Da, ja sam, drš’te se dobro, senzibilan. Prikrivam tu, danas sramotnu, činjenicu svoje naravi koliko god mogu, da nekoga ne uznemirim, ili – gore po mene – natjeram na smijeh. Uglavnom se branim šutnjom.
Otkrit ću vam tajnu.
U školama rade čak i neki ljudi kojima je stalo do učenika. Do djece. Pazite, kvaka je u tome da im je doista stalo do učenika. Ne deklarativno, ne formalno, ne prigodničarski, ne zato što se to podrazumijeva u ovoj struci. Samo da znate, uopće se ne podrazumijeva. Ako sam igdje naišao na načelno pozitivan, a zapravo pritajeno kompetitivno-neprijateljski, manje-više pasivno-agresivni odnos spram djece, onda je to upravo škola, tzv. odgojno-obrazovna ustanova. Institucije smrde, tako je to. Pokušajte zagovarati učenike, i jamačno će vas promatrati s podozrenjem, ako ne i otvoreno napasti. Tko? Pa kolege! Metaforički govoreći, osjećat ćete se poput čovjeka koji brani crnce među Klanovcima, eto. Brutalno iskreno. Nemojte mi samo reći da ste iznenađeni. Premda vjerojatno jeste. Prosječan građanin o školstvu razmišlja valjda jedino ako ima školarca u kući. Nedavno sam tako bio na jednom dječjem rođendanu na kojem se našlo i sijedih glava. Između odojka i torte, a nakon što se u času nadahnuća zapjevalo U boj, u boj! uz klapu s CD-a, spotaknuli su se i o mene pa me priupitali što mislim, hoće li se sad i stanje u sudstvu tako fino srediti kao što je sređena prosvjeta… Malo je reći da sam bio osupnut tolikom ignorancijom, no kako sam ipak svjestan utjecaja medija na formiranje stavova, iznio sam nekoliko egzaktnih činjenica iz škole u kojoj radim, poput, primjerice, one da nemamo toaletnog papira u nužnicima. Vrli muževi, do tad puni onog optimizma bez pokrića s početka, u nevjerici su vrtjeli glavama: »Pa kako… A ministar…«
Post je objavljen 05.10.2008. u 19:41 sati.