Odgajani smo da trpimo.
Odgajani smo da izbjegavamo otvorenu konfrontaciju, da se ne suprotstavljamo (ni lažnim) autoritetima. Duboko je to u nas usađeno, duboko. Kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu. Postavit ću hipotezu o dvije razine.
Prva je kolektivna razina.
Bacimo pogled na zajedničku prošlost. Narod smo koji je stoljećima bio podređen stranoj vlasti, nekim dalekim otuđenim centrima moći. Koliko je u hrvatskoj povijesti bilo otvorenih, organiziranih pobuna protiv nepravde i zuluma vlastodržaca? Premda ih je vjerojatno bilo više, na pamet mi padaju samo dvije uistinu poznate, obje iz, hm, 16. stoljeća: pobuna pučana na Hvaru, Hvarska buna Matija Ivanića od 1510.-1514., i velika Seljačka buna iz 1573. godine.
Obje te pobune ugušene su u krvi; naročito su okrutne bile represalije nad Zagorcima.
Kad se pitamo zašto nismo u stanju u nekoj zbornici okupiti desetak ljudi (a riječ je o najobrazovanijim i, barem bi tako trebalo biti, najosvještenijim članovima zajednice) i dogovoriti s njima kako se organizirano, otvoreno suprotstaviti ravnateljskom zulumćarenju, onda valja tragati za razlozima. Po meni, oni su duboki, čak – da upotrijebim stručni termin – transgeneracijski. Drugim riječima, prenose se iz naraštaja u naraštaj. Ne znam točno koji su to mehanizmi, kolektivno nesvjesno, zajednički duh, što li, ali nacionalne traume se prenose.
Od kad radim, slušam kolege u zbornicama kako se praktički neprestance, iz dana u dan, uvijek s novim elanom, puni žara, beskrajno žale, žale, žale i žale. Jadikuju, jamraju, prigovaraju, cendraju, kukaju, kukaju i kukaju. Gotovo istim riječima, istom intonacijom, kao u nekom poluhipnotiziranom stanju… Na svaki pokušaj da se to jadikovanje pretoči u nekakvo, bilo kakvo, djelovanje, na tren zastanu, a onda nastave, i tako iz godine u godinu. U stanju su s nevjerojatno puno emocija komentirati što im je ravnatelj rekao ili napravio, ali kad mu se treba otvoreno suprotstaviti, pretvaraju se u vrlo poslušne djelatnike. Bilo kakva ideja o tome da se nešto zajedno napravi je krajnje riskantna po inicijatora jer nisam jednom doživio da se netko izloži i nastrada. Novopridošli to brzo shvate i prihvate kao standard. Jer, i oni su Hrvati.
A Hrvati se, rekli smo, rijetko otvoreno bune.
Nakon što je skršena velika seljačka buna, represalije su bile toliko strašne da ljudima nije palo na pamet sljedećih četiristo i kusur godina da se otvoreno bune (osim, hajde, nešto malo ’71.). Stvar se prepričavala iz generacije u generaciju. Razvio se, u povijesnim okolnostima u kakvima su naši preci živjeli, određeni mentalni sklop, psihološki profil genijalno opisan u Baladama Petrice Kerempuha. Otprilike, brundat ćemo do besvijesti sebi u bradu, cendrat ćemo jedni drugima, bit ćemo cinični i sarkastični, ali otvoreno se buniti više nećemo. Preopasno je. Ako se i pobunimo, bit će to s figom u džepu, tako da vlasti znaju da ne mislimo ozbiljno.
Druga razina je individualna.
Ravnateljska pozicija je pozicija autoriteta, a prvi autoritet su nam bili roditelji. Roditelji su nam – osim što su nas od malih nogu zastrašivali svim mogućim baucima, tipa, odnijet će te Cigani, milicajci, Krampus, baba Luca,… AKO NE BUDEŠ DOBAR (a to znači: ako me ne budeš slušao i napravio bez propitkivanja ono što ti kažem da napraviš) – velikodušno prenijeli i svoje strahove od autoriteta. Naučili smo da se možemo do mile volje žaliti u krugu obitelji, susjeda, rodbine i prijatelja, ali razborito, mirno i samosvjesno se suprotstaviti nekom nadređenom (učiteljici, liječniku, velečasnom, poslovođi, ravnatelju…), e to ni za živu glavu.
Zato to većina ljudi ne zna.
Većina ljudi zna trpjeti, povući se, a zatim se žaliti. Nismo naučili staloženo razmotriti situaciju, vidjeti što se dade učiniti, dogovoriti neki plan i zatim ga provesti. Već me godinama, desetljećima zapanjuje činjenica kako dvadeset ili trideset odraslih akademski obrazovanih ljudi zapravo ne zna razgovarati, nego svi jedni drugima upadaju u riječ, po nekoliko ljudi vrlo glasno govori istovremeno, i tako to izgleda praktički pod svakim odmorom, često i na tzv. stručnim skupovima. Ali, ne i na sjednicama. Tada uglavnom, kad je gusto, svi šute, ili, katkad, prave sprdačinu od kakve intelektualno zahtjevnije teme. A prisustvovao sam i stvarno odvratnim situacijama u kojima su ravnatelji istinski maltretirali pojedince, a nitko se, pa ni (zemljo, otvori se!) ja, nije suprotstavio.
Zašto?
Zbog straha. Mlad si, tek si došao, ne razumiješ. Bojiš se. Iz konformizma. Baš te briga, samo da nisi ti. Racionalizacija. Nije moj problem. Koji su mi planovi za danas? I td. Prepoznajete li se?
Puno je tu stvari u igri, mnogo razina, cijela studija bi se mogla napisati. Od bioloških (ponašanje sisavaca u čoporu, alfa mužjaci, submisivnost ženki i slabijih mužjaka itd.), preko psiholoških (neosviještene i neizliječene traume, duboko usađeni strahovi, emocionalna ne(do)zrelost itd.), antropoloških (od ponašanja primata, preko proučavanja socijalnih mreža, društvenog ponašanja, procesa socijalizacije itd.) do socioloških aspekata (hrvatsko društvo nekad i danas). Za vjernike, neizostavni su i duhovni aspekti (površno ili nikakvo življenje vjere itd.).
Želim samo ukazati na to da stvari nisu jednodimenzionalne i da uzroke određenih ponašanja katkad valja tražiti Prije i Drugdje.
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery