win situaciju. Ne moram objašnjavati zašto. Budete li pak uistinu revni, navući ćete na vrat pedagoginju, ravnatelja, roditelje s PTSP-om, a možda i dječju pravobraniteljicu… Takva su vremena, djeca imaju prava. Profesori moraju biti bezazleni kao golubovi i lukavi kao zmije. U tom duhu, ja primjenjujem manje istoga ;). Osim toga, rezultati više istog pristupa su mršavi, u svakom pogledu. Možete eventualno očekivati bezazleno pitanje tipa a vi ste danas nešto živčani? Nakon čega ćete, jasno, stvarno poživčaniti. I tu je kraj priče (i početak kraja vašeg zdravlja, braka, sposobnosti da svjedočite na sudu, itd.).
Dakle, radim ja svoj posao, pričam o baroku, tu i tamo ih mirno zamolim da se malo stišaju, pročita se tekst (Nemoj, nemoj, mâ Ljubice/ bistrom viru virovati/u kom rajsko tvoje lice/općiš često ogledati...), zabilježi se na ploči što je bitno, podijele se zadaci… Ja sam svoju obrazovnu zadaću obavio. Ali, hej, škola je, kako ono ide, odgojno-obrazovna ustanova! Što je s odgojnom zadaćom?
E, tu je kvaka. U ovom sam postu (djelomice!) objasnio zašto, po meni, učenici danas u školama uglavnom ignoriraju ono što im profesori govore. Većina profesora školovala se i odgajana je u drugim vremenima, u kojima su vrijedile drugačije vrijednosti (premda je rušenje autoriteta započelo, kako već za koga, ’68., ’45. ili ’918. ili 1789.). Reagiraju uglavnom refleksno, po nekim usađenim obrascima, i ne-pre-kid-no su frustrirani što to ne donosi rezultata. U prethodnom postu sam pisao o tajanstvenom nadahnuću neke pedagoške muze, anđela zaduženog za prosvjetare, sokratovskog daemona… Čekam, dakle, taj čas. Čekam inspiraciju. I ona uvijek dođe, premda nikad ne znam kad će točno… Dugogodišnje iskustvo me naučilo da imam povjerenja.
Obično dođem na taj sat bez ikakve posebne namjere da ih odgajam.
I onda mi dođe, i počnem ih odgajati. Okidač za to obično bude neka posebno blesava primjedba, posebno glasan komentar…
Ali o tome drugom prilikom ;).
P.S. Svakako pročitajte niže među komentarima Dodatak!
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery