Nedavno sam naišao na pjesmu nepoznatog talijanskog pjesnika iz 14. stoljeća koja me toliko razgalila da ću je rado podijeliti s vama.
GIZDAVA GOSPO
Gizdava gospo, vi ste uzdah moj!
Kada vas vidim, žar me kida vrući;
iz polja, s posla, vraćajuć se kući
ko luđak idem vičuć oja oj.
Trčim i trčim, pustivši volove
i kad ne radim, moje misli plove
za vama što ste dičnija od zlata,
ko potočnica miljem ste bogata,
ko cvijet brnistre okrunjena sjajem.
Ako vam, gospo, sve to srce dira,
s prozora vašeg pogledajte na me,
a ja vam, evo, za uzdarje dajem:
svinjčetu vašem punu korpu žira,
teletu vašem punu korpu slame.
A vama, gospo duše umiljate,
vama donosim košaru salate.
:)
Post je objavljen 08.10.2008. u 21:07 sati.